Put u središte zemlje

Doručak u hotelu u Bandar Lampungu je solidan, osim indonezijskih specijaliteta i klasičnog zapadnog doručka nudi i neke stvari koje još nisam imao prilike probati, kao što su svojevrsne torbice od kuhane riže punjene nekakvim želeom od pandana (i možda još čega, pandan sam prepoznao po za nas Europljane poprilično neprirodnoj zelenoj boji). Odjavljujem se i molim curu na recepciji da mi pozove taksi, koji ubrzo dolazi. Napravio sam nesmotrenost što ju nisam pitao koliko će taksi koštati, iako nisam imao baš previše izbora, bilo je već prošlo 9 sati, teoretski bih stigao i da hodam, ali bi me to prilično iscrpilo. Naime, čim vam zovu taksi preko telefona, to je kojih 20-30 000 više na cijenu. Ovaj put je izašlo 50 000. Naravno da nije palio taksimetar. Inače, za najbolju taksi službu u Indoneziji slovi Blue Bird Group, čiji su prepoznatljivi taksiji one nijanse plave koja se na engleskom zove electric blue (a na hrvatskom mi nije poznat suvisao prijevod) prisutni u gotovo svim većim indonezijskim gradovima. Blue Bird taksiji redovito koriste taksimetar, vozači imaju službene uniforme, a svako vozilo ima svoju posebnu oznaku (drugačiju od registracije) pomoću koje možete eventualno kasnije prijaviti neugodnosti. No naravno da ima i lukavaca koji su se dosjetili kopiranju Blue Birda kako bi namamili naivne turiste koji ne opažaju suptilne razlike. To je posebice izraženo u Jakarti, čiji je javni prijevoz noćna mora, pa turisti često biraju taksi. Ali detalji o tome će još uslijediti.
Autobus je ovaj puta doista dostojan titule eksekutif, udobni stolci s podloškom za noge, razmak među stolcima za Zapadnjake, a ne Indonežane, dobivamo i svojevrsni lunch paketić s nekakvim prženim smotuljkom koji malo liči na proljetni zamotuljak ali nije od lisnatog tijesta, vodom i nekim slatkim pecivom sa sezamom koje je punjeno…pa ne znam čime. Na pregrizu to nešto izgleda kao krema od patlidžana, ali očito nije jer onda ne bi bila slatka. Možda je kaya, možda je još neko kulinarsko čudo za koje ću tek doznati, ne znam. Autobus je relativno prazan, kraj mene je trebao sjediti neki tip, ali onda se premjestio na drugu stranu prolaza, tako da smo obojica imali više mjesta. Iskoristio sam vožnju do trajektnog pristaništa u Bakauheniju da napišem glavninu teksta od prethodnog dana. Vožnja tim predjelom traje dobrih dva sata, jer je cesta prilično sumatranska, prolazi kroz šumarke palmi (ne znam jesu li uljne) koji izgledaju kao da su relativno nedavno opožareni, a onda na njih posađene brzorastuće palme. Moram priznati da ne znam kako izgleda svježe posađen nasad uljnih palmi, pretpostavljam da se sade iz sadnica, jer je tako brže, a s obzirom na životni vijek od samo 25 godina, vrijeme je u ovoj potjeri za profitom ključno.
