(Z)dvojni grad

petak , 06.11.2015.

Još su mi u Palembangu rekli da će vlak kasniti i nisu bili u krivu. S jedne strane, čak sam i uspio odspavati više nego ranije noći u vlaku, a i ako dođem kasnije, veća je mogućnost da ću dobiti sobu ili barem kraće čekati na nju. Kolodvor u Bandar Lampungu zove se Tanjung Karang (zanimljivo, tako mi se zvao i hotel u Bengkuluu), jer se Bandar Lampung sastoji od dva (danas već posve srasla) grada – Tanjung Karanga i Teluk Betunga, koji su spojeni još u vrijeme japanske uprave. Pred kolodvorom je naravno jato (ili je možda bolje reći krdo, ili čak čopor, s obzirom na predatorske karakteristike) taksista, od kojih odmah svi kreću na mene (baš je Snežana jednom dobro opisala to pomanjkanje logike – odbijete jednog, drugi stoji pola metra dalje i odmah vam i on nudi, iako nije mogao ne čuti da ste odbili njegovog kolegu). Ja sam ih pokušavao usmjeriti jedne na druge, i unutar te zbunjenosti odmagliti. Do hotela imam kojih 25 minuta hoda, iako još nije 8 već je pošteno upeklo. Lijepa stvar u Bandar Lampungu jest da su pločnici popločeni šarenim pločicama koje gradu daju neku veselost. Koja mu je prilično potrebna, jer me arhitekturom podsjeća na Albaniju. Ljudi su nepromjenjivo dosadni. Najjače mi je bilo kad sam prolazio pored nekog tipa koji je nešto prčkao oko svoga motora, popravljao lanac, ili takvo što, s koncentracijom koju ljudi obično imaju kada obavljaju takve tehničke zadatke. Kad me primijetio kako prolazim, odjednom je počeo urlati „Hey! Hello! Hello! Ey!“ i tako nekoliko puta, kao da je u najmanju ruku vidio Brada Pitta, a ne običnog iscijeđenog zapadnjačkog bekpekera. Fascinantna je bila ta promjena, dijelom i zato što sam prolazeći pored njega procijenio „ovo nije tip koji će raditi scenu, možda će reda radi nešto dobaciti“. Inače, dodatno je iritantna okolnost što taj isti repertoar uzvika („Hey! Hello! Ow!“) koriste čuvari parkirališta (to je isto konstanta u Indoneziji – svaki parking ima „čuvara“ koji je neki probisvijet koji tobože pazi na aute, ali mi se čini da tu ima i elemenata reketa, ako ne platiš ošteti ti auto) kada vozačima koji se unatrag uključuju u promet daju znakove da mogu još unazad. No dok će kod nas uzvik značiti „stani!“, ovdje periodično ponavljanje uzvika znači „još, još, još…“. Tako da ponekad ne znam zovu li mene ili se netko isparkirava.
Stižem u hotel, na recepciji je mlađi tip koji se sav rastapa od miline i ljubaznosti. Nazovite me čudnim, ali tolika mi ljubaznost isto tako ide na živce. Možda je to suzdržani Europljanin ili čak i prevrtljivi Balkanac u meni, ali meni to jednostavno izgleda hinjeno. Pogotovo što je, kako ćete malo kasnije vidjeti, posve neproduktivno. Imaju sobu, prostrani bračni krevet, kupaonica je kao neki ugrađeni ormar, umivaonik je vani (izvan kupaone, ali u sobi), tu je čak i neka klupa za sjesti… Tuširam se, primjećujući kako sam znojan sve do korijena kose. U znoju lica svoga nosim ruksak svoj. Danas nisam toliko umoran, ipak sam se uspio donekle naspavati u vlaku, ali odgađam odlazak u grad iz dvaju razloga. Prvi je što je Bandar Lampung prvenstveno tranzitni grad u kojem nema osobito puno atrakcija. Jest, to je relativno velik grad, uokolo njega ima nekoliko lijepih plaža, naročito na otočićima u zaljevu ispred obale, ali nema nikakvih nezaobilaznih znamenitosti. Drugi je razlog što mi se ne da ponovno hvatati ukoštac s Indonežanima. Da, bojim se da mi se događa nešto što mi se nikada u životu nije dogodilo – počinje me hvatati anksioznost glede izlaska na ulicu. Ja jesam donekle introvertiran i teško mi je započinjati razgovor s nepoznatim ljudima, osim ako to nije kontekst gdje je takvo što neizbježno (uslužne djelatnosti, npr.), no ovo je nešto drugo. Ovo je strah od same mogućnosti bivanja primijećenim, a to je, morat ćete priznati, za putnika nešto strašno, nešto što dovodi u pitanje čitav habitus putovanja. No oko 1 se ipak spuštam do recepcije, trebam srediti autobusnu kartu za sutra i otići nešto pojesti. I tu sada dolazimo do neproduktivne ljubaznosti.
