Vozikanje po Palembangu

četvrtak , 05.11.2015.

Opet indonezijski doručak – riža, meso i obavezni tost premazan putrom i posut čokoladnim mrvicama, pa natrag u sobu, gdje mi dolazi obavijest od Lince kako će me pokupiti u 11.15 u hotelu. Meni paše, stignem laganini sve pospremiti (večer prije sam oprao toaletnu torbicu, budući da je po ovim vrućinama svašta curilo po njoj – gel za tuširanje, šamponi, sprej protiv komaraca…, tako da su škare i nožići već počeli korodirati; bilo je zanimljivo kad sam natočio vodu u nju, a voda se odmah počela pjeniti :D), tako da se u 11.15 spustim na recepciju, ostavim stvari do popodneva i onda zapičim s ovima u grad. Taman kad sam bio na izlasku iz sobe stiže poruka da će malo kasniti, ali da su na putu. Spuštam se u prizemlje, ostavljam stvari i sjedam pred hotel kako bih ih dočekao. I sjedim tamo idućih pola sata. Provjeravam koliko treba pješice od njihove kuće do hotela, 22 minute. A oni su navodno bili na putu već kad je stigla prva poruka. Pišem im poruku u kojoj pitam gdje su, da ću čekati još 10 minuta, a onda idem svojim putem, ne mogu cijeli dan prosjediti ovdje. Ali poruku ne mogu poslati. Izgleda da sam potrošio kredit na mobitelu. Imao sam neki minimum, valjda za 2 poruke, jednu sam poslao Eche (isto da ih pitam gdje su), drugom jutros potvrdio jutrošnji termin. Reda radi još čekam 10 minuta, onda krećem, glavnom avenijom kojom sam išao i jučer prema mostu, možda se negdje mimoiđemo. U međuvremenu mi dolazi još jedna poruka kako su „na putu“. Što sad? Vratiti se do hotela? Pa da opet ispadne ista stvar? Ne, nastavljam. Jednostavno, nije u redu nekoga pustiti da čeka toliko dugo. I ja sam znao kasniti, ali bio bih iskren glede svoje lokacije i okolnosti: „tek sam sad izišao iz kuće“, „pobjegao mi je tramvaj, a idući bi trebao tek za 10 minuta“… Gledam aute koji prolaze, neki trube, ali to je samo zato što vide stranca. Da, dodatni problem u Indoneziji s autima jest da ih većina ima zatamnjena stakla zbog sunca, tako da je nemoguće vidjeti unutra, čak i ako prislonite nos na staklo. Unatoč tomu ljudi si i dalje znaju davati ručne znakove zahvale kada ih netko recimo pusti ispred sebe u traku – stare navike teško umiru. No u jednom času se stvarno zaustavlja jedan auto, spušta se staklo i vidim unutra Lince. Što je bilo? Pa došla im je neka prijateljica taman prije nego što su trebali krenuti, a nisu ju mogli baš tako otkantati. Znam, ali napisali ste da ste na putu. Pa da, oprostite… Eto, o tome sam govorio. Ljudi često da umire svoju savjest šalju poruku kako su mnogo dalje odmakli na putu nego što stvarno jesu. Obratite pažnju na to i kad ljudi razgovaraju na mobitel s nekim komu kasne na dogovor: tramvaj dolazi iz Branimirove na stajalište na Glavnom kolodvoru, „Ma da, evo, već sam kod Botaničkog“… Ali to je podlo. Znali su da im je došla prijateljica i da će to trajati kojih 15-20 minuta. Onda nemoj pisati „Na putu smo.“ Napiši iskreno „Kasnit ćemo 40-ak minuta, nešto nam je iskrslo.“ Ionako će za ono prvo odmah biti jasno da je laž. Ali ovako oni fino sebe umire, „Pa rekli smo mu da smo na putu, neće mu biti toliko neugodno čekati“ (a baš tada hoće, jer očekuješ da se pojave svaki čas i ne usuđuješ se nikamo udaljiti), a onda se bez grižnje savjesti prepuste ometajućoj okolnosti.
