Muke na putu za rajski otok

Moja majka ima jedan pomalo vulgaran izraz koji glasi „dati dreku pljusku“, a koji otprilike znači „uložiti trud u neki posao koji se onda izjalovi“. Danas sam ja dao dreku pljusku. No krenimo redom.
Buđenje u 7.15, cimeri jasno još spavaju, a usnuli su prije mene. Eto, zato ne volim dormitorije – ne možeš se spakirati ni navečer, jer svi legnu prije tebe, niti ujutro, jer svi još spavaju. Srećom da barem nemam vrećice u koje bih pakirao stvari, pa da još s tim ne moram šuškati (iako mi je prljavo rublje u jednoj). U 2 minute do 8 provjeravam je li ženska s recepcije i iz kuhinje već budna, nije. Mislim, ne znam je li budna, nigdje ju ne vidim. 2 minute kasnije ju vidim, u dvorištu otvara vrata nekom tipu. Signaliziram joj da bih trebao doručak, vlak mi kreće točno u 9, a moram se još i dotegliti do kolodvora. Doručak je gotov oko 8.13, ona bi mi odmah pozvala taksi, kao da nije svjesna da mi je upravo servirala vruće rezance i vrući čaj. Uspijevam to ipak ubaciti u sebe, iako je taksi u međuvremenu stigao. Srećom mu taksimetar ne radi dok čeka. Grabim stvari, cimeri su se u međuvremenu probudili (nisam ih valjda ja…?), taksi je naravno Blue Bird, i onda tek primijetim da je uniforma vozača zapravo košulja od batika s plavim cvjetnim uzorkom koji ima i ptice na sebi (dakle, obalni batik). Iako je subota, to u Surabayi ništa ne znači, promet je podjednako gust, no za dvadesetak smo minuta ipak na kolodvoru, taman da još kupim nešto u Dunkin' Donutsu i otrčim u vlak. I tamo primijetim zanimljivu stvar. Naime, moj je vagon broj 3, klasa eksekutif. No na vagonu broj 3 piše bisnis. Mislim si koji je sad ovo vrag, jesu li me opet smuljali za kartu, ali pada mi na pamet jedna luda pomisao koju odlazim provjeriti. Točno. U stražnjem dijelu vlaka postoji vagon broj 3 koji je eksekutif. Oni jednostavno daju brojeve vagonima po klasama, a ne po rednom mjestu počev od lokomotive, tako da u vlaku teoretski možete imati tri vagona broj 1, ako imate ekonomi, bisnis i eksekutif klasu. Što se čudim, pa tako je godinama vagon na noćnom vlaku Zagreb-Split, koji se u Perkoviću odvajao za Šibenik, imao broj 18, iako je u vlaku zadnjih godina možda bilo svega 6 vagona. Onda su prvo ukinuli direktni vagon, a zatim i cijeli vlak. Eto, pa se ti zezaj s numerologijom… To ujedno pojašnjava i zašto sam ono u vlaku za Palembang spavao u bisnis klasi – jer mi nije pala na pamet ista stvar kao sada ovdje. A nije mi ni nitko od osoblja ukazao da sam u krivom vagonu.
