Ne, ovaj post neće biti o hrani. :D Iako je hrana jedan od lajtmotiva mojih putovanja, danas ću pričati o nečem drugom, o atrakcijama. Naravno da ovakvo putovanje, preko pola svijeta, dotiče i mnoga ikonička mjesta, mjesta koja se „moraju posjetiti“, iako, kako sam već napomenuo kada sam pisao o Vojsci od terakote, to može stvoriti prekomjerna očekivanja. Isto tako, budući da prolazim i kroz mnoga mjesta siromašnija atrakcijama, nekako se trudim opravdati ih posjećujući lokalne atrakcije, koje često međutim nisu ni po čemu značajne, osim što su najbolje u tom mjestu. Osjećam se kao šahist pozvan da igra simultanku s najboljim igračima u nekom provincijskom mjestu, a dotični ispadnu obični paceri. Ali boljih nema. Kojiput naletim i na mjesta koja su relativno nepoznata široj svjetskoj turističkoj publici, a opet su vrijedna posjeta – takva bi na ovom mom putovanju npr. bila geološki park Zhangye Danxia ili Maiji Shan. No postoje i mjesta koja definitivno opravdaju svoja očekivanja što se tiče spektakularnosti – zaljev Halong, Angkor, Karakorumska autocesta, a evo sada i Borobudur. U životu sam dosad posjetio najveću kršćansku bogomolju (crkvu Sv. Petra u Vatikanu), najveći hinduistički hram i vjerski objekt uopće (Angkor Wat), te sada i najveći budistički vjerski objekt (iako mi je to malo nevjerojatno da nema neki veći u Kini – OK, Potala striktno nije vjerski objekt). U najveći islamski vjerski objekt još neko vrijeme neću moći ući – to je Prorokova džamija u Meki.
Za doručak sam i opet bio sâm, dobio sam neku tjesteninu poput fetuccina, rižu i tempeh, te uobičajene pekmeze, sok od manga i mandarine. Doista, što se doručka tiče, tu su stvarno ajnc-a. I opet sam rastegao jutro, posvetio ga piskaranju, te sam iz sobe krenuo oko podneva. Prvo moram gradskim busom do prigradskog terminala, odakle redovno idu autobusi za Borobudur, koji je selo udaljeno kojih 40-ak km od Yogye. Budući da mi je relativno usput i kolodvor, kupit ću kartu za sutradan. No krivo skrećem, pa gubim 20-ak minuta na obilaženje kolodvora, dok mu ne priđem s druge strane. Unutra idem na šalter za rezervacije, nadobudno stanem pored, onda vidim da to ide po brojevima, a trenutni broj je nekih 40 brojeva manji od onoga koji sam izvukao. Toliko ne mogu čekati, pa se ogledavam po prostoriji i primjećujem aparate za elektronsku kupovinu karata. Idem probati. Upisujem podatke, odabirem sjedište, mislim si da će me tražiti nekakvu posebnu karticu kojom to moram potvrditi, jer mi je ovo više bila očajnička mjera – ali ne, sve je u redu, printa mi potvrdu s referencijskim kodom. Sad bih s tim kodom trebao kao i ono u Bandungu otići na drugi aparat da mi isprinta kartu, po mogućnosti sat vremena prije polaska. Hm, a zašto to ne bih sada uradio? Kôd je tu, znači moja je rezervacija u sistemu i morao bi ju moći prepoznati. Aparat je s druge strane dvorane, upisujem kôd i na ekranu mi izbacuje podatke koje sam koju minutu ranije unio na onom prvom aparatu. Printam kartu i nakon manje od 10 minuta (a i to samo zato što sam vrlo pažljivo unosio podatke kao što je broj putovnice – morate imati broj osobne isprave na karti – i broj telefona) dobivam putnu ispravu. Ovako nešto je u Hrvatskoj još uvijek nezamislivo, čak i na velikim i prometnim kolodvorima. Mislim da je Hrvatska još jedina zemlja u EU u kojoj se međunarodne vozne karte ispisuju rukom.