No dobro. Sad znate što mislim o tome, pa ako meni kasnite na dogovor, radije budite iskreni, nego mi prodajte muda pod bubrege na ovakav način. A mi smo se ipak uspjeli potrefiti, pa se okrećemo i idemo prema mostu, odnosno, prvo me vode na ručak (ipak je već podne, a u ovim zemljama se ruča rano), ali ne kod sebe, nego u jedan restoran koji servira pindang, još jedan lokalni specijalitet, kao neku juhu od ribljeg mesa (iako može biti i s govedinom), a jede se s rižom. I naravno da je ljuto, a ako vam nije dovoljno ljuto, možete si još i rižu zaljutiti posebnom mješavinom manga i čilija. Riba je pangasius, južnoazijska riječna riba koju se može naći i u Europi (kao hranu, ne kao organizam), ali ne znam ima li uopće nekakvo lokalnije ime u europskim jezicima. Usto dobivamo i pržene inćune (ili nešto slično tomu), one ribice koje se poslužuju uz nasi lemak, zatim satay od školjaka, a kasnije me još pitaju želim li probati i tempoyak. A upravo je tempoyak onaj sos od fermentiranog duriana koji su oni klinci muljatori prodavali pored ceste na putu za jezero Maninjau. I on se jede s ribom, i uopće nema okus po durianu, zapravo je slan (jer se durian tom prilikom miješa sa solju), jedino je zadržao kremastost. Za desert je neki desert od kokosa koji oni zovu kaya, ali to nije ona poznata kaya od ranije, nego lokalna varijanta, koja je pjenaste teksture, a boja joj je otrovnozelena – navodno zbog lista pandana. Prilikom jedenja imam onaj efekt koji se u mojoj obitelji obično rabi za šnenokle (paradižet) – „puna usta, prazna rit“.
Nakon ručka plan je sljedeći: Lince se mora vratiti doma, jer treba pakirati pošiljke pempeka za slanje. Naime, oni imaju sustav narudžbi preko interneta, te isporučuju sirovi pempek diljem Indonezije, a čak i u neke bliže susjedne zemlje (pempek ne može predugo stajati, tako da ih vjerojatno ne mogu isporučivati u Europu, ali mogu recimo u Vijetnam ili Australiju). Anton će prvo odvesti nju doma, a onda nas dvojica možemo obići stvari koje me zanima vidjeti u gradu. Tako i biva, pozdravljamo se s Lince (zanimljivo je da se njihov restoran zove Pempek Lince, a malo niže u ulici je Pempek Tince, pitao sam Antona pokušavaju li to oni nešto ušićariti na sličnosti imena, ali je rekao da se vlasnica doista zove Tince – to je zapravo kao Ting Chen, moja cimerica iz Siem Reapa – ali da si nisu konkurencija, jer oni rade drugačiji pempek, od riječne ribe), a mi krećemo opet autom do Muzeja Sultana Mahmuda Badaruddina II., koji prikazuje povijest Srividžaje i Palembanškog sultanata. Muzej je smješten u zgradi pored tvrđave Kuto Besak (ime iz musija, u indonezijskom bi bilo Kota Besar, Velika tvrđava), koja je uglavnom nepristupačna, jer je tamo vojska. Sâm muzej je za mene osobno razočaranje – broj izložaka je skroman, nešto sanskrtskih natpisa i jedna figura Avalokiteśvare, te dosta etnografskih izložaka iz doba Sultanata, što me sve malo podsjeća na izloške u Malaki. Usto nas vodi neki stari tip čiji je engleski očajan. Mislim, on ga govori