Krećemo čak i prije 9 sati, ne znam kako to, ovo je Indonezija, ovdje sve kasni. Vozimo se isprva na jug, u jednom času prošavši pored Lusija, najvećeg blatnog vulkana na svijetu. Lusi je skraćenica za Lumpur Sidoarjo, pri čemu za lumpur već znamo da je blato (jer je Kuala Lumpur Blatno ušće), a Sidoarjo je ime mjesta pored kojega se to dogodilo. Znači, Sidoardžansko blato. Blato je počelo izlaziti u svibnju 2006., navodno nakon sondažnih bušenja za plin, iako neki za to optužuju potres u Yogyakarti koji je bio taman dva dana ranije. Najglasniji u tim optužbama su zaposlenici kompanije Lapindo Brantas, koja je inače izvođač bušačkih radova (a ako ispadnu krivima morat će platiti odštetu stanovništvu koje je pretrpjelo posljedice erupcije; ako nisu oni krivi, obeštetit će ih država), ali i tadašnji ministar socijalne skrbi, čija obitelj kontrolira spomenutu kompaniju (što sam ono rekao o vladama?). Dotični se čak skanjivao posjetiti mjesto nesreće u svojstvu ministra. Na kraju je Lapindo Brantas ipak nevoljko platio kompenzaciju, iako neke obitelji tvrde da nisu obeštećene. Pravno natezanje se nastavlja. U međuvremenu je aktivnost vulkana jenjala, s 180 000 m3 dnevno na oko 10 000 m3 dnevno, te se očekuje da bi u nekoliko idućih godina mogao posve zgasnuti, a prema nekim stručnjacima pokazuje i znakove pretvaranje u kalderu (urušavanja samog u sebe). Iako je za lokalno stanovništvo bio katastrofa, Lusi je ujedno i jako zanimljiv geolozima, budući da je to prvi puta da su mogli pratiti nastajanje novog blatnog vulkana, dotada su se uvijek morali zadovoljiti postojećima. No iz vlaka se zapravo ne vidi gotovo ništa – mi se vozimo uz branu koja je podignuta da se blato ne bi dalje razlijevalo po okolnim poljima. Ionako je već prekrilo jedan dio autoceste koja spaja Surabayu i Probolinggo, tako da će morati graditi novu dionicu, a kao što se vidi iz priloženog, došlo je i nedaleko pruge. Problem je i metan koji istječe, tako da bilo kakva nepažljiva vatra, makar i cigaretni opušak, može uzrokovati eksploziju.
Ostatak vožnje vlakom do Banyuwangija protekao je u pisanju, promatranju zelenih pejzaža Jave prošaranih vulkanskim stošcima, a jedina neugodna stvar dogodila se kad je u jednom času čitav vagon ostao bez struje, što je značilo i bez klime. Osjećao sam se kao ona žaba koju kuhaju, uopće ni ne kužiš, a odjednom si lokva znoja. Ta je agonija trajala kojih 20-ak minuta, možda i pola sata, izgubio sam osjećaj za vrijeme, a onda je odjednom proradilo. Je li izbacio osigurač (pa nije jedan za sva trošila u vagonu) ili je posrijedi bilo nešto drugo, ne znam. Ujedno sam uzeo i ručak, jedan od njihovih lunch paketa koji sadrže rižu, tofu, nešto što je ličilo na onaj bijeli i kruti dio suhog kupusa, te piletinu. Osim piletine, koja je bila ljuta, sve ostalo je bilo posve bezukusno. Očito im ljutina toliko spali okusne pupoljke da nemaju potrebe za slanim.
Napokon, nakon šest i pol sati vožnje, stižemo u Banyuwangi. Banyuwangi je gradić na krajnjem istoku Jave, a meni je ostao u sjećanju iz knjige Besa Jože Horvata, kada su iz nekog razloga pod okriljem noći trebali pristati u tu luku (mislim da je bila neka fora da nisu imali dozvolu pristajanja u indonezijskim lukama prije nego ju izvade u Jakarti, ali su iz nekog tehničkog razloga ipak odlučili pristati poskrivečki), te im je onda pijetao, kojeg su imali na brodu, počeo kukurikati i tako uzbunio pola luke, a oni morali opet isploviti. I tako je onda njemu to ime zvučalo nekako zlokobno, iako je zapravo riječ o sasvim običnom javanskom gradiću (iskreno, željeznička je stanica koji kilometar sjevernije od njega, kod pristaništa trajekta, tako da ga baš i nisam nešto razgledao). Inače, kad već spominjem Jožu Horvata i njegovu Besu, njemu je ove godine stogodišnjica rođenja i ujedno pedesetgodišnjica kako se otisnuo na svoj put oko svijeta. Ima li simbolički bolje godine da se i ja, kao Iteo u njegovom Waitapuu, uputim prema onome za čim sâm žudim? Sve se nekako vrti oko te Polinezije…
Kako rekoh, trajektno je pristanište udaljeno kojih tristotinjak metara od željezničkog kolodvora, tako da ću ja tu udaljenost prepješačiti. Naravno, ima i tu taksista koji će malo naivnije turiste prebaciti vozilom do luke i oteti im neku solidnu cifru. Karta za trajekt košta 7000 rupija, Bali je ovdje praktički na puškomet, a iz daljine me čak podsjeća i na neke dijelove jadranske obale, npr. u Crnoj Gori. Trajekti su daleko manji od onih preko Sundskog tjesnaca, a također plove danonoćno. Vožnja nominalno traje oko pola sata, no trajala je i dulje, jer je moj trajekt radio neke čudne manevre, križao, između ostaloga i zato što ga je more dobro ljuljalo, unatoč tomu što se baš nije vidjelo na samoj površini mora da je toliko uzburkano.
