Prema pučkoj etimologiji, ime Surabaya (na javanskome Suroboyo) dolazi od riječi suro „morski pas“ i boyo „krokodil“. Postoji priča kako su dotične dvije životinje podijelile teritorij na mjestu današnjega grada, ali je onda u jednom času morski pas usplivao uz rijeku koja ovdje utječe u more, što je krokodil smatrao intruzijom na svoj teritorij. Morski se pas pravdao da je rijeka voda, što znači da potpada pod njegovu domenu, ali krokodilu to nije bilo drago, pa ga je napao i nakon velike borbe pobijedio, tako osiguravši svoju dominaciju. Mnogi tu borbu tumače simbolički, npr. kao bitku Mongola i kraljevstva Madžapahit 1293., a priziva se u sjećanje i Bitka za Surabayu s kraja Drugog svjetskog rata. Dvije su životinje prikazane i na gradskom grbu, kako kruže jedna oko druge. Naravno, etimologija imena je pogrešna, vjerojatno se radi o nečemu iz sanskrta, gdje prefiks su- znači „dobro“ (i srodan je s grčkim prefiksom eu- koji imamo u eufoniji, eulogiji, euharistiji, eugenici…). Dotični prefiks je uostalom često dio javanskih osobnih imena – Sukarno znači „dobra karma“, Suharto „dobro blago“, itd.
Za trećesvjetski megalopolis s takvom simbolikom imena, očekivalo bi se da je Surabaya prilično ružan grad, nešto u rangu Jakarte, ali to je prilično daleko od istine. Jest, pati od uobičajenih problema, kao što su zagađenje, kaotični promet, siromaštvo…ali Surabaya je i grad širokih avenija uokvirenih drvoredima, lijepe kolonijalne arhitekture i dugotrajne trgovačke tradicije. Veći dio svoje povijesti Surabaya je bila najveći grad Nizozemske Istočne Indije, veća i od Batavije, a na to razdoblje podsjećaju i kineska i arapska četvrt sa svojim atmosferičnim ulicama (nažalost, bezbrižnu šetnju dosta ometa činjenica da ćete privlačiti pažnju i da je teško prepustiti se ritmu života oko vas, jer ga vi svojim prisustvom nužno ometate – tj. ne vi, nego činjenica da se lokalci ne mogu oteti porivu da vas doživljavaju kao nešto drugo od njih samih).
Prvi spomen grada pojavljuje se u prvoj polovici 13. st., a grad je u međuvremenu izrastao u glavni centar istočne Jave, središte sultanata koje je obuhvaćalo i susjedni otok Maduru. 1625. pada pod vlast Mataramskog sultanata od kojega ga 1743. kupuje VOC. Osim trgovačke, Surabaya je bila i vojna luka, a tomu je dosta pridonio i bolji reljef od onog u Jakarti. Naime, Surabayu sa sjevera od otvorenog mora štiti Madura, a i rijeka Mas je estuarij koji je omogućavao uplovljavanje brodova dublje u kopno. 1917. u gradu je došlo do pobune vojnika i mornara, jedne od prvih u Indoneziji (ako se ne računa Javanski rat pod vodstvom Diponegora). Pobunu je organizirao Indijski socijaldemokratski savez, a suzbijena je silom uz oštre kazne za pobunjenike. No upravo je taj pobunjenički duh bio razlogom da je Surabaya postala središtem indonezijskog nacionalnog pokreta, te je 30. listopada 1945. on kulminirao Bitkom za Surabayu, između lokalne revolucionarne mladeži i britanskih okupacijskih snaga, koje su nakon kapitulacije Japanaca obavljale funkciju privremene zaštite kolonije dok Nizozemci ponovno ne uspostave svoju vlast. Bitka je započela kada je zalutali metak ubio britanskog brigadira, a završila mjesec dana kasnije britanskom pobjedom, ali uz velika razaranja i gubitke u indonezijskom ljudstvu, što je uzrokovalo općenito širenje revolucionarnog osjećaja