To troje iz naslova, uz još eventualno plaže, ako se držite obale, konstanta su na Baliju. Kako rekoh, na Baliju postoji oko 20 000 hramova, što pretpostavljam ne uključuje obiteljska svetišta, koja ima svaka kuća. Kameni kipići božanstava i demonâ izviruju posvuda, bilo da se nalaze uz ceste, uz pločnike, nasred križanjâ, usred rižinih polja…podsjećanje na duhovnost na Baliju je sveprisutno.
Večer ranije uplatio sam turu koja je u sebi sadržavala obilazak nekoliko obližnjih vjerskih objekata, te potom odlazak u područje sjeveroistočno od Ubuda, prema Gunung Agungu, gdje bi trebao biti zadovoljen dio s razgledavanjem prirode. Iako sam dojma da bi odabir bilo kojeg izleta na Baliju bio pogodan za upoznati se s esencijom onoga što ovaj otok nudi, čini mi se da sam dobro odabrao krenuvši upravo na ovaj izlet. Naravno, bilo je tu i nekoliko uobičajenih turističkih elemenata, kao npr. posjeta plantaži kakaovca i kave, uz degustaciju (prodaju i kopi luwak i to vjerojatno onu iz uzgoja, jer smo vidjeli cibetku u kavezu, plahu životinju tužnih očiju – kava je ovdje duplo skuplja od one na Sumatri), ali to se dadne istrpiti, pogotovo ako dobijete i besplatnu kavu, kakao i čaj u 15-ak različitih okusa.
Moj me vozač pokupio ispred smještaja točno u 9, a predstavio se kao Dewa. Naravno, hinduizam na Baliju ostavlja tragova u imenima, pa nemate uobičajene Mohammade, Yusufe i slično, nego su tu razna imena iz hinduističke tradicije, recimo onaj tip koji me vozio do Ubuda bio je Darmoji. Iako sam ispočetka sâm, pokupit ćemo još jednu djevojku, Francuskinju, koja se zove Jasmine ili Josephine, nije mi sasvim jasno, a koja je inače bila na poslovnom putu u Singapuru, pa je iskoristila nekoliko slobodnih dana da pobjegne na Bali. Sutra ide natrag u Europu, točnije u Švicarsku, gdje radi. Bit će to popriličan kontrast… Zatim skupljamo još jedan par, također iz Francuske, koji se nisu predstavili, tako da im ne znam imena. A potom se upućujemo do prve točke obilaska, iz vjerske kategorije, a to je Goa Gajah, Slonovska spilja, svetište iz 9. st., smješteno u jednoj dolini istočno od Ubuda. Pred spiljom se nalazi prostrani kompleks bazenâ za obredno kupanje, koji je otkopan tek 1950-ih. Tu se nalaze i ruševine starog budističkog hrama (zanimljivo je kako je budizam gotovo netragom nestao u Indoneziji, unatoč snažnom prisustvu u ostatku regije), a ulaz u samu spilju ukrašen je brojnim kipovima demonâ, koji su navodno trebali tjerati zle duhove (hm, pa ne bi li demoni trebali biti kompići od zlih duhova?), čak je i sâm ulazni otvor prikazan kao otvorena usta jednog demona. U prošlosti je netko vjerovao da je glavni lik na ulazu zapravo slon, pa su stoga spilju prozvali Slonovskom. Tomu dosta doprinose i sveprisutne figurice Ganeša. Nekako mi je taj debeljuškasti Šivin sin sa slonovskom glavom, koji je inače zaštitnik znanja, postao jako simpatičan. Na Baliju ga inače jako cijene, kao i njegovog oca. Sama spilja iznutra nije ništa posebno – dvije nasuprotne niše s kipovima bogova (jedan je Ganeš), poprilično vlažno i zagušljivo. Ispred je zanimljivije, s mnoštvom manjih hramića, ali opet ništa spektakularno u odnosu na druge hramove kakvih je Bali pun. Inače, jedna bitna stvar balijske hramske arhitekture jest da je ulaz hrama uvijek okrenut u smjeru suprotnom od Gunung Agunga, tako da kada ulazite u hram idete linijom koja bi vas u konačnici mogla dovesti do najvišeg otočkog vrha (koji je naravno svet – na Baliju je više-manje