Doručak je bio omlet, dva ne pretjerano slatka manga i nekakav pekmez koji je možda čak bio i kaya. Mislim da dosad nisam spominjao ovaj ukusni namaz, koji se radi od kokosova mlijeka, jaja i šećera, a obično mu se još za aromu dodaje i lišće pandana. Jeo sam ga u Maleziji, čak mi se čini da su mi neki tostovi za doručak, npr. ono u Ipohu, bili namazani kayom.
Tip s recepcije mi je rezervirao kartu za bus u 1, što bi značilo da moram krenuti odavde oko pola 1, tamo samo trebam pokupiti i platiti kartu. No tu na scenu stupa još jedna iritantna osobina Indonežana, naime ta da se svakamo trude stići debelo prije vremena predviđenog polaska. Tako mi tip u hotelu kaže da bih trebao krenuti u 12. Ali zašto, zar je kolodvor toliko daleko? Ne, nego da budem siguran da ću stići. Ma daj, molim te, pa valjda mi je pola sata dovoljno za doći tamo i pokupiti kartu, ionako ne kreću na vrijeme. Ostajem pri pola 1 i odlazim u šetnju. No nakon što sam odmakao kojih 300-tinjak metara, za mnom dolazi tip iz hostela na motoru i objašnjava mi da se čuo s agencijom i da oni vele da bih morao biti tamo već u 12. Zaboga… Dobro, znači imam vremena do pola 12. Kako će se utvrditi, i to je dovoljno za Padang, ali svejedno.
Današnji Padang je dosta izgubio od nekadašnjeg šarma stradavši u potresu 30. rujna 2009. Riječ je o najvećem gradu na zapadnoj obali Sumatre, koji broji malo preko milijun stanovnika. U doba Nizozemske Istočne Indije bio je jedan od najznačajnijih gradova, danas je četvrti najveći grad na Sumatri (nakon Medana, Batama i Palembanga). Do 2009. čak je 17 puta bio proglašavan najčišćim gradom u Indoneziji (ja samo takve gradove obilazim, sve pršti od čistoće, možeš jesti s poda). Kuriozitet koji sam našao na Wikipediji jest da je Padang antipodan s gradom Esmeraldas u sjevernom Ekvadoru, što našem europocentričnom umu, koji ne može shvatiti koliko je Tihi ocean velik, izgleda nevjerojatno, budući da na karti Indonezija izgleda bliže Ekvadoru (ako se mjeri udaljenost do desnoga ruba karte i opet od lijevoga) nego Europi. Tek kada dođete u istočnu Aziju i pogledate ovdašnje karte svijeta, gdje je Tihi ocean u središtu, shvatite kolika je to udaljenost. I onda vam nije jasno kog se vraga toliko razbacuju prostorom, pa su skeljili tu lokvu u sredinu karte. Ime grada znači „polje“, što vjerojatno aludira na njegov položaj u plodnoj priobalnoj ravnici. U 16. i 17. st. grad je bio središte trgovine papra, što je potaknulo Nizozemce da 1663. zavladaju gradom i ovdje ustanove trgovačku ispostavu. Dvaput su ga osvajali Britanci, prvo tijekom Četvrtog britansko-nizozemskog rata 1781-1784., a drugi put tijekom napoleonskih ratova. Osim papra trgovalo se i zlatom, solju, kavom i tkaninama. Krajem 19. st. u blizini Padanga otkriven je i ugljen. Iako je od proglašenja neovisnosti povećao broj stanovnika s oko 50 000 na milijun, svejedno je nakon kolonijalnih vremena izgubio na svojoj nekadašnjoj važnosti, a tomu je poprilično doprinijela prometna izolacija, koju je donekle razbilo otvaranje aerodroma krajem šezdesetih godina. Grad leži u aktivnoj seizmičkoj zoni, a prije potresa 2009. stradavao je i 1797. i 1833., iako u oba slučaja prvenstveno od cunamija, ne toliko od samog potresa. Zato je 2009. u gradu poginulo 313 ljudi, a usto se dogodila i velika materijalna šteta, te su neke zgrade u nekadašnjoj