Niz loših odluka

Započelo je dobro – ustao sam po planu u 7, odradio doručak i potom se uputio ponovno prema kompleksu botaničkog vrta u centru grada. Inače ne volim botaničke vrtove, no ovaj prikazuje floru Indonezije, pa sam se nadao vidjeti Rafflesiu i strvinarski cvijet – čisto me zanimalo kakav to smrad širi oko sebe. U rano jutro Bogor izgleda jednako neuredno i trećesvjetski kao i dan ranije. A s obzirom na povijest ne bi trebao.
Bogor ima oko milijun stanovnika i leži 60-ak km južno od Jakarte, na nadmorskoj visini od oko 265 metara, što mu donosi ugodniju i hladniju klimu od Jakarte, a kao što mu i nadimak kaže, tijekom svakog popodneva grad je okupan kišom, čak i prilikom sušne sezone. Nalazi se u susjedstvu dvaju vulkana, Salaka i Gedea, koji, iako aktivni, služe i kao planinska izletišta. Početci Bogora sežu u 669. godinu, kada je prijestolnica Sundskog kraljevstva preseljena na mjestu između rijeka Ciliwung i Cisadane (prefiks ci- u sundanskom jeziku jednostavno znači „rijeka“), te je novo naselje nazvano Pakuan Pajajaran, „Mjesto između usporednih (rijeka)“. Grad će se s vremenom razviti u jedan od najvećih u srednjevjekovnoj Indoneziji, sve dok ga 1579. nije razorila vojska Bantenskog sultanata. Time je prestalo postojati Sundsko kraljevstvo, a Pakuan Pajajaran je napušten. 1684. Nizozemska Istočnoindijska kompanija (VOC) dolazi u posjed ovoga dijela Jave, a područje nekadašnjeg Pakuan Pajajarana dodijeljeno je poručniku Tanuwijayi, Sundancu zaposlenom u VOC-u, sa zadatkom razvitka za eksploataciju. Nakon što je 1699. erumpirao Salak, te su vatre koje su uslijedile počistile velik dio šuma koje su u međuvremenu obrasle područje, započeo je razvoj plantaža i osnovano nekoliko novih sela iz kojih će niknuti moderni Bogor. Tijekom 18. st. Nizozemci su odabrali ovo područje za svoju ljetnu rezidenciju generalnog guvernera i drugih visokih kolonijalnih službenika, budući da je klima bila mnogo ugodnija nego u Jakarti. Grad je dobio ime Buitenzorg, što je nizozemski prijevod francuske sintagme sans souci („bez briga“). Ime Bogor navodno znači „šećerna palma“ u indonezijskom. Za vrijeme britanske vlasti generalni guverner Jave (Raffles) definitivno je premjestio upravno središte iz Batavije u Buitenzorg, ali s povratkom Nizozemaca to je vraćeno na staro. 1817. u gradu je osnovan već spomenuti botanički vrt, jedan od najvećih na svijetu. 1834. Buitenzorg je teško stradao u novoj erupciji Salaka, te je nova guvernerova palača sagrađena manje grandioznom, ali otpornijom. U drugoj polovici 19. st. u Buitenzorgu se osnivaju poljoprivredna škola, prirodoslovni muzej, biološki, kemijski i veterinarski laboratorij, gradska knjižnica, 1881. stiže željeznica, a 1904. on i službeno postaje administrativnim centrom Nizozemske Istočne Indije, iako je većina ureda i upravnih zgrada ostala u Bataviji. 1924. opet gubi tu titulu i postaje samo glavnim gradom provincije Zapadna Java. Tijekom japanske okupacije gradu je vraćeno ime Bogor, a nakon Drugog svjetskog rata Nizozemci ga proglašavaju glavnim gradom marionetske države Pasundan, jedne od saveznih država tzv. Republike Sjedinjenih Indonezijskih Država. 1950. je ta travestija okončana i Buitenzorg, ponovno preimenovan u Bogor, postaje sastavnim dijelom Republike Indonezije, a unutar nje dobiva titulu ljetne predsjedničke rezidencije. U novoj državi postaje značajno gospodarsko, znanstveno, kulturno i turističko središte, u kojem je održano i nekoliko međunarodnih skupova. Unatoč tomu, broj stanovnika koji živi ispod granice siromaštva raste – samo između 2006. i 2009. se udvostručio, a prema zadnjim podatcima iznosi skoro petinu. Ironično, grad je jedan od vodećih središta prehrambene industrije u Indoneziji. Istovremeno, javnu rasvjetu ima samo oko trećine grada, a čistu tekuću vodu oko 47% stanovništva. No nije sve tako crno – grad ima jednu od najviših stopa pismenosti (98,7%) i jedan od najdužih očekivanih životnih vjekova (71,8 godine) u Indoneziji. Ujedno je proglašen najatraktivnijim turističkim gradom u zemlji. 87% stanovništva su etnički Sundanci, te se sundanski jezik koristi u komunikaciji u obiteljskom krugu i povremeno u javnosti. 94% stanovnika grada su muslimani, oko 5% kršćani, a zadnjih godina dolazi do tenzija između dviju zajednica oko izgradnje nove crkve.
