Bencoolen

ponedjeljak , 02.11.2015.

Stigli smo u Bengkulu taman prema predviđenom terminu, u 5 ujutro. Unatoč stajanju od oko pola sata zbog pumpanja gume, sporih kamiona zbog kojih smo se vukli u kolonama… Izgleda da unaprijed uračunaju takve izvanredne okolnosti, iako su mi, kad sam pitao kada bismo trebali doći, rekli „vožnja traje 15 sati, dakle u 5 ujutro“ (a krenuli smo u 1, što je dakle 16 sati). Kakogod, sad moram naći hotel, koji mi se na karti ne čini predaleko, pa stoga odbijam par nasrtljivih taksista i krećem pješice. Još je mrak, svanut će za kojih pola sata.
Malo sam se ipak preračunao – do hotela ima skoro 4 kilometra, a ono zbog čega mi je izgledalo da je blizu jest zato što je put uglavnom ravan, tj. prati jednu glavnu aveniju. Ta šetnja i ne bi bila toliko neugodna (dapače, dobro će mi doći da si rastegnem noge) da u jednom času ne dobivam signale probave da bih se trebao olakšati. I to dovoljno jake da znam da neću moći hodati iduća tri kilometra. Eh da nisam odbijao taksiste… Kakogod, sada moram klimati s onim što imam. A to znači da ću morati improvizirati. U međuvremenu je počelo svitati, a to ovdje znači da se u roku od desetak minuta mrkli mrak pretvara u poprilično jasan dan, što pak znači da bih trebao pronaći neko skrovito mjesto. Srećom da barem još uvijek imam rolu papira iz Dunhuanga, crijeva s vodom su uglavnom bila redovita diljem jugoistočne Azije. Kao za vraga, ulice postaju neobično živahne. Nije to sad bogznakakav gusti promet, ali nađe se pokoji prolaznik, a i brojni pometači su izišli na ulice. Vjerojatno i Bengkulu lovi titulu najčišćeg grada u Indoneziji. Ovo postaje ona neugodna trka s vremenom, kada biste rado hodali brže, ali to će vam samo još više potaknuti peristaltiku, pa se onda vratite sporijem hodu, nadajući se da će onaj neugodni val proći. Prolazim pored neke neuređene parcele, zakrivene zidom, ali dosta obrasle. Nisam lud da ovdje to obavim, ovo je Indonezija, taman mi fali da susretnem varana ili takvo što. Agonija traje 20-ak minuta, sve dok ne ugledam pokraj ceste neku daščaru koja jest okrenuta prema jednoj kući iza, ali tamo je neki poslovni prostor koji je srećom još zatvoren. Podloga je utabana zemlja, tako da će se stopiti organski materijali. Odlažem prtljagu, pederušu, osiguravam da me nitko s ulice ne može vidjeti i… Ne znam koliko je sve trajalo, možda dvije ili tri minute, uz čišćenje i onda onaj blaženi osjećaj olakšanja nakon kojega mogu i letjeti. U biti mi se samo triput u životu dogodilo da se moram olakšavati ovako u javnom prostoru – prije ovoga jednom u Zagrebu i jednom u Komiži.
