Loš tajming

utorak , 10.11.2015.

Ponedjeljak je dakle bio dan za posjetiti Taman Mini Indonesia Indah, Minijaturski park „Lijepa Indonezija“, smješten u jugoistočnom dijelu grada. Riječ je o kompleksu koji se prostire na površini od oko 1 km2, nedaleko drugog džakartanskog aerodroma Halim Perdanakusuma (glavni aerodrom je Soekarno-Hatta, smješten na zapadu grada), a otvoren je 1975., na inicijativu Siti Hartinah, Suhartove žene. Cilj je bio razvitak nacionalnog ponosa kod indonezijskog stanovništva (malo je zeznuto kad imaš državu s 300-tinjak etničkih skupina, a pokušavaš ju isfurati kao jedinstvenu). Do parka sam se iz grada odlučio uputiti Uberom, najbrže je (može se i busom, ali uz presjedanja) i jeftinije od taksija. Po prvi puta izlazim iz središta grada (ako ne računamo predvečernji dolazak u grad u petak), te sada mogu malo bolje vidjeti na što Jakarta liči. Vozač ne vlada baš engleskim, što mi čak i odgovara, jutrima nisam baš najkomunikativniji. Kako bi se ubrzao gradski promet, Jakarta je premrežena s nekoliko brzih gradskih prometnica na kojima se ubire cestarina, tako da vi onda možete birati želite li ići tom prometnicom ili se gužvati po običnim cestama (koje često idu odmah paralelno i svakih kilometar-dva imaju ulaz na cestu koja se plaća). Naravno, tu ćete cestarinu dodatno platiti. Iznos nije bogznakolik – 9000 rupija, tj. manje od 5 kn, ali je dodatna gnjavaža. Panorama grada izgleda kao i svaki strelovito razvijajući trećesvjetski grad – mnoštvo novih poslovnih nebodera od stakla i čelika, između kojih se još uvijek kriju slamovi s kućicama pokrivenim limom, a sa zidovima od drva i kartona. Eufemistično ih se naziva kampung, što doslovce znači „selo“, ali riječ je o pravim slamovima. Iako i oni imaju satelitske antene. Nemaju doduše tekuće vode, ali… Prioriteti. Jakarta je kao grad poprilično bezlična. Nagledao sam se na ovom putovanju stvarno svakakvih gradova, u različitim stadijima dotrajalosti, neki su imali dušu (čak i Kuala Lumpur, koji je isto tako nakrcan neboderima, ima određeno urbano tkivo i uglavnom je pedestrian friendly), ali Jakarta mi više liči na kineske gradove u smislu onoga što bih nazvao urbanim metastaziranjem. Kao što se metastaze samo umnožavaju bez želje da se uklope u redovite tjelesne procese, tako su i ova nova naselja Jakarte posve izolirana od okolnog urbanog tkiva (ma čak i ruralnog – to pogotovo), i zanima ih samo njihovo preživljavanje. To nije gentrifikacija slamova, jer gentrifikacija zadržava prostor, a samo poboljšava kvalitetu života, to je jednostavno gaženje staroga – čak i fizički, neboderi kao da pod svojim nogama ostavljaju raniji prostor koji nije dobar čak ni za park, već eventualno kao buduće gradilište još jednog takvog mastodonta. Je li Jakarta ružna? Pa čak je ne bih takvom nazvao, bio sam i u ružnijim gradovima od nje – da ju se skocka, Jakarta bi imala potencijala, nisu ju uzalud zvali Kraljicom Istoka. Urbani plan nizozemskog centra s kanalom, kasnije široke moderne ulice iz doba Sukarna i Suharta…kada bi urbanistički razvoj doista bio posvećen interesima ljudi, a ne interesima kapitala, gradilo bi se više kvalitetnih stambenih naselja, ne nužno blokova i nebodera, nego možda i obiteljskih kuća u nizu, i unatoč golemoj masi stanovništva, Jakarta bi mogla postati grad po mjeri čovjeka. Naravno, to je gigantski projekt, a čini se i da vrijednosti Indonežana baš ne teže tomu (nepostojanje urbane kulture), tako da bi za njegovu provedbu moralo poprilično mijenjati čitav sustav vrijednosti. Nisam optimističan…