Moji problemi počinju u trenutku kada sam konačno došao do kompleksa botaničkog vrta. Budući da je on sa svih strana okružen ulicama, a nemam podatak gdje je glavni ulaz, skrećem nalijevo i počinjem hodati uz ogradu. U međuvremenu shvaćam da sam došao do kompleksa predsjedničke palače, koji je zapravo u sklopu botaničkog vrta, ali ne znam je li glavni ulaz onda negdje u nastavku, ili bih pak sad morao skroz nazad. Nastavljam i naposljetku radim tri četvrtine kruga oko botaničkog vrta dok ne dođem do glavnog ulaza. Plaćam 25 000 rupija za ulaznicu i upućujem se u šetnju njegovim alejama. Budući da je već prošlo 9 sati, morat ću ubrzati, nastojat ću uloviti vlak za Jakartu oko 11, kako bih do 1 bio u Jakarti, pokupio stvari, stigao na kolodvor, kupio kartu i bio u 3.30 na vlaku za Bandung. Ionako me prvenstveno zanima onaj smrdljivac. Koji je na karti i vidljivo označen.
Bogorski botanički vrt osnovan je 1817. i najstariji je botanički vrt u jugoistočnoj Aziji. Obuhvaća površinu od 87 hektara, s oko 14 000 različitih vrsta biljaka. Botanički se vrt nalazi na mjestu na kojem je nekoć bila umjetno posađena šuma u kojoj se čuvalo rijetko drveće, a koja je posađena još u doba Sundskog kraljevstva. Propašću kraljevstva šuma je pala u zaborav, a Nizozemci su u jednom dijelu kompleksa sagradili guvernerovu palaču. Kada je Raffles preuzeo upravljanje Javom, on je ostatak šume pored palače preuredio u engleski vrt, a kako mu je 1814. ovdje umrla i žena, dao joj je napraviti spomenik u obliku malene glorijete nedaleko ulaza u park. Po povratku nizozemske vlasti, na inicijativu Caspara Georga Carla Reinwardta, botaničara njemačkog porijekla, uspostavljen je botanički vrt, a Reinwardt je proglašen njegovim prvim ravnateljem, te je idućih 5 godina svoga ravnanja vrtom skupio ukupno 914 raznih biljnih vrsta diljem indonezijskog arhipelaga. Vrt je u nastavku proširen mnogim pomoćnim ustanovama, kao što su botanička knjižnica ili zbirka ljekovitog bilja. 1852. osnovan je posebni odjel u Cibodasu, još veće površine od ovoga u Bogoru (120 hektara). 1848. u vrt su stigle prve sadnice zapadnoafričke uljne palme, vrste koja će uvelike promijeniti ekonomska kretanja u ovoj regiji (a posredno biti odgovorna i za velike ekološke štete). U vrtu su posađena i prva stabla kininovca, ključna za razvitak liječenja malarije. Tijekom Drugog svjetskog rata vrt je bio u opasnosti jer su japanski vojnici željeli posjeći drva za građevni materijal, no srećom je spašen zahvaljujući pregnuću tadašnjih japanskih upravitelja vrta. Nakon odlaska Nizozemaca vrt je pod upravom indonezijskog Nacionalnog biološkog instituta. 2006. jaka oluja oštetila je neko od stogodišnjeg drveća u parku, ali šteta je popravljena. 2009. otvoren je Orhidarij, poseban kompleks posvećen isključivo orhidejama (ne biste nikad rekli).