diljem nacije i povećanje podrške borbi za nezavisnost. Britanci su također shvatili da je indonezijska borba za neovisnost stvar koju treba podržati, te su potom izvršili pritisak na Nizozemce kako bi pristali na davanje neovisnosti koloniji. Zahvaljujući bitci, Surabaya ima nadimak Kota pahlawan (Grad heroja), a 10. studenog, na dan kada su Britanci započeli metodičko čišćenje grada, a Indonežani povlačenje, slavi se u čitavoj Indoneziji kao Dan heroja (pomalo ironično, zar ne?). Današnja je Surabaya gravitacijski centar stanovništvu s istoka Indonezije, svojevrsna vrata Nuse Tenggare (Malih Sundskih otoka), te sjedište indonezijske Istočne mornarice. Grad je i jedna od vodećih destinacija za šoping. Ujedno je i glavna luka za izvoz duhana, šećera i kave, te ima veliko brodogradilište. Većina stanovnika su Javanci, uz značajne zajednice Kineza (Hakkâ i Hokkienaca) i Maduranaca (naime, susjedna Madura, za razliku od Jave, oskudijeva obradivom zemljom, pa su se otamo ljudi uvijek odseljavali). U gradu se donedavno nalazila i jedina sinagoga na Javi (doduše, bez vjernikâ), a uništena je u antiizraelskim protestima.
Taman kad sam dovršio jutarnje pisanje, u hostelu je nestalo interneta. I to nije bio lokalni problem, već je operaterska tvrtka iz nekog razloga isključila net. Žena s recepcije nije dovoljno dobro znala engleski, pa je nazvala nekog tipa koji mi je to objasnio, a na moje pitanje događa li se to i inače, rekao mi je da se znade dogoditi i da obično potraje dva sata, ali da ne može reći ništa preciznije, jer „ovo je Indonezija“. Koliko sam puta čuo ta objašnjenja „ovo je (ubaci ime države)“, kao da je to dovoljno za amnestiju. Odlučio sam stoga spakirati tablet u svoj mali sklopivi ruksačić koji vadim samo po potrebi i otići u grad, valjda će usput biti nešto gdje će raditi net. Bilo je – KFC. Iako sam u hotelu doručkovao (instant rezance, poznate kao Indomie, i tvrdokuhano jaje), dopunio sam doručak jednim sendvičem s piletinom, a potom se odlučio krenuti do centra pješice. Dugačka i ugodna šetnja, iako vremenski ne baš najisplativija, budući da mi ostavlja manje vremena za prave znamenitosti. Ujedno sam na internetu uspio razriješiti svoju dvojbu kako na Bali. Otići ću jutarnjim vlakom do Banyuwangija, najistočnije točke na Javi dokle ide željeznica, a kako je kolodvor odmah pored trajektnog pristaništa, prijeći ću na Bali u vlastitom aranžmanu i potom se tamo ukrcati u neki od autobusa za Denpasar. Kako je Bali jedan sat ispred Jave (tzv. srednjeindonezijsko vrijeme, za razliku od zapadnoindonezijskog na Sumatri i Javi), u Denpasar ću stići tek navečer i prvu noć na Baliju morati odsjesti u njegovoj užurbanoj prijestolnici, prije nego nastavim na sjever, prema mirnijim odredištima (vjerojatno Ubudu). Ali otom potom. Sada je važno da još stignem i na kolodvor da mi ne prodaju karte za eksekutif. Za kolodvor moram skrenuti na drugu stranu od one gdje je većina atrakcija, tako da ću i tu izgubiti dio vremena. I onda još dolazi do situacije gdje kolodvor ima dva različita ulaza, svaki sa svojim blagajnama, a na svakom prodaju karte samo za one vlakove koji polaze odatle. Naravno, jasno je da moj vlak polazi s one druge, dalje strane. Nakon što sam se konačno probio do blagajni, opet ista situacija kao u Yogyi – uzmite broj, shvatite da se pred vama u red nalazi još 127 