Vozač me uveo u kompleks i sad mi se mislio pridružiti da me razvozi po kompleksu. To bogme ne bi išlo, ja ne mislim plaćati sad njegovo stajanje dok ja fotkam i slično, a kako bih se ovdje mogao zadržati nekoliko sati, to bi moglo koštati i više stotina kuna. Otpuštam ga stoga nakon što me doveo do dijela parka posvećenog raznim zgradama iz pojedinih regija Indonezije. Slično onomu što sam vidio u Nacionalnom muzeju, samo što je ovdje to sada u prirodnoj veličini. Svaka od tih zgrada je ujedno i paviljon, u kojem se nalazi postav posvećen toj provinciji. Kako je 1975. Indonezija imala manje provincija nego danas, naknadno je dodano još 6 paviljona za novoosnovane provincije: Zapadna Papua, Otočje Riau, Gorontalo, Sjeverni Moluci, Benten i Bangka Belitung. Jedna provincija je u međuvremenu ukinuta – Istočni Timor, ali njezin paviljon se svejedno čuva. Jedini problem sa svim paviljonima jest da je ponedjeljak, te, iako je park otvoren, većina atrakcija u njemu nije. Nažalost sam u Jakartu došao u krive dane, trebao sam izbjeći ponedjeljak. Mogu se samo diviti različitoj arhitekturi, ili otići u neko od kina i kazališta kojih ima u parku. Ili u warung, što upravo i činim, uzevši rojak od voća s nekim umakom od papra. Neobična kombinacija i poprilično neloša. Nakon toga radim krug oko zapadnog dijela parka, gdje se nalazi muzej tehnologije i spomenik Pokretu nesvrstanih zemalja (koji je zapravo ponikao upravo u Indoneziji, na Bandunškoj konferenciji), te prolazim pored Parka indonezijske kineske kulture i dolazim do tzv. Muzeja Komodo, koji je inače posvećen herpetofauni Indonezije. Muzej je također zatvoren, ali ne zato što je ponedjeljak, nego zato što se obnavlja, od kolovoza do prosinca. Zanimljivo je da čitava zgrada ima oblik komodskog varana, fasada podsjeća na njegove ljuske, a na prednjoj se strani zgrade nalazi glava, u koju su vješto uklopljeni građevni elementi kako bi dali dojam anatomskih obilježja: dva ventilacijska otvora su nozdrve, sa svake se strane nalazi po jedan okrugli prozor koji predstavlja oko, a postoji i veliki niz francuskih prozora koji s tri strane okružuje „glavu“, te predstavlja zube.
Kretanje parkom moguće je, osim pješice, i monorailom koji kruži oko središnjeg dijela parka, onog s paviljonima provincija. U tom se dijelu nalaze i dvije žičare, koje su položene u V (tj. kreću s dvije različite točke u parku, ali im je druga stanica zajednička), a iz kojih dobro puca pogled na jezero koje se nalazi u središtu kompleksa paviljona provincija. Jezero se danas nažalost pretvara u baruštinu, ali još je uvijek moguće dobro vidjeti raspored otočića, koji prikazuje indonezijski arhipelag u smanjenoj veličini. Po dolasku na drugu stanicu shvaćam da tu nemam baš puno za raditi, da nije ponedjeljak doista bih obišao nekoliko muzeja i ovdje proboravio nekoliko sati, ali ovako mi je bolje da se vratim. Sad samo moram pronaći Uber… Ukucavam podatke i shvaćam da vozač kojeg mi sustav nudi već stoji sparkiran uz rub ceste kojih 50-ak metara od mene. Iako je uredno pisalo da je vrijeme dolaska 7 minuta? Ni ovaj vozač baš ne zna engleski, ali vozi šutke. Eto, to je kompenzacija negativne osobine, a ne kao g. Eskandari, ako se još netko sjeća luđaka koji me vozio u dolinu Alamut. Iako moram priznati da se sada često s nostalgijom prisjećam Irana, tada je sve još bilo nekako benigno i naivno… I kao da je i meni iransko-pakistanska granica predstavljala neku granicu psihološke ugode, unatoč tomu što su mi i Iranci bili naporni sa zapitkivanjima. Doista, ovo putovanje jest neka vrsta predoziranja i moram priznati da se pomalo i veselim što se bližim njegovom kraju (iako je još preko 3 mjeseca dotada). Ritam koji slijedim jest fizički i psihički iscrpljujuć, kolikogod