Bakauheni je tek trajektno pristanište, s nešto malo kuća uokolo, slično nekim naseljima na jadranskoj obali, a jedina zanimljiva stvar je tzv. Toranj Siger, nazvan po tradicionalnom šeširu mladenke u lokalnoj lampunškoj kulturi. Toranj se nalazi na brežuljku iznad luke i služi kao nulta točka kilometraže na Sumatri. Naš se autobus uparkirava na jedan od ogromnih trajekata koji praktički neprekidno, danju i noću, plove preko Sundskog tjesnaca, održavajući vezu između Sumatre i Jave. Iako je danas zračni promet postao mnogo pristupačniji, pogotovo dolaskom AirAsie i sličnih kompanija, postoje autobusi čak i iz udaljenih predjela Sumatre (uključujući i Banda Aceh) do Jakarte (put traje valjda tri dana), a postoji naravno i teretni kamionski promet – unatoč svojoj veličini, Indonezija je i dalje prilično centralizirana, tako da mnoga roba u nju ulazi preko Jave, a potom ju se distribuira po ostalim otocima. Plovidba preko tjesnaca traje oko 2,5 sata (što striktno govoreći znači da baš i nije riječ o tjesnacu), a unatoč nadi da ću vidjeti Krakatau, on je jednostavno predaleko, kojih 50-ak km južnije. Inače, Sundski je tjesnac, iako geografski logičniji plovidbeni put prema zapadu od Malačkog tjesnaca, zbog poprilično plitkog dna, pogotovo na istočnoj strani, zanemaren kao međunarodni plovni put. Plovidbu dodatno otežavaju naftne platforme koje su razbacane po njemu, kao i vulkanizam u središnjem dijelu, oko Krakataua. Naime, točka gdje se nalazi Krakatau mjesto je gdje onaj već nekoliko puta spominjani rasjed između Euroazijske i Indijsko-australske ploče radi zaokret od jugoistočnog pravca prema istoku, te je tu došlo do pucanja Zemljine kore i izbijanja magme na površinu. Iako sam na ovom putu prošao mnoge lokacije koje uglavnom znamo tek kao imena sa zemljovida, uvijek sam prilično impresioniran činjenicom da se sada nalazim upravo tamo, da to ime s karte ili školskog sata zemljopisa dobiva i postvarenje. U vezi Sundskoga tjesnaca, sjećam se jednog davnog pitanja u staroj Kviskoteci: „Kada kapetan zapiše u brodski dnevnik da je brod prošao kroz Sundski tjesnac, to znači da su za krmom ostala – koja dva velika otoka?“ I sjećam se kako 4 natjecatelja vrte razne indonezijske otoke u svim kombinacijama, osim one prave. Naime, tradicionalno se pod Velike Sundske otoke ubrajaju Sumatra, Java, Borneo (Kalimantan) i Sulawesi (jednom davno poznat i kao Celebes), s pripadajućim okolnim manjim otocima kao što su Bangka, Madura ili otočje Riau. Iako ta 4 otoka osim veličine baš ne dijele previše zajedničkoga, čak ni u geološkom smislu (Sulawesi se čak nalazi istočno od tzv. Wallaceove linije koja dijeli faunu Indonezije na onu azijskoga i onu australsko-oceanijskoga tipa). Sumatra i Java su zapravo jedine koje imaju zajedničke osobine, budući da su dio jednoga neprekinutoga lanca koji se pruža od indijskih Andamana i Nikobara, preko Sumatre, Jave i Malih Sundskih otoka, te završava tamo negdje kod otoka Alor, istočno od Floresa (doista, tek sam jučer spoznao neobičnu stvar, da su najudaljeniji otok Indije i Indonezije udaljeni tek možda kojih 20-ak km, iako bismo, gledajući zemljovid Azije, zaključili da dvije zemlje dijeli preko 1000 km).
Plovidba protječe mirno, bojao sam se da ću kao stranac privlačiti koncentriranu pozornost svih na brodu, što bi bilo posebno grozno jer nemam kamo uteći, no začudo, uglavnom me nitko nije gnjavio. Neki su znatiželjno gledali, ali bilo je osvježavajuće ne slušati „Hello, mister!“ Smjestio sam se na najgornju palubu, ono što se obično naziva sun-deck, iako je ovdje bilo natkriveno nekom ceradom, a po podu su bili postavljeni sagovi na kojima se može sjediti, kao i nekoliko ligeštula (čija se upotreba naplaćivala, pa sam odustao). Tijekom plovidbe se naravno pojavljuju i prodavači svega i svačega, ali nisu napasni. Općenito, kao da na brodu vlada neka opuštenija atmosfera. Ili je to strah da ih netko ne baci preko palube… Ima naravno i onih koje zovem prodavačima prezenterima, a koje susrećem od Turske, preko Kine (tamo u toj ulozi obično dublira osoblje vlakova) sve dovdje. To su oni koji stanu nasred palube i onda počnu urlati nešto na lokalnom jeziku, a prodaju svašta, od kozmetičkih preparata, preko cjedilica za limun, do loptica za stimulaciju refleksoloških točaka na stopalima (refleksologija je u ovim krajevima jako popularna). To je redovno začinjeno demonstracijom što rečeni artikl može, pa su se tako u kineskim vlakovima čak i trackali kremom po licu, a ovdje isto prodavač ima nekog asistenta koji kruži okolo palubom i demonstrira učinkovitost refleksoloških loptica. Nisam baš previše obraćao pažnju, gledao sam malo more gdje se k meni penje, a malo mobitel. Nakon dva i pol sata pristajemo u glavnoj javanskoj trajektnoj luci za transsundansku plovidbu, koja nosi znakovito ime – Merak. Ime je znakovito prvenstveno za one koji putuju u mom smjeru, dakle NA Javu, jer se ubrzo po izlasku s trajekta spoznaju pozitivne posljedice centraliziranosti Indonezije. Java je posve drugi svijet od Sumatre, posve druga država. Od Meraka do Jakarte vodi moderni brzi autoput, okoliš izgleda mnogo urednije (zeleni pojas između traka autoceste je zasađen cvijećem), podsjeća me čak donekle i na Maleziju. Iako znam da nije potrebno gledati daleko da bi se opazilo siromaštvo, svejedno je dojam Jave daleko bolji.