sve sveto do određene mjere, ostavština animizma). Problem organizirane ture jest u tome da nemate stručno vođenje (evo, to je recimo dobra stvar u Hrvatskoj – tamo ćete redovno uz turu dobiti nekog pratitelja koji će vam reći osnovne stvari o lokalitetu, čak i ako nema položen stručni vodički ispit za taj konkretan lokalitet; u jugoistočnoj Aziji ćete dobiti samo vozača koji će vas ostaviti na ulazu i reći koliko imate vremena do polaska dalje), tako da vam finije nijanse znanja o lokalitetu promiču. Ali vjerujem da većinu korisnika tih tura ni ne zanima toliko duboko znanje, više im je da se malo prošeću i okinu koji selfie, te onda uz to stave #kultura, #hramovi, #rajskibali, a možda i #ganeš, ako su se u međuvremenu raspitali. Što se prirode uokolo tiče, ona je također spektakularna, bogato zelenilo, potočići koji žubore (Bali je bogat vodotocima, ali uslijed navodnjavanja i onečišćenja vode prijeti mu nestašica pitke vode, pogotovo na urbaniziranom jugu), prirodne spilje… Postoji i jedan aktivni budistički hram, hramić zapravo, u kojem upravo dvoje ljudi meditira pred figurom Buddhe. Arhitektura istoga je zapravo jednaka hinduističkomu, da ne piše da je budistički, ne bih ni skužio.
Iduća je postaja još jedan vjerski objekt – hramski kompleks Gunung Kawi. On potječe iz 11. st., a smješten je u uskoj dolini rječice Pakerisan, do koju se silazi nizom stepenica uokvirenih suvenirnicama (i dosadnim suvenirdžijama – inače, glavna atrakcija ovdje su čini se delikatno izrezbarene i polakirane ljuske kokosovih oraha koje vjerojatno služe tomu da se u njih stavi svijeća, pa onda služe kao dekorativne svjetiljke), zatim pored plodnih rižinih polja trenutno punih zrele riže, i naposljetku kroz živu stijenu. Inače, za sve hramove na Baliju morate imati sarong, ne smijete biti nedolično odjeveni, a ako ste žena koja menstruira, onda također ne biste smjeli ulaziti. Ja sam stoga ujutro obukao hlače od šalvarkamiza, dovoljno lagane, a opet mi pokrivaju noge. No iz nekog mi razloga sada pružaju traku, koju bih trebao vezati oko struka. Kada ju svežem, shvatim da je to doista traka, i da ona ništa ne pokriva, pa ju stoga skidam, odnosno, sama mi se razvezuje i pada, pa ju slažem i nosim u ruci. Kasnije mi u hramu neki tip kaže da bih ju trebao staviti, te mi ju pomaže svezati oko pojasa. Ali ja nosim duge hlače! Pa da, ali morate imati i ovo. Ali zašto, pa noge su mi pokrivene? Jesu. Nije li ideja nošenja saronga ta da bi mi noge trebale biti pokrivene? Jest. Zašto onda moram nositi i ovo, ako imam hlače umjesto saronga? Zato jer je to običaj. Aha, „običaj“, kažem, i odlazim. Ja načelno nemam problema sa shvaćanjem vjerskih običaja ako vidim neku logiku iza njih. Otkrivena koža u vjerskom objektu mi je shvatljiva (iako mi se čini malo licemjernim inzistirati na pokrivanju u crkvi u kojoj se na križu nalazi polugoli Isus), skidanje cipela također (da se ne prlja pod), kao i nejedenje svinjetine kod muslimana i židova (riječ je o pustinjskim narodima, gdje je često bila nestašica hrane, a kako svinje zauzimaju istu ekološku nišu kao i ljudi, nije bilo smisleno držati životinje koje bi vam otimale hranu) i obrezivanje (opet, pustinja, pijesak ispod prepucija…)…ali nošenje trake oko struka – zašto? Moguće je da postoji neko pravilo koje zahtijeva da imate nekakav čvor svezan negdje na sebi, ali želim da mi to netko pojasni. Želim razumjeti da bih se nečemu povinovao. Slijepa pokornost vjerskim zakonima kod mene ne igra.
