Za prijevoz s Balija na Lombok postoje dvije opcije. Obje polaze iz luke Padang Bai, na istoku otoka, udaljene oko sat vremena vožnje od Ubuda. Brzi brod plovi oko sat-dva i košta oko 450 000 rupija. Spori brod je trajekt, koji plovi oko 5 sati i košta 165 000. Kako mi se nije žurilo, odlučio sam se za spori brod, kojim uglavnom putuju Indonežani (zato što putnici dođu na nekoliko dana i onda im se ne da gubiti vrijeme na plovidbu). Iako na karti to sve izgleda sitno, Lombočki je prolaz zapravo najveći razmak između dvaju susjednih Sundskih otoka, na najužem mjestu je širok 20 km. Doduše, vožnja između Sumbawe i Floresa traje dulje, ali samo zato što trajekt ne pristaje na Komodu i Rinci, koji se nalaze između.
Shuttle minibus me pokupio nakon 11 sati ispred agencije odmah pored hostela, zajedno s još jednom grupom Španjolaca te nekom curom koja je po fizionomiji, a i imenu (Anastazija) ličila da bi mogla biti Ruskinja. Kružeći Ubudom skupili smo još nekoliko ljudi, tako da smo naposljetku prema Padang Baiju krenuli tek oko pola 12. Vožnja doista traje oko sat vremena, prvo dok izađemo na glavnu magistralu koja ide istočnom obalom otoka, i koja je četverotračna cesta s pregradom po sredini, ali je čak i takva podložna gužvama. U minibusu sjedim na redu sjedala iza vozača, koji je odvojen od putničkog dijela nekom niskom pregradom, tako da imam mjesta za koljena, ali nemam za stopala. Inače, dugotrajno sjedenje u takvom položaju, sa stopalima koja je teško pomaknuti pa trnu, idealan je način za razvijanje tromboze dubokih vena, tihog ubojice. Još jedan razlog zašto volim vlakove, u kojima je moguće prošetati, ako već ne možete ispružiti noge.
Sâm Padang Bai smješten je u zaljevu okruženom s nekoliko pješčanih plaža, ali prvenstveno je tranzitno mjesto za Lombok. Neki turisti odabiru smještaj i ovdje, vjerojatno kako bi bili blizu prijevozu za Lombok. Čak sam i ja razmišljao da zadnju noć na Baliju spavam ovdje, pa odem nekim od ranijih trajekata (plove non-stop – općenito je island hopping kroz Indoneziju od Sumatre do Sumbawe vrlo lagan), ali sam ipak dao prednost Ubudu. Čini se da sam jedini turist koji ide na trajekt, čak me ovi u agenciji pokušavaju nagovoriti na brzi brod (nema problema, ako me unaprijedite bez nadoplate), ali na kraju me ipak neki agencijski ispomagatelj prebacuje svojim skuterom do trajektne luke, koja je malo niže. Ujedno su mi u agenciji izdali kartu za prijevoz od Lembara (luke na Lomboku gdje pristaje trajekt) do 30-ak km udaljenog Senggigija. Na ukrcaju u trajekt frajer me traži kartu, ja mu pokazujem tu kartu za shuttle, on kaže da nije ta, nego da mora biti plastična kartica slična telefonskim karticama (takvu sam kupio na putu za Bali), koju ja nisam dobio, jer me ovaj sa skuterom provezao pored ureda za karte. Ali načelno, meni je to sve uključeno u cijenu vožnje koju sam platio još u Ubudu. Srećom je onaj skuteraš još u blizini, pa razmjenjuje jednu rečenicu s kontrolorom karata i ovaj me ipak pušta da uđem. Sâm trajekt je relativno malen, otprilike poput onoga između Jave i Balija, no kako plove redovno, a i s obzirom da je ipak riječ o malim otocima, pa međuotočni promet nije tolik kao između Sumatre i Jave, to je sasvim dovoljno. Na brodu začudo ne privlačim puno pažnje, ako turisti i ne idu često trajektom, ipak nisu u ovim krajevima toliko nesvakidašnji prizor kao na Sumatri. Iz tih razloga mi se čini