Otočje Gili leži u Lombočkom prolazu, kao svojevrstan produžetak jednog od poluotoka na zapadnoj obali Lomboka. Obuhvaća tri otoka, gledano od obale, Gili Air, Gili Meno i Gili Trawangan. Sâm naziv je pleonastičan, jer riječ gili u sasačkom jeziku znači „mali otok“, tj. kao kad bismo u Jadranu imali otočje Škoji. Ukupna površina svih triju otoka iznosi oko 15 km2, imaju oko 3500 vlastitih stanovnika, a zabranjen je pristup motornim vozilima (nema čak ni motocikala), pa se sav promet odvija pješice, biciklom ili konjskim zapregama (cidomo). Otoci su uglavnom pješčani, s raslinjem koje ima čak pomalo mediteranski ugođaj. Na Gili Menu se nalazi malo slanovodno jezero, a Gili Air je jedini otok koji ima vlastite izvore pitke vode (riječ air znači voda, što često znade zbunjivati pri prvim posjetima Maleziji i Indoneziji, pogotovo ako odete na benzinsku pumpu i želite dopuniti zrak u gumama). Otoci su nastanjeni tek zadnjih 40-ak godina, prije toga su ih koristili ribari za privremena konačišta, a u Drugom svjetskom ratu Japanci su ovdje imali svoju osmatračnicu i zarobljenički logor. 1971. na otocima započinje davanje privatnih koncesija za kokosove palminjake, a kao radna snaga za ispomoć se šalju zatvorenici iz zatvora u Mataramu. Mnogi su se kasnije i naselili na otocima, zasnovavši ovdje i obitelji. Biznis s kokosima je propao, ali tijekom osamdesetih godina, s razvojem turizma na Baliju i njegovim prelijevanjem na Lombok, mnogi su backpackeri otkrili Gilije kao odlično mjesto za ronjenje. I tako je započeo uspon, prvo Gili Aira, koji je bio najbliži obali i imao najbolju infrastrukturu (i vodu), ali ga je ubrzo pretekao Gili Trawangan, koji je najudaljeniji od kopna i ima najbolja mjesta za ronjenje. Kako su se nakon propasti biznisa s kokosima privatni koncesionari povukli, mnoge su zgrade izgrađene na zemlji koja im je formalno i dalje bila dana u koncesiju. Kada se pojavio turizam, mnogi od tih privatnika su se vratili i odlučili porušiti kuće koje su u međuvremenu nikle na „njihovom“ zemljištu, eda bi pokrenuli turistički biznis. Kako se vrlo često nakon toga ne bi dogodilo ništa, lokalno bi stanovništvo ponovno podiglo kuće, koje bi onda ovi ponovno porušili, a to natezanje oko vlasništva nad zemljom traje i dan-danas. Danas je većina ugostiteljskih objekata na otocima u vlasništvu stranaca, a kako na otocima zbog njihove zabačenosti nema ni policije, droga je dosta lako dostupna, uslijed čega su otoci dobili i privlačnost partijanerske destinacije za moderne hipije. Danju roniš, noću tripaš.