kolonijalnoj četvrti uz rijeku Arau posve uništene. To je sve doprinijelo gubitku atraktivnosti Padanga, koji se danas doživljava isključivo kao tranzitna točka za Bukittinggi i otočje Mentawai. Novi padanški aerodrom otvoren je 2001. i zove se Minangkabau, a prijemna zgrada je sagrađena u tradicionalnom stilu minangkabauskih kuća s „rogatim“ krovom. U Padangu se inače nalazi i sveučilište Andalas, najstarije u Indoneziji izvan Jave. Grad je jedan od najkišnijih u Indoneziji, no jutro je bilo relativno vedro (kiša je padala večer ranije), a ovdje čak ni izmaglica nije toliko jaka (što ne znači da je nema). Inače, zanimljiv kuriozitet na ovom putovanju jest da kad god za neki grad piše da je najkišniji u svojoj zemlji (Taiping, Padang…), ja nemam problema s kišom, dok u kineskom Wuweiju, službeno jednom od najsuših gradova u Kini, nisam mogao na ulicu od kiše. Murphy i ja, dva stara druga.
Stigao sam do rijeke Arau, u kojoj je danas uglavnom smještena flota ribarskih brodica, ali ima i raznih brodova za turističke ture, pretpostavljam do otočja Mentawai ili za dužobalne ture. Uzduž desne obale rijeke vodi ulica kojom dolazim do kolonijalne četvrti, u kojoj se nalaze brojne vile bogatih trgovaca, lučka skladišta ili administrativne i trgovačke zgrade, poput nekadašnje Padanške štedionice (Padangsche Spaarbank). Neke od njih su srušene 2009., no većina ih se drži i još uvijek je moguće steći dojam starog kolonijalnog Padanga. Kolonijalna četvrt na sjeveru prelazi u kinesku četvrt (naravno, čim je negdje bilo trgovine, bilo je i Kineza – čak mi se čini da je i moj tip iz hostela Kinez, fizionomija mu nije baš indonezijska), koja se odlikuje hramom See Hin Kiong, sagrađenim od cigle (što je neobična odluka, pogotovo kada se zna da je ovo seizmički aktivno područje i da bi drvo daleko bolje podnosilo trešnju). Radim krug kroz kinesku četvrt i vraćam se prema obali, želim konačno malo bolje promotriti obalu Indijskog oceana, praktički ju nisam ni vidio, osim onog u Penangu (Penang, Padang…). Nije neka sreća – crni vulkanski pijesak, pun kojekakvog naplavljenog smeća, veliki valovi, uz obalu se protežu nizovi štandova i daščara u kojima se prodaje kojekakva hrana… Sve izgleda jako seoski i trećesvjetski. Čak je i Kep bio bolje uređen, a Kambodža je puno siromašnija od Indonezije. Nastavljam još malo kroz centar, prolazim pored velike zgrade Muzeja Adityawarman (nazvanog po nekadašnjem kralju Minangkabaua), sagrađene u tradicionalnom stilu, no kako nemam vremena, mislim da ću ga propustiti. Ionako sam čuo da je većina objašnjenja unutra samo na indonezijskom. Tu je i nekoliko crkava, dvije-tri džamije (najveću ću vidjeti tek kada se uputim na kolodvor, Zapadnosumatranska velika džamija sagrađena je prije nekoliko godina u modernom centru grada, oko 3 km sjevernije od kolonijalne četvrti, također s utjecajem minangkabauskog stila), ali u Padangu (srećom) nema puno više od toga – doista bi bilo zanimljivije da sam prihvatio savjet one žene od večer ranije i otplovio na otočje Mentawai, tamo bih barem mogao proučavati urođenike koji su zanimljivi jer žive u striktno egalitarnom društvu, kao animistički lovci i sakupljači – pravi prvotni komunizam. Ali eto, kako izmaglica, tako i želja za ne predugim zadržavanjem u seizmički aktivnoj zoni tjeraju me dalje, na 15-satni put do Bengkulua.
