Nakon tipično indonezijskog doručka (rezanci, neki popečci od ribe s malo čilija, voćna salata i čaj) odjavljujem se iz sobe, jer znam da ću se u hotel vratiti nakon podneva, do kada traje odjava. Ostavljam stvari na recepciji do iza 2 sata, potom izlazim pred hotel minutu do 10 sati, Echi mi je već poslala poruku da su krenuli. No ni nakon 15 minuta još ih nema. U međuvremenu me i zove, no dok ja iskobeljam mobitel iz pederuše, slučajno prekidam vezu. Šaljem poruku, ispada da joj se u međuvremenu probudio sin, tako da je morala i njega zbrinuti, zato kasne. I doista, za nekoliko minuta stižu ona, njena sestra i mali Quentin, beba od godinu i 8 mjeseci, ako se ne varam. Sad, budući da je mali bio s nama čitavo jutro, one su me zapravo samo prevozile od točke do točke, ali onda bi me pustile da sam lunjam uokolo, što nije zapravo način na koji ja shvaćam izraz „show you Bengkulu“, kako se Echi izrazila prethodnu večer. U biti sam više dobio besplatni taksi između lokaliteta. Ali dobro, nema veze – ispast će zapravo da mi Echi i nema što previše za reći o tim stvarima, jer ni sama baš ne zna puno. Pridružila mi se u obilasku prve znamenitosti, kuće u kojoj je za vrijeme svoga progonstva u Bengkuluu živio Sukarno. Riječ je o relativno skromnoj kući od 162 kvadrata, s ukupno 5 soba ispunjenih memorabilijama, slikama i namještajem iz toga doba, te prostranim vrtom. Kuća je pripadala lokalnom kineskom trgovcu. Kako se 1930-ih godina zaoštravala indonezijska borba za neovisnost, nizozemske su vlasti odlučile Sukarnu onemogućiti javne nastupe, pa su ga prvo 1934. zajedno s obitelji poslale u Ende na otoku Floresu (ne znam je li ime mjesta trebalo imati simboliku kojom su Nizozemci željeli Sukarnu nešto poručiti). No kada je 1938. na Floresu izbila malarija, Sukarno je premješten u Bengkulu. Ovdje će ostati sve do japanske invazije 1942. U Bengkuluu je Sukarno upoznao i Fatmawati, svoju treću ženu (ukupno ga se inače povezuje s čak devet žena), koja je navodno u to vrijeme svojeručno sašila i prvu indonezijsku crveno-bijelu zastavu. Ta zastava je podignuta povodom proglašenja neovisnosti 17. kolovoza 1945. (jeste primijetili da je kolovoz i rujan vrijeme kada je većina zemalja kroz koje prolazim proglasila neovisnost? Pakistan, Vijetnam, Malezija, Singapur, Indonezija...), a vijorila se za svaki Dan nezavisnosti otada do 1967., do kada je previše olinjala. I danas postoji i iznosi se prilikom ceremonije proslave neovisnosti, samo ju se ne vijori. Sukarnu je prilikom izgnanstva u Bengkuluu dopušteno da predaje na vjerskoj školi, uz uvjet da ne govori o politici. Tamo je upoznao i tada 15-godišnju Fatmawati, kći ravnatelja škole (Sukarno je u to vrijeme imao 37 godina i bio oženjen 53-godišnjom Inggit Garnasih). Kada je Fatmawati odlučila nastaviti školovanje, a nije imala gdje živjeti u Bengkuluu, Sukarno ju je pozvao da stanuje kod njih. Postala je članicom obitelji, te je ona u Sukarnu gledala očinsku figuru. Kada su ju u dobi od 17 godina željeli udati za nekog lokalnog mladića, ona je zatražila Sukarnov savjet, no on joj je umjesto toga izjavio ljubav i zaprosio ju. Ona je pristala, no nije željela biti tek inoča. Kako s Inggit nije mogao imati djece, to mu je bio glavni argument za razvod, no Inggit mu je to odbijala dati iduće dvije godine. Kada su se napokon rastali, Sukarno se već bio vratio na Javu, te je poslao pismo Fatmawati kako bi ju obavijestio da ju je spreman oženiti. Brak je potrajao 13 godina i imali su petero djece, od kojih će kći Megawati Sukarnoputri kasnije postati predsjednicom Indonezije. Nakon što se Sukarno i po četvrti puta želio oženiti te biti poligaman, Fatmawati, koja se borila za ženska prava, to je odbila i zatražila razvod, no taj razvod nije mogla dobiti, jer se nijedan vjerski vođa nije želio suprotstaviti Sukarnovoj volji (a Sukarno nije želio dati razvod). Naposljetku ga je jednostavno napustila.