Do hotela imam još oko pola sata hoda i poprilično sam siguran da to ne bih bio mogao izdržati. Kada napokon dođem dotamo recepcija je otvorena, jedan od dvojice likova naoko znade engleski, iako će se ispostaviti da je znanje prilično plitko, drugi ga ne zna gotovo uopće, natuca par riječi. No ono što definitivno razumijem jest da je prijava u sobu tek od 2, a očito nemaju slobodnih soba dotada, tj. barem ne onakve vrste kakvu sam rezervirao. Znači, po svoj ću prilici provesti idućih 8 sati čekajući u predvorju. Sjedam na jednu od sofa, odlažem stvari, primjećujem da mi se sada naramenica drži samo na jednom koncu (koji će kasnije toga jutra puknuti) i pokušavam dremuckati, nešto pisati…sve dok mi negdje iza 8 neki novi tip koji se u međuvremenu pojavio ne kaže da ipak mogu u sobu. Sjajno, uz malo sreće uspjet ću i odspavati. Informacija koju sam u međuvremenu pronašao također me razveselila – naime, do Palembanga ne moram nužno autobusom, budući da od mjesta Lubuklinggau, kojih 3 sata vožnje od Bengkulua, vozi vlak sve do Palembanga. Noćni. A svakako je bolji noćni vlak od noćnog busa, to tvrdim čak i nakon što sam prošao kineski noćni vlak sa stajaćom kartom. Do Lubuklinggaua ću travelom, to se dadne izdržati.
Pitam tipa s recepcije znade li gdje bih mogao popraviti torbu, on kaže da ne zna. A bateriju u satu? To zna. OK, to ću kasnije, sad idem u sobu, pod tuš i ubiti oko. Soba je na trećem katu bez lifta. Ali je čista, ima umivaonik, toplu vodu i pokrivač (ništa od toga nije sigurno u indonezijskim hotelima, kao što se moglo vidjeti). I wi-fi je dobar.
Odspavao sam oko 4 sata (bilo je već 10 kad sam konačno legao), a onda sam još jedan sat dolazio k sebi. Iz sobe sam izašao iza 3, a na recepciji je opet bio jedan od one dvojice od rano ujutro, i to onaj koji ne zna engleski. Pitam ga za bateriju, pokazujem mu sat, vidi da ne radi, i kažem „bateri“, nadajući se da se to tako kaže kod njih i da će skužiti. Skužio je, pa mi pokazuje nekamo van, nalijevo, prema centru grada. Mjesto na koje me upućuje zove se Prapto. Pitam ga za adresu, on kaže Simpang Lima. Lima je 5, a za simpang mi prevoditelj kaže da je branch, tj. grana. Zaključujem da je riječ o poslovnici broj 5 i mislim si zašto mi idiot nije dao adresu i kako ću to ovako nasumce naći. Google Karte mi ne izbacuju nikakav Prapto. Hodam prema centru, ionako idem tamo u razgled, valjda ću naći negdje usput. Kako se bližim kraju s milijun i pol rupija iz Bukittinggija, nalazim bankomat s oznakom 100 000 koji mi dopušta da podignem čak 2 milijuna. Raspašoj. I potom dolazim do velikog kružnog toka nasred kojega je spomenik nekom konjaniku i nedaleko kojega sam se jutros olakšao, a na Google Kartama piše da je to Simpang Lima. Pet grana, pet ulica, kvintivij. Kao Beşyol onomad u Vanu. I doista, nakon toga kreću nizovi prodavaonica mobitela, no u nekima od njih viđam i satove. Dolazim u prvu, pitam za bateriju, nemaju. Druga, opet pitam, opet nemaju, ali onda se pojavljuje neki frajer koji prekorava ženske za pultom i donosi baterije, te kreće mijenjati. Mrda skoro 10 minuta (moj urar u Zagrebu to zamijeni za 2 minute), izvadio je kućište, sve je rastavio, onda mi nešto pokazuje dvije baterije, pretpostavljam da pita koju hoću. Nemam ja pojma, pa pišu na bateriji potrebni podatci, valjda ti znaš. Vidim kako sastavlja sat i vraća mi ga uz slijeganje ramenima – izgleda da nijedna od baterija ne odgovara, a ono pokazivanje je valjda bilo da mi dokaže da nisu iste. Dakle i opet ništa. Inače, dok je ovaj izvodio tu operaciju razmišljao sam o tome kako danas sve manje ljudi nosi ručni sat i kako je sat na mobitelu zamijenio tu funkciju. No u nekoliko sam navrata danas baš primijetio koliko često i nesvjesno gledam na sat i da mi itekako fali. Mobitel trebaš izvaditi iz džepa, torbe, gdje ga već nosiš, upaliti ekran…a ručni sat je tek usputni pogled na zapešće. Stalno je tu, nenametljiv… Ja ga nosim uvijek, tako da na zapešću imam trag svjetlije kože koji već godinama ne blijedi, čak se ni preko zime ne izjednači s okolnom kožom. Ljudima to izgleda smiješno kad vide, a pogotovo na ovom putu, kad sam preplanuo još od Irana, pa se kontrast samo pojačava. Da, iako riječ bule kojom Indonežani zovu Zapadnjake znači izvorno „albino“, ja sam po svojoj nijansi kože trenutno tamniji i od nekih Indonežana. Koji su dosta preplanuli.