tečno, ali mu je izgovor toliko jeziv da je jedva razumljiv. Fonologija mu je čisto indonezijska, što znači da ne može izgovarati suglasničke skupove, da ne razlikuje p i f (a nema ni v, pa kad kaže bis, to je zapravo with) i još malo fuflja, jer je već star, pa valjda nema sve zube. Ukratko, nisam doznao puno suvislih informacija, a da stvar bude bolja, u međuvremenu se pojavila još i neka grupa Indonežana, neki srednjoškolci, pa je onda objašnjavao i njima, prebacujući se iz jezika u jezik, tako da je stvarno bilo naporno pratiti. I jasno je da me još nagovarao da se slikam s njima, pa sam nevoljko pristao, no nakon što su okinuli jednu sliku, htjeli su valjda još 5, tako da sam jednostavno odšetao. Sve u svemu, otužan dojam i slab muzej za grad tako bogate i slavne povijesti. Iza muzeja se nalazi Monpera (Monumen Perjuangan Rakyat, Spomenik narodne borbe – primijetite na Indonežani vole ovakve akronime u sovjetskom stilu), zgrada od nekih 6 katova, koja izgleda kao nekakav pješčani sat. Mene je zapravo više zanimalo pogledati ga izvana, no Anton ulazi unutra, pa idem i ja za njim. Unutra je postav koji je posvećen borbi za nezavisnost Indonezije, s fotografijama mnogih istaknutih boraca, što sve podsjeća malo na ikonografiju iz doba kojekakvih muzeja revolucije po Jugoslaviji. Budući da mi lokalni narodni heroji ne znače ništa eventualno zastanem kod nekog zanimljivog izloška, ali istih nema puno, tako da relativno brzo jurimo kroz katove, dok ne dođemo do vrha, gdje se može na krov koji služi kao svojevrsna panoramska terasa – iako su izlazi na krov više za potrebe održavanja, nego što su stvarno namijenjeni posjetiteljima, ali dobro, poslužit će. Pogled na Palembang odozgo bi bio mnogo ljepši da nema izmaglice. Iako su najvažnije znamenitosti u krugu od nekoliko stotina metara – most Ampera (i to je nekakav akronim, mislim da je u pitanju Narodna patnja, takvo što – most su sagradili Japanci kao ratnu reparaciju, do šezdesetih se mogao dizati, onda se mehanizam pokvario, a riječno korito je u međuvremenu zatrpano nanosima, pa brodovi većeg gaza ni ne mogu ploviti uzvodno; u šali kažem kako se mehanizam pokvario taman kada je Sukarna odmijenio Suharto), Velika džamija, bivši vodotoranj u kojem je danas gradska vijećnica…i to je više-manje to. Silazimo, pa ja još fotografiram Monperu izvana. Ispred stoji nekoliko topova, a jedna stvar koju sam upamtio, a da ju je ispričao onaj stari u muzeju jest etimologija malajske i indonezijske riječi za „top“, koja glasi meriam. Malajci su prvi puta topove vidjeli kod Portugalaca, a oni su pak navodno prije ispaljivanja plotuna vikali „Santa Maria“, pa je tako došlo do imena. Zvuči neobično, no ne mora nužno biti i netočno – klasičan primjer je riječ „bus“, koja je skraćenica od „autobus“, što je pak skraćeno od „auto omnibus“, a „omnibus“ jest dativ latinskoga pridjeva omnis „sav“ – jer je omnibus bio vozilo namijenjeno svima. Taj „bus“ je zapravo latinski nastavak dativa, sve ono ispred toga se izgubilo.
