Kišni grad

Tijekom doručka mi je sinula zgodna ideja. Naime, planirao sam iz Jakarte prigradskim vlakom otići u Bogor i potom autobusom drugi dan nastaviti za Bandung (jer između Bogora i Bandunga trenutno ne voze vlakovi). No onda mi je sinula ideja koja mi se u tom času činila praktičnijom – ostaviti veliki ruksak u hostelu, otići s malim na izlet u Bogor, prespavati, vratiti se drugi dan u Jakartu, pokupiti veliki ruksak i otići vlakom u Bandung. Prednost? Do Bogora bih išao prigradskim vlakom, a oni znaju biti krcati (doduše, u špicama, ja sam mislio ići oko podneva) pa je bolje da nemam sve stvari sa sobom, autobusni kolodvor u Bogoru je poprilično daleko od moga hotela pa bih idući dan trebao klipsati (kasnije sam doznao da i u Bogoru postoji Uber), putovanje vlakom je uvijek udobnije od putovanja busom (možeš se prošetati za vrijeme vožnje), a i tegljenje ruksaka bi samo još dodatno štrapaciralo još uvijek nepopravljenu naramenicu (nadao sam se to srediti u Jakarti, pitao ih prvu večer, oni su rekli da će pokušati nešto smisliti i više se nisu na to referirali; u Bandungu imam sređeno spavanje, pa ću tamo pokušati). Odlučio sam se tako i postupiti (sutra ćete čitati o tome koliko se to isplatilo), pa sam sobu napustio u podne, odložio prtljagu u nekadašnji teretni lift koji danas služi kao prostor za odlaganje prtljage, ostavio i svoj veliki vijetnamski šešir (koji mi, moram priznati, uglavnom samo smeta), te se otputio do kolodvora Jakarta Kota, odakle polaze prigradski vlakovi (komuter) za Bogor. Iako Jakarta nema metro, relativno dobro tu ulogu, barem za gradove unutar aglomeracije, ispunjava prigradska željeznica koja je poprilično česta i efikasna u transportu velikog broja ljudi. Za njeno korištenje trebam posebnu čip-karticu na koju si onda učitavam iznos za pojedina putovanja. Karticu poslije uporabe mogu i vratiti, inače košta 10 000 rupija. Kolodvor Jakarta Kota je klasičan čeoni kolodvor, Gambir (koji se često smatra glavnim džakartanskim kolodvorom) je zapravo prolazna stanica na nadvožnjaku, s vrlo kratkim vremenom zadržavanja vlakova (slično npr. Berlin Zoou). Premda Jakartu Kotu koriste prvenstveno prigradski vlakovi, kolodvor je užurban, gužva je prilična, a iako po voznom redu vlakovi za Bogor idu svakih 20-ak minuta, ja na svoj čekam skoro pola sata kako bi se uopće pojavio, u vrijeme posve neusklađeno s voznim redom. Dobra je stvar što za sve dolazeće vlakove na displeju piše gdje se trenutno nalaze, pa možete otprilike predvidjeti koliko ćete čekati. Ako naravno znate gdje se dotični kolodvori i stajališta nalaze. Kao i u Indiji, vjetrobransko staklo strojovođe na indonezijskim je vlakovima zaštićeno rešetkom, vjerojatno je kamenovanje vlakova i ovdje omiljena zabava. Prigradska garnitura je u relativno dobrom stanju, sjedala udobno tapecirana plišem, prvi i zadnji vagon garniture rezervirani za žene…i poprilična gužva, čak i izvan špice. Ne znam kako je onda rano ujutro. Srećom sam uspio uloviti mjesto za sjedenje, što mi je dobro došlo jer sam već ujutro bio prilično umoran. Nisam se baš noću naspavao, tu je i klima, a vjerojatno i psihička iscrpljenost Jakartom i Indonezijom uopće.