Vrt je inače presječen rijekom Ciliwung, a počeo se širiti na njenu desnu obalu tek 1927. U sjeverozapadnom se dijelu, danas fizički odvojena, nalazi predsjednička palača. Osim već spomenutog odvjetka u Cibodasu, 1941. otvoren je još jedan u Purwodadiju na istoku Jave, a 1959. i jedan na Baliju.
Dolazim na mjesto gdje bi se po planu trebao nalaziti strvinarski cvijet, no tamo nema ničega – samo drvo ratana. Ajde da barem to vidim kako izgleda, iako meni izgleda prilično slično bambusu. OK, gdje je sad ovaj? Vidim putokaz koji me šalje u suprotnom smjeru, a pored je i još jedan plan, s drugačije ubilježenom pozicijom cvijeta. Krećem dakle na drugu stranu vrta, mimoišavši se sa čitavom skupinom klinaca, koji su valjda svi iz iste škole (imaju iste uniforme – do toga se u Indoneziji jako drži), što naravno biva popraćeno gomilom patetičnih pokušaja da privuku moju pažnju. Ne obazirem se nego nastavljam sve do mjesta gdje bi se po onoj drugoj karti trebao nalaziti cvijet. Ni tamo nema ničega, ima ponešto impresivnog drveća, tu je i palma Pandanus, ali strvinarskog cvijeta nigdje. Spuštam se čak do rijeke Ciliwung, pretražujem proplanke, ništa. Nema ni oznake, putokaza, kao da je u zemlju propao. Uostalom, taj cvijet ionako cvijeta vrlo rijetko i zapravo je riječ o svojevrsno botaničkom hepeningu, tako da nije čudo da ga ne nalazim. A nema nigdje ni Raffesie, ali nju možda ni nemaju u fundusu (iako bi to bilo čudno). Ukratko, botanički vrt, iako možda lijepo mjesto za šetnju, ispada popriličnim promašajem. A kako sam naknap s vremenom (jer sam prethodni dan odlučio da mi se ne isplati tegliti svu prtljagu u Bogor), moram se vratiti do hotela, pokupiti prnje i krenuti na kolodvor. Krećem stoga natrag, uvjeren da je skretanje prema željezničkoj stanici odmah iza ugla nakon što izađem iz vrta, no imam još oko kilometar pješačenja dotamo. Pa potom još kojih kilometar i pol do hotela. Stižem oko 15 do 11 u hotel, grabim stvari, odlažem ključ i opet natrag na kolodvor. Vlak dolazi gotovo odmah, učitavam novčani iznos na kartu, ukrcavam se i krećemo. Ovaj put idemo prilično brže, nema zagonetnih stajanja, tako da već vidim da ću u Jakarti biti debelo unutar roka. A onda dolazimo na jedan kolodvor na kojem mi se čini da žena na razglasu (koji je dvojezičan) kaže nešto u stilu „putnici koji idu za Jakartu Kotu ovdje presjedaju“. Hm, jesam li ja to dobro čuo, nisam obraćao pažnju? Znači li to da vlak ne ide dalje, vraća se u Bogor? Najbolje da pričekam i vidim hoće li svi izaći ili vlak ide dalje. Ne izlaze svi, pa ostajem i ja. Ispostavit će se međutim da se nakon toga kolodvora pruga račva, jedan dio ide ravno