Na recepciji je i dalje onaj tip od ranije, opet se rastapa. Kažem mu da trebam kartu za bus za idući dan za Jakartu. U koliko sati? Ne znam, vi meni recite kad su autobusi. Pa, možete danas popodne ili sutra ujutro doći ovamo i reći kad biste putovali. Ne, ne mogu, jer ne znam kada su uopće autobusi. Zato i pitam vas. Dođite danas u 4 popodne ovamo, onda će ovdje biti netko tko će vam dati točne informacije za travel… Neću travel, želim ići autobusom, travel je skuplji. Možete li mi, molim vas reći kada idu autobusi? Aha, čekajte, provjerit ću. (Da ne govorim da nije kužio razliku između when i where kada sam ga pitao kada kreće.) Odlazi nekamo iza, vraća se i kaže da ima jedan u 9. Može. A gdje mogu kupiti kartu, gdje je agencija? Na autobusnom kolodvoru, hoćete da vam pozovem ojek? Ne, neću, hodat ću. Ali znate, to vam je daleko. Prema takvim sam izjavama i inače skeptičan, pa mu kažem da sam prilikom dolaska hodao od željezničke stanice do hotela, i da to meni nije osobito daleko, čak i kad sam bio s ruksakom, a sada sam rasterećen. On se snebiva. Samo vi meni recite adresu kolodvora, naći ću ga. Zastaje i zamišlja se. „Paaaa…znate li gdje je Ramayana?“ „Ne znam ništa. Tek sam došao u grad.“ Njemu je taj odgovor smiješan. Što je Ramayana, je li to ulica, jalan, ili nešto drugo? On, umjesto da mi odgovori, sad sebi mrmlja u bradu „Jalan Ramayana…“ Ja mu kažem da imam Google Karte, ako mi veli točno gdje je Ramayana i gdje je kolodvor u odnosu na nju, moći ću nešto doznati. Čekajte, pokazat ću vam kamo morate ići. Odvodi me pred hotel i pokazuje mi ravno niz glavnu ulicu, u smjeru iz kojega sam došao. Aha, to je prema željezničkom kolodvoru i kamo onda? Pa treba vam Jalan Jenderal Sudirman… Izvlačim Google Karte, nalazim tu ulicu, pokazujem mu. On gleda u kartu, pa ju miče u raznim smjerovima, očito nešto traži, ali mi odbija reći što. Valjda očekuje da će nasumično naletjeti na ono što traži. Onda opet spominje Ramayanu. „OK, WHAT is Ramayana?!“ „It's a mall.“ Pa tako mi reci, jebem te zbunjenog. Upisujem u tražilicu „Ramayana mall“ i ovaj mi ga nalazi, odmah pored željezničke stanice. OK, Ramayanu smo našli. Gdje je sada autobusni kolodvor? On vrluda opet uokolo, ja mu pokazujem ikonicu željezničke stanice, pitam ga je li autobusni kolodvor blizu željezničkog. On i dalje samo zbunjeno mrda lijevo-desno po karti. „Pa najbolje bi bilo da dođete do Ramayane i onda tamo pitate nekoga…“ Pitam vas. Vi ste iz Bandar Lampunga, zar ne? Kako onda ne znate gdje je kolodvor? Ne, ja nisam iz Bandar Lampunga. Pa onda mi dovedite nekoga tko jest! Za Boga miloga… Naravno, ne zaboravite da je on čitavo vrijeme na licu imao taj ljubazni smiješak koji mi je još dodatno išao na živce jer se iza njega krije totalna nekompetencija, sparena s onom maksimom „nemoj slučajno pokazati da nešto ne znaš“. Iako će to u konačnici proizvesti više neugodnosti nego da odmah kaže „Gledajte, ne znam, ali znam tko zna.