Sada na TransJogju pa, uz jedno presjedanje, do terminala Jombor, gdje odmah nalazim autobus za Borobudur, ali taj autobus sad čeka dovoljan broj putnika. A već je oko 2 sata. To može potrajati, a zadnji autobus iz Borobudura za Yogyu je u 6 popodne. Ne bih volio jurcati, nadam se da će se ipak pronaći dovoljan broj putnika da se ovom isplati makar krenuti, pa onda još možda netko uđe i putem. Autobus je tipični lokalni indonezijski bus, ima dvadesetak sjedala zbijenih tako da normalni zapadnjak ne može sjediti ravno, jer nema dovoljno mjesta za noge. Razmak između ruba sjedala i naslona sjedala ispred jest kojih 15-ak cm. Dok čekamo, upada neki tip s gitarom koji odrađuje svoju rundu tamburanja, pa onda skuplja novce. Česta je to pojava, ima ih i u gradskim bemima (koji su obično krcati, ali se oni praktički voze na vratima), a tamo obično sviraju ukulele i djembe. Indonežanska pop glazba čak i nije toliko iritantna (iako postoji nekakav elektropop), nađe se tu i rokera, prate se trendovi.
Vozač je napokon procijenio da se ipak skupilo dovoljno ljudi, ja sam čak imao i sreće da je mjesto pored mene bilo prazno, pa sam mogao sjediti ukoso, no tada se pojavila nekakva grupa cura koje su se vjerojatno vraćale iz škole, pa se jedna tako uvalila i pored mene – iako je Indonezija islamska zemlja, ovdje očito nije tabu da žena sjedi kraj nepoznatog muškarca. Srećom se vozila samo jedan kraći dio puta, pa sam ubrzo opet mogao opustiti noge. Doista, s obzirom na uski razmak, vi ćete ili koljenima upirati u naslon pred sobom dok vam ne pobijele, ili ćete sjediti raskrečenih nogu (ne baš pristojno), ili ćete koljena podvući pod bradu i sjediti u fetalnom položaju… Izbjegavajte takve autobuse kolikogod možete. Da, jeftini su, ali preveliko je kompromitiranje komfora.
Dionica do Borobudura uglavnom je skroz izgrađena, tek se na jednom manjem dijelu prije samog sela Borobudur vozimo kroz nestvarno zelena rižina polja koja podsjećaju na plodnost otoka koji je bio žitnica čitave Nizozemske Istočne Indije. Uokolo ravnicu uokviruju vulkanska brda. Urbanizirana i prenaseljena, Java je svejedno prekrasan otok, meni osobno mnogo ljepša od Sumatre, koja mi je nekako obična, podsjeća me na neke predjele kontinentalne Hrvatske. Možda je to zato što sam dosta njenih dijelova vidio u izmaglici, koja je priječila da steknem punu širinu pogleda. Kada se još sjetim ljute hrane i dosadnih znatiželjnika, nekako mi je dojam Jave daleko bolji od onoga Sumatre.
Od kolodvora u Borobuduru imam za hodati nešto manje od kilometar do ulaza u kompleks borobudurske stupe, koja je spomenuta glavna atrakcija. Na ulazu pokazujem onu ulaznicu od dan ranije, sve je u redu, imam pravo i na besplatnu vodu (u Prambananu nije bilo govora o tome), a također mi treba sarong, i to ponovno na isti način kao i dan ranije – tako da ništa ne pokriva. Upućujem se prilaznom alejom, koja međutim s te strane ne nudi dobar pogled na stupu, budući da se u podnožju nalazi pojas vegetacije koji ju zakriva. Bolje ću totale moći uloviti s drugih triju strana. Na ulazu sam šmugnuo pored neke grupe indonezijskih školaraca, no isti su kasnije također pristigli na samu stupu i razmiljeli se posvuda sa svojim mobitelima i selfie štapovima. Začudo, osim jednog tipa koji uopće nije spadao k njima nitko me nije pitao za fotografiranje. Ali nisam mogao iskusiti kontemplativnu atmosferu ovog spomenika, za koju je ionako navodno najbolje doći prilikom izlaska sunca. Iako se i to pretvara u turističku atrakciju, s mnoštvom minibusa iz Yogye koji vode turiste na Borobudur Sunrise Tour. Naravno, i u samom selu ima nekoliko smještajnih kapaciteta, a oni su u prednosti jer ranije mogu zauzeti mjesto (mogu staviti ručnik još prethodnu večer :D ).
