Naslov nema tipfeler. Samo da to razjasnimo. Detalji će uslijediti kasnije.
Stižem u Palembang oko 4 sata, točno po voznom redu. Palembanški kolodvor je prilično skockan i moderan, očekivalo bi se da ovdje sve vrvi od željezničkog prometa, a ako ima 10 vlakova dnevno, dobro je. Krećem prema izlazu, tu me naravno salijeću taksisti. Kolodvor je dosta daleko od centra i izoliran mostom, tako da bi mi bilo uputno uzeti taksi, inače bih morao hodati kojih 2 sata. Pitam ih za cijenu do hotela Le Paradis, imam orijentacijsku cijenu travela od dan ranije – 85 000 za trosatnu vožnju. Jedan mi vozač pokazuje 10 prstiju. 10 000 rupija? Tidaaaak. Seratus ribu! Sto tisuća rupija. Posprdno se smijem na ovakvu idiotariju, okrećem se i vraćam u čekaonicu. Jedan drugi mi nudi 60 000. To je još uvijek puno previše. Pišem nešto na mobitelu, jedan od taksista, možda isti onaj, stoji kraj mene i čeka da završim. Potom mi onako konspirativno pokazuje 4 prsta. I tu nastupa moja smetenost. Pitam ga Enam puluh?, misleći na 40, no 4 se kaže empat, a enam je 6. Dakle, sâm sam mu ponudio 60 000. Naravno, on neće uzeti u obzir da sam se zajebao, a ako se idem ispravljati, više neće htjeti prihvatiti. Što je tu je, 30 kn bi i u Zagrebu bilo skupo za tu udaljenost, ali poluprospavana noć i želja da se što prije dokopam interneta i kreveta presuđuju. Smještam se u taksi, pravac hotel Le Paradis (ako me vozi u Paradis, znači li to da je on Joe Le Taxi?), par usputnih pitanja (znate ih već svi – novina je bila da je ovom prvo pao na pamet Alen Bokšić) i stižemo u poprilično olinjali hotel koji pamti i bolje dane. Na recepciji su dvojica nekih tinejdžera, polumamurni, ne znaju engleski, spominjem im Booking.com, onda ne mogu naći moju rezervaciju, ali mi vjeruju na riječ i izdaju mi sobu prema cijeni iz tarife na pultu, koja je jeftinija od one preko Booking.coma. Prvi plus. Ispostavit će se i jedini. U predvorju na podu spava još neki stariji tip. Dooobro… Plaćam taksistu koji me dopratio do recepcije i odlazim za klincima na drugi kat, gdje mi je soba. Jedan pali klimu i televizor (jebo ga televizor), drugi na pladnju donosi čajnik, ručnik, sapune. „Wi-fi code?“ „No koneksi.“ „Aha, no connection in the room, only in the lobby.“ „Yes.“ Oni odlaze, ja odlažem prtljagu, perem ruke, prebacujem fotografije, onda ću lijepo skoknuti u predvorje, podići to na internet i lijepo pod tuš i u krpe. Soba je dotrajala, ne baš previše čista, ali za jednu će noć poslužiti, krevet je krevet.