Anton me nakon toga pita što bih želio vidjeti. Odakle da ja to znam, pa nisam ja odavde? Nudi mi da me odveze na Bukit Siguntang, brežuljak (i najvišu točku Palembanga) pokriven šumom u kojoj se nalazi sedam kraljevskih i prinčevskih grobnica još iz doba Srividžaje, a tu su nađeni i neki nalazi kasnije izloženi u muzeju. Dok se vozimo dotamo upadamo u prometnu gužvu, 3 su sata, svi se vraćaju s posla. Milimo kroz promet, iako je gužva navodno daleko bolja od one u Jakarti, tamo promet stoji. Vedran mi je pričao kako je tako letio nešto poslovno u Jakartu, pa se 2,5 sata vozio od aerodroma do grada – ne zato što bi aerodrom bio osobito daleko, već zbog toliko groznog prometa. Kaže da je u autu stigao raditi, spavati, čitati…a još nije stigao na odredište. Bukit Siguntang je mjesto na kojem je prema Malajskim ljetopisima polubog Sang Sapurba sišao na Zemlju. Dotični se kasnije smatra praocem malajskih vladara, pa je tako ovaj brežuljak svojevrsno ishodište Malajaca. Danas je ovaj šumoviti brežuljak omiljeno mjesto za foto sesije, pa tako dok prolazimo prvo primjećujemo neku curu, očito fotomodel, kako pozira u izazovnim pozama nekoj dvojici fotografa (pretpostavit ćemo da je fotomodel, a ne da se snima indonezijski Kozjak), a potom malo dalje, na puteljku koji vodi na vrh brežuljka, jedan mladi par pozira u tradicionalnoj vjenčanoj odjeći. Pri vrhu brežuljka grobnice su poredane ukrug, a izgledaju relativno neugledno za kraljevske grobnice, iako pretpostavljam da je riječ o kasnije sagrađenim kućicama koje liče na bungalove, a u koje su smješteni grobovi koji su ranije bili na otvorenom. O brdu kolaju razne priče, npr. da nije baš uputno ići noću, jer ima paranormalne aktivnosti, ljudi su viđali duhove, priča Anton kako je isto tako vodio neku turisticu, koja je inzistirala da ide u sumrak, pa joj je onda na slici lice bilo izobličeno, oči posve bijele i slično. Ne znam što da mislim…
Opet u auto, i sada mislim da smo gotovi, ali ne, on mi još želi pokazati kako se izrađuje songket, tradicionalna tkanina od pamuka ili svile, s upletenim zlatnim ili srebrnim nitima. Songket se povezuje sa Srividžajom i Palembangom, iako se raširio diljem Nusantare (što je riječ iz malajskoga kojom se označava čitav indonezijsko-malajski arhipelag, uključivo i Filipine). Anton me vozi u jednu prodavaonicu/tkaonicu songketa, kako bih to razgledao. Na ulazu me dočekuje jedan stariji tip, koji me vodi unutra, pokazuje mi različite vrste songketa (ne zna baš dobro engleski, ali se pretrgava od ljubaznosti – tipično za Indoneziju – i za mene posebno nezgodno, zato što ja nemam namjeru išta kupiti). Odlazimo u stražnju prostoriju, gdje se nalaze tkalje. Songket se tradicionalno izrađuje ručno, premda danas postoji i onaj izrađen strojno. Za izradu jednog komada treba od dva tjedna do mjesec dana tkanja. Songket nose i muškarci i žene. Pitam staroga je li ovaj kojega tka žena koju upravo promatram muški ili ženski. „Da.“ „Pitam vas je li to muški ili ženski.“ „Da.“ Indonežani ubrzano stižu Kineze na mojoj subjektivnoj ljestvici iritantnosti nacija na ovom putu. Srećom je tu još jedna cura koja je razumjela pitanje, pa mi objašnjava da je to…e sad sam i ja već zaboravio od uzrujanosti, ali mislim da je ženski. Odlazim još u prodavaonicu, ali sada tu moram reći da ja ne bih ništa kupio, samo sam htio razgledati. Onda me stari vodi još u suvenirnicu, ali ni tu neću ništa uzeti. Malo mi je neugodno, iako je to moje potpuno pravo. Razmišljam si je li me Anton zapravo ovamo doveo radi neke svoje provizije, ma nije valjda. Takvih slučajeva imate u Bangkoku, unajmite vrlo jeftino tuk tuk, ali vas onda vozač vucara po kojekakvim poslovnim prostorima gdje dobiva pinku jer je doveo faranga. Uspijevam odmagliti iz prodavaonice, mislim si hoće li se Anton ljutiti na mene, ali ne ljuti se. Ipak je to njegovo razvoženje posljedica stvarne ljubaznosti i gostoljubivosti. Inače, dan ranije smo u restoranu govorili o osobini Indonežana da kad god nekamo putuju (a njima je turističko putovanje još relativno nov koncept), onda uvijek dovlače pune torbe suvenira za svoju obitelj. No oni idu nekamo na dva tjedna ili deset dana, ne vuku ruksačinu od 20 kila preko pola svijeta.