Gunung Kawi je hramsko-pogrebni kompleks, koji obuhvaća 10 niša visokih 7 metara (po 5 sa svake strane rijeke), u kojima se nalaze manja svetišta. Vjeruje se da pripadaju kralju Anaku Wungsuu i njegovim ženama i konkubinama, ali to nije sasvim jasno. To je problem ovdje u Indoneziji, što unatoč postojanju brojnih materijalnih ostataka, nemamo dovoljno povijesnih informacija da bismo znali tko je što izgradio i s kojom svrhom. Dok u Iranu možemo pratiti zapise do u 3. tisućljeće pr. Kr., ovdje nam čak i 1000 godina stari hramovi zadaju muke. Inače, nekoliko napomena o balijskim hramovima – osim već spomenute orijentacije ulaza, redovno se sastoje od triju dvorišta, pri čemu je vanjsko dvorište (jaba) posvećeno zemaljskim stvarima, tu se nalaze manji hramovi, a za vrijeme svečanosti tu su postavljeni štandovi s hranom. Srednje je dvorište (jaba tengah) prijelazna zona, tu se nalazi mjesto za održavanje obrednih plesova i pripremaju se dnevni prinosi za bogove. Unutrašnje dvorište (jeroan) je mjesto glavnog svetišta i tu se odvijaju obredi i molitve. Ovdje se nalazi i gedong pariman, veliki paviljon koji je uvijek prazan, a namijenjen je bogovima tijekom njihovog prisustvovanja ceremonijama. Inače, krovovi hramskih objekata prekriveni su palminim lišćem, koje se koristi isključivo u te svrhe (nije moguće tako prekriti zgradu svjetovne namjene), tako da je to često jedini način da se primijeti svrha građevine (jer je inače i arhitektura stambenih zgrada pod utjecajem hramske). Krovovi mogu imati više razina, ali broj razina mora uvijek biti neparan.
Inače, još jedan zanimljiv običaj na Baliju je Nyepi, dan potpune tišine. Datum je pomičan, ali pada negdje u ožujku ili travnju. Prema vjerovanju, to je dan kada Balijci moraju zavarati zle duhove da na otoku nema nikoga, kako bi ga zaobišli i usmjerili se nekamo drugamo (zli duhovi očito nisu baš neko oličenje inteligencije). Tako otok od 4 milijuna ljudi (i još masu turista) posve utihne, sve su luke i aerodrom zatvoreni, ljudi ne izlaze iz svojih kuća, zatvorene su prodavaonice i sve ostale službe (izuzev za hitne slučajeve), turisti također moraju biti u hotelima i ne bučiti, svjetla moraju biti na minimumu…i tako tijekom 24 sata. Bilo bi zanimljivo posjetiti otok u to doba, vidjeti na što to liči, možda se i podsjetiti na doba uzbuna i zamračenja 1991…
Nakon šetnje kompleksom Gunung Kawija i obližnjih rižinih polja, nastavljamo put do nedalekog svetog izvora u Tampaksiringu. Službeno nazvan Tirta Empul, ovaj kompleks je izvor rijeke Pakerisan (to je ona koja raspolavlja Gunung Kawi), a lokalni hinduisti smatraju ga svetim, te se ovdje dolaze obredno pročistiti (a to čine i mnogi turisti, iako je njima to vjerojatno prije zbog ugodnog rashlađivanja pri ovim vrućinama – meni je, naravno, voda ledena). Hram potječe iz 10. st., a ukupno se u dva velika bazena nalazi 30…pa, recimo, slavina, iz kojih kulja voda. Vjernici i turisti ulaze u bazene u svojim saronzima, polijevajući se po glavi i licu svetom vodom. Postoji i popriličan rep onih koji čekaju da se bace u ledenu vodu. Na brdu iznad hrama nalazi se jedna od indonezijskih predsjedničkih palača, sagrađena krajem 50-ih godina za Sukarna. Izlaz iz hramskog kompleksa vodi, kao i u Borobuduru, kroz nizove štandova gdje se nude razne drangulije, majice i saronzi, ali i hrana. I uvijek je glavni argument „only 2 dollar“ ili nešto slično. Već sam objasnio što mislim o tome.