ljudi, potražite automat za kupnju karata, uvidite da ovdje nije ista situacija kao u Yogyi, aparata nema, potom uzmite formular za rezervaciju, ispunite ga i odite u Indomaret da vam tamo daju rezervaciju s kojom ćete onda isprintati kartu. Cura na blagajni će vam reći da ona to ne može napraviti (iz tko zna kojeg razloga), pa ćete vi malo bjesnjeti na nju, pokazivati joj da je ispred vas 127 ljudi, u nadi da će se prestati praviti grbava, ali ne, ona ili ne kuži, ili ne želi kužiti, a onda vam se na kraju još i cinično zahvaljuje. Tj. ne, ona se jednostavno zahvaljuje, a vama to zvuči cinično, jer niste dobili ono što ste tražili. Razmišljate što dalje, gledate u korisnički centar, gledate u obližnji Alfamart, koji također navodno može rezervirati karte, ali vam ne ulijevaju povjerenje…i onda naposljetku stanete na blef u red, budući da vidite da ljudi idu na šalter neovisno o brojevima, dođete do šaltera, tutnete ispunjeni obrazac i dobijete kartu bez suvišnih pitanja. Ovo je Indonezija.
Sad ste napokon spremni za obilazak grada, ali da vam slučajno ne padne šećer odete još u Dunkin' Donuts, pa onda shvatite da sablasna praznina nekih ulica kojima prolazite zapravo znači da su zatvorene za promet, a onda vidite i zašto – u tijeku je nekakvi skup, parada, ne znam s kojim motivima, ali razdraganost i dobro raspoloženje sudionika ukazuje da nije politički, nema ogorčenja (doduše, možda je skup potpore vladajućima). Ima tu i dosta mladih, rekao bih studenata ili čak srednjoškolaca, a transparenti mi ne govore puno, same kratice, iako bi nešto mogao biti Nacionalni sindikat radnikâ. Napokon se probijete kroz tu povorku, pa potom i kroz nizove autobusa koji su dovezli sudionike i nekako stignete do Tugu Pahlawan, Spomenika herojima, obeliska smještena na nečemu što bi mogao biti središnji trg, ali izgleda da je isti već zatvoren. Potom krenete prema džamiji Sunan Ampel, smještenoj u srcu Arapske četvrti, došavši tamo taman u vrijeme predvečernje molitve. I od toga ništa. U vrtu se inače nalazi grob Sunana Ampela, jednog od devetorice donositelja islama na Javu, koji je hodočastilište lokalnih muslimana. Promakne vam i džamija Cheng Ho, nazvana po legendarnom kineskom vojskovođi koji je označio početak doseljavanja Kineza na područje Malezije i Indonezije, a koja je sagrađena u kineskom stilu. Na drugu je stranu pak muzej Sampoerna, smješten u neoklasicističkoj palači, koji je posvećen izradi kreteka, specifičnih indonezijskih cigareta koje uz duhan sadrže klinčiće. Zapravo, većina pušača u Indoneziji tradicionalno puši kreteke, jer su obične uvozne duhanske cigarete skuplje zbog viših poreza. Kreteci su dobili ime prema pucketavom zvuku koji proizvode dok se puše (kao i crack, uostalom). Muzej je otvoren ujutro, kada je moguće i gledati kako radnice ručno motaju cigarete (jer je u sklopu muzeja i tvornica – bolje rečeno manufaktura). Ženska koja radi u mom hostelu ranije je radila tamo, i rekla je da je znala smotati mislim po 3000 cigareta dnevno. U luci Surabaya nalazi se pak spomenik Jalasveva Jayamahe, u obliku kipa admirala, koji odaje počast indonezijskoj mornarici. Da, čini se da sam definitivno podcijenio Surabayu. No jednu stvar ne smijem nikako propustiti, pogotovo u sumrak ili kada već padne mrak – most Suramadu. Treba mi neko vrijeme dok uspijem zaustaviti taksi, kažem