Spuštam se u predvorje, sada je na recepciji samo mlađi od dvojice klinaca, sluša nešto na slušalice. Ja mu kažem „What is the wi-fi code?“, on je izvadio slušalice iz ušiju, pogledao me, ali mi ne odgovara. Vidi me da držim laptop, ako mu nije jasno, otvorio sam ekran s popisom mreža, čekam i upitno ga gledam. On gleda u ekran, mislim si, valjda traži mrežu na popisu. Popis obuhvaća 1 (slovima: jednu) mrežu. Onda sjeda i počinje nešto piskarati, mislim si sad će mi napisati lozinku. I onda opet uzima slušalice i vraća se onom što je radio ranije. Pa čekaj, kog vraga izvodiš? Hoćeš li mi dati lozinku ili ne? Ovo je razina flegmatičnosti koja graniči s autizmom. Uzimam prevoditelj, pišem rečenicu „Koja je wi-fi lozinka, želim ići spavati?“ On gleda u to, vjerojatno je prevoditelj nešto krivo preveo, jer izgleda da ne kuži. I onda opet sjeda i nastavlja se baviti svojim poslom. Pa ja ću mu iščupati gušu. Ako ne razumiješ, reci da ne razumiješ, nađi nekoga tko zna engleski, ako si već toliki retard da ne shvaćaš što ti čovjek s otvorenim laptopom pokušava reći. Onda odlazi nekamo iza, mislim si, ide po nekoga. Vraća se nakon 2-3 minute, sjeda za recepciju kao da se ništa nije dogodilo i nastavlja po starom. Što biste vi napravili u takvoj situaciji? Strahovit osjećaj nemoći. Jedina osoba koja mi ovdje može dati lozinku je on, a do njega ne mogu doprijeti milom, ne znam jezik da ga izravno pošaljem u materinu, najradije bih ga uhvatio za ramena i tresao dotle dok shvati da moje prisustvo na recepciji znači da nešto od njega tražim i da mi mora ili dati ono što tražim, ili objašnjenje zašto mi to ne može dati, a u potonjem mi slučaju ponuditi alternativu. Napokon izvana dolazi jedan drugi tip, moguće je da je to onaj drugi od ranije, nisam mu baš upamtio facu. I potom obojica odlaze nekamo iza. Pa ovo stvarno liči na vrlo lošu skrivenu kameru. Napokon se odostraga (gdje je kuhinja) pojavljuje onaj drugi tip, noseći pladanj s doručkom. Ne znam je li to za mene ili za njih, gore je porcija za jednu osobu. Nije moguće da je onaj idiot mislio da ja želim doručak? Kažem ovomu da trebam wi-fi, ovaj opet kaže „No koneksi.“ Ja kažem „Da, u sobi, ali rekao si da ovdje ima.“ E sad, istina je da je on to rekao, ali ima još jedan problem s Indonežanima. Oni ako ne razumiju što ih se pita, kažu „Yes.“ Ako ste toliki pehist da ste postavili pitanje koje ima odgovor da/ne, s time da vi priželjkujete „da“, možete doživjeti gadna razočaranja. Izgleda da je on shvatio da je vrag odnio šalu, ja očito izgledam dovoljno bijesno da on pokušava osposobiti internet, kojeg izgleda ipak u nekom obliku ima ali trenutno ne radi. Ja kažem da sam rezervirao sobu ovdje jer je pisalo da hotel ima wi-fi. Pisalo je doduše i da znaju engleski… Kažem da ako nema wi-fija idem u drugi hotel. Već tražim druge mogućnosti na internetu, ima jedan dobar hotel na pola sata hoda odavde, nije baš najbliže, ali u ovom sam hotelu dosad vidio jednu pozitivnu stvar, a to je da su mi naplatili jeftinije sobu. Sve drugo je užas, motel Bates je prema ovome ugodan obiteljski dom. Sada njih obojica nešto mrdaju po internetu, usput mi povremeno nešto objašnjavajući na indonezijskom, nekoga zovu, pa mi nešto kažu da je to „supervisor“…očekujem da se netko pojavi ili da se dogodi bilo što u vezi interneta, ali onda mi oni samoinicijativno