Od oko 250 milijuna stanovnika koji žive na oko 6000 naseljenih indonezijskih otoka, njih 150 milijuna – oko 60% - živi samo na jednome, na Javi. Java je najnaseljeniji otok na svijetu (iako ne i najgušće naseljen – po tome je tek 77., zahvaljujući otocima kao što su Mahattan, Île St.-Louis u Parizu i sličnima), a po veličini je 13., s površinom od oko 128 000 km2, te je malo veća od Kube. Proteže se oko 1000 km u pravcu istok-zapad, između Sundskoga tjesnaca na zapadu i Balijskoga na istoku. Na najširem je mjestu u pravcu sjever-jug široka 210 km. Čitav niz vulkana oblikuje kičmu Jave, među kojima treba izdvojiti Semeru, s 3676 metara najviši vrh Jave, te Merapi, koji je najaktivniji vulkan u čitavoj Indoneziji. Vulkansko tlo i obilje vode u kišnoj sezoni učinili su Javu jednim od najplodnijih područja na svijetu, koje može imati i do tri žetve godišnje. S druge strane, taj je blagoslov ujedno bio i prokletstvo, jer je bio uzrokom konstantne demografske eksplozije (ili da kažem demografske strombolske erupcije?). Ime otoka nije sasvim jasna porijekla. Prema jednoj teoriji dolazi od sanskrtske riječi za ječam, koji je doista u izobilju rastao po otoku, dok je po drugoj riječ o malajsko-polinezijskom korijenu koji znači „dom“. Java je nesumnjivo dom i centar čitave Indonezije, a većina povijesti, kako one autohtone, tako i kolonijalne, vezana je upravo za Javu. Na Javi su prvi puta pronađeni i ostaci homo erectusa (tada nazvanog pitekantrop, tj. majmunski čovjek), koji ukazuju na prisustvo ranih ljudi na otoku već prije 1,7 milijuna godina. Iako je otok uvijek bio poprilično naseljen, komunikacija među raznim populacijama bila je dosta otežana zbog teško prohodnog terena, tako da je na otoku uvijek postojalo više neovisnih državica. Prva kraljevstva koja se sa sigurnošću spominju su Taruma i Sunda na zapadnoj Javi u 4. i 7. st. Početkom 8. st. pojavilo se moćno Medanško kraljevstvo na središnjoj Javi, čija je religija bio šaivistički hinduizam (štovanje Šive, kao i u Čampi i starijem Angkoru). U isto vrijeme pojavilo se i kraljevstvo Sailendra, čiji su vladari bili zagovornici mahajanskog budizma te od njih potječu spomenici kao što su Borobudur i Prambanan nedaleko Yogyakarte. Tijekom 10. st. na istočnoj se Javi pojavilo kraljevstvo Madžapahit, koje je do 14. st. izraslo u moćnu talasokraciju sličnu Srividžaji na Sumatri. No kao i Srividžaju i njega je dokrajčio dolazak islama, uslijed čega su se hinduisti morali povući na Bali, koji je do danas ostao oazom hinduizma u pretežno muslimanskoj Indoneziji. Islamsko razdoblje na Javi obilježava postojanje nekoliko usporednih sultanata, sve dok se 1522. ne pojavljuju prvo Portugalci (bez značajnijeg utjecaja), a potom 1596. Nizozemci (koji će ostati idućih 350 godina). Nizozemska Istočnondijska kompanija, jedna od prvih transnacionalnih korporacija, iskoristila je razjedinjenost javanskih sultanata, omogućivši vladarima da zadrže svoje povlastice (što je naravno uvijek najbolji način da ih pridobijete za sebe), te zauzvrat nemilosrdno eksploatirajući radnu snagu i plodnu javansku zemlju. U vrijeme kolonijalizma, Java je bila prvenstveno žitnica Nizozemske Istočne Indije, tj. ovdje se sadila riža za sve one otoke koji zbog monokulture nisu smjeli saditi rižu. Od 17. st. na Javi je počeo i uzgoj kave. Tijekom napoleonskih ratova Java je zakratko pala pod francusku vlast, a 1811. su ju zaposjeli Britanci (guverner Jave tijekom 3 godine britanske vlasti bio je naš stari znanac sir Thomas Stamford Raffles). 