Kažem da bih lagano trebao krenuti u hotel, pokupiti stvari, pa na kolodvor. Anton staje u jednoj prodavaonici mješovite robe, iz lanca Indomaret, koja je raširena po cijeloj zemlji, te kaže da će pitati ovdje za kartu za vlak – naime, karte se mogu kupiti u špeceraju. No uvjet je najkasnije dan prije puta. Dakle, za večeras više ne mogu kupiti kartu ovdje, samo na kolodvoru. Pomalo me strah hoće li biti mjesta, jučer mi je ona Toradžanka rekla da bih morao kupiti dan ranije, da će sve biti puno, onda mi je njezin muž rekao da mogu opušteno, nitko ovdje ne putuje vlakom… Provjeravam na internetu, karata za eksekutif još uvijek ima. Odlazimo do hotela, a onda mi Anton nudi da me odveze i do kolodvora. Bolje nego da platim taksi. Iako mi je pomalo neugodno – platili su mi ručak, ulaznicu u muzej (za Monperu sam ja inzistirao da platim kao uzvrat), još je tu bilo plaćanje parkinga, otišlo je i dosta benzina… Stalno imam osjećaj da bih se nekako trebao odužiti, ali ne znam kako. Uostalom, pa jučer sam im ostavio 70 000 za pempek. Čak su mi i es kacang šenkali.
Dovozi me na kolodvor, srdačno se pozdravljamo, kažem da ću ih preporučiti svima za koje znam da idu u Palembang (ja samo preporučujem, a još nitko nije izrazio želju da doputuje u Indoneziju – doduše, s obzirom na druge stvari koje pišem o njima, možda vam ju i ogadim), i potom se upućujem prema blagajnama. Kupujem kartu naglašavajući da ovaj puta stvarno bude eksekutif (tu je i neka mlađa cura koja zna engleski i pomaže zapravo svojoj kolegici, koja ga ne zna), i stvarno će se ispostaviti da ovoga puta jest. Došao sam dovoljno rano da kupim kartu (oko 6), ali sada moram čekati dok oni otvore vrata i puste nas u čekaonicu. Prema riječima one cure, to bi trebalo biti za nekih sat vremena, oko 7. Daju mi neki stolčić da sjednem u trijem, tako da nisam posve na otvorenom, ali opet, budući da sam izvukao laptop, to privlači poglede i dobacivanja znatiželjnika. Naravno, tu je i ona ekipa specijalaca koji dođu, pa vam se preko ramena zabulje u tekst i onda fascinirano zure u to, iako ne razumiju ni slovca, niti bi ikad uspjeli pogoditi jezik (jer im je poznavanje jezika Europe otprilike na razini koliko prosječni Hrvat poznaje jezike Pakistana – pa tako ne znaju kojim jezikom govori ona mala koju su našli u Velikoj Gorici). Nisam sjedio ni 10 minuta, taman sam se zadubio u pisanje, kad oni otvaraju vrata. Glavno je da su rekli za sat vremena. Međutim, ja ću ipak napisati veći dio teksta i onda se oko 7 uvući u čekaonicu, a već u 8 u vlak (polazi u 9). Ovaj put je klasa stvarno jako dobra, imam i besplatnu dekicu, stolci su udobni, mogu se spustiti, ali imam susjeda, što znači da neće baš biti najudobnije spavati, jer se ne mogu slobodno okretati i naslanjati glavu lijevo i desno, uglavnom ju trebam držati ravno zabačenu – što me podsjeća na spavanje na leđima, a to je jedina pozicija u kojoj ne mogu pošteno spavati. I da, vagon je pun – ipak je dobra stvar da sam kupio kartu 3 sata prije polaska, kasnije bi mi možda ostao samo bisnis. Nažalost, Indonezijske željeznice (Kereta Api Indonesia) nemaju spavaća kola, iako bi barem za ova putovanja po Sumatri bila potrebna. Java je manja i pruge su bolje, pa se svakamo stiže za svega nekoliko sati i nema noćnih vlakova.
To će biti treće noćno putovanje u roku od 6 dana, i time sam sada miran što se tiče noćnih putovanja, barem do Australije. Odoh ubiti oko…