Mene naravno ne zanima ni droga, ni ronjenje, ali me zanima vidjeti na što liče ti famozni tropski rajevi. S obzirom na broj aranžmana na Baliju i Lomboku koji se nude za doći na Gilije, očekivalo bi se strahovitu gužvu. Ja sam stoga automatski odabrao Gili Meno, najmanji i najmirniji od triju otoka, a kako je smješten centralno, ako stignem mogu skoknuti i na preostala dva. Iako se do Gilija može doći i iz Senggigija, to nije redovni prijevoz, nego najam privatnog broda. A to košta. Pa onda droga… :D (Tko kuži intertekstualnu referencu, svaka čast. :) ) Stoga se odlučujem otići taksijem u 20-ak km udaljeni Bangsal, odakle voze redovni linijski brodovi za otoke. Bangsal je navodno pun muljatora koji će vam pokušati uvaliti skuplje karte, reći vam da više nema redovnih brodova i da morate s privatnime (koji naravno vozi neki njihov kompić)… To će se srećom ispostaviti kao pogrešna informacija – nitko me nije gnjavio, odmah sam našao ured i kupio kartu, međutim taksi na taksimetar mi je oteo čak 110 000 rupija za tu vožnju. Skup sport, ali nisam bio siguran kako voze bemi, pa sam išao na blef i spreman na taksi. Za javni je prijevoz najbolje doći rano ujutro, oko 8-9, ja sam došao oko pola 12. Pitam kada ide idući redovni brod za Gili Meno, u 2. Ali mogu gliserom, taj ide u 12.15. Redovni brod košta 12 000, gliser 85 000. Frčem nosom, ali pomisao da 2 i pol sata čekam u ovom mjestu, koje nema ničega, čak ni poštenu plažu, nimalo me ne privlači. Tim više jer moram misliti i o prijevozu za natrag, a zadnji redovni brod s Gili Mena na kopno ide u 3, gliser u 5. Daj gliser za tamo, a vratit ću se ovim brodom u 3.
Gliser opslužuje sva 3 otoka, prvo pristajemo na Airu, gdje su ukrcava još putnika, zatim nastavljamo za Meno, ali tako da gliser čini ogroman luk udaljavajući se od obaju otoka, praktički vozi po paraboli iako su otoci položeni paralelno. Razlog su naravno podvodni koraljni grebeni kojima su otoci okruženi. Kako je uza sve to dno uz Meno prilično plitko, da bismo izašli na njega morat ćemo se kojih stotinjak metara od obale prekrcati u jedan čamac manjeg gaza koji će nas onda odvesti na obalu. Kako smo krenuli, na Lomboku se, iza Rinjanija, nebo dramatično zacrnjelo, a kad sam se iskrcao na Menu već je i grmjelo. Pomislio sam kako će se ubrzo ovdje sastaviti nebo i zemlja, ali na kraju je pljusak prošao južnije, na Gili Menu je bio samo jedan od onih yogyakartanskih pljuskova. :D Presjekao sam kroz središnji dio otoka (dok su ugostiteljski objekti po obodima, stanovništvo živi u unutrašnjosti), prošavši pored slanog jezera (obična kaljuža) i izbivši na plaže na zapadnoj strani otoka, orijentirane prema Trawanganu. Otamo ću, u potrazi za dobrim mjestom, obići čitav otok s južne strane, dok napokon ne nađem koliko-toliko zadovoljavajuću točku na jugoistočnoj strani. U čemu je caka? Plaže su sjajne, pješčane, čiste, more je toplo (čak i pretoplo, i to za mene, što znači da je u plićaku vjerojatno i do 40°), ali je prvo strahovito plitko (voda mi nije ni do koljena, a sumnjam da će doći plima pa da bude rima), a drugo je čitavo dno zapravo koraljni greben, koji je oštar. Uza sve to, valovi su dosta neugodni, jer vas bacaju amo-tamo, pa možete prilikom hvatanja ravnoteže dosta neugodno povrijediti stopalo. Pokušao sam stoga otići u vodu u japankama, ali tada je bilo još napornije u njima raditi svaki korak. Tek je ta plaža na jugoistoku bila dovoljno duboka da možete zaplivati, ali i tu vas valovi bacakaju naprijed-nazad-u stranu…i to poprilično iscrpljuje. Vjerujem da je super kad uzmete ronilačko odijelo, ili makar masku i dihalicu, te se malo udaljite od obale, najbolje do samog vanjskog ruba grebena, gdje more konačno postaje dublje, i to propisno (na kojih 40 metara – tamo je pak problem što su struje između otokâ jake i nije preporučljivo plivati predaleko od grebena), ali za ovo nekakvo vrzmanje po plićaku ili čak i za normalno plivanje, ovo more nije. Možete se leći u plićak i pustiti da vas valovi bacakaju, ali čak i to može biti neugodno, jer su valovi snažni i mogu vas poprilično neugodno baciti na obalu, da bi vas onda sljedeći već povukao u dublje, pa opet… Ove su plaže prvenstveno za gledanje. Ako moram izdvojiti najbolju plažu na kojoj sam se kupao, s obzirom na svu kombinaciju faktora, mislim da bi to bila Playa Ancón kod kubanskog Trinidada. Pijesak, toplo more, dno bez neugodnih iznenađenja…jedino što ima dosta ljudi, pa nisam baš mogao daleko plivati.