da, ako ću se vraćati u Indoneziju, to neće biti na Sumatru, ali Java i Bali su izgledni kandidati (a za otoke istočnije ću tek vidjeti). Pored mene sjedi neki tip koji relativno dobro govori engleski za Indonežanina, pita me kamo idem, kažem mu, pita me imam li već rezerviran smještaj, potvrđujem mu, pita me kako sam ga rezervirao, kažem mu za Hostelworld… Ispada da nije čuo za Hostelworld, iako i sâm pokreće neki biznis s hostelom, upravo nedaleko trajektne luke u Lembaru, kasnije je pričao o tome kako je to dosta izolirano mjesto, tako da je dobro za ljude koji žele svoj mir, ali je nažalost i slabo prometno povezano s ostatkom otoka… Pita me kako bi se on mogao registrirati na Hostelworldu, to mu kažem da ne znam. Ja sam samo korisnik usluge, ne znam kako se hosteldžije prijave tamo, postoji li neka inspekcija ili je dovoljno samo poslati podatke rađene po špranci… Potom razgovaramo i o drugim temama, pita me naravno i odakle sam, pa mu kažem (ovaj je ipak druga kategorija od slučajnih prolaznika), pa kaže da je čuo, čak zna i da je bio rat „pred dosta godina“, pa mu malo objašnjavam o Jugoslaviji i kako je došlo do raspada, čuo je i za rat u Bosni (obično svi koji ovdje, u Maleziji ili Pakistanu čuju za rat u Bosni, čuju zato što su tamo ginuli muslimani – očito je ta neka panmuslimanska solidarnost na djelu). Potom se dotičemo i Sirije i tamošnjeg sukoba, on se zgraža nad zločinima ISIL-a, postavlja ono pomalo naivno pitanje „Svi znamo da se tamo ratuje za naftu i druge interese velikih sila, prodaju oružja npr., pa kako to da ljudi ne ustanu i ne pobune se protiv toga?“ – pitanje koje je na mjestu, ali za koje je dovoljan letimičan pregled internetskih portala i ljudi koji komentiraju na njima. Kakvo buđenje očekivati od ljudi koji su mentalno još u 1941. (u Hrvatskoj), ili čak u 1861. (u SAD-u)? Istina, internet je onima koji žele doći do potpunije i objektivnije informacije ponudio sasvim dovoljan broj alternativa, ali često su te alternativne informacije također poluprovjerene, teorije zavjere i slično. Svijest se budi, ali polako i uz mnogo koraka unatrag na tome putu. Kritična će se masa jednom stvoriti, ali sumnjam da će to biti uskoro. Iako sam po prirodi optimist. Onda ovaj tip na trajektu iznosi jednu zanimljivu izjavu: „Meni je drago da je u povijesti postojao netko kao Hitler. Jer da njega nije bilo, moja zemlja ne bi nikad bila slobodna.“ Naravno, onda elaborira, kako je zbog činjenice da je izbio Drugi svjetski rat to u konačnici pokrenulo dekolonizaciju, pa se tako i Indonezija osamostalila. Iako je činjenica da je masovna dekolonizacija u Africi i Aziji uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, mislim da je veza s Hitlerom poprilično slaba. Uostalom, Indonezija je prvo vodila 4 godine rat za nezavisnost, potom se Nizozemska povukla tek nakon pritiska Velike Britanije i SAD-a, a oko Papue su se natezali još do šezdesetih godina. Mislim da bi se proces dekolonizacije ionako dogodio, jer je imao veze sa stasalom generacijom lokalnih intelektualaca u kolonijama, a sad, je li Drugi svjetski rat imao utjecaja na to da su određene zemlje bile nevoljke ubrzo nakon Drugog svjetskog rata ulaziti u nove sukobe u svojim kolonijama – ne izgleda mi osobito plauzibilno. Čini mi se da tip poprilično simplificira stvari, onako kao što pastafarijanci tvrde da opadanje broja pirata u svijetu uzrokuje globalno zagrijavanje.
