Za vrijeme doručka sam se osjećao kao car. Bio sam naime jedini gost, tako da je čitav stol za doručak bio postavljen za mene. A radilo se o stolu s onom kineskom vrtećom pločom u sredini, koja je bila dupkom puna kojekakvih slanih i slatkih zalogaja, od nekakvih rezanaca s mesom i povrćem, riže, pa do uobičajenih tosta i dvije vrste pekmeza, kao i svježeg soka od guave. Naravno da nisam mogao sve pojesti, nije to vjerojatno bilo ni namjeravano, unatoč mojoj bojazni da će se to sve baciti ako ne pojedem. Vjerojatno ipak vlasnici hotela to jedu, čini mi se da je hotel u obiteljskom vlasništvu, pored se nalazi i kuća u kojoj vjerojatno žive.
Još uvijek nisam sasvim načisto kako ću dalje, to što sam Vaga po horoskopu zadaje mi grdne muke glede odlučivanja jer stalno odvagujem argumente za i protiv, i opet se sjećam onoga kad sam dvojio gdje trebam izvaditi indonezijsku vizu. Dan više u Yogyi omogućava mi opušteniji tempo, ali me istovremeno možda nepotrebno zadržava, a ni ovaj hotel nije baš najjeftiniji. No i dalje sam unutar budžetskog okvira, tako da nema bojazni, a možda mi se u međuvremenu pojavi nešto u vezi broda između Timora i Australije. Probudio se jesam dovoljno rano ujutro da bih udarničkim tempom stigao sve obići, ali sam se ipak odlučio na mirniji tempo, pisanje do 11, pa onda dok izađem iz sobe već je oko podneva, te lagano krećem do stanice TransJogje, brzih gradskih autobusa koji imaju nekih 6 linija i povezuju centar grada s centrifugalnim predgrađima. Autobusi nisu osobito brzi zato što bi imali posebne odvojene trake, nego zato što imaju poprilično međusobno razmaknute stanice, koje su napravljene poput malih željezničkih stajališta, tj. na svojevrsnim platformama, tako da je izlaz iz autobusa u razini, a sve na nekih metar iznad tla. Karta za jednu vožnju košta 3600 rupija, neovisno o udaljenosti, busevi su klimatizirani, nisu pretjerano veliki, a ne znam baš ni koliko su učestali, ja nisam čekao dulje od 10 minuta.
Inače, još jedan kuriozitet Indonezije koji proizlazi kako iz njene prometne zakrčenosti, tako i iz njenog siromaštva. U gradovima poput Jakarte postoje na nekim mjestima brze trake za automobile koji voze 4 ili više putnika, kako bi se destimuliralo ljude koji se voze samostalno da uopće koriste automobil, i tako posredno smanje zakrčenost i zagađenje. Tada se razvilo posebno ilegalno zanimanje zvano „auto-džokej“, gdje ima ljudi koji stoje u blizini početka takvih traka i ciljaju automobile s 3 ili 2 putnika, kako bi se ubacili u njih, te u zamjenu za određenu naknadu glumili potpunu popunjenost automobila, što izvornim putnicima omogućuje da prođu u brzu traku, a ovi dobiju neku pinku. Win-win situacija. Na gubitku su jedino kvaliteta zraka i gustoća prometa, jer se time zaobilazi glavna namjera tih putničkih kvota.
Vozimo se na istok, pored aerodroma, pa još malo, kojih 15-ak kilometara u pravcu istok-sjeveroistok. Zanimljivo je da Yogya izgleda urbanije u predgrađima, gdje su sagrađene široke brze ceste, slične zagrebačkoj Aleji Bologne, nego u centru. Grad koji izgleda kao preokrenuta rukavica. :D Napokon stižemo do terminala Prambanan, smještenog odmah pored arheološkog parka, koji se zapravo nalazi na granici Specijalne regije Yogyakarte i provincije Središnja Java. Od terminala imam za hodati još kojih desetak minuta uz samu granicu parka, tako da se između drveća već nazire ono što ću vidjeti. No ulaz je na dalekom istočnom kraju, na golemom parkiralištu punom dosadnih taksista i vozača bencaka (ciklorikši), te uz gomilu kojekakvih prodavača suvenira, raznih warunga…znate kako već to izgleda na jako turističkim mjestima. Kupujem posebnu kombiniranu kartu za Prambanan i Borobudur, koja košta 30 dolara, a vrijedi dva dana (nije istaknuta nigdje na blagajni, ali sam čuo za to preko interneta i provjerio na licu mjesta). Kupovina zasebnih karata koštala bi me 8 dolara više. Potom dobivam i sarong, budući da ne smijem na sveto mjesto otkrivenih nogu, ali mi frajer veže sarong oko struka tako da su mi i dalje potkoljenice gole, štoviše, čak mi i donji rub kratkih hlača izviruje ispod saronga. Kasnije sam na lokalitetu vidio mnoge lokalce u kratkim hlačama. Nepotrebna gnjavaža, tim više jer su stepenice vrlo strme (u angkorskom stilu), pa je bolje da vam noge imaju određenu slobodu kretanja.