U pristanište sam se vratio oko pola 3, taman da kupim kartu i iskapim još jedan brzinski Bintang prije povratka na kopno. Redovni „spori“ brod uopće nije toliko spor, samo je malo veći i manje udoban od glisera, ali baš da onaj vrijedi 7 puta više, ne bih rekao. I vozi direktno na obalu (u prvi mah nisam bio siguran je li to moj brod, pa sam htio pitati tipa koji je skupljao karte, ali se nisam mogao sjetiti imena pristaništa na kopnu; umjesto toga je on mene pitao „Lombok?“ :D Pa da, može i tako.), a na obali su naravno i vozači ojeka. Senggigi? Da, koliko? 100 000. Previše. Koliko bi vi? Zgodno im je to prebacivanje loptice, jer ja ne znam kako se kreću cijene, pa kažem (vjerojatno također preskupih) 70 000. Na kraju se nađemo na 80 000. Ovaj puta bez kacige. Po zavojitoj dužobalnoj cesti koja ide gore-dolje po poprečnim grebenima. Ali je ugodno, pogotovo jer se kiša ispadala i zrak je svjež, nema sparine, bilo bi ugodno i pedalirati. Ostavlja me u centru Senggigija, dajem mu stotku, on još jednom pokušava, pitajući me pogledom „je li to sve za mene?“, ja mu kažem da smo se pogodili za 80 000 i vraća mi 20 000. Inače, jedna stvar koju ćete primijetiti prvenstveno u Indoneziji, nigdje drugdje nisam to vidio toliko izraženo – tretiraju novac kao papirnate maramice. Zgužvaju ih u kuglu i zguraju u džep, potom vam takvu istu gvalju uvale kao kusur… Ja se trudim to koliko-toliko izravnati da stavim u novčanik, ali je vrlo teško, zgužvano je na toliko mnogo načina da bi ju često trebalo prešati, kao u herbariju. Srećom da se nitko ne opterećuje stanjem novčanica i ne odbija ih ako su u poluraspadnutom stanju. Rekao sam vam već kako su mi oni tipovi u Palembangu vratili novčanice koje su zaklamali jednu za drugu, pa neka sad ja to rastavljam. Druga stvar, ali to sam već viđao po regiji, jest da vam sitniš znaju vratiti u snopovima koji su zapakirani u plastične ovitke. Recimo, pet kovanica od po 100 rupija u jednom snopu. To je jako nepraktično za staviti u novčanik, barem ako imate onaj preklopni, jer strši, ali nije ih briga, njima je tako zgodnije.