Plovidba preko Lombočkog tjesnaca naposljetku je trajala kojih 4 sata. Lombočki prolaz dubok je do 250 metara, što znači da je i za vrijeme pleistocenske oledbe bio pod vodom. Stoga je predstavljao barijeru za sisavce i određen broj ptica koje ne prelijeću otvoreno more, čak i kada je riječ o relativno kratkim udaljenostima. Tu je osobinu uočio Alfred Russel Wallace 1859., te povukao liniju koja prolazi između Bornea i Sulawesija, te Balija i Lomboka, odvajajući tako na zapadu nekadašnju kontinentsku masu nazvanu Sunda od Wallaceje, niza otoka koji su se nalazili između Sunde i Sahula, drugoga kontinenta koji je obuhvaćao Australiju s Tasmanijom i Novu Gvineju. Fauna Wallaceje je prijelazni tip prema australskoj, počinju se pojavljivati prvi tobolčari, a od sisavaca koji ju prelaze tu je nekoliko vrsta šišmiša, kao i rakojedni zamorac (tj. makaki), ona vrsta majmuna koju viđam skroz od Tajlanda. Isto tako, iako ne postoji jasna razlika u flori, zanimljivo je istaknuti da se otoci Sundskog arhipelaga istočno od Wallaceove linije odlikuju velikim brojem listopadnih šuma, naspram tropskih kišnih šuma zapadno od linije.
Uplovljavamo u Lembar, prilično užurbanu luku u kojoj se brodovi smjenjuju kao na traci, unatoč relativno uskom izjaružanom sigurnom plovidbenom putu, koji ne omogućava sigurno mimoilaženje. Svejedno ne dolazi do sudara, manevri su već rutinski. Izlazim iz trajekta i gledam gdje je nekakav prijevoz do Senggigija. Ne vidim ništa, ali me na izlasku zaustavlja neki tip u košulji od batika i sarongu (neke stvari se ne mijenjaju od otoka do otoka) i traži me kartu. Potom nekoga zove i odvodi me do auta spakiranog kojih 200-tinjak metara dalje, gdje je neki njegov kompić koji će me prebaciti do Senggigija. Ovaj mu nije rekao adresu (jer mu ju ni ja nisam rekao), a kako mi se čini da vozač ne govori engleski, nadam se da ćemo se uspjeti sporazumjeti. Do Senggigija imamo kojih pola sata vožnje. Lombočke ceste su, barem u zapadnom dijelu otoka, dobro uređene, infrastruktura je slična Baliju. A večernji me ezan podsjeća da sam opet u muslimanskim krajevima, iako i na Lomboku postoji hinduistička manjina.
Lombok ima oko 4 500 km2 i oko 3,3 milijuna stanovnika, što znači da je nešto manji od Balija, ali podjednako napučen (čak i malo više – 733 čovjeka po km2). Otok je otprilike kružnog oblika, promjera 70 km, a na jugozapadnom se dijelu u more ispružio poluotok Sekotong. Sjevernim dijelom dominira vulkan Rinjani, s nekoliko kratera, drugi najviši vulkan u Indoneziji, visok 3726 metara. Glavni grad je Mataram, na zapadnoj obali. Stanovnici Lomboka pripadaju etničkoj skupini Sasak, a u prošlosti su oformili nekoliko kraljevstava koja su bila u međusobnim sukobima sve dok zapadni dio otoka u 18. st. nije pao pod utjecaj Balija, a istočni pod utjecaj Makassara. 1850. Mataramsko je kraljevstvo, pod utjecajem Balijaca, uspjelo zadobiti kontrolu nad čitavim otokom. Sasaci su se katkada bunili protiv balijske vlasti, te su tako 1894., prilikom jedne pobune, zatražili zaštitu od Nizozemaca. Ujedno je to zanimljiv model koji dekonstruira našu predodžbu o kolonizatorima koji dolaze i podjarmljuju lokalno stanovništvo uz njihov otpor. Dakle, iako su Nizozemci u to vrijeme u Indoneziji prisutni već dvjestotinjak godina, Lombok je pod vlašću drugog unutarindonezijskog kraljevstva, te onda oni pozivaju vanjske kolonizatore da ih štite. Zapravo, većina kolonijalnog angažmana na području Malaje i Indonezije počela je kao zaštita (uostalom, koja je etimologija riječi „protektorat“?), iako se, nema sumnje, u pozadini krila želja za kolonijalnom eksploatacijom koja je kasnije uslijedila. No samo stjecanje teritorija nije išlo golom silom, već obično predajom samih teritorija u kolonijalne ruke. Na Lomboku su Nizozemci vojno intervenirali, smijenili balijskog radžu i uspostavili svoju vlast u kojoj su se oslanjali na lokalnu aristokraciju. Lombočani stoga Nizozemce doživljavaju kao osloboditelje. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Lombok je u više navrata teško stradao, kako u antikomunističkim čistkama šezdesetih, tako i uslijed gladi 1966. i nestašice hrane 1973. U siječnju 2000. došlo je do međuetničkih tenzija, u kojima su najviše nastradali Kinezi i kršćani. Vjeruje se da su tenzije potaknuli ubačeni provokatori izvan Lomboka.