na Jakartu Kotu, a drugi radi krug zapadno od centra, pa kroz sjeverni dio grada, paralelno s obalom, te prolazi malo istočnije od Jakarte Kote. Gledam na plan, imam dva moguća mjesta gdje se mogu iskrcati za moj hostel. No na prvom od njih vlak uopće ne staje, tako da mi ostaje ovo drugo. Koje je i bolje, jer otamo mogu uloviti vlak direktno za Jakartu Kotu, na drugom kolosijeku. Kada se međutim iskrcam, utvrđujem da je taj drugi kolosijek trenutno zatvoren, neki su radovi na njemu. Dakle moram ovdje izaći, a onda imam oko 2 km pješice do hostela. Dovraga. Da stvar bude bolja, moja me kartica ne želi pustiti van iz sistema, jer sam ja programirao na nju vožnju do Jakarte Kote. Srećom mi jedan od osoblja otvara vrata svojom karticom. E, ali sada se trebam dokopati ceste, a za to treba proći kroz slam u kojem kao bule stršim kao govno u punču. Prvo me gnjavi jedan tip nudeći mi ojek. Iako mu kažem „No ojek“, on i dalje ponavlja „Ojek, ojek?“ Je li gluh ili glup? Ili jednostavno indonežanski perzistentan? Srećom, u ostatku me slama nitko ne gnjavi, imam možda stotinjak metara do glavne ceste, a onda sam na konju. Iako sam sada propustio vratiti prijevoznu karticu na blagajni i to mi je 10 000 rupija mrtvog kapitala. Eventualno će mi koristiti ako još koji puta dođem u Jakartu. Hoću li?
Pješačim do svoga hostela, tamo je uobičajena ekipa, neki alternativac kojega sam već ranije viđao da henga na recepciji, s hrpom željeza u gornjoj i donjoj usni, tetovažama i prilično prijaznim licem, koje uopće nije tipično indonezijsko, cura koja mi je dan ranije pomogla oko smještaja prtljage i neki tip koji mi iz nekog razloga liči na šefa. Zovem Uber, jedan auto je u kvartu, ali treba mu kojih desetak minuta da dođe, a onda, kada je konačno stigao, treba nam još skoro 40 minuta da dođemo do Gambira. Uber je naravno nudio neku alternativnu rutu s manje prometa, ali vozač se očito ne oslanja na vožnju po GPS-u, pa smo zapeli u popodnevnoj špici. Nakon što sam se konačno dočepao Gambira, na blagajni novo veselje – prodane su u međuvremenu sve karte za vlak u pola 4. Pa kad prije? Ujutro je još sve bilo prazno. Tko zna, možda su zadnju prodali maloprije, da se nismo vukli kroz promet, možda bih ju još ulovio… Sljedeći vlak je u 6.15, u Bandungu sam oko pola 10 navečer. Nema mi druge, moram na njega. Pričekat ću tako da prvo sjednem u CFC (nije greška, stvarno postoji California Fried Chicken, iako je riječ o indonezijskoj franšizi), a potom u Dunkin' Donuts, gdje mogu u miru pisati. Ujedno šaljem poruku svom domaćinu u Bandungu da dolazim kasnijim vlakom. Žao mi je prvenstveno što ću propustiti krajolik na putu.