mene šorao adrenalin. I nekako mi se u ovom času čini lakšim zapeti još tih tri i pol mjeseca, nego negdje zasjesti, dignuti sve 4 u zrak i puniti baterije na neodređeno. Obično me vize tjeraju dalje, kada dođem u Australiju, tada će me tjerati skupoća… Kad smo već kod Australije, kolega Mate je prije nekoliko tjedana dignuo frku da se što prije prijavim za australsku eVisitor vizu (riječ je o besplatnoj i nefizičkoj vizi, samo u obliku referencijalnog broja), jer njegova sestrična navodno već tjednima prolazi kroz birokratsko natezanje s Australcima zbog iste te vize jer ide u posjet rodbini. Prema svim ostalim informacijama koje sam imao, procedura traje nekoliko sati, slično kambodžanskoj vizi. No zlu ne trebalo, odlučio sam iz Jakarte poslati zahtjev pa vidjeti, ako treba još neke dodatne dokumente mogu ih ovdje fizički zatražiti preko našeg veleposlanstva. Zahtjev ima uobičajene stavke, osobne podatke, mjesto zaposlenja, razlozi putovanja uz detalje (gdje sam ukratko opisao svoju rutu), a jedina neobična stavka je „Imate li članove obitelji koji NEĆE s vama putovati u Australiju?“ Ispod je navedeno što tu sve spada, u mom slučaju su to majka i ujak, pa tako moram navesti i njihovu dob i prebivalište. Nije mi jasna logika iza toga, no nebitno. Molba je zaprimljena i sad mi preostaje čekati. Obavio sam taj postupak prije polaska u Taman Mini Indonesia Indah. Kad sam se predvečer vratio u sobu, viza je već bila odobrena, trebalo im je pola sata. Vjerojatno zato što nemam rodbine u Australiji i što sam zaposlen u Hrvatskoj. Viza vrijedi godinu dana, te u tom razdoblju mogu ostati maksimalno do tri mjeseca, a broj ulazaka je neograničen (tj. ograničen je vremenskim razdobljem od jedne godine). Navodi se i da bih, ako sam boravio u zemljama ugroženim dječjom paralizom (a jedna od njih je i Pakistan) dulje od 28 dana, morao podastrijeti dokaz o cijepljenju. Koji je meni naravno u Hrvatskoj. Srećom sam u Pakistanu bio samo 27 dana. Sad još moram srediti samo prijevoz do te Australije…
Vozač me ostavlja kod Nacionalnog spomenika, koji međutim izgleda dosta prazno. Smješten je u sredini ogromnog trga Medan Merdeka (Trg slobode), jednog od najvećih na svijetu (čitav trg je oko 5 puta površinom veći od Tiananmena, ali je pitanje što sve ulazi u njegov opseg, jer se stranice trga vode kao zasebne ulice) i rijetke oaze zelenila u gradu. Na sjeveroistočnoj se strani trga nalazi džamija Istiqlal, najveća u jugoistočnoj Aziji (ispred one u Shah Alamu). Razlog praznjikavosti područja oko spomenika mogao bi biti neki politički skup koji smo vidjeli kad smo išli prema Taman Mini Indonesia Indah, ali kasnijom provjerom utvrđujem da je spomenik otvoren do 3 sata. A sada je 2.45. Još jednom loš tajming. A bilo bi lijepo uspeti se do vrha liftom i odozgo baciti pogled na grad. Monas je inače visok 132 metra, a gradio se od 1961. do 1975. Ima oblik lingama i yonija, koji ujedno podsjećaju i na mužar za mrvljenje riže. Podsjeća i na cvijet Amorphophallus titanum, poznat i kao „strvinarski cvijet“, zbog mirisa koji odašilje kada je spreman za oprašivanje, a koji podsjeća na miris trulog mesa. Taj cvijet raste na Sumatri i jedan je od simbola Indonezije (taj cvijet, pa Rafflesia, pa durian – sve nešto smrdljivo). Obeliskni dio spomenika prekriven je talijanskim mramorom, a na vrhu se nalazi kontura plamena prekrivena zlatnim listićima. Unutra se nalaze Muzej nacionalne povijesti, koji prikazuje indonezijsku povijest u obliku pedesetak diorama, te Dvorana nezavisnosti, gdje se nalazi kopija proglasa nezavisnosti. No eto, izgleda da će to ostati neviđeno. A da se ja ipak vratim u Jakartu…?