Nakon pristajanja na Bali, točnije u neugledno pristanišno mjesto Gilimanuk, pomičem vrijeme jedan sat unaprijed. Sada sam sedam sati ispred Hrvatske, kao i onaj jedan dan u Singapuru između povratka Hrvatske na zimsko računanje vremena i moga odlaska u Indoneziju. Naravno, na pristaništu me čeka hrpa kojekakvih mufljuza koji svi imaju svoju šemu kako da me prebace do Denpasara, uglavnom taksijem. Mora ovdje negdje biti i autobusni kolodvor. Izlazim iz zgrade pristanišnog terminala i jedan tip mi kaže „Denpasar bus?“ Okrećem se i pitam koliko. Ovaj mi pokazuje na svog kolegu, koji je navodno kondukter autobusa i koji kaže da ne zna baš engleski. Ali cijena je jasna – 100 000 rupija. Denpasar jest oko tri sata vožnje odavde, ali svejedno, direktna autobusna karta Surabaya-Denpasar košta 150 000 rupija, a ovo nije dvije trećine puta, prije trećina. Sumnjivo mi je to. Ovaj mi pokazuje da pričekam, kažem da ću platiti kada autobus dođe i kada vidim na što liči, ne smeta mu to. Dok čekam, gledam na internetu koliko bi trebala koštati karta Gilimanuk-Denpasar. Kaže, 30-50 tisuća, ovisno o kvaliteti busa. A ja bih ovdje trebao platiti duplo? Neće ići. Ustajem se i malo se vrzmam uokolo, odlazim prema parkiralištu pored, tamo jesu neki busevi, ali čini mi se da oni idu u suprotnom smjeru, tj. na Javu. Izlazim iz kompleksa terminala zaštićen od pogleda nekim kamionom (koji na vratima ima nacističku svastiku – znam da su ovdje hinduisti, i da je svastika hinduistički simbol, ali ova, s krakovima u smjeru kazaljke na satu I zarotirana za 45° JEST nacistička), te potom krećem cestom prema mjestu Gilimanuku, točnije onamo gdje mi Google Karte pokazuju da je autobusni terminal. Onaj kondukter je ipak primijetio da sam se udaljio, pa viče za mnom, ja ignoriram, onda kreće motorom za mnom, i to ignoriram (što su oni gorljiviji, meni je to samo veći znak da je u pitanju muljaža), te za 15-ak minuta, prošavši pored nekoliko manjih hramova i nekoliko pasa koji su s druge strane ceste lajali na mene (a na Baliju vlada epidemija bjesnoće, pa mi nije baš bilo svejedno) stižem do mjesta gdje bi trebao biti terminal. S naglaskom na trebao, jer tamo nema ničega. Opet dolazi neki tip na motoru, pita me trebam li prijevoz, ja ga pitam gdje je autobusni terminal, on daje neki neodređeni odgovor i kaže mi da stanem tu pored ceste i da će me pokupiti neki od autobusa. Pitam ga znade li koliko je karta do Denpasara, kaže „Mislim, 50.“ Dooobro, znači ispravno sam procijenio…
U međuvremenu se spušta mrak, uslijed čega sve teže vidim jesu li vozila koja prolaze cestom pored mene kamioni ili autobusi. Sjećam se slične situacije kada sam se ono u Kini vraćao s rižinih polja. Naposljetku, budući da sam već poprilično žedan, odlazim u obližnji Indomaret, gdje onda ponovno pitam gdje je autobusni terminal. Frajer mi odgovara nešto iz čega shvaćam da moram izaći i skrenuti lijevo (a to je dakle smjer iz kojeg sam došao) i onda…dalje ne kužim. Tražim ga da