Spomenuo sam domaćina. Cijela priča je započela pred desetak dana, kada sam putovao iz Bengkulua u Palembang. Tada mi se javio Miroslav (ne Miro iz Kuala Lumpura, već jedan tip kojeg znam preko foruma Željeznice.net) s pitanjem hoću li posjetiti Bandung, jer on znade jednog tipa u Bandungu, upoznali su se u Turskoj, kad su bili zajedno na studiju, te mi on možda može srediti spavanje. I doista, tip je pristao, zove se inače Anjas, ekonomist je po struci, radi u jednoj banci kao istraživač tržišta i čini mi se da je malo mlađi od mene. Kontaktirali smo preko Facebooka, poslao mi je sada i adresu, „za slučaj da me ne bude mogao pokupiti“, što je kasnije prešlo u podrazumijevanje da ne bude (doista, jesam li to samo ja koji ovako formuliranu rečenicu shvaća kao „šanse da te pokupim su 50:50, a evo ti adresa ako ne uzmognem“, a ne kao „neću te moći pokupiti, ali da ne zvuči pregrubo rečeno izravno, ostavit ću retorički tu mogućnost“?). Rekao mi je da pokažem adresu taksistu (u mom slučaju uberašu) i da će on to znati. Gledam na karti, to je dosta daleko od centra, ali ne mogu procijeniti koliko i kakav je kvart. Pitam ga još neke tehnikalije, tipa je li to kuća ili zgrada, na koje zvono trebam zvoniti ako je zgrada… Kuća je. Nema zvona, samo viči. Indonezijski stil. :D
Iza 6 krećem na peron, izgleda da se ipak neki vlakovi mogu kraće vrijeme zadržavati na Gambiru, nije to samo prolazni kolodvor, jer je moj vlak već tamo. Svi vagoni su eksekutif i svi su puni. Nalazim svoje mjesto, sjedam i prepuštam se trosatnoj vožnji od koje ne vidim gotovo ništa, jer vani javne rasvjete gotovo da i nema, ili baš prolazimo uglavnom kroz nenaseljeno područje, što je na Javi malo vjerojatno. Stižem u Bandung po voznom redu, odmah šaljem zahtjev za Uber, vozači su sparkirani ispred kolodvorske zgrade, ali malo podalje (valjda da ih taksisti ne namlate), pokazujem adresu, ovaj ukucava koordinate, Anjas mi je poslao točno označenu poziciju na karti, na kraju jedne slijepe uličice, a za svaki mi je slučaj dao i broj da ga nazovem ako bude problema… Vožnja traje skoro pola sata – dok izađemo iz centra (koji se noću čini prilično lijep), pa onda na istok brzom gradskom prometnicom…kasnije ću doznati da je riječ o 8,5 km udaljenosti. Napokon pristižemo u kvart, nekako sam pretpostavio da je riječ o kvartu obiteljskih kuća, no ovo mi više liči na Kozari Bok. OK, i u Kozari Boku ima uređenih i skockanih kuća, to ništa ne znači. Pronalazimo i tu slijepu ulicu u kojoj je kuća. Neasfaltirana, široka toliko da se auto ne može okrenuti. Taksist me vozi u nju, broj je 11d, to je zadnja kuća s lijeve strane. Izlazim, nigdje ništa ne vidim. Glupo mi je derati se, valjda će ovaj čuti razgovor mene i taksista, poslao sam mu iz auta poruku da dolazim za 15-ak minuta. Laju i neki psi u susjednom dvorištu, no i dalje se ništa ne događa. Kažem taksistu da imam broj, može li ga on nazvati, ja naime nemam više novca. On zove, mobitel je isključen. Ne sviđa mi se ovo nimalo, već po izgledu i udaljenosti kvarta mi nije milo. Napokon je izgleda netko u kući čuo komešanje i otvaraju se vrata, izlazi tip, ja u polumraku pitam „Anjas?“, on zastaje i kaže „Aha, you need Anjas.