Upućujem se glavnom alejom prema središnjem hramskom kompleksu. Prambanan je hinduistički hramski kompleks koji potječe iz 9. st. (što znači da je stariji od Angkora), te je posvećen Trimurtiju, tj. vrhovnom trojstvu hinduizma: Brahmi stvaratelju, Višnuu održavatelju i Šivi razaratelju. No kako je uvijek kult Šive nekako posebno razvijen u ovim krajevima (možda i zato što se sve nalazi u sjeni Merapija), Šivin je hram smješten centralno i malo je veći od ostalih dvaju. Iako na ulaznoj ploči piše da je riječ o najvećem hinduističkom hramu u jugoistočnoj Aziji, to naravno nije točno – i Angkor Wat je u jugoistočnoj Aziji. Najveći je samo u Indoneziji. Hram je sagrađen kao odgovor na budistički Borobudur (ironija je da su danas u turističkoj ponudi ta dva objekta vezani jedan uz drugi, a zapravo su posljedica međuvjerskog rivaliteta) kada je hinduistička dinastija Sandžaja na prijestolju Medanškog kraljevstva preuzela prevlast od budističke dinastije Sailendra (koja je sagradila i obližnji hram Sewu). Početak gradnje smješta se u razdoblje oko 850. g., a kompleks je kasnije proširivan novim hramovima i drugim pomoćnim objektima, sve dok oko 930. cijelo područje nije napušteno, a kompleks pao u zaborav. Potres u 16. st. oštetio je većinu hramova, a lokalno stanovništvo, koje naravno nije poznavalo povijesni kontekst, raspredalo je razne priče o porijeklu hramova, poput one o mladom princu koji se zaljubio u kćer okrutnog kralja kojega je ubio, te ju je htio oženiti, ali ga je ona pokušala nasamariti i ubiti, tako da je na kraju pobjesnio i pretvorio ju u kamenu skulpturu (kip Durge u današnjoj sjevernoj prostoriji Šivina hrama). Hramski kompleks imao je jednu praktičnu svrhu – služio je kao oznaka granice između Yogyakarte i Surakarte, nakon što je podijeljen Mataramski sultanat (zato i danas ovuda prolazi provincijska granica). Ponovno otkriće hramova dogodilo se 1811., kada su Britanci čuli za njih i poduzeli istraživanja, no zbog njihove kratke vladavine stvari su ubrzo ponovno potonule u zaborav. Lokalno je stanovništvo raznosilo kamenje za građevni materijal, a nizozemski kolonisti su si uzimali kipove za ukrase po svojim kućama. Ozbiljniji radovi na rekonstrukciji i restauraciji započeli su tek u prvoj polovici 20. st., a nastavili se za vrijeme samostalne Indonezije. Šivin je hram obnovljen 1953. i otvorio ga je osobno Sukarno. Zbog toga što je tijekom godina većina građevinskog materijala raznesena, odlučeno je da će se obnavljati samo građevine koje imaju barem 75% izvornog materijala. Ostale su ostavljene u poluruševnom stanju, kao npr. mnoštvo manjih hramova uokolo glavnog kompleksa (računa se da je ukupno u kompleksu bilo 240 hramova). Nakon obnove većine kompleksa, od 1990-ih naovamo, hinduističke zajednice s Jave i Balija počele su opet održavati svoje vjerske svečanosti u sklopu kompleksa. Također, u Prambananu se na posebnoj pozornici svake noći punog mjeseca održavaju baletne predstave s motivima iz Ramajane. Potres 2006. značajno je oštetio kompleks, tako da na nekim mjestima obnova još traje. Od 1991. Prambanan se nalazi na popisu svjetske baštine UNESCO-a.