Što je uopće Borobudur? Riječ je o impresivnoj budističkoj stupi iz 8. st. (gradio se oko 75 godina, u razdoblju od 750. do 825.), no nije sasvim jasno ni tko ga je izgradio, ni zašto. Vjerojatno je bila riječ o dinastiji Sailendra koja je vladala Medanškim kraljevstvom u to vrijeme, a ispovijedala je mahajanski budizam. Kao i Prambanan, i Borobudur je kasnije napušten (čak se ni to ne zna kad), te su ga prekrili vegetacija i nanosi vulkanskog pepela tijekom brojnih erupcija obližnjeg Merapija. Iako se u folkloru lokalnog stanovništva očuvala svijest o postojanju građevine, te razna legendarna objašnjenja njenog nastanka, vanjski svijet nije znao za nj sve dok Stamford Raffles nije čuo priče o velebnom zdanju smještenom usred džungle, te pokrenuo raščišćavanje zemljišta, koje je trajalo dva mjeseca. Tako je ironično, vrlo kratka britanska vladavina, koja je usto još obilježena i razaranjem Yogyakarte i pljačkom tamošnjeg dvora, zaslužna za ponovno otkrivanje dvaju najvažnijih klasičnih spomenika na Javi. No spomenik je u potpunosti otkopan i otet džungli tek 1885., te je tada spoznata njegova grandioznost. Budući da europska arheologija, u to vrijeme opsjednuta Egiptom, nije marila za neki zabačeni spomenik na dalekoj Javi, Borobudur je nakon otkrića oštećen, jer su lokalni lovci na suvenire razvukli neke od kipova. Nizozemci su čak predlagali da se zgrada rastavi (!), a dijelovi odnesu u pojedine europske arheološke muzeje (!!). No ipak je prevladao zdrav razum, pa je na spomeniku konačno počela obnova 1907. No potpuni konzervatorski i restauratorski radovi započeli su tek osamostaljenjem Indonezije, te je nakon opsežnog čišćenja i stabilizacije građevine, uz izgradnju sustava odvodnje oborinskih voda tijekom osamdesetih godina, UNESCO ubilježio Borobudur na listu svjetske baštine zajedno s Prambananom 1991. Otada Borobudur privlači sve više turista i dobiva pažnju koju zaslužuje – danas je najposjećenija turistička atrakcija u Indoneziji. Turistička ekspanzija ima i svojih negativnih strana, budući da horde turista oštećuju spomenik, te se govorkalo i o ograničavanju ulaska samo za vođene ture. Srećom, Borobudur je za razliku od Prambanana izbjegao oštećenja u posljednjem velikom potresu, onom iz 2006. (ali ga je zato erupcija Merapija iz 2010. prekrila 2,5 cm debelim slojem vulkanskog pepela, koji se raščišćavao oko godinu dana), a kao i Prambanan, nakon obnove je postao i aktivno mjesto molitve za pripadnike indonezijske budističke zajednice. Građevni materijal je crni andezit koji se u ovim krajevima jednostavno naziva batu candi (hramski kamen), budući da je praktički sinoniman s većinom hramova ovoga područja. U sunčanim popodnevima taj kamen može biti jako neugodan za posjetitelje, jer isijava toplinu. Na zidovima su međutim nađeni tragovi koji ukazuju da je kamen nekada bio obojan u različite boje, čime je građevina izgledala življe.