Od hostela do kolodvora idem ojekom, tj mototaksijem, a vozi me jedan od tipova iz hostela (ne znam spada li on u osoblje ili neke frendove koji orbitiraju oko hostela). Kada sam pitao vlasnika (ako je uopće vlasnik – onog tipa koji me sinoć primio i jutros mi rezervirao kartu) koliko bi me trebala koštati vožnja do kolodvora, on je rekao 25 000. Ovaj mi je zaračunao 30 000. Znači, pretpostavljam da je fer cijena 15 000. Vožnja do kolodvora je trajala kojih 15-ak minuta ne prebrze vožnje, budući da sam ja bio s kompletnom prtljagom (mali ruksak među vozačevim nogama, veliki na leđima, kapa pod guzicom, šešir u desnoj ruci – jer je na glavi kaciga) i samo sam se lijevom rukom mogao držati za onu ručku iza sjedala. A ovaj bi se još razgovarao. Čak je taj razgovor i bio relativno suvisao, tip koliko-toliko dobro govori engleski, ali meni je jako teško pričati u ovom položaju, jer se moram naginjati naprijed da ga čujem, čime onda remetim ravnotežu, a i ruksak mi se nezgodno zasijeca u ramena. On je čuo za Hrvatsku, naravno, po nogometu. Kaže da oni i inače sve što znaju o Europi znaju uglavnom kroz nogomet. Opet je to bolje nego kad vam za državu znaju po genocidu i građanskim ratovima (Kambodža, Ruanda…). Stvarno, koje su asocijacije koje prosječni Hrvat ima o zemljama kroz koje sam dosada prošao? O Srbiji uvelike ovisi o tome kojeg su godišta i političkog opredjeljenja. O Bugarskoj – siromašni Balkanci, brkate žene, Hristo Stoičkov i Trifon Ivanov. Turska – Šeherezada, Sulejman Veličanstveni, nabijanje na kolac, Osmanlije, Erdo an. Iran – Homeini, zamotane žene, Perzijanci koji napadaju Grčku. Pakistan – nuklearni teroristi, talibani, Benazir Bhutto. Kina – rade ko blesavi, Mao Zedong, jeftina bofl roba, sve će nas pregaziti, Kineski zid. Vijetnam – mjesto gdje su Ameri najebali, miris napalma ujutro. Kambodža – genocid, Norodom Sihanouk. Tajland – kurve, transseksualci, ostarjeli europski pedofili, Žal (i cerekanje na ime Phuket, koje se, morat ću vas razočarati, čita kao Puket, a ne Fuket, isto kao što se Phnom Penh čita Pnom Pen(j), a ne Fnom Pen). Malezija – avioni koji padaju. Singapur – e da je nama takva vlast kao njihova, pa gdje bi nam bio kraj (kraj bi nam bio na prvoj od mnoštva zabrana koje Singapur ima, zato što naši ljudi na sve načine pokušavaju izigrati sistem, a onda se dive zemljama u kojima sistem funkcionira, premda stanovnike tih zemalja nazivaju naivnim budalama). Indonezija – Bali, Titov prijatelj Sukarno. Nakon Indonezije slijedi jedna država koja je misaona imenica (čuli smo da to postoji, ali gdje, što i kako, nemamo pojma), te dvije poželjne destinacije za emigrirati.
