Dan je ugodniji od večeri

petak , 13.11.2015.

Nekako sam prespavao noć i ujutro krenuo razmišljati kako da se elegantno preselim, a da pritom ne stanem nikom na žulj. Anjasa u prvi mah nisam nigdje vidio, ostatak obitelji se bio probudio i uzmuvao po kući, nisam htio samo banuti među njih, pa sam ostao u sobi, samo sam mahnuo u prolazu dok sam se odlazio umiti, u vodi za koju nisam uopće siguran bih li ju smio unositi u oči. Ali dobro, valjda neće biti štete od toga. Uvijek kad sam negdje na ovom putu rekao da su mi uvjeti smještaja loši, tješio sam se da će mi vjerojatno negdje biti i gore. Eto ga, volio bih da je ovo sada dodirivanje dna. Anjas se odnekud pojavljuje, pa me pita želim li malo obići kvart. Bolje i to nego biti u kući. Odlazimo zapravo do dućana, koji je u glavnoj ulici, na uglu, veliki market, a dojam Kozari Boka od prethodne se večeri potvrđuje. Kuće izgledaju poprilično siromašno, nisu kao u onim slamovima uz prugu u Jakarti, ali nije to baš ni solidna gradnja. Ovo je jednostavno sirotinjski kvart, ne onaj u kojem živi prekarijat, već nekakva viša radnička klasa koja si jednostavno ne može priuštiti bolje. Anjas kupuje mlijeko i sok, potom se vraćamo i sjedamo na verandu na doručak (da, kuća ima nekakvu verandu, ili prije trijem, s mjestom za sjesti). Doručak je nekakva gusta juha od mesa s vrhnjem, krumpirom i čilijem, te onda kruh s čokoladnim namazom. I čaj. Razmišljam si gdje li su to posuđe i ta hrana stajali prethodne noći i je li štakor i po tome skakutao. Valjda nije. Poslije doručka napominjem Anjasu ono što sam mu rekao već sinoć – da trebam popraviti naramenicu na torbi. On spominje nekakvu radnju u blizini, gdje šivaju torbe, ja mu kažem da oni vjerojatno neće uspjeti i da mi treba postolar. Zna i to, odvest će me. Ja ponovno izvlačim sve stvari iz torbe (mislim da je to već peti put, po mom proračunu – Zhangye, Hue, Phnom Penh, Singapur i Bandung), a potom izlazim iz kuće i tek tada skužim da Anjas ima i auto, tako da prijevoz do grada neće biti toliko problematičan. Osim što naravno hoće, jer je ujutro užasna gužva, svi idu u grad, na brzoj cesti koja spaja Anjasov kvart s centrom (i koja se zove Soekarno-Hatta) auti gotovo da stoje. Treba nam kojih 40-ak minuta do centra, koji mi se prilično sviđa. Štoviše, mogu reći da je Bandung najljepši grad koji sam dosada posjetio u Indoneziji i upravo zbog toga je dodatno bačena sjena lošim smještajem. Neka, moram naći načina da se izvučem i prebacim u neki hostel u centru… Anjas me vozi prvo do jedne lokacije, pa druge, pa nigdje nema ničega sličnog (uglavnom samo prodavači obuće), sve dok konačno u jednoj ulici, uz cestu, ne ugleda nekoliko postolara sa svojim štandovima. Zaustavljamo se kraj jednoga, on gleda torbu, Anjas mu pojašnjava na sundanskome što bih ja htio da mi napravi, naglašava mu da provuče dretvu skroz kroz metalni okvir, kao što je napravljeno na drugoj naramenici…i ovaj bez poteškoća tomu pristupa, ne drami, ne pita kako će on to, poput onog tipa u Singapuru, te čak i vrlo brzo završava. Konstrukcija izgleda solidno, premda ću kasnije utvrditi da je samo jednom provukao dretvu kroz okvir, a ne triput kao tip u Zhangyeu, a i da mi je za okvir sašiven dio unutrašnjeg „poklopca“ (ne znam kako to nazvati – onaj vrećasti dio koji stegnete uzicom, tako da se glavni otvor suzi). Doduše, mislim da je to maslo onog trotla iz Singapura, koji je na taj okvir navalio i bušilicom (ovaj ovdje je koristio špahtl, tj. onu lopaticu kojom se obično struže stara boja s prozora i vrata). Nadam se samo da neće opet sve otići u propast ako precvikam taj konac. Izgleda mi drugačije od ovoga koji je koristio današnji majstor, možda je nepotreban. (Ovo s cvikanjem je sve bilo kasnije, kada sam se već vratio u štakornj…sobu, tako da vas ne buni kontinuitetski skok.) Pitam ga koliko sam dužan, on kaže onu rečenicu koju jako ne volim: „Koliko daš.“ Za to bih morao znati fer cijenu, ne želim ispasti ni nepristojan ni naivna budala. Pitam Anjasa koliko bi trebalo biti, on kaže 15 ili 20 000, možda bolje 15 000. Meni to izgleda premalo, iako je skuplje od onoga u Kini. Na kraju mu dajem 25 000. Ako je to konačno popravak svih popravaka, popravak kojim će završiti svi popravci, Veliki popravak, Prvi svjetski popravak, onda time kupujem mir na mojim leđima do povratku u Hrvatsku, a to onda i vrijedi tih 12,5 kn koliko sam mu dao.