Otpješačit ću od centra Senggigija, pored svoga smještaja, pa zatim pored onoga hrama, sve do jednoga warunga koji nudi pečene piliće. Ima dobre preporuke na TripAdvisoru, a i mogao bih za promjenu pojesti nešto relativno obilno, a jeftinije. Četvrt pohanog pileta sa salatom, pomfritom i nekim umakom za tunkanje – 90 000 rupija. Ni to nije baš super jeftino, ali lagano se vraćam u nekadašnju troškovnu kategoriju. Taman kad sam okončao obrok kiša me prisiljava da još kojih pola sata ostanem u warungu, a potom se vraćam u hostel gdje ću konačno pronaći vremena da napišem i povijesni dio o Indoneziji. Uz kraću pauzu za grčku salatu, Bintang i limunsku meringue tortu u restoranu preko puta hotela. :D
Današnje stanovništvo Indonezije premoćnom većinom tvore razni malajo-polinezijski narodi koji su se na ovo područje počeli doseljavati oko 2000 g. pr. Kr. Malajo-polinezijski jezici pripadaju većoj austronezijskoj jezičnoj porodici, čija je pradomovina Tajvan. Od ukupno četiriju grana austronezijskih jezika tri se još i danas govore na malom Tajvanu (površinom sličnom Estoniji), a sve to uz dominantni mandarinski. Četvrta grana, rečeni malajo-polinezijski jezici, danas se prostire na području od Madagaskara na zapadu do Uskršnjeg otoka na istoku, te zapravo pokriva najveće geografsko područje na svijetu (ne računajući indoeuropske jezike koji su se proširili kolonizacijom). Malajo-polinezijski narodi potisnuli su ranije stanovnike, vjerojatno Melanežane, na krajnji istok arhipelaga, na Novu Gvineju, uz male džepove na Timoru, Molucima, Aloru… Tijekom 8. st. pr. Kr. došlo je do razvitka poljoprivrede bazirane na uzgoju riže na poplavljenim poljima, prvenstveno na Baliju i Javi. Idealan položaj za trgovinu pomogao je razvitku gradova i razmjeni ideja, pa su tako do Indonezije došli i hinduizam i budizam. Prva lokalna država koja se razvila na području arhipelaga bilo je već spominjano kraljevstvo Srividžaja s prijestolnicom u Palembangu. Srividžaja je vladala zapadnim dijelom Indonezije, no velikim se dijelom prostirala i u Indokinu. Javom su u to vrijeme vladale budistička dinastija Sailendra i hinduistička dinastija Mataram, koje su između ostaloga podigle i Borobudur i Prambanan. U 13. st. na istočnoj se Javi pojavilo kraljevstvo Madžapahit, također hinduističko, koje je iskoristilo slabost Srividžaje i preotelo joj primat, istovremeno proširivši svoju moć na istok do Timora i Nove Gvineje. Kako je po svom karakteru bilo talasokracija, Madažapahitsko kraljevstvo nikada nije zadiralo u unutrašnjost većih otoka, poput Bornea i Sulawesija, koji su bili prepušteni sami sebi. Ipak, Madžapahit je prvo kraljevstvo koje je uspjelo teritorijalno zauzeti ono što će kasnije postati Indonezija, a također i područje Malajskog poluotoka i neke južne filipinske otoke. Madžapahitsko je kraljevstvo izgubilo svoju moć tijekom 16. st. kada je Indoneziju stao osvajati islam. Iako se islam na Sumatri pojavio već krajem 13. st., u Acehu, do kraja 16. st. obuhvatio je čitavu Sumatru i Javu, sultanat Brunej na Borneu (površinom mnogo veći od današnje državice), te dva moćna sultanata na Molučkim otocima – Ternate i Tidore. Iz ovih potonjih islam se proširio i na južne Filipine. To su inače najistočnija autohtono islamska područja na svijetu. 