1814. Java se vraća Nizozemcima i tada započinje njezin ekonomski razvoj, budući da se izgrađuju ceste, željeznice, industrija… Istovremeno se nastavlja kolonijalna eksploatacija sve brojnijeg stanovništva – stanje koje je prikazao i raskrinkao nizozemski književnik Edwad Douwes Dekker, poznatiji kao Multatuli, u svom romanu Max Havelaar, često nazivanom „romanom koji je srušio kolonijalizam“. Dominantni položaj Jave u Nizozemskoj Istočnoj Indiji omogućio je i to da se ovdje prije nego drugdje u Indoneziji uhvate ideje nacionalnog buđenja i pokreta za nezavisnost, u kojem je opet glavnu ulogu odigrao Javanac Sukarno. Javanska elita nastavila je dominirati političkim i ekonomskim životom Indonezije i nakon neovisnosti, a iseljavanje viška stanovništva s pretrpanog otoka u druge krajeve zemlje dovelo je do procesa javanizacije, kojim se nejavansko stanovništvo osjeća dodatno ugroženim od dominantnog naroda i kulture. Nepovjerljivost i netrpeljivost je obostrana – stanovnici drugih otoka Javance smatraju snobovima, dok Javanci stanovnike drugih otoka smatraju seljačinama, odnosno doživljavaju se boljima od drugih. Jedino gdje Java ne dominira Indonezijom jest njezin službeni jezik. Naime, iako je javanski jezik uvjerljivo najveći malajsko-polinezijski jezik (s oko 80 milijuna izvornih govornika), ujedno je i najveći jezik na svijetu koji nema službeni status. Zašto je za službeni jezik Republike Indonezije odabrana posebno standardizirana varijanta malajskoga, a ne javanski? Bilo bi prejednostavno to objasniti pukom netrpeljivošću ostatka zemlje prema Javancima. Javanski je jezik naime jako socijalno kompliciran. Mislim da to dosada nisam spomenuo, no većina jezika Dalekog istoka posjeduje poprilično elaboriran sustav honorifika, jezičnih indikatora socijalnog položaja sudionika govornog čina. U hrvatskome je primjer honorifika upotreba zamjenice „Vi“ iz poštovanja. U dalekoistočnim jezicima taj je sustav mnogo složeniji, pa se honorifičnost proteže na sve druge stvari koje se odnose na osobu kojoj se izražava poštovanje („vaše cijenjene naočale“, „poštovana riža“ i sl.). Koristi se drugačija sintaksa, drugačija morfologija, drugačiji vokabular… Javanski je jezik u tome ekstrem. Naime, javansko je društvo tradicionalno feudalno društvo s utjecajem hinduističkog kastinskog sustava. Stoga su se u javanskom jeziku razvili posebni registri kojima se komunicira s onima iznad i s onima ispod sebe – i to registri toliko različiti da ih se zapravo može smatrati različitim jezicima, nazvani ngoko (što je neformalni registar kojim se obraćate bliskim osobama i onima nižeg društvenog statusa) i krama (što je formalni registar kojim se izražava poštovanje). Postoji i madya, „srednji“ registar, kojim se obraćate ljudima za koje ne možete utvrditi kojeg su društvenog statusa. Primjer s Wikipedije je rečenica „Želim jesti.“ Na ngoku ona glasi Aku arep mangan. Na krami Kula badhe nadhi. (s tim da ima još jedna forma za osobito ponizan stil) Na madyi pak glasi Kula ajeng nedha. Ukratko, da biste kompetentno govorili javanski morate jako dobro poznavati njihovu kulturu, a s tim danas imaju problema i mnogi Javanci. Razumljivo je stoga da je umjesto tako složenog jezika odabran mnogo egalitarniji malajski, koji, iako ima određenih honorifičnih oblika (recimo prefiks ber-), jest čak i njih zanemario u indonezijskoj standardnoj varijanti.