Razočarano odlazim dalje, pomiren sa sudbinom da ovdje neću pronaći bateriju, ali onda nalijećem na štand na ulici, na kojem neki starčić patuljasta rasta (doista ima možda 120 cm) prodaje satove i naočale. Pitam ga, više iz očaja, ali ima baterije, nekoliko setova. I on rastavlja čitav sat, isprobava baterije, onda odlazi do kolege dva štanda dalje, ali na kraju uspijeva popraviti. Sat sada radi, ali ima jedan drugi problem – ne može se namjestiti. Izgleda da je u tom mrdanju došlo do gubitka kontakta svih gumba. Nakon još kojih desetak minuta mrdanja i namještanja i još jednog odlaska do kolege konačno je uspio osposobiti gumbe. Kako ću kasnije utvrditi ne i zvuk, tako da se mogu pozdraviti s alarmom (kojeg ionako ne koristim) i signalom punog sata. Glavno da on meni pokazuje točno vrijeme. Pitam ga koliko sam mu dužan, kaže „two thousand“. Pružam mu 2000 i razmišljam je li on upravo meni naplatio čitav popravak od pola sata malo više od jedne kune, ali onda vidim po njegovoj reakciji da nije to htio reći. Pokazujem mu novčanicu od 20 000 rupija, to je prava cijena. Svejedno, ni tih 11 kn nije puno, s obzirom da u Hrvatskoj samo baterija košta kojih 60-ak kn.
Već je skoro 5 sati, a ja ću konačno sada u obilazak centra Bengkulua. Za razliku od dosadašnjih gradova, Bengkulu je pravo čedo kolonijalizma. Osnovali su ga 1685. Britanci pod imenom Bencoolen. Razlog izgradnje bila je kontrola trgovine začinima na južnoj Sumatri (područje Lampunga). Naime, sve do 1682. Britanci su to činili iz Bantena, na sjeverozapadu Jave, ali tada su Nizozemci zauzeli Banten i protjerali sve druge Europljane. Bencoolen je u ekonomskom smislu bio neisplativ, zbog prometne izoliranosti i nedovoljne proizvodnje papra, kao i mnoštva malaričnih močvara u zaleđu, ali Britanci su ustrajali na njemu, sagradivši ovdje 1714. i Fort Marlborough, drugu najveću britansku utvrdu u Aziji (nakon Fort St. Georgea u Madrasu, tj. Chennaiju). 1824. zamijenili su ga s Nizozemcima za Malaku, te je otada grad (sada nazvan Benkoelen) bio dijelom Nizozemske Istočne Indije sve do proglašenja neovisnosti. Za indonezijsku povijest Bengkulu je značajan jer je u njemu od 1938. do 1942. u prisilnom izgnanstvu boravio Sukarno, kojega su Nizozemci ovamo premjestili kako ne bi širio po Javi svoju propagandu za neovisnost zemlje. Boraveći u gradu, Sukarno (inače arhitekt po struci) je projektirao nekoliko zgrada, između ostalog i džamiju u centru grada. Tu je upoznao i svoju treću ženu, Fatmawati.