Zatim odlazimo srediti još jednu stvar, iako meni to nije bilo hitno – kupiti kartu za Yogyakartu u subotu ujutro (nije mi bilo hitno ne zato što mi je toliko divno kod Anjasa, nego i inače ne volim kupovati karte ranije, pa da mi se onda gužvaju dan ili dva po džepovima – ali kako postoji samo jedan dnevni vlak klase eksekutif između Bandunga i Yogyakarte, bolje da kartu kupim na vrijeme, da opet ne izvisim. Inače, Anjas mi je prvo rekao da postoje druga dva vlaka, ovaj nije ni spomenuo, da bi ispalo da je pretpostavljao da mi je eksekutif preskup – cijena za vožnju od 7-8 sati do Yogyakarte je 350 000 rupija, što je cijena kakvu biste imali i u Hrvatskoj, ali za vlak niže kvalitete.). Karte ne kupujemo na kolodvoru, nego u Indomaretu, što znači da zapravo dobijem samo priznanicu pomoću koje onda sat vremena prije polaska podižem kartu na blagajni na kolodvoru. Kako vlak polazi u pola 9, znači da tamo moram biti u pola 8, što znači da bih ostankom kod Anjasa trebao krenuti iz kuće već oko pola 7…evo, i to mi je argument da se preselim u grad. Usto odlazim još na bankomat, istekla mi je zaliha sredstava, a podigavši novih 2,5 milijuna dolazim do polovice sredstava namijenjenih Indoneziji – a kako ću za par dana ući u drugu polovicu boravka u Indoneziji, to je također dobro. Tu sam već dva i pol tjedna, tko bi rekao…
Potom odlazimo na ručak. Anjas me pita želim li kušati sundansku hranu, naravski! Odvodi me u jedan malo bolji restoran, koji je sav uređen u sundanskom stilu, unutra su zidovi oslikani muralima iz sundanske povijesti i natpisima na starosundanskom, konobari su odjeveni u tradicionalnu odjeću, koja je neka vrsta saronga s posebnom trakom oko glave (sličnu onoj kakvu znaju imati Arapi ili Perzijanci u crtićima), svira sundanska glazba, hrana se zapravo naručuje na pultu koji je neka vrsta menzanskog samoposluživanja, no onda hranu svejedno date njima, koji ju još dodatno garniraju, dodaju kojekakve umake i salate, te vam ju onda vrate. Jeli smo relativno jednostavno, nekakav prženi tempeh, satay od piletine sa slatkim umakom od kikirikija, karedok – salatu sličnu gado-gadu, samo što povrće nije kuhano nego sirovo, krupuke od ribe koji izgledaju kao gnjezdasti rezanci, nekakvo čudo za koje je Anjas rekao da je od govedine, pa sam mislio da je slično rendangu, no na kraju jer ispalo posve pahuljasto, kao gomila sitnih rezanaca, tj. kao da žvačete vunu (slično onom paučinastom putru koji sam jeo u Kuala Lumpuru u onom ribljem restoranu s Mirom). Dobili smo i lalab, salatu od sirovog zelenog povrća, ali kako ja nisam ljubitelj istoga, a Anjas valjda nije mogao, nismo ju ni takli. Za desert smo uzeli cendol, s tim da ovdje žele od zelenih algi nije u rezancima, već u mnogo većim pločicama. Uz to čaj, koji se kod Sundanaca uglavnom pije nezaslađen. Iako je hrana bila relativno lagana, opet je bila i dovoljno zasitna. Kao i Minangkabaui, i Sundanci tradicionalno jedu prstima, no ja sam se ipak držao vilice, pa je isto tako onda jeo i Anjas. Naposljetku na izlasku Anjas plaća cijenu čitavog ručka, ni ne dopušta mi da ja preuzmem svoju polovicu. Ovo me stavlja u poprilično nezgodnu poziciju, jer sada stvarno ne bi bilo pristojno podviti rep i zbrisati iz njegovog smještaja, doista je preljubazan – iako je zapravo samo indonežanski ljubazan, vjerujem da bi to napravio bilo koji Indonežanin koji vas primi u svoj dom.