1512. stižu prvi Europljani, Portugalci, koji su se trudili staviti šape na trgovinu začinima koji su uglavnom dolazili s Molučkih otoka (može se reći da je u to vrijeme na Molucima novac doslovce rastao na drveću). Portugalci su u tu svrhu osvojili Malaku, koja im je trebala služiti kao prolazno uporište na putu do Goe i onda do Europe. Stoga su došli u sukob s Acehom, iz kojega su izišli kao pobjednici. Međutim, 1602. na sceni se pojavljuje novi igrač – Vereenigde Oost-Indische Compagnie, Ujedinjena Istočnoindijska kompanija (VOC), jedna od prvih transnacionalnih korporacija, sa sjedištem u Nizozemskoj. Već sam u poglavlju o Jakarti opisao kako su Nizozemci izgurali Britance i osigurali si svoju dominantnu poziciju u Indoneziji. Prvih 200 godina nizozemskog utjecaja u Indoneziji riječ je dakle bila o gospodarskom subjektu, a ne o državi kao takvoj. Tek kada je VOC 1800. bankrotirala, njezinu je imovinu preuzela nizozemska država, koja će ubrzo i sama pasti pod Napoleona, što će otvoriti priliku Britancima da nakon 200 godina preuzmu prevlast i u tom dijelu svijeta. Zanimljivo je da je Nizozemska Istočna Indija postojala kao nizozemska kolonija čak 11 godina nakon pada Nizozemske. 1811. Britanci preuzimaju Javu, ali već 1814. dolazi do trgovine – Nizozemci Britancima daju Malaku u zamjenu za Javu i Bencoolen. 1825. Javanci su podigli ustanak pod vodstvom Diponegora, koji je trajao 5 godina. Premda su Nizozemci na kraju taj ustanak ugušili u krvi, bio je to prvi čin pobune protiv kolonijalne vlasti, a Diponegoro će do danas ostati simbol borbe za slobodu. Iako, stvari naravno nisu toliko romantične. Kao i Zrinskom i Frankopanu, motiv za Diponegorovu pobunu bili su prije svega njegovi osobni gubitci kao feudalca uslijed određenih nizozemskih kolonijalnih odluka. Nakon gušenja pobune, Nizozemci su bez otpora odlučili uvesti tzv. kultivacijski sistem na Javi, tj. osnutak velikih plantaža s uzgojem ljetine za izvoz, što je bila klasična kolonijalna eksploatacija. 1870-ih započeo je rat u Acehu, koji je trajao 30-ak godina i dobrano financijski iscrpio kolonijalne vlasti. Tek je početkom 20. st. Nizozemska u potpunosti obuhvatila teritorij koji će kasnije postati neovisna Indonezija. Ujedno je početak 20. st. bio razdoblje kada je Nizozemska počela provoditi tzv. Etičku politiku, kojom je domaćem stanovništvu omogućila pristup kolonijalnom obrazovanju. Vjeruje se da je tomu dosta pridonio Multatulijev roman Max Havelaar, koji je senzibilizirao javnost prema lošim postupcima kolonijalnih vlasti. Obrazovanje je doprinijelo izgradnji uskog sloja domaćih intelektualaca koji su počeli gajiti nacionalističke i antikolonijalističke ideje. Zanimljivo, Nizozemci su isprva gledali dosta blagonaklono na indonezijski nacionalizam, jer su ga smatrali brigom lokalnog stanovništva za vlastito blagostanje, pri čemu naravno nitko neće ugroziti njihov položaj kolonijalnih gospodara, a ujedno će ih to lišiti odgovornosti da se oni moraju brinuti za dobrobit lokalaca. No kada su krenuli prvi antikolonijalistički zahtjevi, stvari su postale oštrije, pogotovo kada se u to upetljala i Komunistička partija Indonezije. 1926. započeo je val štrajkova gradskih radnika koji se proširio kolonijom, na što su nizozemske vlasti odgovorile hapšenjem ukupno 13 000 prosvjednika, mahom komunista i nacionalista, od kojih je jedan dio dobio zatvorske kazne, a jedan dio prognan na Novu Gvineju. I tako su se stvari odvijale sve do Drugog svjetskog rata, kada je došlo do situacije slične onoj u Francuskoj Indokini. Japan je okupirao Indoneziju, a kako je Nizozemska, za razliku od Vichyjevske Francuske, bila posve okupirana od nacista, to je Japancima dalo za pravo da uvedu svoju upravu na području Indonezije. Kada je Japan odlučio kapitulirati, japanska je vojska svejedno ostala u Indoneziji kao neka vrsta čuvara za Nizozemce, dok se ne vrate. 