mi ponovi, možda pojasni na engleskom (iluzorno), ili da me barem odvede dotamo, i doista, on izlazi do vrata, otvara ih, pušta mene van, i to je to. On ostaje unutra. Pa dakle, ja ću poludjeti. U ovoj zemlji, kada jasno tražiš pomoć, onda ti nisu voljni pomoći, kada ničim ne pokazuješ da ti treba pomoć, odmah se sjate. Ne isključujem da ima i onih koji vam iskreno žele pomoći u takvoj prigodi, ali većinom su to muljatori. Kako to procijeniti? Je li bolje otvoreno porazgovarati sa svakim, pa onda procijeniti mulja li vas, ili pak a priori odbijati sve, riskirajući da tako odbijete i nekoga dobrohotnog? Doista ne znam, ovaj prvi način vam svakako štedi vrijeme, ali vas i lišava blagodati indonezijske gostoljubivosti, koja je neupitna činjenica, a u to sam se uvjerio u nekoliko navrata.
Vraćam se do onog mjesta gdje sam ranije stajao, u jednom času stvarno nailazi jedan autobus. Mašem mu, derem se, ali on promiče i odlazi u noć. Zdvojno psujem, ne znajući je li to iznimka ili pravilo. Pojavljuje se i neki tip na motoru koji me pita treba li mi taksi, ja mu prilično nabrušeno odgovaram da me ne zanima taksi, da trebam autobus. „Autobusa nema.“ Poznate su mi već te fore. Želim li ipak taksi? Ne, hoću autobus. „A, autobus, autobus…“ govori on i kima, kao kada razgovaraš s osobom koja ima deluzije, pa potvrđuješ ono što ona tvrdi i misliš si svoje, a on kao da je još i uvrijeđen što sam ja zauzeo agresivan komunikacijski stav. Na kraju ga pitam „Terminal bus di mana?“ (Gdje je autobusni terminal?), na što mi on samo rukom pokazuje u smjeru pristaništa i kaže „Tamo.“ Nakon što su pored mene kao pored turskog groblja prošla još dva manja autobusa, prtim ruksak na leđa i stvarno se vraćam prema pristaništu, za svaki slučaj ponijevši i popijene boce pića iz Indomareta, ako se budem morao braniti od pasa. No srećom i opet samo laju, a ja sam za 15-ak minuta opet u pristaništu. Tek sada kužim da je nasuprot pristaništa zgrada autobusnog kolodvora, u ovo doba već sablasno prazna. No tamo ipak stoji nekoliko lokalnih buseva, svima piše da idu u Denpasar. U mraku su, ali ima već nekih putnika unutra. Spremam se ukrcati, kada mi jedan tip dolazi reći da su to lokalni busevi i da njima treba 5 sati do Denpasara, da je bolje da idem ekspresnim busom. OK, koliko košta ekspresni? 100 000. Opet isto. A ovaj? 30 000. Hm. 5 sati u kokošarskom indonezijskom busu, a već je sada oko pola 8 navečer… A gdje stoje ekspresni? Pokazuje mi na cestu, sugerirajući da ekspresni prolaze tuda kada se iskrcaju s trajekta. Upućujem se duž ceste natrag prema pristaništu, došavši do izlaznih vrata iz područja luke, gdje sjede neki tipovi u uniformi, valjda su policajci. Jedan nešto natuca engleski, pita me što trebam, ja mu objasnim, on kaže da ekspresni busevi doista prolaze ovuda i da mogu tu pričekati. I da bi karta mogla biti nekih 70 000. Bolje. Nisam sjedio ni 5 minuta, kada se pojavio jedan od daljinskih autobusa, oni ga zaustavljaju, pitaju stjuarda