vozaču kamo idem, on naravno ne zna ništa osim indonezijskog (OK, zna jasno i javanski – htio sam reći da ne zna ništa meni upotrebljivo), pa mu moram nekako objasniti da ne želim ići NA most, nego da ga samo želim fotografirati. Uspio je shvatiti, te me dovozi do podnožja mosta, ali to je nažalost prilično loš kut za slikanje. Bilo bi idealno da je otišao kojih pola kilometra istočnije ili zapadnije, tada bih imao kakvu-takvu panoramu, ovako mogu slikati tek uzduž mosta, i na taj bi način čak bilo i bolje da smo se provezli amo-tamo. Most je inače najdulji u Indoneziji, gradio se od 2003. do 2009., uz jednogodišnji prekid zbog nedovoljno sredstava. Dugačak je oko 5,5 km, a središnji je dio viseći. Ima po dvije trake u svakom smjeru + zaustavne trake i posebne dvije trake za motocikle. Nakon njegova dovršetka pojavili su se planovi o izgradnji mosta preko Sundskog tjesnaca, ali, hej, jedva ste ovog isfinancirali, stanite malo na loptu. Da ne govorim da bi prvo trebalo srediti prometnu infrastrukturu Sumatre, a onda graditi most… Eh da, u rubriku „ovo je Indonezija“ spada i to da su nedugo nakon otvaranja mosta primijetili da nedostaju neke matice na spojevima, lampe za održavanje, a i da je netko prčkao po kablovinju… Srećom, most još uvijek stoji i odolijeva prilično jakim udarima vjetra kojima je izložen (osjete se čak i na obali, a kamoli nasred kanala).
Tražim od istog taksista da me vozi do hostela, na kraju cijela vožnja ispada 115 000 rupija, zajedno s čekanjem od par minuta. Iako sam propustio dosta atrakcija u gradu, zadovoljan sam, jer me Surabaya ugodno iznenadila. Općenito, Bandung je bio prekretnica u pogledu indonezijskih gradova, kako mi se čini. To zapravo i drugi kažu – dođete na Javu očekujući kaos, zagađenje, prenapučenost, radujete se odlasku u provinciju kako biste se maknuli iz gradova, a na kraju su gradovi ono zbog čega ju zavolite. Ako sam do Jakarte vjerovao kako je ovo moj jedini posjet Indoneziji, sada mi se čini da bih joj mogao dati još pokoju priliku… Kuriozitet je da je Surabaya jedan od zadnjih milijunskih gradova na mom putovanju – još su samo 4 nakon nje: Adelaide, Melbourne, Sydney i Auckland. Vrijeme je sada dakle za manje (iako ne uvijek i mirnije) gradove.
Večerao sam u nedalekom šoping centru, gdje ima i nekoliko etničkih restorana. Odlučio sam se za japanski, uzevši nekakav miješani meni s miso juhom, sušijem i sašimijem, teriyaki piletinom i gyoza valjušcima. Sve u svemu, čini mi se još da od svih ovih istočnoazijskih kuhinja najvolim japansku. Jedina nije gotovo uopće ljuta (izuzev wasabija), a i zdrava je. Kako u hostelu ni po mom povratku iz grada nije radio net, ponio sam tablet sa sobom na večeru. Vrijeme je da počnem planirati svoj boravak na Baliju. Nije on toliko velik, ali kada vidim da su udaljenosti među pojedinim mjestima po 3-4 sata vožnje, pitam se hoće li mi planiranih 5 dana biti dovoljno.
U dormu sam dobio dva cimera, neki Europljani, ne znam odakle su (mislim da nisu iz iste zemlje, međusobno pričaju na engleskom, ali kao da im nije materinji), pokušat ću sutra možda nešto više doznati. Iako bi mi još jedan dan u Surabayi bio taman, karta koju sam kupio za subotu tjera me da sutra odem na planirani izlet u obližnji Malang, još jedan grad s dosta kolonijalne arhitekture i zelenila…
Post je objavljen 20.11.2015. u 11:11 sati.