Lombok se često turistički reklamira kao „neiskvareni Bali“, i to je što se prirode i čistih i mirnih plaža tiče točno, no po kulturnoj se sceni nikako ne može mjeriti s Balijem. Uostalom, bilo kakav masovniji turizam na Lomboku uzrokovao bi velike infrastrukturne probleme, budući da vodoopskrba već i sada pati, te bi se otok u budućnosti mogao suočiti s ozbiljnim nestašicama vode (što se u nekim selima u unutrašnjosti već i događa). U administrativnom smislu, Lombok zajedno sa Sumbawom i manjim okolnim otocima pripada provinciji Nusa Tenggara Barat (Zapadni Mali Sundski otoci – doslovce Nusa Tenggara znači „Jugoistočni otoci“), čiji je Mataram ujedno i glavni grad.
Unio sam koordinate hostela u GPS, kako bih vozaču objasnio kamo me mora odvesti, no to očito nije bilo dovoljno, budući da moje upozorenje da mora skrenuti pored putokaza s imenom hostela nije ispravno shvatio. Umjesto toga me zatražio mobitel, buljio neko vrijeme u kartu na njemu i onda nastavio dalje cestom. Mislio sam da će se negdje polukružno okrenuti, ali ne. Tek kad sam mu valjda treći puta rekao i pokazao da se mora okrenuti, postalo mu je jasno što mu govorim. Još jedan od tipičnih obrazaca koji me bacaju u očaj – umjesto da sluša što mu govorim, on se isključi u bulji u ime i adresu hotela na mobitelu. I odmahuje glavom jer ne zna gdje je to, premda mu ja govorim da znam. Napokon me dovozi do rečenog mjesta, nakon čega problemi s vozačem prestaju, a počinju problemi sa smještajem. To je nekakav hotel koji se sastoji od dvije zgrade, s tim da je moja tzv. budget, koja je izdvojena, slabije hvata wi-fi, a kada nestane struje nije priključena na generator. Naravno, u sobi je samo ventilator. Prvo su me uvalili u jednokrevetnu sobu, iako sam ja uplatio četverokrevetni dorm. Na kraju će ispasti da četverokrevetni dorm ni nemaju, samo dvokrevetni. Dobra je stvar da su sve te sobe prazne. Dobra je stvar i da je plaža relativno blizu, na 200-tinjak metara od hostela.
Turizam na indonezijski način. Navečer ću se prošetati do središta Senggigija (Senggigi je zapravo tipično kupališno mjesto, razvučeno duž nekoliko uvala, a centar je udaljen nekih kilometar od mojega smještaja), večerati u jednom poprilično fensi restoranu (naplaćuju 15% poreza na cijene, tako da me večera – juha od šparoge s ribljim mesom, neki riblji kari sa Sumbawe, banane u nekom posebnom tijestu za palačinke i cider – na kraju izašla čak 250 000 rupija), a potom se vratiti u hostel, gdje ću, zbog činjenice da je internet u mojoj sobi odlučio ne raditi, morati provesti dio noći na terasi koja je ujedno i hotelski restoran (i oni naplaćuju 10 + 10% poreza), jer jedino tamo hvata internet.
Došao sam se na Lombok odmoriti, ali odmor ne znači nedostatak interneta. Dapače, znači vrlo glatko funkcioniranje interneta kako ne bih morao gubiti vrijeme na čekanje da proradi. Vidjet ćemo još koliko ću ovdje ostati, još važem…
Post je objavljen 27.11.2015. u 05:45 sati.