“ Ubrzo dolazi jedna cura koja je očito stručnija i u engleskome i u tome što tražim, pa mi ona kaže da mi treba agencija Damri, oni imaju najkvalitetnije autobuse, i da to kažem vozaču. Kakvom vozaču, hodat ću. Ali to vam je daleko. Okret očima s moje strane, te mi ona onda kreće na papiru crtati kako da dođem do njih. Opet izvlačim Google Karte. Ona na karti prati put i dovodi me do… „Ali to je željeznički kolodvor.“ „Da, njihova agencija je tamo.“ Dobro (nema razloga da sumnjam u to, moguće je – to ujedno ruši i predrasudu o tome kako se žene lošije snalaze na kartama). „Znate, njihov bus ide u 9 navečer.“ Ali ja želim ići dnevnim busom. Ne, ovi vam imaju samo noćne. Ali vaš kolega je spomenuo 9…i onda mi sine da je kolega idiot i da je možda i on mislio na 9 navečer. A ako hoću dnevni? Pa onda biste morali ići nekom drugom kompanijom, ako vam ne smeta da nema klime. Smeta mi, ali očito nemam izbora. A ta druga agencija polazi isto otamo? Ne, oni idu s drugog terminala koji je puno dalje. Gdje? E sad to ni ona ne zna točno. Predlaže mi da lokalnim prijevozom dođem do trajektne luke, prekrcam se u brod i onda s javanske strane opet tražim drugi bus. „A, recite, travel?“ „To ima, ali moram se raspitati kada kreće.“ Dok se ona odlazi raspitati, ja guglam „bus bandar lampung jakarta“ i nalazim vozni red Damrijevih autobusa, koji voze u 10, 21 i 22. Ova se vraća, deklamira kako ima samo jedan travel, u 10 ujutro, cijena 280 000… Znate, ja sam na internetu našao podatak da Damri ima autobus u 10 sati. Da, ali to je navečer. Ne, to je 10 ujutro. Vidite: 10, 21 i 22. Dakle, i u 10 ujutro i u 10 navečer. Ona odmahuje glavom u nevjerici. „Ovako ćemo. Ja ću se sada prošetati do Damrija i vidjeti kod njih kako idu busevi. Ako doista nema dnevnog busa, vraćam se ovamo i dogovorit ćemo se za travel. Može tako?“ „Može. Ja ću biti u sobi iza, samo tražite Tere.“
Uf. Imam prilično dobar predosjećaj da je Tere u krivu. Upućujem se ponovno istim putem kao jutros, u obrnutom smjeru, kroz žrvanj za živce zvan Indonežani. Dolazim do kolodvora, pitam ženu na blagajni gdje je Damri, ona mi rukom pokazuje na zgradu preko puta, iako je on zapravo u zgradi kolodvora, ali kojih 100 m dalje. Odmah s ulaza utvrđujem da su podatci s interneta točni, pače, da ima i bus u 9 ujutro koji čak nije ni naveden na internetu. Slatki okus pobjede. Bus za Jakartu je čak i klasu više od eksekutifa, tzv. royal class. Osim što nije, jer kad dođem na šalter za royal class žena me preusmjerava na šalter za eksekutif. Pa dobro, izdržat će se, vožnja traje 7-8 sati, s tim da je oko sat i pol plovidbe, gdje mogu protegnuti noge i pofotkati Sundski tjesnac (uključivo i Krakatau – uostalom, zato i želim ići dnevnim busom). S nabavljenom kartom krećem konačno prema ručku, a potom ću obići tu jednu zanimljivost koju grad ima.