Odlazimo sada u kraću šetnju kvartom u kojem se nalazimo. Kvart je sjeverno od centra, te obuhvaća ulice s mnogim drvoredima i kolonijalnim vilama, u nekima od njih su danas administrativne zgrade, druge su stambene. Bandung zovu Gradom cvijeća i Parizom Jave, upravo zbog bujne vegetacije i raskošne kolonijalne arhitekture. Budući da sam vjerovao da idemo samo zakratko iz kuće, popraviti naramenicu negdje u kvart, i da ćemo se onda vratiti i otići u grad, nisam uzeo fotoaparat, tako da ne mogu baš puno snimati, osim mobitelom. A vizura ima. Srećom da sam ovdje dva puna dana, sutra ću detaljno obraditi Bandung i njegovu arhitekturu, na kojoj je posebni pečat ostavio Charles Prosper Wolff Schoemaker, nazvan „indonezijskim Frankom Lloydom Wrightom“, koji je kombinirao utjecaje art decoa s tradicionalnom indonezijskom arhitekturom, kako bi stvorio stil u skladu s lokalnim kulturalnim, zemljopisnim i klimatskim specifičnostima. Po ovome što vidim, da odsjedam negdje u centru, Bandung bi bez premca bio highlight moga boravka u Indoneziji, te možda vrijedan čak i ponovnog povratka u ovu državu. Ili je možda baš sada vrijedan toga, kako bih osjetio njegovu atmosferu nezamagljen dojmovima smještaja? Kakogod, sutra krećem udarno, pa ćete i sami procijeniti koliko pokrića imaju moje izjave.
Vraćamo se do auta i polazimo prema kući. Pritom Anjas radi krug kroz centar grada, gdje se danas glavna ulica zove Jalan Asia Afrika, podsjećajući na Konferenciju afričkih i azijskih zemalja, koja se održala u Gedung Merdeka, Zgradi slobode, od 18. do 24. travnja 1955., te koja je udarila temelje Pokretu nesvrstanih država, stvorenom 6 godina kasnije, nakon konferencije u Beogradu. Danas je Gedung Merdeka muzej posvećen Bandunškoj konferenciji, tako da se nadam da će mi sutra ostati vremena i za njega. Treba nam skoro sat vremena da se izvučemo iz centra, a onda milimo po Jalan Soekarno-Hatta na istok, sve dok se ne spusti pljuščina koja će potrajati veći dio popodneva i predvečerja. Toga me isto strah da mi idući dan ne pokvari razgledavanje. Po povratku u kuću primjećujem da ona uza sve ostalo još i prokišnjava – doduše, samo uz stražnji zid velike sobe, taj je prostor čak i odvojen nekom pregradom od ostatka. Ne znam što je ova zgrada bila ranije, ne znam kako su ju uselili, morat ću to pitati Anjasa, ali on se sada sprema na svoj put u Jakartu, vratit će se sutra u isto vrijeme, tako da imam jutro i veći dio popodneva za sebe – a kiša koja se spustila ujedno je trajno pokopala moje ideje o tome da se preselim u grad. Anjas mi ostavlja ključ, za slučaj da ću još večeras ići van, no neću, kiša je, a imam i posla. Gospođa za koju sam pretpostavio da je Anjasova teta u jednom mi je času zavirila u sobu i pitala me želim li večerati, te sam tada shvatio da i ona zna engleski. Prihvatio sam, te za večeru dobio istu onu juhu kao i za doručak, a i kruh je čini mi se bio isti taj od doručka, poprilično suh. Ostatak večeri sam uglavnom proveo pišući, pojavio se kasnije još jedan tip od kojih 20-ak godina, i on sa znanjem engleskoga, koji me pitao „Aha, ti si Miroslavov prijatelj?“, a ja sam se pitao kako on zna Miroslava. Pretpostavio sam da je to Anjasov bratić, a sad, je li on možda bio posjetiti Anjasa u Turskoj, pa tako upoznao Miroslava, ili ga poznaje samo virtualno, ne znam. Štakora sam opet čuo kada su svi otišli spavati, ovaj je puta skakutao po stolu na kojem je bila i hrana, ne znam jesu li oni toga uopće svjesni i trebam li ih na to upozoriti. S druge strane, meni se po sobi smucao neki žohar duljine desetak centimetara, kojega sam čak poželio zatući, ali gad je bio brži. Uf, još jedno spavanje i tada sam već preko polovice boravka ovdje, a sutra ću ionako maksimizirati boravak u gradu…