Grad ima oko 330 000 stanovnika, a kao i Padang, poprilično je ugrožen potresima, te postoji opasnost od cunamija. Najrecentniji potresi bili su 2000., kada je poginulo 100 ljudi, te tri potresa u rujnu 2007., s 13 žrtava. Stanovništvo je danas homogeno, a u prošlosti je naravno ovdje bilo i dosta Kineza, pa i Bengkulu ima svoju (poprilično skromnu) kinesku četvrt. U Bengkuluu i njegovoj provinciji govori se poseban jezik, srodan malajskom, ali ipak dovoljno različit od njega.
Uputio sam se prema glavnoj i najvažnijoj znamenitosti u gradu – tvrđavi Fort Marlborough. Kvadratna tvrđava s bastionom u svakom uglu smještena je na umjetnom brežuljku koji nadgleda obalu, a u sumrak je omiljeno mjesto za promatranje zalaska sunca. O čvrstoći gradnje najbolje govori što nijedan od potresa u Bengkuluu nije na njoj ostavio traga. Naslijedila je staru utvrdu Fort York, od koje danas međutim nije puno ostalo. Ipak, 1760., tijekom Sedmogodišnjeg rata, tvrđavu su osvojili Francuzi i koristili ju kao uporište za napade na druge britanske naseobine na zapadnoj Sumatri. Potom su ju za otkupninu vratili Britancima. U tvrđavi su obitavale sve okupacijske snage koje su vladale Indonezijom – Britanci, Nizozemci, Japanci – a nakon nezavisnosti bila je u posjedu indonezijske vojske sve do 1977., kada je predana ministarstvu kulture. Danas se u njoj nalazi i muzej posvećen kolonijalnoj povijesti grada, ali sve su informacije samo na indonezijskom, tako da preskačem. Radije ću baciti pogled na grad i zalazak sunca, uloviti nekoliko panoramskih fotki… U dvorištu se nalazi nekoliko očuvanih topova, koji su svi usmjereni prema moru, a kako se između tvrđave i mora nalazi džamija, ispada kao da su upereni u nju.
Dok sam hodao do grada opet sam se uvjerio u to koliko su Indonežani dosadni s tom svojom fascinacijom strancima. Čini mi se da ovako nije bilo od Kine, s tim da su ovi puno agresivniji u dovikivanju. Za svaki sam slučaj odlučio dobro upamtiti sljedeće dvije riječi: cukup („dosta“) i diam („šuti“). A onda su mi se na tvrđavi opet obratile dvije djevojke s molbom da se slikaju sa mnom. Naravno da nisu razumjele moje pitanje „Why?“, a kad sam ih pitao „Mengapa?“ zastale su, jer im valjda nije bilo jasno zašto ih to uopće pitam. No, kako rekoh, ne želim podržavati tu fascinaciju strancima, posebice Zapadnjacima (što, kako već rekoh, smatram obrnutim rasizmom) – ako se ne bi slikale s nepoznatim Indonežaninom, neće se slikati ni sa mnom. Kažem im da ja nisam turistička atrakcija i da ne rade budalu iz sebe (a i iz mene). One moljakaju, ali ja se ne dam. Doista, mnogim zapadnim turistima je to simpatično, ali time samo perpetuiraju to da nas gledaju kao drugačije, kao atrakciju kad dođemo u njihovu zemlju – a, ne znam za vas, ali ja se u stranoj zemlji želim izgubiti u gomili, biti tek jedna od osoba na ulici. Da, izgledam drugačije i uvijek ću izgledati drugačije, ali ta različitost nije i ne smije biti ikakav povod za pridavanje veće pažnje. Tako su i naši klinci buljili u nesvrstane studente, pogotovo crnce, ali su ipak njihovi roditelji imali dovoljno uviđavnosti da znaju da je to nepristojno. Iako su i sami vjerojatno buljili, ali krišom. I puštali su ih verbalno na miru. A tada nije bilo ni mobitela s fotoaparatima.