Kolodvor zapravo nije kolodvor, već garaža agencije koja organizira prijevoz. Autobus je već tamo, ali nas ne puštaju unutra. Karta je 200 000 rupija, prema onome što mi je rekao tip u hostelu kad sam ga pitao nema li neki kasniji bus, ovi su najbolji. Ili možda on dobiva neku pinkicu od njih, ne treba ni to isključiti. Indonezijski se busevi dijele na eksekutif i ekonomi klasu, s tim da postoji međuklasa, što je AC ekonomi (pravi ekonomi nema klimu, nego je riječ o klasičnom kokošaru u stilu Krstić i sin). Ulaskom u bus shvaćam da je vjerojatno jedina razlika između AC ekonomi i eksekutif klase u tome da eksekutif ima i WC, pa ne mora toliko često raditi pauze. No s obzirom na olfaktorne podražaje koji dolaze iz smjera WC-a pitanje je koliko je to uopće prednost. Bus ima 39 sjedala, ali je po gabaritima u rangu midibusa, što znači da su sjedala malo…zgusnuta. To vjerojatno nije problem kad ste Indonežanin, ali kada imate 190 cm poput mene, a još vas čeka vožnja od 15-16 sati, to je itekako problem. Srećom, mjesto pored mene je prazno, tako da ću moći tamo odložiti dio stvari. Nasloni sjedala se daju pomaknuti poprilično unazad, ali ista stvar vrijedi i za sjedalo ispred vas, tako da vam se može dogoditi da se ugodno zavalite, ali ne možete pomaknuti koljena jer se i ovaj ispred vas ugodno zavalio. Srećom se žena koja je bila na sjedalu ispred mene pomaknula samo malo, dovoljno da me ne zarobi – no njezin susjed nije bio toliko obziran, tim više jer pored mene tijekom noći nije sjedio nitko (tijekom dana sam u nekoliko navrata dobio susjede, ali su oni bili dovoljno obazrivi da se čim prije premjeste), pa je zabacio naslon do maksimuma, onemogućivši meni da se uopće mogu iskobeljati van ili da tijekom spavanja premjestim noge na susjedno sjedalo (ja naime ne mogu predugo spavati u jednom položaju, pogotovo ne ovakvom, moram se povremeno okretati i namještati, što je uz ovakav manevarski prostor vrlo teško). Iduće jutro je ustao sa sjedala i odšetao iz busa ne vrativši naslon u početni položaj, tako da sam morao zamoliti nekoga da me oslobodi. Ako ništa drugo, u autobusu dobijete dekicu jer klima poprilično piči (nevjerojatan mi je taj nedostatak umjerenosti u korištenju klime – vani je 35, oni nafrlje klimu na 18, čudi me da nemaju više srčanih udara), kao i jastuk za uzglavlje. Ne znam koja je čistoća tih jastuka, meni nisu izgledali jako prljavi, iako sumnjam da ih peru nakon svake vožnje. Indonezija. To su priče o njihovim autobusima koje sam slušao. Zbijeni, smrdljivi i voze kao luđaci. Ovaj srećom nije toliko smrdio (izuzev WC-a), a i vozač je bio relativno pristojan na cesti, ili sam ja već oguglao. No prema autobusima, putovanje travelom je mila majka, a ima i više mjesta za noge.
Od Padanga do Bengkulua ima oko 700 km, s tim da postoje dvije ceste – obalna i ona kroz unutrašnjost. Mi smo išli kroz unutrašnjost. Dok je bilo svjetla uglavnom sam pisao, kada je zašlo sunce uglavnom sam kunjao. U nekoliko su navrata u bus ulazili prodavači hrane (zanimljiva je ta tehnika: ukrca se na bus negdje usred ničega – jer ga je tamo iskrcao prethodni bus – onda se vozi s ovim par kilometara, koliko mu treba da prođe kroz bus i vidi ima li zainteresiranih za kupnju, te se onda opet iskrca i čeka idući bus; kad prođe pola šihte pretpostavljam da cilja buseve iz suprotnog smjera), ali nisam ništa kupovao, prvenstveno zato jer nisam razumio imena jela koja viču, a vizualnim se pregledom nije moglo puno utvrditi. Također su u bus zašli i putujući svirači s gitarom, koji su nas onda u više navrata uveseljavali. Jedan me susjed ponudio krafnima i Coca Colom, kada sam mu se kasnije htio odužiti ponudivši ga mjesečevim kolačićima koje sam kupio odbio je rekavši da sam ipak ja gost u njegovoj zemlji. Eto, takvu vrstu ljubaznosti i gostoprimstva volim, a ne „Helloooo, misteeeeer! How are youuuu? Where are you froooom?