Vožnja do Bogora traje oko 2 sata Trajala bi i manje, ali u nekoliko smo navrata na nekim većim kolodvorima stajali po nekoliko minuta bez vidljivog razloga. Kako su sjedala poredana kao u metrou, tj. uzdužno, tako nisam baš mogao puno gledati van (stakla su osim toga još oblijepljena nekakvim reklamama), ali po onome što sam uspio vidjeti, pejzaž je prilično sumoran – otužna siromašna naselja potleušica, neke od njih smještene uz samu prugu, tako da u kuću ulazite gotovo s kolosijeka, prekrivene limom… Indoneziji tepaju kao novom istočnoazijskom tigru, ali osim što zbog svojih 250 milijuna ljudi predstavlja ogromnu masu potrošača i jeftine radne snage, ovo je i dalje čvrsto trećesvjetska zemlja, u kojoj uska elita (i to uglavnom javanskog porijekla) ubire koristi od gospodarskog rasta, dok svi ostali tavore u nadi da će nešto procuriti i do njih. Doista, razlike između bogatstva i siromaštva nigdje na ovom putu nisam toliko jasno vidio kao u Indoneziji. Kambodža i Pakistan su jednostavno siromašne zemlje, ali to je siromaštvo nekako probavljivije raspoređeno, ne rasprostire se odmah u susjedstvu modernih poslovnih zgrada – a i siromasi žive u zgradama malo bolje kvalitete. I u Kambodži i u Pakistanu sam prolazio kroz siromašne kvartove, ali to su uglavnom bile oronule stare solidne kuće. Istina, nisam bio u Karačiju, niti sam išao u najsiromašnije dijelove Lahorea, pa je moguće da nisam dobio cjelovitu sliku. No poanta upravo i jest u tome – priče o ekonomskom uspjehu i pozitivnim postignućima mogu vas zavarati. U Pakistanu i Kambodži očekujete siromaštvo. Ovdje očekujete da se to siromaštvo rješava, da nema beznađa, očekujete državu u kojoj za nekoliko desetljeća više neće biti nikoga ispod granice siromaštva (jer je to ono o čemu liberalni ekonomski gurui vole pričati, granica siromaštva, kao da je tih dva dolara dnevno apsolutna granica svugdje u svijetu) – a onda shvatite da ovi slamovi neće nestati, samo će se i dalje umnažati, jer su zapravo dvosjekli mač: ako se pročuje da u Jakarti ima posla i realne šanse za uspjeh, samo će nahrupiti novi siromasi, kojih će u mnogomilijunskoj Indoneziji uvijek biti više nego radnih mjesta; ako pak ne bude posla, ovi će stanovnici slamova generacijama ostati ovdje, na marginama željezničkih kolosijeka, kao i na marginama društva. Ima u tome neke ironične simbolike – željeznica je nekada bila najeklatantniji primjer razvitka društva, a i danas se često znade reći da su željeznice neke države ogledalo čitavog društva; ovi nesretnici gledaju kao razvitak prolazi pored njihovog kućnog praga, ali oni nemaju kartu da u njega uskoče. A ako su dovoljno neoprezni, on ih lako može i pregaziti.