Kako već pada sumrak, odlučujem se krenuti prema jednom restoranu s TripAdvisora, koji dapače ima najbolje ocjene u gradu, a nudi miješanu indonezijsku i europsku kuhinju. Mjesto se jednostavno zove Bencoolen Café, a smješteno je preko puta britanskog vojnog groblja. Nude pizze, tjesteninu, ali i njemačke kobasice. Uzet ću kobasicu sa sirom, pomfrit s mozzarellom i vafl s Oreo keksima, sladoledom i čokoladnim preljevom. I bocu Bintang Radlera, koji uopće nije loš. Prvo stižu vafli – klasičan problem u Aziji, da vam hranu donose onim redom kako ju pripreme, a pripreme ju kako im je najzgodnije, a ne onako kako ćete ju jesti. Zatim kobasice – zapravo je riječ o hrenovkama punjenim sirom. Očekivao sam više, nešto sličnije pravim bavarskim kobasicama. No čini mi se da na ovakvim mjestima iskustvo prave stvari samo smeta. Iako sam pomfrit uzeo kao ciljani prilog uz kobasice, one već uključuju manju porciju pomfrita. Samo ja sad nisam više siguran je li to moj naručeni pomfrit ili nije, tj. trebam li čekati ili ne. Počinjem jesti i taman dok sam dovršio kobasice stiže pomfrit, ostao mi je još valjda jedan zalogaj. Znam da brzo jedem, ali da je pomfrit malo zakasnio mogao sam već početi jesti vafl. A da su mi lijepo donijeli redom, toga ne bi bilo. Prvosvjetski problemi u trećesvjetskim restoranima.
Nakon večere se spremam platiti, ali onda mi se obraća jedna žena koja me posluživala (ukupno ih je bilo troje), jedina koja zna engleski. Pita me gdje sam smješten, ostaje zabezeknuta kad joj kažem da sam mislio pješice nazad (imam oko 50 minuta hoda), pa ju pitam je li opasno, a ona kaže da ne, nego je Indonežanima samo nejasno zašto bi netko hodao ako se može voziti. Ja joj kažem da je hod besplatan. :D Uglavnom, ona je vlasnica čitavog lokala, zove se Echi, udana je za Nijemca koji se zove Jerome (upoznat ću i njega – mršavi Nijemac koji izgleda kao da je u dvadesetima), što valjda objašnjava njemačku kuhinju na meniju. Tu je i njena sestra, koja je također sjela s nama, ona malo slabije govori engleski. Ni Echi baš ne briljira, a ima i problema s razumijevanjem (rekla mi je da prebrzo govorim, a još se trudim usporiti i olabaviti izgovor u ovim zemljama), ali nekako smo razmijenili dovoljno informacija. Priča kako su restoran otvorili početkom ove godine i kako im baš ne ide sjajno, jer turista ovdje ima malo, a lokalci ne žele baš u velikom broju navraćati, navodno im je skupo, radije idu u neki warung, gdje je sve prljavo, a oni se ovdje trude održavati higijenske standarde… Nije baš zadovoljna ni zaposlenicima, svi su neorganizirani, mora bdjeti nad njima… Pa onda ekipa dođe i sjedi po dva sata i samo pije jedan čaj (poznato?), ili se iščuđavaju što ovi imaju tortu od mrkve u ponudi i to nitko neće jesti, pa onda oni to dijele besplatno onima koji hoće – hoću li ja možda? Neću, sit sam. Ali može još jedan radler. Pričamo tako o svačemu, o mom putu, o indonežanskoj fascinaciji strancima… Predlaže i da me sutra ujutro malo provedu gradom, pokupili bi me u hotelu i pokazali mi neke stvari. Besplatno. Zašto ne. Odbacit će me i sada do hotela, da se ne mučim i ne hodam. Da, ona je rekla da Indonežani ne hodaju jer se brzo uznoje. Oni se brzo uznoje, a ovo im je domaća klima! Vuklo me za jezik da ju pitam kako su se kretali prije dvije ili tri generacije, kada su i bicikli bili luksuz. Danas ni do dućana ne mogu bez auta. Zanimljivo, ja sam uvijek mislio da u tim zemljama bjesomučno nude taksije zato što ste turist, pa shodno tomu i vreća love, ali izgleda da tu ima i rezona da nitko normalan neće hodati ako se može voziti.