“, te se vraća unutra. Nakon još oko minute dolazi konačno i Anjas, prepoznajem ga sa slike na Facebooku, sve je u redu, zahvaljujem se taksistu i ulazim u kuću. Kuća izgleda slično nekakvom loftu, tj. kao da je to nekakvo preuređeno skladište, ima poprilično visok strop i veliku dnevnu sobu/kuhinju, pored su manje sobe, dosta je ovako na prvi pogled oronulo. Ima i nešto stilskog namještaja, nekoliko kaučeva koji izgledaju kao da su skupljeni s krupnog otpada… Pitam za kupaonicu, on mi pokazuje vrata. Kupaonica ima WC…i to je sve što ima. OK, ima i vodokotlić. Nema ni umivaonika ni tuša. Ima međutim veliku kacu s vodom iz koje se odgrabljuje voda za razne potrebe. To može biti ispiranje WC-a (takav sam slučaj imao u Kančanaburiju), ali može biti čak i pranje (dakle, uzmete vodu i polijete ju po sebi). Eto, nisam išao u izviđače, ne volim kampirati na divlje, nazovite me razmaženim, ali ideja kupaonice bez tekuće vode mi nije baš najprivlačnija. Tim više jer bih si morao oprati kosu, poprilično mi je masna, a ovdje ostajem tri noći. Doduše, u kupaonici ima tekuće vode, zato što iz zida viri pipa, iz koje se toči voda u tu kacu, no ta voda ima intenzivno metalni miris, a onda se prisjećam i svih priča o indonezijskoj vodi, te uputa da se ni zube ne bi smjelo prati u vodi koja nije sasvim provjerena. WC je prljav na način onoga u Ankari, ako ga se sjećate (smeđe mrlje od dugotrajnog kamenca). Ha, dobro, izdržat ću valjda nekako… Sjedam s Anjasom u dnevni boravak, razgovaramo, o mom putu, o Indoneziji, pijuckam čaj, priča mi kako je on inače isto iz Bogora, ali zbog prirode posla je živio u dosta gradova koje sam posjetio ili tek hoću: Pekanbaruu, Palembangu, Bandar Lampungu, Jakarti, Yogyakarti. Sada je ovdje, tu mu žive teta i bratić. Roditelji su mu u Bogoru, tata je otišao u penziju, ali se onda razbolio, pa je našao neki drugi posao i to mu je blagonaklono utjecalo na zdravlje. Anjas je inače bio na magistarskom studiju u Turskoj, u Izmiru, tamo je upoznao Miroslava. Bavi se i ronjenjem, ima majicu od nekog lokalnog bajkerskog kluba, iako ne izgleda baš kao neki sportski tip, bucmast je i zapravo ni ne izgleda previše kao Indonežanin (tj. ne izgleda kao Azijat, to je ono o čemu sam jučer pisao). Inače je Sundanac, to mu je materinji jezik, iako kaže da ne zna govoriti prikladni sundanski (jer i sundanski kao javanski ima one honorifične registre, on zna svakodnevni registar, ali s roditeljima govori indonezijski, budući da bi ih na sundanskome morao oslovljavati s poštovanjem). I tako mi pričamo, kad ja u jednom času na zidu skužim macaklina. Te simpatične životinjice stalno viđam kako trčkaraju po zidovima diljem jugoistočne Azije, čak i u prodavaonicama i restoranima. Inače su dobri čistači domova od kojekakve gamadi. Ima ih naravno i kod nas, ja sam se tako u Zlarinu jednom tuširao s jednim, jer mi je upao u tuš-kadu i nije se htio van čak ni kad sam pustio vodu (a oni inače imaju neku nevjerojatnu silu kojom se prilijepe na podlogu, mislim da je riječ o kilonjutnima). Drugi puta sam jednoga slučajno donio u Zagreb, jer mi se uvukao u hrpu čistog rublja na terasi, koju sam ja potom tutnuo u ruksak večer prije polaska. Nadali smo se da će nam dobro doći jer će doma tamaniti gamad, ali izgleda da je zbrisao kroz otvoreni prozor iz stana i kasnije ga više nismo vidjeli. Je li preživio ili se smrznuo ili možda bio pojeden od neke veće životinje, ne znam. Znam da su meni oni jako dragi, a kuriozitet je da ime kojim ih zove većina zapadnoeuropskih jezika (uključivo i latinsko ime), gekko, dolazi upravo iz malajskog i opisuje način na koji se glasaju (oni su jedini gušteri koji se glasaju, nizom cijuka). Razgovaramo i dalje, a onda primjećujem kako po podu trčkara jedan žohar, ili neki od tomu sličnih kukaca, često ih ovdje viđam, bilo na cesti, ali čak i u zgradama. Ja se žohara ne bojim, većina ih ionako bježi od ljudi, ne razmišljam o tome plaze li mi po hrani, vjerujem da je puno gore s pecivima po zagrebačkim pekarama i studentskim menzama (kolegica s faksa je svojedobno jednog našla u kuhanoj riži u SC-u). Ali, čini mi se da onaj macaklin ne obavlja sasvim dobro svoj