Stižemo na bogorski kolodvor, a u gradu je naravno oblačno (iako trenutno ne pada kiša). Prvi je dojam relativno impresivan, jer je kolodvor uređen, a u produžetku pogled puca na dvije lijepe neobarokne zgrade. No čim se iskobeljam iz rijeke ljudi koja kulja iz kolodvora, shvaćam da je Bogor po mnogim stvarima u lošijem stanju i od nekih gradova na Sumatri. Promet indonezijski intenzivan, pločnici puni rupa i šahtova bez poklopaca, asfalt koji se raspada i pretvara u blato i goleme lokve, smeće… Grad koji je u nizozemsko doba bio poznat kao omiljeno izletište i ljetna rezidencija generalnog guvernera Nizozemske Istočne Indije (u to se vrijeme zvao Buitenzorg, tj. „Bezbrižni“), a preferirali su ga i Britanci za vrijeme kratke okupacije (bogorska klima bila im je bliža od one u Jakarti), poprilično me razočarava. Doduše, moj je hotel zapadno od centra, u dijelu koji je vjerojatno predgrađe, pa i to pridonosi lošem dojmu. Jedna stvar koja još dodatno čini hod indonezijskim pločnicima napornim, osim njihove pretrpanosti vozilima i prodavačima, jesu i vrlo niske tende ispred pojedinih prodavaonica, pa čak i ploče s imenima lokala. Da, Indonežani su niski i to se u ovakvim situacijama jako vidi – ali kada treba imati neke koristi od toga što ste visok, npr. kada treba dohvatiti modem pričvršćen na zidu kako biste ga resetirali, onda je on izvan domašaja. A to je problem koji imam redovno u hotelima na ovom putu. Više pravilo nego iznimka, moji se uređaji preko wi-fija spoje na modem, ali modem preko rutera nije spojen na internet. Kojiput osoblje zna u čemu je problem, kojiput im moram objašnjavati, kojiput uspijem sâm resetirati modem. Budući da to uvijek zakači mene, zaključujem da sam valjda jedini gost koji koristi wi-fi, pa ih nitko ranije ne upozori. Inače, hotel kao hotel je ugodan, jedino što tip koji me odvodi u sobu ujedno odmah cijelu sobu šprica insekticidnim sprejem. To je radio i tip u Le Paradisu u Palembangu, ali onaj hotel je i inače bio katastrofa, pa to ne treba čuditi.
Odmaram se neko vrijeme u hotelu, s obzirom na moj umor, stanje bogorskih ulica i činjenicu da je već sumrak, ne da mi se baš van, najradije bih ovdje u blizini nešto pojeo. No svi restorani preporučeni preko TripAdvisora nalaze se podalje od moga hotela, a u hotelskom mi se restoranu ne da jesti, tako da se ipak oko 6 zapućujem natrag prema centru, tj. prostoru oko željezničkog kolodvora. No centar života je još dalje. Bogor je naime pomalo čudan po tome da se u njegovom centru nalazi veliki botanički vrt, zajedno s predsjedničkom palačom (jednom od 6, kako sam već spomenuo – inače, od ove godine novoizabrani predsjednik Joko Widodo prebacio je sjedište predsjednika upravo u tu palaču, valjda u cilju decentralizacije). Kako bih došao do glavne ulice s restoranima, ja moram zaobići oko četvrtinu kruga uz taj botanički vrt. Malo je taj dio grada i pust, jer nema kuća, pa nije baš najugodniji za prolaziti noću. Napokon stižem do rečene ulice, iako izgleda kao neka ulica u predgrađu, s obiteljskim kućama, u gotovo svakoj se kući nalazi po neki restoran. Odabirem jedan koji servira miješanu talijansku i indonezijsku hranu, a vidim i da je poprilično pun. Nakon što se nekoliko minuta vrzmam po terasi, u nadi da će me netko od desetak konobara primijetiti i pitati me što trebam, odlučujem stvar uzeti u svoje ruke i sâm upitati jednu konobaricu. Ne zna baš engleski, ali kuži po kontekstu što pitam, a kako se taman u međuvremenu oslobodio jedan stol (doduše za 8 ljudi), ja sjedam za njega. Kasnije ću utvrditi da je neznanje engleskoga u ovom restoranu pravilo. Naručujem za predjelo nešto što je opisano kao domaći wonton, zatim rezance s piletinom, cheesecake od borovnice i bocu Bintanga. Inače, nevezano uz ovu konkretnu narudžbu, u više sam navrata doživio da me, kad bih naručio nešto što je evidentno desert, pitaju „To za poslije?“ Ne, želim ručak započeti tortom od sira, a onda prijeći na juhu.