Borobudurska stupa je kvadratnog oblika, duljine stranice 123 metra u razini tla. Potom se uzdiže preko 6 kvadratnih razina, tri okrugle razine, te kulminira u središnjoj krunskoj stupi, koja doseže visinu od ukupno 35 metara iznad tla. Kvadratni se katovi uzdižu strmije od triju okruglih razina, tako da promatraču s tla Borobudur ima oblik krnje piramide. Tlocrt pak slijedi uzorak mandale. Kvadratni su katovi ukrašeni reljefima s obiju strana (na unutrašnjem i vanjskom zidu) koji prikazuju Buddhin život i prosvjetljenje, ali i prošle živote (ukupno ima 2672 ploče s reljefima), dok se između reljefâ nalaze ukupno 504 Buddhina kipa u 6 različitih poza (uzemljenost, davanje i pomaganje, meditacija, neustrašivost, učenje i podučavanje, te okretanje kotača dharme). Na okruglim se katovima nalaze 72 zvonolike stupe s otvorima, koje izgledaju poput cjedila, a unutar kojih su Buddhini kipovi (devet ih je oštećeno prilikom erupcije Merapija, ali su obnovljene). Središnja je stupa zatvorena, barem s glavne terase, ali čini se da je moguće ući u nju, budući da sam našao podatak u tome kako se unutra nalaze dvije prazne prostorije. Nije jasno jesu li prostorije namjerno ostavljene prazne (kako bi simbolizirale nirvanu), ili su opljačkane. U razini tla također se nalaze reljefi, koji su prekriveni, tako da neki smatraju da je riječ o cenzuri, budući da su na tim reljefima prikazane teme povezane sa zemaljskim žudnjama nužne za prikaz zakona karme u praksi. Inače, tri glavne forme u vertikalnom presjeku simboliziraju tri carstva u budističkoj kozmologiji: carstvo žudnje, carstvo oblika i carstvo bez oblika. U muzeju posvećenom Borobuduru (koji se nalazi u sklopu kompleksa i koji se nažalost bio zatvorio dok sam ja završio s obilaskom) nalazi se jedan nedovršeni kip Buddhe (nije fino isklesan do kraja), za koji se smatra da se nalazio u jednoj od prostorija središnje stupe, a svojom bi nedovršenošću trebao simbolizirati najviši status budinstva, tj. onaj u kojem se polagano počinje gubiti tjelesni oblik, što se poklapa s gore iznesenom simbolikom triju carstava.
Prilikom gradnje Borobudura korišten je prirodni brežuljak, koji građevina prekriva. Čitav Borobudur treba doživljavati kao svojevrsnu priču koja u slikama iznosi postavke budističkog vjerovanja, te je zapravo služila za pojašnjavanje i podsjećanje. Da sam uzeo vodiča, vjerujem da bih proveo barem dva sata promatrajući reljefe i slušajući objašnjenja, a smatram da ni to ne bi bilo dovoljno. Borobudur je mjesto kojem se možete vraćati uvijek iznova (kao i Angkor Wat, uostalom), a njegov prirodni smještaj još dodatno doprinosi njegovoj čudesnosti. Zadovoljan sam, jedino mi smeta gužva, ali to nažalost ne mogu izbjeći. Inače, Borobudur se također našao pod prijetnjom islamističkih ekstremista kao jedna od građevina koje treba dignuti u zrak, budući da brojni likovi na njoj predstavljaju osnovu idolopoklonstva. Stoga je cijeli kompleks pod nadzorom. Inače, uokolo Borobudura proteže se veliki park (kao i u Prambananu), u kojem su na više mjesta postavljeni zvučnici koji emitiraju glazbu gamelana. Zvuči vrlo smirujuće, kao Glockenspiel, ali dublje, bliže zvuku vjetrenih zvona. U sklopu parka su i dva muzeja, Muzej Borobudura (koji je, kako sam već spomenuo, bio zatvoren), te Muzej Samudre Rakse, posvećen brodu koji se u nekoliko navrata pojavljuje na reljefima, a koji je fascinirao britanskog mornara Philipa Bealea, amaterskog zaljubljenika u povijest i arheologiju, koji je pokušao napraviti repliku broda samo na temelju pet reljefa, služeći se pritom svojim praktičnim znanjem i iskustvom. Naposljetku je 2003. sagrađen brod, nazvan Samudra Raksa (Branitelj morâ), kojim je Beale poduzeo šestomjesečno putovanje od Jakarte preko Sejšela i Madagaskara do Accre u Gani, dokazujući stare trgovačke veze između Indonezije i zapadne Afrike. Pomalo heyerdahlovski… Brod je danas izložen u muzeju, ali nažalost sva su objašnjenja isključivo na indonezijskom, tako da nisam mogao saznati puno o tome. Nakon muzeja put do izlaza vodi kroz nekoliko stotina metara dugačak bazar prepun suvenirâ, warungâ…srećom da se već bližilo zatvaranje, pa je veći dio štandova bio prazan, iako su naravno prodavači s onih koji su još bili zauzeti navaljivali. Mogu si samo zamisliti kako je kada je ovdje vrhunac turističkog prometa…