Sa sjeverne se strane trga nalazi Ministarstvo unutrašnjih poslova, Visoki sud pravde i Istana Merdeka, jedna od 6 predsjedničkih rezidencija Indonezije. Tamo i opet nalijećem na demonstrante, u crvenim majicama, ne uspijevam vidjeti što im piše na transparentu, koja su politička grupacija, kako bih znao trebam li ih se bojati ili ne. Crvena boja može značiti i da su komunisti, ali možda su i neki velikoindonezijski nacionalisti, tko bi ga znao. Srećom se drže sredine ceste, uzvikuju neke svoje parole i nitko ne obraća pažnju na bulea koji prolazi pored.
Nastavljam već poznatim putem na sjever, po Jalan Gajah Mada, zastajući usput u Dunkin Donutsu. Prije nego ću se vratiti u hostel, radim zaobilazak kroz Glodok, želim konačno vidjeti kvart u kojem stanujem, po onih 50-ak metara koje vidim do hostela izgleda mi jako oronulo. A tako je i u nastavku. Kineske četvrti dosad sam povezivao s bogatim trgovcima, te su bile pune malih dućana, hramova, živahnih restorančića… Ovo je međutim vrlo slično slamu, kvart kojim ne bi bilo ugodno šetati noću. Uz ulice su uglavnom stambene kuće s nekakvim radionicama, otvoreni kanali, štandovi s tipičnom indonezijskom hranom… Glodok je inače najveća kineska četvrt u Indoneziji i jedna od najvećih na svijetu. Postoje dijelovi koji su uređeniji, pogotovo oni uz Jalan Gajah Mada, ali ovaj dio iza moga hostela je vrlo nereprezentativan. Inače, Kinezi u Indoneziji potječu uglavnom iz Fujiana i Guangdonga, a danas ih ima nešto manje od 3 milijuna, uglavnom na Javi, Sumatri i okolnim otocima i zapadnom Borneu. Kroz povijest su se suočavali s velikom diskriminacijom, a bili su u nekoliko navrata metom etničkih napada, npr. kada je Suharto preuzeo vlast, jer su sve Kineze tada smatrali špijunima NR Kine (što naravno nema veze s mozgom), te kada je 1997. izbila velika azijska financijska kriza, za koju je postojala percepcija da joj je uzrok kineska pohlepa i korumpiranost. Mnogi indonezijski Kinezi su se doista s godinama iselili u NR Kinu ili u inozemstvo, a inače se, unatoč kineskoj tradiciji i kineskom izgledu, mnogo više osjećaju Indonežanima nego Kinezima. Čak su im i imena uglavnom nekineska, iako je to posljedica Suhartove politike desinizacije. Da ironija bude veća, nakon što su 1960-ih mnogi Kinezi zbog antikomunističkih progona pobjegli iz Indonezije u Kinu, u Kini ih je dočekala Kulturna revolucija, gdje su ih smatrali stranim špijunima i kapitalističkim agentima. Nakraju ih se velik broj skrasio u Hong Kongu. Stvari su se za Kineze poboljšale u 21. stoljeću, kada im je konačno priznata građanska ravnopravnost, pa je tako dopušteno da se Kinezi rođeni na području Indonezije smatraju ravnopravnim građanima Indonezije, koji imaju mogućnost participacije u političkom životu i čak se smiju kandidirati i za predsjednika (čitavo vrijeme dotada indonezijski su Kinezi – iako su neki od njih živjeli već desetak generacija u Indoneziji – smatrani strancima, nasuprot pribumijima, indonezijskoj varijanti bumiputri). Dopušteno je slobodno prakticiranje kineske kulture i učenje jezika, što je prije bilo zabranjeno; a od 2003. se kineska Nova godina slavi kao nacionalni praznik.
U večernjim sam satima još otišao na večeru u relativno luksuzni restoran s druge strane Jalan Gajah Mada, pored Wendy'sa, na slatko-kisele kozice s piletinom i congee (rižinu kašu), te na puding od tofua s longanom i sagom. Privodim tako kraju boravak u Jakarti, boravak koji sam možda mogao i bolje iskoristiti, ali jednostavno me grad poprilično iscijedio. Put opet zove, sutra ću na jug, još uvijek u aglomeraciji Jakarte, popularno nazvanoj Jabodetabek (Jakarta, Bogor, Deok, Tangerang, Bekasi). Idem u Bogor, poznat kao „kišni grad“…