17. kolovoza 1945. Sukarno i Mohammad Hatta proglasili su stvaranje slobodne Republike Indonezije, na čitavom području Nizozemske Istočne Indije. Nizozemci su se unatoč tomu vratili i pravili da se ništa nije dogodilo, a na pružanje otpora i odbijanje uspostave ranijeg kolonijalnog stanja odgovorili su novom opresijom. Uslijedio je četverogodišnji sukob u kojem se Nizozemska suočila s jakim kritikama od strane Velike Britanije i SAD-a, te je naposljetku u prosincu 1949. pristala na primirje i davanje neovisnosti Indoneziji. Ali i tu su pokušali izigrati stvari, pa su se odlučili na stvaranje sebi lojalne države zvane Sjedinjene Indonezijske Države, koja je trebala ostati u svojevrsnoj uniji s Nizozemskom, vjerojatno slično današnjoj uniji između Bjelorusije i Rusije. Naime, u Nizozemskoj je vladao snažan osjećaj da je zadaća Nizozemske pomoći Indoneziji da se razvije i nisu im bili jasni zahtjevi za potpunom neovisnošću, tim više što su vođe indonezijskog nacionalnog pokreta smatrali izdajicama i kolaboracionistima, budući da su tijekom Drugog svjetskog rata surađivali s Japancima. No Sjedinjene Indonezijske Države su se ipak ujedinile sa Sukarnovom Republikom Indonezijom u jedinstvenu državu, i to 17. kolovoza 1950., točno na petogodišnjicu prvog proglašenja neovisnosti. Predložena unija nastavila je postojati do 1956., kada je Indonezija iz nje jednostrano istupila. Nizozemci su međutim imali još jednu kartu – zadržali su svoj dio Nove Gvineje, iako je Indonezija polagala pravo i na nju (zanimljivo je da se s time nije slagalo lokalno stanovništvo – jedan njihov dio zalagao se za neovisnost, a jedan drugi veliki dio nije uopće imao pojma da postoji nekakva država, kolonijalna uprava i slično, budući da je velik dio stanovništva Papue još i u 20. st. živio u kamenom dobu). Nizozemci su naime smatrali da će osamostaljenjem Indonezije doći do problema za Indose, potomke miješanih indonezijsko-europskih brakova ili čak čistokrvne Europljane koji su međutim rođeni i odrasli u Indoneziji. Stoga su smatrali da mora postojati određen teritorij rezerviran za te ljude, te da bi Nova Gvineja bila idealna za to, budući da lokalno stanovništvo ionako nije sposobno za samoodređenje (što možda i jest bilo činjenično stanje, ali radi se o tipično kolonijalističkom načinu gledanja na stvari). Natezanje oko Nove Gvineje preraslo je u to da je Nizozemska odlučila dati nezavisnost teritoriju kao samostalnoj državi, samo kako ne bi pripao Indoneziji. Uslijedio je kraći sukob između Indonezije i Nizozemske, koji je naposljetku završen dogovorom da teritorij bude stavljen pod kontrolu UN-a nakon čega bi trebao uslijediti plebiscit o samoopredjeljenju. Koji se nikad nije dogodio. 1969., nakon niza izglasavanja u kojima je tisućinjak nasumično odabranih ljudi diljem zapadnoga dijela Nove Gvineje, pod prismotrom vojske „dragovoljno glasalo“ za priključenje Indoneziji (Indonezija to zove „Aktom slobodnog izbora“, dok ga protivnici cinično zovu „Aktom bez izbora“), Indonezija je anektirala teritorij i prozvala ga Irian (za što se tvrdi da je akronim od Ikut Republik Indonesia, anti-Nederland, „Pridružite se Republici Indoneziji, anti-Nizozemska“, iako je u stvari riječ iz nekog lokalnog jezika i znači „slavni“). Naravno da i danas postoji pokret za samoopredjeljenjem zapadnoga dijela Nove Gvineje, ali Indonezija je naseljavanjem Javanaca, Balijaca, Sundanaca i Maduraca dosta promijenila tamošnji demografski sastav, tako da bi čak i eventualni referendum mogao pokazati da većina stanovnika želi ostati u Indoneziji.
O tome što se u Indoneziji događalo u drugoj polovici 20. st. pisat ću nekom drugom prilikom, i ovo je već predugačko…
Post je objavljen 29.11.2015. u 02:16 sati.