Iako sam želio nešto usput pojesti u jednom od warunga pored autobusnog kolodvora, i oni su se već lagano pozatvarali (bilo je oko 5 sati), pa sam radije uskočio u bus (ovoga puta odabravši odmah prvi red uz ulazna vrata, koji nije imao nikakvu barijeru za koljena) i odlučio nešto pojesti po povratku u Yogyu, a prije odlaska na predstavu wayang kulita. U jednom od šoping centara na Jalan Malioboro odlazim u restoran s indonezijskim specijalitetima, uzimajući batagor, bandunško jelo koje se sastoji od pečenih komadića ribe u umaku od kikirikija, gado-gado (iz nekog razloga ljut – čudno, s obzirom da smo u Indoneziji), pisang bakar coklat (bananu sa žara s čokoladom i sirom), te es nangka (mrvljeni led s mlijekom i kriškama nangke, tj. jackfruita. Sasvim dovoljno da se nakrkam prije nego odem pogledati tu toliko željenu predstavu kazališta sjena…
Predstava ispada poprilično razočaranje. Traje 2 sata, a iako dobijete program, tu su opisane sve predstave koje igraju, njih 8, ali nije označeno koja danas igra. Pozornica je smještena nasred dvorane, tako da možete gledati i onaj dio namijenjen publici, ali možete i zaviriti iza pozornice, gdje se osim dalanga nalazi i čitav orkestar gamelana. No za razliku od smirujuće glazbe u Borobuduru i Prambananu, ovoga puta je mnogo glasnije, furioznije, pjeva se, ima tu i flauta… Sama predstava, osim što u startu ne znate koja je, teška je za pratiti, budući da je čitava naracija na javanskome, a kretanje lutaka je ekstremno ograničeno. Većina dinamike odnosi se na to da, kad pojedina lutka izgovara svoju repliku, maše rukama. Tu i tamo bude neka scena borbe, koja je zapravo naganjanje amo-tamo iza paravana, s time da se još lutke udaljavaju od paravana, gubeći tako fokus. Tematika inače obuhvaća priče iz Ramajane, tako da je i taj kontekst meni nepoznat. Znači, zamislite si da gledate Čekajući Godota na, štajaznam, tonganskom, i da ne znate ništa o kontekstu predstave. I tako dva sata buljite u paravan na kojem se možda svakih pola sata nešto promijeni. Imao sam velika očekivanja, ali me pomalo razočaralo. Znao sam što mogu očekivati (tj. koji jezik i tematiku), ali sam se nadao da će biti dinamičnije. Recimo, usporedivši to s vijetnamskim vodenim lutkarskim kazalištem, koje je bilo sjajno, ovo je ispao čisti davež. Kao neki antiklimaks Borobudura, ali i čitavog boravka u Yogyi. Nije to doduše još gotovo, imam i sutra par stvari za obaviti prije polaska vlaka. Pješačim do hotela, kada me opet zatiče kiša. Očekujem još jedan pljusak od pola minute i to se točno i događa – ali se nakon dvije minute vraća i sada ne staje. Nije to ništa strašno, pomalo sipi, taman onako da tlo postane neugodno vlažno i još dodatno isparava vrućinu.
Eto, i 4 noći u Yogyi su došle svom kraju, sutra je vrijeme za pinklec na rame(na), a zanimljiva je još jedna stvar – sutra ću nakon skoro 4 mjeseca konačno oboriti rekord u najistočnijoj točki do koje sam dopro, a koji je dosad držao kineski Yangshuo. Već sam se u Prambananu približio samo na jednu minutu toj zemljopisnoj dužini, a polaskom za Surabayu se to definitivno pomiče. I tako će sad biti idućih nekoliko tjedana, dok ne dođem do Darwina i promijenim smjer kretanja opet u južni.
Laku noć.
Post je objavljen 18.11.2015. u 16:03 sati.