ima li mjesta, očito ima, dajem prtljagu da ju ukrcaju, ali ju on nosi u kabinu, ne u bunker, onda mi objašnjavaju da autobus mora prvo na neku kontrolu, pa ću se ja ukrcati nakon toga. Ne znam kakvu kontrolu, bilo bi logično da se kontrola obavlja nakon odlaska s Balija, s obzirom na bjesnoću. Ukratko, dok je moja prtljaga u busu, ja ću sjesti na motor s jednim od tih tipova koji su valjda policajci, te će me on prevesti do mjesta gdje će me bus skupiti. A to je mjesto skroz na kraju Gilimanuka, gdje se razdvajaju cesta koja ide duž sjeverne obale i ona koja ide duž jugozapadne prema Denpasaru. Vožnja traje možda 5 minuta, ali vraški neudobnih 5 minuta, prilikom čega se hrvam sa svojim šeširom koji nisam imao kamo staviti nego na glavu. Srećom, svi su članovi skupa na broju pri dolasku na cilj (osim velikog ruksaka, koji je u autobusu), a potom nakon 3-4 minute stiže i dotični bus. Kontrola očito nije dugo trajala. Ukrcavam se, zahvaljujem ovom s motora na pomoći, bus je poluprazan, klima radi nenormalno, sjedala su udobna, stjuard zna samo indonezijski, a karta je – 100 000 rupija. Znači, svi ovi manevri bili su zato da opet izađe na ono kako je bilo na početku. Dao sam dreku pljusku. Izmoren još malo piskaram, pa potom pokušavam zadrijemati, sretan da sam ipak u busu za Denpasar…
Ali nije gotovo. Budim se oko 10.20, autobus upravo ulazi na neki autobusni kolodvor. Gledam na Google Kartama gdje smo, na kojih 20-ak minuta vožnje od Denpasara. OK, to nije moj kolodvor, moj je bliže gradu. Ali stjuard mi objašnjava da ovdje trebam sići, da autobus ovdje završava vožnju. Hm, pa bit će valjda neki Uber, na Baliju ih ima. Izlazim van, guram se kroz taksiste, koji ne prihvaćaju „ne“, jedan je trčao sa mnom nekih 50 metara samo da bi ga dočekao moj urlik „Fuck off!“, na opće oduševljenje ostalih taksista. Izlazim na glavnu cestu, OK, sad da naručim Uber…nema ih. Tj. ima ih, ali svi su južnije. Ja sam izvan zone u kojoj mogu naručiti vozilo. Morat ću hodati neko vrijeme dok ne uđem u nju. Koliko? Pa kojih pola sata… Naravno, trubi mi još neki taksist, vozilo pripada jednoj od službenih kompanija, ali čim on meni trubi i bori se za mušteriju, znači da tu ima interesa koji se meni ne sviđa. Ili će mi predložiti vožnju bez taksimetra, ili je možda čak privatni vozač koji svojim vozilom dublira izgled neke od službenih taksi-firmi (ima i toga po Indoneziji, i to dosta, pogotovo ako ste neiskusni turist, pa ne znate na što sve morate obratiti pažnju). Mašem mu da prođe. Zapravo, grozna situacija. Postao sam paranoičan, i ponekad razmišljam bih li trebao ipak pristati na pokoju malu prevaru (koja čak nije ni preskupa u europskim okvirima) i sačuvati svoju komociju. Jer tumarati u pola 11 navečer na 20-km od svoga hostela ne znajući kako doći do njega, nije baš najmudriji izbor. Ali opet, stvar je principa. Ne želim biti prevaren i zakinut, iako sam vjerojatno već stotinu puta to bio. Ne želim to biti dok znam da me zakidaju.