“ Ovaj je čak i znao engleski, jedino je sjedio dijagonalno iza mene s druge strane prolaza, pa baš nije bila neka poza za dublji razgovor, a i bio sam zaokupljen pisanjem. Nije to valjda jedini produktivno ljubazni Indonežanin kojega susrećem na ovom putu…
Autobus je imao i problema s prednjom lijevom gumom, na jednom smo mjestu stali na kojih 20-ak minuta dok ju napumpaju. Već sam mislio da je pukla i da ju sada pumpaju samo za najnužnije, tj. da preživi do nekog mjesta za prekrcaj putnikâ (čuo sam i takve priče, baš iz Indonezije – pukla guma, zaustavlja se prvi bus iz suprotnog smjera, vade se tamošnji putnici van, ovi iz havariranog autobusa prelaze u njega i nastavljaju put, dok ovi drugi čekaju zamjenski bus) ali do kraja puta je sve bilo u redu s gumom. Negdje oko 7 navečer smo stali u jednom restoranu koji nudi padanšku hranu, tako da nije bilo problema s narudžbom, ali jest s hranom, tj. njenom ljutinom. Opet sam se odlučio za onaj patlidžan s čilijem (terong balado) i ayam gulai (gulai od piletine s jackfruitom). Usto neku salatu koja je ličila na zelje (je li to možda ukiseljeni bok choi?). Tek kad sam već naveliko prionuo na donesena jela shvatio sam da u ponudi imaju i gado-gado i da sam umjesto gomile ljutih tanjurića mogao uživati u sosu od kikirikija. Po svoj prilici također ljutom.
Vraćam se u autobus i pokušavam utonuti u san, što samo po sebi i nije teško. Teško je izvođenje mojih redovitih spavačkih manevara. Nažalost, čini se da će me čekati još barem jedan noćni autobus, već za dva dana, slične udaljenosti. Sumatra je noćna mora za dugo putovanje koje želi ostati čvrsto na zemlji. Ako ništa drugo, dok ostatak vesterniziranog svijeta slavi Noć vještica i stvara umjetne efekte strave i užasa, ja imam autentični užas u noćnom eksekutif busu Padang-Bengkulu. Neću pretjerivati, moglo je biti i gore. Npr., mogao sam pored sebe imati i susjeda. Koji hrče. I glava mu pada na moje rame. I slini. Zapravo sam čisto dobro prošao. U jednom času usred noći se budim i želim provjeriti koliko je sati. Stišćem gumb za svjetlo na satu, u zadnje je vrijeme postalo slabašno, tj. samo bljesne i ništa se ne vidi. I tada, kao neki odbljesak iz budućnosti, dok to stišćem pojavljuje mi se misao „možda ti je baterija na isteku“. Netom sam pritisnuo gumb, svjetlo je ponovno samo žmignulo i tada se potpuno ugasio displej. Da, baterija je na isteku, a ova misao kao da mi je sunula iz područja sinkroniciteta. Ništa, sad ću morati još tražiti i urara, uz već postojeću potragu za torbarom ili bar postolarom.
Tip na sjedalu dijagonalno ispred mene sad je u svom baškarenju već progurao ruku između sjedala, tako da mu lakat visi nad mojim koljenom. Razmišljam si hoću li biti pristojan i zaobilaziti ga, ili biti neuljudno proračunat i pogoditi ga koljenom u lakat tako da ga lansiram uvis i možda probudim, što će ga potaknuti na promjenu položaja. Odlučujem se za međuvarijantu – pokušat ću se namjestiti kako mogu, a ako mu pritom zakvačim lakat, njegov problem. To se i događa, no nije njegov problem, jer on spava kao klada i vjerojatno nije ni osjetio moj udarac u lakat. Divno. Prema predviđenom voznom redu, još nekih 4-5 sati vožnje…
Post je objavljen 01.11.2015. u 17:53 sati.