Konobar zapisuje moju narudžbu, a onda za nekoliko minuta stiže i u plastičnoj mi vrećici donosi dvije plastične čaše s poklopcem, u kojima je očito piva. Pitam ga koji je to vrag. Naručio sam pivu u boci. On se uspetljao, naravno da ne zna objasniti. Zove kolegicu, nešto šapuću, onda ona odlazi, odlazi i ovaj. Ubrzo dolazi drugi konobar, taj nešto zna engleski. Objašnjavam mu što hoću. On kaže „A niste tražili takeaway?“ „Niti jednom riječju.“ „Dobro, sredit ćemo to.“ Ubrzo sređuje tako da mi kaže da Bintanga u boci – nema. Nema ni radlera. Ništa, daj sok od manga… Wontoni koje dobivam su ogromni i zapravo više liče na kroštule koje nisu izrezane u trakice. Takvih ploča dobivam negdje 6. Zapravo uopće nisu loši, pogotovo uz nekakav neljuti umak čiji mi sastav nije poznat. Opet višestruka kulturološka digresija: u jugoistočnoazijskim zemljama u restoranima brze hrane nećete kao prilog dobiti kečap i majonezu, nego kečap i čili umak. Ljut i ljući. Isto tako, u Indoneziji se kečap nikad neće zvati tim imenom, nego „sos tomat“. Razlog: riječ kecap potječe iz Indonezije i ovdje označava nešto posve drugo, naime soja sos (iako postoji i kecap ikan, što je riblji umak, i kecap inggris, što je – Worcester umak). Zapravo, u tom je značenju – nekakvog općeg kondimenta umačne konzistencije – riječ i došla u engleski, a onda su ju kasnije sparili s paradajzom i na tome je i ostalo. Kao i na pučkoj etimologiji da to ima veze s catch up.
Rezanci dolaze s kuhanom piletinom izrezanom na kockice, nečim što liči na sitne klobuke gljiva i nekim zelenim lisnatim povrćem, čini mi se vodenim špinatom. Tu je još i nekakav bujon za sve to preliti. Ukratko, podosta bezvezno iako ne i neukusno, podsjeća na neka jela iz Vijetnama, neku varijantu phoa. I tada kreće čekanje deserta. Iako sam konobaru ponovio narudžbu za cheesecake, jer mi se činilo da ju nije čuo, sada se događa da je očito to potisnuo, jer ja 20-ak minuta čekam da mi donesu desert. Pokušavam privući pažnju toga istog konobara, ali on raznosi pića i trenutno je zauzet na drugom kraju. A nitko od ostalih ne gleda u mom pravcu. Napokon jedan dolazi do mog stola da me pita može li posuditi jedan od stolaca za neki drugi stol, te ga onda konačno pitam što je s mojim desertom. On zove onog kolegu, koji mi naposljetku donosi cheesecake, naravno instantni, bez ijedne riječi isprike. Privodim obrok kraju, restoran je načelno OK, ali je posluga tipična „puno babica, kilavo dijete“ i poprilično neprofesionalna. Na terasi svira i neki bend, popularne hitove, a ja gledam jednog člana koji je po fizionomiji čisti Polinežanin. Iako naravno nije, ali Polinežani porijeklom jesu iz ovih krajeva, što je nama iz europocentrične pozicije teško spoznati, u našoj svijesti su Indonežani slični svim ostalim Azijatima, tj. kosooki, a Polinežani su tamnoputi i dežmekasti. U stvarnosti su Indonežani zapravo fenotipski vrlo šaroliki, ima onih koji su fizionomijom bliži ostalim Azijatima (ali su svejedno tamnoputi, poput Malajaca i Kmera), pa sve do onih sa širokim mesnatim polinezijskim licima, koji gotovo pa uopće nisu kosooki. Naravno, papuanski urođenici su opet posebni, budući da im je koža crna (zato uostalom i naziv Melanezija), a kosa kovrčava (ime Papua prema jednoj teoriji i dolazi od riječi za „kovrčav“ u malajskome). Budući da sam sada već 5 mjeseci gotovo isključivo okružen Azijatima, mogu izraziti i svoje preferencije glede