Javu danas u administrativnom smislu tvore provincije Banten (nekad zvana i Bantam – po njoj se zove ona vrsta malih pijetlova koja je dala ime težinskoj kategoriji u boksu), Zapadna Java, Središnja Java i Istočna Java, te dvije posebne administrativne regije, Jakarta i Yogyakarta. A mi nakon oko 2 sata vožnje ulazimo u ogromnu konurbaciju Jakarte, koja ukupno broji oko 30 milijuna ljudi (službeno ih grad ima oko 10 milijuna), te je najveći grad jugoistočne Azije. Džakartanski promet je jedan od najgorih u svijetu, a Jakarta je najveći grad na svijetu koji nema metro – posjeduje samo brzi gradski autobus s izoliranim trakama (ali čak ni one nisu dovoljno izolirane da nekima ne bi palo na pamet kratiti put preko njih). Doista, nakon što sam vidio promet u Teheranu, Lahoreu, Ho Chi Minhu i Bangkoku, čini se da je Jakarta još gora. Pogotovo u jutarnjim i popodnevnim špicama, kada promet jednostavno stoji, a jedini način da se probijete kroz gužvu jesu motocikli. Zašto onda ljudi ipak odabiru ići autom? Čujte, prestiž, pa neću valjda na motoru na posao, što će misliti o meni… Što će misliti o tebi ako krećeš 2 sata ranije da bi stigao 4 km do posla?
Sâm grad naravno izgleda mnogo skockanije od gradova po Sumatri, iako se i dalje vidi dosta sirotinje i slamova. Ali ceste su u boljem stanju, ima modernih poslovnih zgrada…nije baš kao Kuala Lumpur, doduše, a za potpuni ću dojam ipak morati pričekati sutrašnji dan, ali je svakako osvježenje nakon Sumatre. Autobus me ostavlja na stanici Gambir, pored je i željeznički kolodvor, a začudo taksisti disciplinirano čekaju svoje mušterije, čak im ja moram privući pažnju. Idem naravno Blue Birdom, mogao bih i gradskim brzim autobusom, ali velike su gužve u njima, pogotovo s obzirom na moju prtljagu to bi bilo jako nezgodno. Ima i džepara, pa čak i prepada u stražnjim dijelovima autobusa, daleko od centra zbivanja. Doduše, prepada i pljački je bilo čak i u taksijima, pogotovo onima bez oznaka, no Blue Bird, Express i još pokoja kompanija su provjerene. Vožnja traje možda 15-ak minuta, uspio sam se sporazumjeti s vozačem iako isti naravno ne zna engleski, srećom je položaj hostela prilično lagan za naći, u Kineskoj četvrti (Glodok), odmah pored Jalan Gajah Mada, jedne od glavnih gradskih osi u pravcu sjever-jug. Vožnja ispada 27 500 rupija, tražio me još i 5000 za karticu za izlazak s parkirališta, za što smatram da me nema pravo tražiti, ali daj ti to njemu objasni. Glodok ima malo zeznutu reputaciju, općenito je Jakarta grad s relativno visokom razinom kriminala ako se usporedi s ostalim gradovima u kojima sam dosada bio, ali opet, s obzirom na veličinu prilično je siguran grad. Hostel je čist, govore dobar engleski, uzeo sam privatnu sobu, uplatio tri noći, ali mislim da ću ostati i četvrtu, ne isplati mi se jurcati, jest da Jakarta nije pretjerano bogata atrakcijama, ali treba to ipak obići s obzirom na udaljenosti i promet. Navečer ću se samo malo prošetati oko hostela u potrazi za bankomatom (plativši sobu potrošio sam ostatak od onih dva milijuna iz Bengkulua), te nečim za pojesti. Čalabrcnuo sam nešto u Wendy'su, restoranu iz fast food franšize koja se reklamira kao old school hamburgeri, a mene je nostalgično podsjetio na Budimpeštu 1999., kada sam tamo bio na studentskoj stipendiji, a oni još imali otvorenu svoju podružnicu u Mađarskoj. U Jakarti nalijećem na još jednog starog znanca – 7 Eleven. Po onome što sam primijetio tijekom tog vrzmanja po kvartu, ljudi su ipak distanciraniji, iako je bilo par povika, ali prvenstveno od taksista, a to je gotovo pa normalno. No kako rekoh, teško je steći pravi dojam ovako na prvu. Sutra krećem u pošteni obilazak, pa ćemo vidjeti… Bilo bi pomalo ironično da mi Jakarta još na kraju ispadne najdraži grad u Indoneziji, s obzirom da se svi putnici slažu da je riječ o poprilično ružnom gradu. Neće valjda…