U kući su prikazane i neke zgrade u Bengkuluu koje je projektirao Sukarno – naime, možda je manje poznata činjenica da je prvi indonezijski predsjednik po struci bio arhitekt. Uglavnom je riječ o stambenim kućama, ali tu je i džamija Jamik, smještena usred križanja nazvanog Simpang Tiga (Tri grane, tj. trivij), a u kojoj je Bung Karno (Brat Karno, kako ga od milja zovu Indonežani) kasnije obavljao i svoje dnevne molitve. Upravo smo tu džamiju krenuli posjetiti nakon što smo dovršili obilazak Sukarnove kuće. Nisam ulazio u džamiju, samo sam ju poslikao izvana. S karakterističnim piramidastim krovom više liči na neku našu planinsku kolibu nego na džamije kakve smo navikli viđati, a nema ni minaret.
Potom slijedi britansko groblje, smješteno preko puta Bencoolen Caféa, a na kojem se nalaze grobovi britanskih i, kasnije, nizozemskih stanovnika ovoga grada, pokapanih ovdje u razdoblju od 1775. do 1940. Groblje je danas poprilično zapušteno, nitko se više ne brine o nadgrobnim spomenicima, nekima prilično impresivnim, koji sada nahereno stoje razbacani po livadi. Na groblju je pokopano i 3 djece Sir Thomasa Stamforda Rafflesa, koji je od 1817.do 1822. bio glavni upravitelj Bencoolena. Djeca su umrla tijekom epidemije dizenterije, preživjela je tek jedna kći.
Potom me voze do plaže, pa uz nju sve do štandova na kojima se prodaje sušena riba, što je navodno atrakcija mnogim turistima, ali ih odbija smrad. Meni čak smrad i nije toliko grozan, mnogo je gori smrad svježe ribe koji pamtim iz doba ribarnica na tržnici na Kvatriću. Sama bengkuluska plaža je dugačka, pješčana (ovaj puta je riječ o običnom žutom pijesku, ne o vulkanskom crnom), relativno čista, jedino što ju zapljuskuju ogromni valovi od po metar i pol visine. Ne znam je li to samo zato što je posrijedi ocean ili zato što se pred obalom možda nalazi neki podvodni greben preko koga se lome, ali ne čini mi se da je kupanje ovdje baš ugodno. Inače, moram napomenuti da u Bengkuluu gotovo da nema tragova izmaglice, vrijeme je sunčano na način koji nisam vidio valjda još od Tajlanda.
Provest ćemo se još kroz kinesku četvrt do džamije At-Taqwa, velike i impresivne bijele zgrade sagrađene 1989., koja je tijekom moga dolaska bila potpuno prazna, unatoč neprestanom pjevušenju nekog napjeva (ali očito ne ezana) iz zvučnika. I nakon toga otići još jednom do plaže, gdje ćemo sjesti na po jedno kokosovo mlijeko (servirano ravno iz kokosa) i jedan pisang bakar, pečenu bananu, prelivenu čokoladnim sosom i ribanim sirom. Prilično ukusno. Nakon što me još odlučuju provesti do jezera (koje na kraju ispada zapravo rijeka u zaleđu grada, koja se malo sjevernije ulijeva u more) i onda se čude zašto ne fotografiram (a stvarno se nema što fotografirati, voda, šaš, sve uobičajeno), odlučuju me vratiti u hotel. Da, zapravo ovo i nije imalo nekog potencijala, Echi je ljubazna, ali nema baš previše kompetencije – ni kao netko tko bi mi mogao ispričati išta više o Bengkuluu, niti za neki dublji i složeniji razgovor, jer joj jezična kompetencija šteka. Da, muž joj je naučio indonezijski, pa sada kombiniraju dva jezika u međusobnoj komunikaciji. Pozdravljamo se, uz obećanje da ću svakomu koga sretnem, a da znam da ide u Bengkulu, preporučiti da navrati u njihov kafić. Smatrajte ovo preporukom.
Budući da je tek oko 1, otići ću u restoran koji se nalazi odmah pored hotela, uzeti slatku pečenu piletinu (s kostima, naravno), rižu te tofu i tempeh pečene u palminom šećeru, uz sok od pitaje i kokosovo mlijeko s ledom i narančom. Iza 2 sata se vraćam u hotel po stvari, sada su na recepciji dvije cure (ali mislim ne one od prethodne večeri), koje mi kažu da će odmah pozvati mog vozača. Kako, pa zar ne ide u 3? Očito ne. Utvrdit ću kasnije da sam se do Lubuk Linggaua vozio sâm, iako je vozač razvozio još pošiljke za neke ljude u Lubuk Linggauu. Vozač se pojavio oko pola 3, uporno me pokušavajući nešto pitati na indonezijskom (razumio sam da kaže di mana, što je „gdje“, ali sam pretpostavio da me ne pita gdje me treba ostaviti u Lubuk Linggauu, jer su mu to valjda rekli. Ispostavilo se da nisu.), ali je onda ipak srećom zašutio i odvozio veći dio puta do Lubuk Linggaua u tišini, povremeno tek razgovarajući na mobitel. Prilično glasno. Usto je još u dva ili tri navrata zapalio cigaretu, a jeo je i neke slatkiše s durianom, pa je i to smrdjelo. Naravno, smeće se u takvim slučajevima jednostavno baca kroz prozor, ekološka svijest je ovdje na niskim granama (uostalom, pa pogledajte samo što čine prašumama).