Bandar Lampung ima nešto manje od milijun stanovnika te je glavni grad provincije Lampung, najjužnije na Sumatri (ime grada znači Lampunška luka, a on upravo to i jest – vrata Sumatre za sve koji ovamo dolaze s Jave, barem ako ne lete). Današnje ime nosi od 1983., prije toga se zvao Tanjungkarang-Telukbetung, po gradovima sastavnicama. Zanimljiv kuriozitet je da je jedan od samo tri grada-prijatelja Bandar Lampunga – Split (druga dva su Pekanbaru i malezijski Kuantan). Grad inače ima puno Javanaca, budući da je bio jedno od žarišta tzv. transmigrasi programa, kojim se stanovništvo s prenaseljenih indonezijskih otoka (prvenstveno Jave, ali i Balija i Madure) preseljavalo na rjeđe naseljene (i koji je zapravo učinio dosta štete u ekonomskom, ekološkom, ali i demografskom i kulturološkom smislu). Ekonomski je riječ o prosperitetnom gradu koji koristi svoj položaj na razmeđu između dvaju otoka i relativnu blizinu Jakarte. Turistički vodiči hvale ljubaznost i dobroćudnost njegovih stanovnika. Turističke vodiče pišu ljudi koji imaju živce kao konopce.
Odlučio sam ručati u restoranu zvanom Pempek 123, sviđaju mi se spomenute riblje kuglice, ali na adresi navedenoj u TripAdvisoru nema ničega. Umjesto toga nalijećem na KFC. Ha, čujte… Da sam u filmu, sad bi išla scena gdje onako zamišljeno buljim u lik pukovnika Sandersa i nešto dvojim u sebi, a onda rez gdje zviždučući izlazim iz restorana nekih pola sata kasnije. To se ovdje nije dogodilo. Zbog gužve sam izašao čak 45 minuta kasnije. I potom se konačno uputio prema obalnom dijelu, Teluk Betungu, gdje se na obronku jednog brežuljka (krajolik je ovdje dosta brežuljkast) nalazi spomenik erupciji Krakataua. Vjerujem da su svi čuli za vulkanski otok smješten u Sundskom tjesnacu, čija je erupcija 27. kolovoza 1883. razorila dvije trećine otoka, izbacila pepeo do visine od 80 km, a ujedno je bila i najjači ikad zabilježeni zvuk u dokumentiranoj ljudskoj povijesti – zvuk se čuo u australskom Perthu, udaljenom 3110 km, te na otočju Rodrigues kod Mauricijusa, udaljenom 4653 km. Kaže se da bi svatko u krugu od 20 km oglušio – iako srećom nije bilo nikoga u krugu od 20 km. Cunamiji koji su uslijedili ubili su preko 36 000 ljudi. Barografi su zabilježili udarni val koji je tri i pol puta obišao planetu. Snaga eksplozije bila je ekvivalent eksploziji 200 megatona TNT-a ili čak 13 000 Malih dječaka (atomskih bombi iz Hiroshime), odnosno 4 Car bombe. U atmosferu je izbačeno 25 km3 stijenja. Kako rekoh, otok s tri vulkanska vrha pretvorio se većim dijelom u prah i pepeo, a iz mora je ostala viriti tek kaldera (urušeni vulkanski stožac) unutar koje se 1927. pojavio novi otočić, nazvan Anak Krakatau (Dijete Krakataua), koji otada raste brzinom od oko 5 metara godišnje, te je danas već dostigao visinu od preko 330 metara i središte je vulkanske aktivnosti u tom području, koja je sada strombolskoga tipa (neprekidna slaba erupcija). Erupcija Krakataua promijenila je globalnu klimu i trebalo je 5 godina da se kretanja temperature vrate na stanje prije erupcije, a također predstavlja i zanimljiv problem za biologe, budući da je otok relativno brzo nakon erupcije rekoloniziran lišajevima i travama, što predstavlja primjer kolonizacije posve steriliziranog tla (i sada je pitanje nisu li možda neki organizmi ipak preživjeli erupciju u obliku spora ili nešto slično).