vraćaju moj uplaćeni novac, sliježući ramenima. Odlično. Tj. nije odlično, jer su idioti zaklamali novčanice zajedno, da bude praktičnije. Srećom, ovo je Indonezija, tu ne smeta ako novčanica ima rupu od klamerice. Barem se nadam. Vraćam se u sobu pokupiti stvari, odlazim iz hotela, dobacujem im ključ, oni se ispričavaju, ma zaboli me, profesionalnost vam je općenito na razini, naročito kod onog prvog. Izlazim na ulicu, ukucavam koordinate drugog hotela i krećem prema njemu. Dotamo imam oko 25 minuta hoda, dijelom i kroz nešto što liči na slam, dok konačno ne dođem do nove deseterokatnice zvane Red Planet Hotel. Cijena sobe je tek malo skuplja od Le Paradisa, ali već se na ulazu vidi da je hotel čist, nov – i da znaju engleski. Doduše, kažu mi da će sobu imati tek od 10. Eto, umjesto da zaspim u 5 i odspavam možda i 7-8 sati, sad ću opet morati čekati do 10 u predvorju hotela. Barem tu imaju internet, iako je prilično gužvovito, stalno je neki muving, okuplja se neka veća grupa mladih u istim majicama, za koju mi nije jasno jesu li sportaši, nekakva udruga, što li, onda imaju nekakvo timbildinško uzvikivanje parola, tako da cijelo predvorje odzvanja… Nekako uspijevam izdržati do 9, kada dolazi jedna od cura s recepcije kojoj je očito u međuvremenu počela smjena, jer ne zna tko sam i zašto čekam. Objašnjavam joj ukratko, ona kaže da imaju već sad slobodnu sobu, da mogu dobiti i popust, ako pristanem na neki program vjernosti… Srećom se program vjernosti ne plaća, a čini mi se da ću ih se moći kasnije lako otarasiti, jer mi više neće trebati njihovi hoteli u Indoneziji, budući da se nalaze u gradovima u koje ne idem – eventualno bi mi mogao poslužiti onaj u Surabayi. Cura se zove Lupita, pa zaključujem da je vjerojatno Filipinka. Obavljam prijavu, dobivam ključ, usput pitam znaju li možda neko mjesto gdje bih mogao popraviti torbu, uglavnom mi predlažu prodavaonice sportske opreme, od toga bojim se ništa. Soba je čista, udoban veliki krevet, tuš s toplom vodom, umivaonik ima. Nakon tuša, interneta i još malo vrzmanja po sobi liježem na koja 3,5 sata. Problem je kao i obično da sam poslije toga umorniji nego kad sam legao. No oko 3 sata se odlučujem uputiti u šetnju Palembangom. Iako se to ujutro nije toliko vidjelo, ovdje je ipak izmaglica. Manja nego u Pekanbaruu i dalje na sjever, ali svejedno. Zapravo, većina požara na Sumatri i jest ovdje, u pokrajini Južna Sumatra. Vani je težak, sparan zrak. Izmaglica, vrućina, smog…nije dobro. Kada se na to sve još dodaju dosadni Indonežani, kombinacija postaje eksplozivna.
Palembang je drugi najveći grad na Sumatri, sedmi najveći u Indoneziji i glavni grad provincije Južna Sumatra (Sumatera Selatan). Ima oko 1,7 milijuna stanovnika. Smješten je na rijeci Musi, kojih 70-ak km od njenog ušća u Južnokinesko more. Grad je jedan od najstarijih u jugoistočnoj Aziji, a bio je središte moćnog hinduističko-budističkog kraljevstva Srividžaja. Prvi se puta spominje 671. godine, a bio je glavni grad Srividžaje sve do 11. st., kada je prijestolnica preseljena u Jambi nakon što su Palembang opustošili gusari iz južne Indije. Iz Palembanga potječe i Paramesvara, osnivač Malačkog sultanata. Palembang je bio glavni centar za sanskrtske i budističke studije u jugoistočnoj Aziji, a Srividžaja je obuhvaćala veći dio Sumatre i Malajski poluotok, na sjever sve do juga Tajlanda. 