Sama cesta do Lubuk Linggaua prvo vodi kroz priobalnu ravnicu, kroz sela koja izgledaju kao da su negdje u Prigorju. Onda dolazi nezgodan i vrlo zavojit dio, prvo uzbrdo, potom nizbrdo. Na jednom od tih zavoja vidjeli smo kiper koji je sletio s ceste i izvrnuo se na bok u jednom jarku. Izgleda međutim da nitko nije stradao. Iako meni nikad nije zlo u autu, kako sam uglavnom pisao dok smo se vozili po tim zavojima, počelo mi se mantati. Isto mi se dogodilo i dva dana ranije u busu za Bengkulu. Sumatranske ceste uspiju iznuriti i najizdržljivije… Ujedno je pisanje i razlog zašto nisam fotografirao, iako mi je to bila prva prilika nakon dugo vremena za fotografiranje dionica puta, a ne samo gradova. Kada se prođe taj brdski dio, ulazi se u brežuljkastu unutrašnjost, koja me reljefom (a pomalo i arhitekturom) podsjeća na Kordun. Mjesta imaju tradicionalne kuće s krovom oblika trapeza, kakve sam znao viđati i uokolo Karlovca. Prilično nemaštovita suprotnost slikovitim krovovima Minangkabaua.
Napokon je ovaj uspio na telefon naći nekoga tko zna engleski, pa me ta osoba pita kamo točno idem i onda shvaćam da ovaj nije znao kamo me točno treba voziti. Sada zna, te me dovozi točno na kolodvor, taman u sumrak. Okoliš kolodvora je prilično depresivan, izgleda kao neki polunapušteni bazar, mjesto kakvo bi po noći bilo bolje izbjegavati. Kupujem kartu, naravno da ih ima, nema tu dovoljno ljudi da napune cijeli vlak. Eksekutif klasa, da vidimo na što liči u indonezijskim vlakovima. Blagajna je s vanjske strane kolodvora, čija je zgrada u skelama i izgleda kao da se obnavlja. Na peron nas puštaju tek sat vremena prije polaska, ali prvo moraju izmanevrirati vlak. Konačno mogu u svoj vagon, piše na karti vagon broj 2, sjedalo 10B. Vagon broj 2 međutim nije eksekutif nego bisnis. Hm, je li to isto? Poslovna klasa kod nas je sinonim za visoku kvalitetu, to je znači valjda sinonimno eksekutifu, a u opreci s ekonomi. Ni iznutra ne izgleda baš bajno – iako su kola čista i uredna (kasnije ću isto utvrditi i za zahod – čist, uredan i ne smrdi), sjedala su klupe prekrivene skajem, s ravnim okomitim naslonima. Prilično tvrde i nedovoljno duge za leći na njih (jer i Indonezija ima uskotračne željeznice, što znači da su vagoni uži od naših). Sjedalu ispred se može prebaciti naslon, tako da gleda sučelice vama, no nije moguće primaći sjedišta, pa se eventualno možete zavaliti tako da su vam noge na toj suprotnoj klupi, ali vam srednji dio tijela visi u zraku. Ma je li to sigurno eksekutif klasa?
(Kasnije ću doznati da nije. Naravno, kondukteri su moju kartu uredno pogledali, ali mi nitko nije rekao da sjedim u krivom rangu kvalitete. Po broju vagona bio sam na pravom mjestu. U pravoj eksekutif klasi postoje avionski stolci, s tapecirungom i koji se mogu nagnuti. Platio sam više, a dobio šrot.)
Kondukteri su dijelili i dekice i jastuke (dijelili za novčanu protuvrijednost), ali došlo je do nekog nesporazuma, gdje ja nisam shvatio da se to plaća, napokon, u eksekutif klasi sam, pa to valjda ide besplatno – i tako nisam dobio ni to dvoje. Bolje, ionako ih ne bih mogao korisno upotrijebiti. Prodavali su i hranu, tu sam uzeo porciju koju su činili riža, piletina očito pečena s kurkumom s obzirom na žutost, jaje na oko i neke dvije salatice; te čaj.
Začudo, osoblje željeznica govori engleski, a i najave i obavijesti putnicima idu na oba jezika, barem u vlaku, na kolodvoru nisam čuo. Ujedno su nam predstavili čitavo osoblje vlaka, od strojovođa do konduktera (uključivo i ove iz ugostiteljske sekcije, s dekama i rižom). Očekivao sam mnogo gore stanje željeznice, pogotovo na Sumatri, budući da se ionako uglavnom sve ulaže u Javu, ali čini se da se stvari kreću nabolje i ovdje. Jedino što brzine nisu veće, pa vožnja tako traje 8 sati, unatoč tomu što udaljenost nije prevelika. No čak bih se usudio reći da su indonezijske željeznice trenutno u boljem stanju od hrvatskih, iako je vozni park malo stariji. Imaju čak i utičnice za struju u bisnis klasi (naravno, još je uvijek to poslovna klasa, pa se pretpostavlja da radite dok se vozite u njoj :D ).
Pokušat ću zaspati koliko se zaspati dadne…
Post je objavljen 03.11.2015. u 17:48 sati.