Spomenik erupciji Krakataua u Bandar Lampungu smješten je u jednom parku do kojega zbog pogreške u navigaciji prolazim kroz neku lokalnu četvrt koja mi liči na Donju Dubravu. Začudo, iako prolazim kroz ralje Indonežana, dobacivanja su ovdje rijetka. Jesu li u šoku jer sam na njihovom terenu, pa ne znaju kako bi se postavili, ne znam. Park je poprilično zapušten, a spomenik je zapravo metalna bova sa svjetionika na otoku Krakatau, koja je pala na području Teluk Betunga, 60 km od Krakataua. Danas je nasađena na postolje, ali i ono je poprilično zapušteno, nema nikakvih informacija ni info-panoa o erupciji (a nije da ih ne bi moglo biti), jedino se na ulazu u park s donje strane nalazi kao neki prikaz protucunamijske obrane u Bandar Lampungu. Sve u svemu, jedina zanimljivost Bandar Lampunga je u podosta zanemarenom stanju. Ali to je Indonezija. Nikoga nije briga, nitko ne mari…
Do obale mi se ni ne isplati ići, nema obalnog šetališta, kuće su do samog mora. Ništa, onda ću se lijepo uputiti natrag prema hotelu, večeras je Hot 100, a treba i napisati dnevni zapis… Šetnja do hotela je naporna fizički (jer je uglavnom uzbrdo), ali i psihički. Jedna mala mi je valjda nekih 6 puta dovikivala preko ceste „Mister…Mister…Mister…“, dok se nisam proderao Cupuk! Ne samo da ne poznaju granicu osobnog prostora, nego ne poznaju ni granicu kada je previše. Što bi se dogodilo da sam odvratio? Pa, nažalost sam doživio i taj slučaj, ne zato što bih odgovorio, nego zato što neki ni ne čekaju moj odgovor. „Where are you from? How are you? What is your name?“ Kao što sam u Kambodži (doduše prekasno) kupio majicu „No tuk tuk today and tomorrow“, ovdje bih rado kupio majicu na kojoj na indonezijskom piše „Da, bule sam. Gledaj svoja posla.“ Ali nisam nažalost siguran da je to još ikomu palo na pamet napraviti… A i koncept „gledanja svojih poslova“ u Indoneziji nije baš sasvim jasan, ideja osobnih granica je vrlo strana. Razumijem da su to kulturološke razlike, i ne prosuđujem, samo kažem da meni takva kultura ne odgovara i čini me nervoznim. Tko može, komu je to prijateljski, tko ima živaca po stotinu puta u jednom danu ponavljati jedno te isto, mislim da je Indonezija super zemlja za njega. Javite mi kad idete, da vam mogu dati detalje od Echina restorana u Bengkuluu i Pempeka Lince u Palembangu. Ja ću zadržati tu slobodu da, barem što se tiče dojma sa Sumatre, zasada ne volim Indoneziju. Unatoč Antonu i Lince i onim njihovim prijateljima dan ranije (ali oni su ionako Kinezi, a ne Indonežani) i Roniju, koji su nažalost iznimke. Možda mi kozmopolitskija Java popravi dojam. Vidjet ću to sutra i u idućih dva tjedna.
Skoknuo sam još navečer do pekare odmah pored hotela, na recepciji opazio Tere, informirao ju za ubuduće o postojanju čak dvaju jutarnjih autobusa od Damrija (i to je zasigurno neki akronim – -ri bi moglo Republik Indonesia), te se potom uputio u sobu gdje je internet u večernjim satima bio prilično nekooperativan. Hot 100, jako težak set, vidjet ću kako je bilo drugima. Još triput na putu, vjerojatno još jednom u Indoneziji. Makar me nakon Sumatre hvata želja da samo projurim kroz ostatak države. Javo, popravi mi dojam…