990. Srividžaju je napalo kraljevstvo Medang s Jave, te je Palembang tom prilikom spaljen. Kralj je zatražio zaštitu od Kineza, te je uz njihovu pomoć osvojio Medang i smaknuo tamošnju kraljevsku obitelj. Tako se vlast Srividžaje proširila i na Javu. Već sam opisao kako je Palembang kasnije izgubio na važnosti, a i kraljevstvo Srividžaja je nestalo u 14. stoljeću. Slijedi nekoliko stoljeća u kojima nema previše informacija, a to je doba kada je Sumatra bila postupno islamizirana. Palembang je tako postao sjedište sultanata, nazvanog Palembang Darussalam (Palembang Dom mira, usp. i Brunei Darussalam). 1619. stižu Nizozemci, koji u gradu otvaraju trgovačku ispostavu. Palembang je bio središte trgovine paprom, proizvodeći u 18. st. oko 25 tona papra godišnje. Grad je ponovno prosperirao, a njegova etnička slika se usložila, s mnoštvom doseljenika s uvijek pretrpane Jave. Tu su bili i drugi narodi sa Sumatre, uključujući naravno i Minangkabaue, ali i tradicionalni trgovački svijet jugoistočne Azije – Kinezi, Indijci, pa i Arapi. Izvorni jezik Palembanga je musi – još jedan od malajskih jezika, premda s dosta utjecaja javanskog. Sultanat je ukinut tijekom 19. st., nakon sukoba sultana s Nizozemcima, kada su ga Nizozemci natjerali u progonstvo. Tijekom Drugog svjetskog rata kod Palembanga se odigrala pomorska bitka koja je završila pobjedom Japanaca, a grad je teško oštećen i u indonezijskom ratu za nezavisnost, 1947. Danas je riječ o modernom i ekonomski prosperitetnom gradu, s razvijenom riječnom lukom, koji je glavni centar čitavog južnog dijela Sumatre, a bio je (zajedno s Jakartom) i domaćin Jugoistočnoazijskih igara 2011., te će (također s Jakartom) organizirati i Azijske igre 2018. Unatoč kozmopolitizmu njegovih stanovnika, izgleda da je biti stranac u Palembangu i dalje atrakcija, a kako sam ja imao šetnju od sveukupno kojih 4 km, naslušao sam se dovikivanja i dobacivanja. Samo da mi se konačno dokopati Jave, stvari će valjda tamo biti bolje i neće biti toliko neželjene pažnje…
Uputio sam se glavnom avenijom koja mi praktički prolazi ispod prozora, a vodi sve do rijeke i mosta Ampera, koji je jedna od glavnih znamenitosti Palembanga. 1177 metara dugi most zapravo je jedini most preko Musija u centru grada, a do šezdesetih se godina mogao i podizati. Danas mehanizam ne radi. Most su inače sagradili Japanci, kao svojevrsnu ratnu reparaciju. Prije mosta, na kružnom toku s velikom fontanom nalazi se Džamija Sultana Mahmuda Badaruddina II., s kapacitetom 15 000 vjernika. Stara je džamija sedamdesetih godina nadopunjena modernim pročeljem koje se začudo skladno arhitektonski uklopilo. U blizini se nalazi i muzej, ali u njega ću sutra, ionako imam još čitav dan na raspolaganju, vlak mi ide tek navečer. A sad bih mogao na neki obrok. Palembang je najpoznatiji po pempeku, kuglicama od ribljeg mesa i tapiokina brašna koje se prže ili kuhaju na pari, a potom jedu sa slatko-ljutim umakom zvanim kuah cuko. Jelo je navodno nastalo u 16. st., kada je jedan lokalni stari Kinez smislio recept, a kako je apek kineska žargonska riječ za starca, tako je nastalo ime jela: pek-apek, empek-empek i onda pempek. Naravno, diljem grada ima mnoštvo kojekakvih prčvarnica i štandova gdje se može pojesti pempek, ali ja bih ipak htio nešto kvalitetnije, pa upogonjujem TripAdvisor i