Kako rekoh, glavni dio kompleksa čine tri hrama Trimurtija, pri čemu je Šivin najveći, jedini ima 4 prostorije na vrhu, a uzdiže se 47 metara. Nasuprot tim trima hramovima nalaze se hramovi posvećeni božanskim „prijevoznim sredstvima“ Nandiju, Garudi i Hamsi. Prreživio je samo kip Nandija, bika na kojem jaše Šiva. Tu su još 2 mala hrama između tih dvaju skupina velikih hramova, 4 svetišta na svakoj strani svijeta, 4 svetišta u uglovima kompleksa, te još 224 mala hrama s vanjske strane glavnog kompleksa – ukupno dakle 240. Danas je obnovljeno ili se obnavlja svih 16 hramova u unutrašnjem dijelu kompleksa, te samo 2 mala hrama u vanjskom dijelu – ostalo je iz već navedenih razloga prepušteno zubu vremena.
Da sam kojim slučajem na ovom putu posjetio samo Prambanan, vjerujem da bih bio impresioniran. No nakon što sam vidio Angkor (a i ranije My Son), čini mi se da je to utjecalo na mene. Scott, Australac iz Esfahana, izjavio je kako Angkor razmazi ljude, i to je točno. Prambanan, pogotovo s oštećenjima nakon potresa, izgleda kao smanjena verzija Angkora, iako mu vremenski prethodi. Da me zanima hinduistička umjetnost i ikonografija, vjerojatno bi bilo zanimljivo uspoređivati ovdašnje reljefe s frizovima u Angkor Watu. No za mene kao običnog posjetitelja atrakcija, Prambanan ipak ide u drugu ligu atrakcija na ovom putovanju. Možda će Borobudur biti bolji, trebao bi.
Kao što u Angkoru postoji hinduističko-budistički suživot hramova, tako je to i na području Prambanana. Sjeverno od glavnog hramskog kompleksa, na udaljenosti od nekoliko stotina metara do kilometar nalaze se tri budistička hrama: Lumbung, Bubrah i Sewu, pri čemu je potonji svojim razdobljem gradnje čak prethodio Prambananu (dapače, prethodio je čak i Borobuduru). Ukupno se na čitavom području Prambananske ravnice nalazi 20-ak hramova u različitim stupnjevima očuvanosti, kako hinduističkih, tako i budističkih. Upravo iz toga razloga kompleks Prambanana možemo smatrati malenom verzijom Angkora, a moram priznati i da mi je Yogyakarta ugodnija od Siem Reapa. Šteta jedino što je riječ o vulkanski i seizmički ugroženom području, u kojem je sva ta ljepota na „danas jesi, sutra nisi“. Baš zato svima preporučujem da pohrle u Yogyakartu to vidjeti dok se nešto ne dogodi (a onda usput odite u Palembang na pempek i u Bengkulu u restoran kod Echi).
Dok sam se vratio u grad bilo je već prošlo 4 sata. Intenzivni ritam razgledavanja i obilaska gradova u dosadašnjem dijelu puta uzrokovao je da dan koji posvetim obilasku samo jedne atrakcije doživljavam kao uludo potrošen. Ali ipak, nisam ni ja više toliko mlad kao kad sam krenuo na put, napunio sam u međuvremenu 36, vrijeme je da taj tempo malo usporim. Navečer ću možda otići pogledati predstavu wayang kulita, a možda i neću – kasnije ću utvrditi da neću. Otišao sam na večeru u jedan tradicionalni bekpekerski kvart, koji je međutim poprilično udaljen od mojega smještaja, tako da mi je dotamo trebalo skoro sat vremena, pa još dok sam pojeo večeru (bila je to neka tradicionalna balijska piletina sa začinima, ne pretjerano ljuta, i savršeno termički obrađena – s kostima, ali tako da se kosti ekstremno lako kalaju od mesa; sladoled s bananom i narančom, te neki napitak od voća s kokosovim mlijekom i komadićima kokosa, po okusu mi je ličio na kompot sa šlagom). Dok sam se naposljetku uputio natrag, bilo je već skoro 10 sati, a predstava koju pikiram traje od 8 do 10. Da, negdje tijekom popodneva sam definitivno odlučio da put nastavljam u srijedu popodne, ovi u hotelu su se složili, očito nije gužva, sutra Borobudur i možda još štogod (kazalište sjena, po svemu sudeći), a preksutra valjda još muzej batika i Kotagede, vlak mi ide popodne oko 4…
Post je objavljen 17.11.2015. u 04:20 sati.