Time smo dakle riješili duhovni dio puta, pa ćemo sada posjetiti onu već spomenutu plantažu, gdje nam tip objašnjava ponešto o kavi, pokazuje nam i začine koje uzgajaju (kurkumu, đumbir, vaniliju), a onda odlazimo na degustaciju nekoliko vrsta kava (obična, s kokosom, s ginsengom, mocha…) i čajeva (od limunske trave, miješanih začina, mangostina, pandana, đumbira…). Kopi luwak nije uključen u degustaciju. Kasnije nam još daju kušati i 4 vrste čokolade koje ovdje izrađuju, tamnu sa šećerom i bez njega, s narančom i s čilijem (koji se jedva osjeti). Francuzi će nešto i kupiti, ja neću, još od Turske vucaram čokoladirane marelice koje nisam ni načeo (koliko su samo ozračene onim silnim rendgenima u Kini), a trenutno jedem kokosove karamele iz Vijetnama.
Krećemo u brdske i šumovitije predjele Balija. Čitavo se vrijeme uspinjemo i sada smo već na kojih 1000 metara. Iako je uspon blag, konstantan je. Dolazimo do mjesta odakle nam puca pogled na jezero Batur, s 18 km2 najveće na Baliju, smješteno u kalderi jugoistočno od vulkana Batur, aktivnog stratovulkana (štoviše, najaktivnijeg na Baliju) koji je zadnju erupciju imao pred 15-ak godina. Jezero je bogato ribom, pa su njegove obale naseljene, unatoč tomu što se nalaze u sjeni vulkana. Tako je to u Indoneziji… Zanimljivo je da je kaldera u kojoj se nalazi jezero zapravo dio veće kaldere koja se urušila nakon kataklizmične pretpovijesne erupcije, a vjeruje se da je taj vulkan imao preko 4000 metara visine. Što sam ono rekao o Damoklovom maču…
Potom odlazimo na ručak u restoran s prekrasnim pogledom na zelena rižina polja i na Gunung Agung (čiji je vrh nažalost okružen oblacima). Ako želimo buffet ručak, to je 120 000 rupija, s uključenom kavom ili čajem. Ŕ la carte je jeftiniji, ali imamo pravo na samo jedno jelo i treba čekati. A dobili smo 40 minuta na raspolaganju. Francuzima je preskupo, nije ni meni jeftino, ali hrana. Za to se ne štedi. Oni će uzeti nekakve uobičajene nasi gorenge i mi gorenge, ja ću haračiti po buffetu, gdje uzimam mi goreng, neku piletinu, satay, proljetne smotuljke, pa u drugom navratu nasi goreng, svinjetinu u soja sosu (nisam jeo svinjsko meso neko vrijeme, vjerojatno još od Vijetnama, pa da malo zastranim – a ne, jeo sam pancetu kod Boška i Ane, ako se ne varam), a za desert pisang goreng i razno voće, uključivo i salak, nazvan i zmijsko voće, izvana smeđe i hrapave kore, iznutra žućkastobijelog mesa koje po okusu vuče na kisele male jabuke. I čaj. Na kraju me izlazi jeftinije, „samo“ 109 000 rupija, ali eto, plaća se lokacija i pogled. Francuzi nisu baš nešto osobito pričali o sebi (izuzev Jasmine/Josephine), tako da ne znam puno o svojim dnevnim suputnicima, osim da su oni uplatili neku drugu, sličnu turu, a stavili su ih na ovu. Razmišljaju da se žale, jer je ta druga tura bila jeftinija. Nakon ručka ostala su nam još dva lokaliteta, jedan hram (drugi najveći na Baliju) i jedno tradicionalno selo. Tu Francuzi dolaze na svoje, jer su to zapravo lokaliteti koje su oni trebali obići u svojoj turi. No ulaznice za oba ta lokaliteta koštaju duplo više nego za dosadašnje (inače su 15 000, ovdje su 30 000), tako da nam Dewa daje mogućnost izbora: možemo ići na oba, ili samo na jedan ako nam se čini preskupo, ali onda se moramo dogovoriti na koji. Ja sam za selo, hramova sam već vidio dosta. Oni se nakon vijećanja ipak odlučuju za oba lokaliteta, ja ću ih onda pričekati pored hrama, ne znam što može biti toliko spektakularno da vrijedi duplo više od dosadašnjih. Hram se zove Kehen i potječe iz 11. st. Trenutno je okićen za svetkovinu punog mjeseca, koja bi trebala biti idući tjedan, tako da je ukrašen i dugim bambusovim motkama s kojekakvim zastavicama i nekakvim kićankama na vrhu. Osim svega, hram je još smješten i na brežuljku, tako da se do njega potrebno penjati. Preskočit ću i poslikati ga samo izvana.