nalazim adresu jednog restorana u mirnom kvartu negdje na pola puta između moga hotela i mosta. Smješten je u obiteljskoj kući, a vlasnici govore engleski. I Kinezi su – on ima neobično kinesko ime Anton, a ona je mislim Lince (čita se Linče, pa je izvorno pretpostavljam nešto poput Ling Che). Imaju nekoliko varijanata, s različitim vrstama ribe, nekih koji su rađeni od rezanaca oblikovanih u kuglicu, s pačjim jajetom, s tofuom…uzimam jedan miks, pomalo od svega. Kuah cuko ima 4 stupnja ljutine, meni su donijeli 3. i 4. Budući da mi je i 3. prejak tražim ih 1., taj je posve sladak i nema nikakve ljutine, taman. Kuah cuko se radi od vode, palmina šećera, octa, češnjaka i soli, uz dodatak čilija po želji. Iako su kuglice pempeka prilično malene, dosta su zasitne (ipak je to prženo), a kako su mi ovi donijeli više toga za probati, na kraju sam se preračunao. Donose mi i neku juhu s pempekom da kušam, ali za to više nema mjesta. Za vrijeme jela ujedno i razgovaram s njima dvoma, kako sam jedini gost donijeli su stolce na terasu pa divanimo, pričam im o svom putovanju… Volim razgovore koji su suvisli, koji pružaju priliku da upoznam zemlje kroz koje prolazim i njihove ljude, kao i da oni upoznaju mene i moj put. Ne volim jalove i plitke razgovore koji se svode na ponavljanje istih informacija, ili na golu fascinaciju činjenicom da sam stranac. Ugodnom razgovoru i ukusnoj hrani nije previše škodio ni prizor štakora koji je protrčao kroz dvorište. Tijekom razgovora pojavila se još neka ženska s dvoje svoje djece, klincima koji su mi izgledali kao da imaju kojih sedam godina, zbog prilično sitne građe, no kada nam se i ona pridružila u razgovoru, skužio sam da oboje klinaca ne samo da razumiju što pričam, već i sami vrlo dobro i tečno govore engleski, dapače, možda najtečnije od svih ljudi koje sam upoznao u Indoneziji dosad. Rekao bih da sin, iako izgleda kao da je tek krenuo u školu, ima kojih 13 godina, već mi se čini da je malo počeo i mutirati, kći je mlađa. Ta žena, za koju nisam uspio shvatiti je li obiteljska prijateljica, Linceina jetrva (tj. žena Antonova brata) ili što već, potječe iz Makassara (nekadašnjeg Ujung Pandanga, najvećeg grada na Sulawesiju i četvrtog najvećeg u Indoneziji), a obitelj joj je iz Toraje. Toraja je regija u središnjem Sulawesiju, poznata po neobičnoj kulturi koja je opsjednuta smrću i zbrinjavanjem pokojnika. Toradžanci ulaze u teške financijske dugove kako bi na adekvatan način zbrinuli pokojnike, koji se pokapaju u grobnice smještene visoko u stijenama, da se onemogući krađa predmeta koji se pohranjuju u grobnicu pred kojom stražari kip pokojnika u (nat)prirodnoj veličini, kojemu obitelj povremeno mijenja odjeću. Inače, kada osoba umre, ne pokapa ju se odmah, već tijelo ostaje u kući, a članovi obitelji i posjetitelji se prema njemu ponašaju kao da je živa osoba, tj. sjede s njime, razgovaraju, jedu, piju… Još je bizarniji običaj da se jednom godišnje tijela pokojnika izvlače iz grobova, peru, preoblače i s njima se hoda po selu. Mnoge priče o zombijima imaju uporište u tim toradžanskim običajima. Važan običaj u toradžanskoj pogrebnoj kulturi je i klanje bivola, koji su prema vjerovanju potrebni pokojniku na drugom svijetu kao prijevozno sredstvo. Pritom broj zaklanih bivola ovisi o socijalnom statusu pokojnika – što je bogatiji, to ih ima više.