njihovog izgleda, iako bi se to moglo svakojako tumačiti. Čest je fetiš zapadnjačkih muškaraca na Azijatkinje, jer u njihovoj predodžbi one uglavnom imaju porculanski ten, vrlo malo dlačica i sitne su građe, te nisu sklone debljanju. To naravno nema veze s činjenicama. Porculanski ten može se naći samo kod Kineza, Japanaca i Korejaca, jer su jedino oni dovoljno svijetle puti (i postoji kult svijetle, aristokratske puti) – a čak i kod njih vrlo često imate slučajeve jako lošeg tena, i to ne bubuljica, nego kojekakvih krastica i mrljica po koži (Ting je recimo imala takav ten). Za dlačice je točno, ali kako su Azijati beziznimno tamnokosi, te se dlačice vrlo lako uočavaju na svijetloj koži. Što se tjelesne građe tiče, ona i opet vrijedi za ova tri gorenavedena naroda – narodi iz unutrašnjosti Indokine su prilično vitki i visoki, a Kmeri, Malajci i Indonežani uglavnom su zdepasti i skloni debljanju. Osobno, meni su nekako najzgodnije u sjećanju ostale Vijetnamke (iako je to debelo iza Irana po broju lijepih žena), a individualno jedna konobarica u kafiću Banana Leaf u Siem Reapu – ono što je bilo sigurno jest da sasvim sigurno nije Kmerka, iako joj je na pločici s imenom pisalo nekakvo ime koje je zvučalo kmerski; rekao bih da je porijeklom Laošanka ili takvo što.
Budući da se čitava večera oduljila, sada mi se ne da pješačiti opet do hotela, provjerit ću ima li slučajno Uber…ima! A i jedan automobil je tu u blizini, sad bi trebao doći. Šaljem zahtjev, frajer prihvaća i ja sad čekam. Vidim ikonu njegovog auta u susjednoj ulici, ispada da se vrti lijevo-desno. Kako to nije daleko, odlazim pogledati što je na stvari. Na rečenom mjestu su sparkirana dva auta, iako nijedan nema onu registraciju koja mi je pisala u Uberu, kad je navodno g. Zulfikar prihvatio poziv. Pored automobila, okrenutih jedan prema drugomu otvorenim prtljažnicima, sjede neki tipovi i imaju neku vrstu piknika. Kad prolazim kraj njih, jedan mi maše i pita me jesam li ja Krešimir. Potvrđujem. Izgleda da je on Zulfikar. Pita me kamo trebam ići, kažem mu hotel Semeru (često me uberaši pitaju kamo trebam, čak i ako napišem točno odredište prilikom slanja zahtjeva), onda se on zgledava s kolegama, nešto se domunđavaju, razmišljaju valjda gdje je to… Pitam „No, idemo li?“, a jedan od njih, koji očito malo bolje zna engleski, pita me „Znači, želite unajmiti auto?“ „Pa zatražio sam vožnju preko Ubera!“ „Aha, preko Ubera…“, kaže tonom koji otprilike želi reći „oko toga ti ne možemo pomoći“. Cijela ta situacija mi izgleda kao neka muljaža – druga registracija, nude taksi-vožnju umjesto Ubera… Je li moguće da su se nekako lažno ubacili u sustav i sada pokušavaju nešto ušićariti, čak i ako potraju svega par dana? Vraćam se natrag do prve lokacije i šaljem novi zahtjev. Javlja mi se prvo jedan tip udaljen 10 minuta, ali odbija. Pa drugi, također na 10 minuta. Taj mili kroz promet, krivo skreće, napokon dolazi (rekao bih nakon 20 minuta) i prošiša pored mene ne skuživši me, unatoč mom mahanju. Staje kojih stotinjak metara niže, ne kužeći da ja idem za njim i mašem mu. Ispričava se, tip je neka teška zbunjola, čini se da ne zna ni baratati Uber aplikacijom, ne zna baš ni engleski, ne zna koje su ulice jednosmjerne… Ali me ipak u jednom komadu dovozi do hotela, a to je najvažnije. Svladan umorom odlazim spavati prije ponoći, moram sutra rano ustati ako želim obići ono po što sam zapravo došao u Bogor…