Posljednja je točka obilaska tradicionalno balijsko selo Panglipuran, koje je također pretvoreno u turističku atrakciju. Iako ljudi u njemu žive, većina ih je svoje kuće pretvorila u mjesto za pružanje neke usluge turistima, a i seoske su ulice dosta skockane, tako da ne izgleda baš autentično. Meni bi definicija tradicionalnog sela uključivala i promociju nekakvih tradicionalnih aktivnosti, kao npr. u Abijaneu, ali toga baš ovdje i nema. Francuski se par nekamo izgubio, ja sam malo razgovarao s Jasmine/Josephine, a kako je ranije toga dana izrazila želju da bi probala durian, koji joj je promaknuo, kada sam prolazeći pored jedne kuće osjetio poznati miris, upitao sam ju je li spremna za malo gastronomske avanture. Kako je navodno sezona duriana gotova, prodaju ih dosta skupo, traže 30 000 rupija za jedan plod, no ona je uspjela spustiti na 25 000. Daju nam jedan manji, bit će taman, jedini su problem muhe koje navaljuju na njega kao muhe na…durian. Ona se čudi, kaže kako je očekivala da će biti sočniji, ne toliko kremast, nije joj odvratan, ali kaže da joj je jedno takvo iskustvo dovoljno, tj. da neće postati obožavateljica. Ponijeli smo i jednu šnitu francuskom paru, oni su ga također dosada primijetili, ali ga nisu nikad probali. Ona je pojela, uz pomalo čuđenja i frktanja nosom, on je kušao i odustao. Da, durian je definitivno stečeni ukus…
A mi konačno krećemo natrag prema Ubudu, vozeći se kroz slikovita balijska sela i rižina polja dok sunce lagano zapada. Iza 5 sati smo u Ubudu, Dewa nas ostavlja na različitim lokalitetima, a potom se ja prvo upućujem pokupiti rublje koje sam dan ranije ostavio na pranju (skupilo se oko 4 kile), a potom ću još dovršiti zapis od prethodnog dana, pa otići na mirnu večeru u jedan warung koji je ujedno ispostava neke dobrotvorne organizacije. Nažalost, sendvič na koji sam se napikirao nemaju (za potpuni me obrok još drži ručak, pa nema smisla prežderavati se), uzet ću umjesto toga grčku salatu i odličan sok od limete s metvicom i đumbirom, da bih se potom vratio u sobu s dvije pive, sjeo na terasu i uživao u tišini istražujući kombinacije trajekata između Floresa i Timora, jer ta je dionica puta pomalo komplicirana. Još nisam siguran ostajem li na Baliju do četvrtka ili petka, to ću istražiti sutra. A sutra bih trebao provesti i lijeni dan u Ubudu, možda uzeti i bicikl, pa malo po okolici…
Post je objavljen 24.11.2015. u 05:08 sati.