Odbacili su me do hotela uz dogovor da me pokupe sutra ujutro u 10. Budući da mi vlak za Palembang ide navečer u 8, a do Lubuk Linggaua mi treba oko 3 sata autom, računam da bih trebao krenuti oko 4. Znači imam cijelo jutro na raspolaganju. Po povratku u hotel tamo je i dalje onaj tip koji ne zna engleski. Pokazujem mu sat i kažem da je dobro. No sada mu treba objasniti i drugu stvar koju ga želim pitati. „Tomorrow I go to Palembang.“ razumije. Razumije i da idem vlakom (kereta api) iz Lubuk Linggaua. Čak i to da idem travelom iz Bengkulua. Ali ne razumije kad ga pitam „What time travel leaves?“ Tj., i traveli imaju nekakav vozni red, pa me zanima ima li koji u 4 ili malo ranije. Nakon malo mrdanja na indonezijskom i mog inzistiranja da ga ne razumijem on konačno poziva nekoga tko zna engleski. Ali ni ta cura koja se pojavila zapravo ne zna engleski. Pa dolazi druga cura. Ni ta ne zna. Napokon dolazi jedan tip koji ga zna, pa mu kažem što me zanima. I onda opet dolazi indonezijski osjećaj da nikad nje dovoljno prerano: „Trebali biste krenuti oko podneva.“ Samo malo, vlak mi ide u 8. Da. I dotamo treba tri sata. Tri do četiri, da. Zašto onda moram krenuti 8 sati ranije? Pa sigurno je sigurno. Ma daj me nemoj zajebavati, imam dogovor u 10 ujutro, neću krenuti već u 12. Ali znate, i traveli imaju vozni red… I cijelo popodne nema nijednog travela? Na kraju šalje neku žensku da se raspita za cijenu i termin, kažu da će mi javiti telefonom u sobu. Odlazim još nabaviti nešto za piće, smještam se u sobu i pišem. Nakon kojih sat vremena zvoni telefon. Čini mi se da je to onaj prvi tip, koji ne zna engleski. Kaže mi „eleven thirty“. Molim? Pa jeste li vi normalni? Govorim mu da mi je to prerano, ali njemu treba neko vrijeme da uopće skuži da ja protestiram. Onda mi kaže nešto u stilu da će zvati kasnije. Kojih pola sata kasnije javlja mi se onaj tip koji zna engleski. 11.30. Opet kažem da mi to nikako ne odgovara, da mi je to prerano…ovaj nakon nekih 15-ak sekundi razgovora skuži da meni to ne odgovara (ja stvarno ne znam, jesam li ja toliko kriptičan, ili oni imaju problema s razumijevanjem reakcija koje ne očekuju? Kao kad sam na pitanje „How are you?“ odgovorio s „Not good.“, a sugovornik mehanički ponovio „Good, yes…“). Pa što ćemo sada? Pa zar nema nijedan kasniji? Pa ima u 3. Onda u čemu je problem? Znači odgovara vam taj u 3? Naravno! Sad ću provjeriti je li to u redu, laku noć. Nakon 3 minute opet zove i ispričava se jer me probudio (je li taj čovjek u sporu sa samim sobom?) i potvrđuje da može u 3. Pokupit će me ispred hotela. Košta 85 000 rupija. Napokon sređeno… Laku noć (i neću vas nazvati nakon 3 minute)!