posao. Ili je ovaj žohar prinova. I tako, pričamo Anjas i ja dalje, malo o politici, o geografiji istočne Indonezije…kad ja vidim kako je nešto šmugnulo iza kauča na kojem on sjedi. Nešto poveće. Pa onda još jednom. Sada nema sumnje – još jedna životinja koju vidim da trčkara uokolo po gradovima, ali ju baš ne želim da mi trčkara po kući u kojoj sam smješten, tim više jer me podsjeća da sam ju zaboravio kušati u Vijetnamu. Upozoravam Anjasa da mu je iza kauča štakor, ali on se izgleda oko toga ne uznemirava previše. Ili naprotiv – kaže da ne zna što da napravi jer ga se boji. Mislim, da se razumijemo, meni su svi glodavci, uključivo i štakore, slatki. Ali ova štakorčina ovdje mogla bi biti prijenosnik kojekakvih zaraza, ne želim baš biti u situaciji da se u mojoj blizini uspaniči i ugrize me. No eto, ja se nadam da Anjas ima neko rješenje, pa mi tako i dalje razgovaramo, dok štakor luduje po sobi, popeo se čak i na grijač vode za čaj…po uzorku krzna me podsjeća na mačku trikolorku, ali bez bijele boje – dakle tamnosmeđ s oker mrljama. I onda u nekom času Anjas kaže da je umoran i ide spavati. Ja ga pitam gdje ću ja, on mi pokazuje da mogu birati hoću li u jednu od dviju pokrajnjih soba, „a možeš i tu u glavnoj sobi“. Pa nekako ne bih u sobi u kojoj postoji šansa da mi noću po glavi skakuće štakor. Ipak odabirem jednu od dviju soba, onu koja mi se čini urednijom. Ali u toj istoj sobi spava i Anjas (ja sam pretpostavio da će on onda automatski odabrati drugu sobu, ali ipak je Indonežanin, a ovdje socijalna distanca nije baš relevantna). I on je uredno zakrmio kraj upaljenog svjetla, ja još sređujem neke stvari oko putopisa, učitavam slike, vrata od sobe su inače komad šperploče koji se ne da zatvoriti do kraja (znači, štaksi može u naše odaje), a onda u kutu pored vrata vidim kako se iz sobe pokušava izvući nešto manji primjerak štakora (doduše, možda je to bio miš). No divno. S time da Anjas spava na krevetu, a ja spavam na madracu koji je postavljen u okvir kreveta, ali bez nogu. Znači da sam izložen svemu što trčkara podovima ove kuće. A tko zna što još to može biti. Očito se ovdje ne uznemiravaju oko toga…
Još ću si oprati kosu, polijevajući se po glavi onom grabilicom za vodu, razmišljajući o tome kako me Miroslav u želji da mi pomogne lijepo uvalio. Anjas je simpatičan i drag tip, kako da mu sad kažem da mu je kuća u koju me srdačno primio zapravo štakornjak i da bih se ja radije preselio u hostel gdje imam tekuću toplu vodu i određeni nivo higijene? I još je osim toga kuća u vražjoj materi u odnosu na centar grada. Imam li pravo biti razmažen ili je ovo upravo ono radi čega putujem – kulturno uranjanje? Pa i „Hello Mister“ je kulturno uranjanje, pa mi se to ne sviđa, ne sviđa mi se ni kupanje na način naših pradjedova (i indonezijskih sinova, koliko vidim). Ja stvarno nisam pretjerano izbirljiv niti sam nekakav radikalni čistunac, ali neke kriterije imam. A ovaj smještaj je ipak ispod njih. Po povratku u sobu shvaćam da mi svjetlo iz glavne sobe tuče direktno u oči, pokrivam se dekom za koju ne znam kada je oprana, stavljam ručnik pod glavu, za to sam bar siguran da je čisto, za jastuk baš i ne… E da, i Anjas još hrče. Srećom, čak i ako ostanem ovdje, sutradan (ili sutranoć, bolje rečeno) neće spavati ovdje, jer mora nešto ići obaviti u Jakartu. Ali trebao bih razmisliti o tome kako da se oprezno izvučem iz neugodne situacije…
I da, ne bih htio zvučati nezahvalno, ali ljudi, molim vas, ako mi želite pomoći tako da pitate nekog svog prijatelja da me smjesti kod sebe, probajte barem prvo vi izvidjeti kakav je taj smještaj. Ovo je dobra namjera, ali znamo kamo vodi put sastavljen od dobrih namjera…