Hodam prema gradu, nadajući se nekakvom deusu ex machina. I doista se pojavljuje neki tip na motoru, koji me pita kamo trebam, može li mi on pomoći. Kažem mu da bi mi trebao auto, teško da mi on može pomoći sa svojim skuterom. No tip se ipak ne da, kaže mi da do Denpasara ima kojih 15 km. Nadodaje i da mi želi pomoći jer sam gost u njegovoj zemlji. Nakon malo krzmanja ipak prihvaćam, premda sam svjestan da podosta riskiram – tip možda ima nečasne namjere, možda je pijan ili napušen, što u balijskom prometu može biti kobno, a ja još imam ogromni ruksak na leđima i to će poremetiti stabilnost skutera. No Bog čuva budale, pa ipak sjedam na taj motocikl. On se još pokušavao i nešto razgovarati sa mnom za vrijeme vožnje, okrećući se u poluprofil, na što sam ga ja upozorio da bi mi bilo draže da gleda cestu, što je njemu bilo smiješno, u smislu „Vidi naivca, misli da ne znam voziti.“ Nadao sam se da mu neće zazvoniti mobitel ili takvo što, da neće naići neki luđak iz suprotnog smjera… Vozio je većinom 50 na sat, što znači da nam je trebalo kojih 15-ak (vrlo dugih) minuta do autobusnog terminala (onog glavnog u Denpasaru). Tip, koji se inače zove nešto kao Bayu, mi je objasnio da po novom daljinski autobusi svi završavaju vožnju na tom udaljenom terminalu, a da je ovaj samo za lokalne otočke autobuse. I naravno, da nijedan od taksista s toga terminala ne vozi na taksimetar. Ostavlja me pored jednog službenog taksija sparkiranog uz rub ceste, bojao sam se da će me možda tražiti novac za tu uslugu, ali srećom je čovjek doista bio samo ljubazni Indonežanin, koji mi je vratio vjeru u čovječanstvo. Da bi ju taksist odmah poljuljao. Kada mu pokažem adresu, on kaže „To je dosta blizu Kute (glavnog otočkog središta noćnog života, op. a.), može 100 000?“ Ja mu kažem da hoću taksimetar. On mi nudi 80. Taksimetar. 70. Ne znam zašto je toliki problem ići na taksimetar? On se smije i mahne mi da ipak uđem. Ukrcavam prtljagu, on dovršava svoju šalicu kave, ulazi u vozilo i pali taksimetar. Hvala Bogu. Prolazi mi kroz glavu sličan slučaj iz, čini mi se, Ho Chi Minha, gdje je jeftinije za vožnju do aerodroma unaprijed dogovoriti cifru s vozačem nego ići na taksimetar. Nadam se samo da nije to i ovdje slučaj, a da onaj vozačev smijeh nije bio upravo reakcija na moju budalaštinu. Srećom, nije. Vožnja izlazi 65 000 rupija (čak i malo manje, ali sam zaokružio), a iskrcava me na mjestu gdje bi po Google Kartama trebao biti moj hostel. To je neka uličica u kojoj, nakon kojih 200 metara hoda utvrđujem da hostela nema. Adresa je uobičajeno kriptična, tako da se zdvojno vraćam do glavne ceste, tražeći nekakvu ploču, nešto slično. Krećem niz ulicu, te potom vidim jedno veliko parkiralište između dva niza zgrada, odvojeno rampom, i srećom, to je upravo ono što trebam. Hostel je u jednoj od tih zgrada, podijeljene su na sektore gotovo pa vijetnamske širine, obavljam prijavu, smješten sam u dormitoriju koji ima 16 kreveta, srećom je samo jedan zauzet. Nakon cjelodnevnog puta i iscrpljujućih obrata, vrijeme je da se otuširam i svalim u krevet, nemam snage za ništa drugo. Tek sam sada, pišući ovo, primijetio da osim onog obroka u vlaku (i, dobro, doručka) nisam ništa pošteno pojeo cijeli dan. Bilo je previše stresno. Nadam se da će barem boravak na Baliju biti manje stresan od dolaska na njega…