I tako, iako više ne mogu jesti pempek, još uvijek nakon soka od manga mogu pojesti jedan es kacang (u Maleziji je ais kacang – to je onaj mrvljeni led s grahom, palminim šećerom i drugim dodacima), a onda još malo pričati s čitavim društvancetom. Zatim dobivam dvije ponude – Anton i Lince mi nude da me sutradan provedu gradom i pokažu mi neke stvari, dok mi ova druga ženska nudi da me večeras odbaci do hotela. Pristajem na oboje, usput ostavljam domaćinima svoj broj mobitela kako bi me sutra mogli kontaktirati, a potom odlazim s ovom Toradžankom i njenim klincima. No iako su me prvo mislili odvesti do hotela, kažu da će prvo zamijeniti auto, pa me voze do sebe doma, pa naravno tamo upoznajem i ostatak obitelji, supruga (koji je isto Kinez – zato mislim da je Antonov brat), još jednu, najmlađu kćer, a kao i svaka dobrodržeća obitelj u Indoneziji imaju i sluškinju. Malo sjedim u dnevnom boravku, razgovarajući sada sa suprugom (nisam upamtio imena nikoga od članova te obitelji – mislim da su maloga zvali Koko, ali to je očito nadimak), nude me bučom i bananama, soba je puna raznih plaketa, pokala, čini se da je Koko dobio i neku državnu nagradu iz natjecanja škola u znanosti, a i inače mi se čini da je netko u obitelji biokemičar, imaju u predvorju aparaturu za pročišćavanje vode, s mnoštvom plakata po zidovima koji pojašnjavaju proces… Koliko vidim, oni su kršćani, ona oko vrata nosi križić, a i djeca idu u neku katoličku školu. Potom me naravno još idu malo provesti po večernjem Palembangu, neće me odmah odvesti u hotel nego idemo opet do obale Musija, kako bih slikao noću osvjetljen most Ampera, obližnju tvrđavu u koju se danas ne može jer je u njoj vojska, gomilu neobičnih cikloautomobila napravljenih od karoserije VW buba i sličnih oldtimera, ali na nožni pogon (malo liče na rikše iz Malake), pa potom još do nekoliko spomenika u gradu i nekih drugih znamenitosti, da bismo čitav obilazak završili u jednom supermarketu, jer je to jedino mjesto gdje je moguće kupiti pivu (država ne dopušta prodaju alkohola u minimarketima), a ja sam se baš uželio Bintang Radlera. Popričali smo o svačemu, oni su doznali ponešto o Hrvatskoj, ja ponešto o Indoneziji, i tako se dan koji je započeo katastrofalnim primjerom indonezijskog autizma pretvorio u poprilično ugodnu večer u kojoj sam upoznao onu lijepu stranu indonezijske gostoljubivosti, u kojoj možete nešto i dobiti zauzvrat. Znam, ja sam itekako svjestan da bi i ljudi koji mi dobacuju na ulici željeli biti jednako ljubazni i gostoljubivi, ali jednostavno ne posjeduju jezičnu kompetenciju za to. Ali upravo u tome i jest problem – sve jezično nekompetentne osobe se pretvaraju u poprilične tupane kada se unatoč svojoj nekompetenciji trse pod svaku cijenu uspostaviti kontakt. Liče mi na prištave pubertetlije koji ne znaju drugačije priči ženi nego da joj dobacuju lascivne komentare. To je kontraproduktivno i iritantno i samo se još dublje ukopavaš. Poradi malo na kompetenciji, a dotada se suzdrži. Ima dana…
Od Padanga praktički imam ritam jedne noći na putu, jedne u hotelu, i tako tri puta. Danas je druga noć u hotelu. U krevetu vjerojatno daleko udobnijem od onoga u Le Paradisu…
Post je objavljen 04.11.2015. u 03:22 sati.