Kolonijalni biser u sjeni vulkanâ

subota , 21.11.2015.

Danas je dakle dan za Malang. Do njega se može vlakom, ali vlak ide svega dvaput dnevno – u vampirske jutarnje i kasne večernje sate. U međuvremenu imate obilje buseva, svakih desetak minuta, no svi oni polaze sa središnjeg autobusnog terminala koji je naravno na rubu grada, 10 km od centra. Znači, opet taksi. Postoji doduše i gradski bus, ali nisam točno istražio gdje, kuda i kako. Stoga se upućujem do onoga šoping centra gdje sam prethodne večeri večerao, kako bih tamo pronašao taksije na taksimetar (stoje na stajalištu ispred). Hodajući dotamo, primjećujem još jedan od onih nezgodnih sitnih kvarova. Otpala mi je naime capica na naočalama. Ja to tako zovem, ne znam ima li neki službeni izraz, riječ je o pločici od neke savitljive plastične mase koja se stavlja na one nožice na naočalama koje idu po jedna sa svake strane nosa i služe kao kočnice da naočale ne klize. Svrha tih capica je da spriječe žuljanje. Već mi je bila nekoliko puta otpala, pa sam ju opazio i vratio natrag, no sada mi je negdje usput ispala. Valjda ću negdje naći neku optiku…
Taksijem sam za 15-ak minuta na terminalu, koji je naravno kaotičan i prepun kojekakvih posrednika, taksista i inog ološa koji vas samo razvlači amo-tamo. Srećom, postoje putokazi kojima se uspijevam probiti do perona za međugradske buseve, gdje naravno stoji i jedan za Malang, klimatizirani, cijena je 15 000 rupija, plaća se u busu, nisam nigdje ni vidio neki šalter za kupovinu karata. Dimenzije sjedala su indonezijske, srećom je mjesto pored mene ostalo prazno tijekom tih sat i pol do dva vožnje. Udaljenost nije velika, ali je promet popriličan, vozač čak zlorabi veličinu svog vozila i šiša pored kolone kroz zaustavnu traku. Petak je, ne mogu procijeniti je li tolika gužva zbog toga, ili zato što je to jednostavno Indonezija. Da moram, tipovao bih na potonje.
Kolodvor u Malangu je ista priča kao u Surabayi, samo ponešto manja. I nalazi se samo 5 km od centra grada. Za prijevoz do centra služi bemo (često ga zovu i angkot, tj. angkutan kota, gradski prijevoz), a meni će to biti prvi puta da se vozim u njemu. Riječ je dakle o izuzetno niskim kombijima (indonezijski gabariti) u koje stane otprilike desetak ljudi, a koji kroz grad prolaze fiksnim rutama, stajući usput bilo gdje i bilo kad – jedini kriterij je postojanje nekoga tko želi ući ili izaći, te eventualno vozačeva procjena da bi netko želio ući (čitaj, kad vidi stranca). Zaustavljanje je međutim poprilično simbolično, više se radi o smanjivanju brzine, pa potom putnik uskače ili iskače. Naravno, preporučljivo je imati sitan novac za vožnju (karata jasno nema), jer u protivnome vozač mora posve stati, vraćati vam kusur…a tu se gubi vrijeme, ali i dobro mjesto u prometu. U ovom smo bemu u početku bili samo jedna cura koju sam čini se jutros vidio u hostelu u Surabayi, azijatskog izgleda, ali koja je govorila engleski (nisam ju pitao odakle je, ne želim druge ljude podvrgavati tom pitanju koje sam sâm toliko zamrzio), i naravno ja. Rečeno nam je da vožnja za nas dvoje košta 10 000, znači 5000 po osobi. Kraće dionice koštaju i manje, obično po dvije-tri tisuće. Dajem joj 5000, ona ima novčanicu od 10 000, a onda ona silazi ranije, traži neki svoj smještaj, i plaća s tih 10 000. Sad sam ja u dvojbi jer ne znam hoće li me vozač pokušati smuljati (na početku je jasno rekao da je 10 000 za dvoje), smišljam kako se opravdati na jeziku koji ne znam, no srećom je moja zabrinutost bespotrebna, na izlasku me ne traži nikakav dodatan novac. Kad se uzme u obzir da su mi i bus pošteno naplatili, izgleda da je danas dobar dan. Ili ja imam a priori negativna očekivanja u pogledu svih Indonežana.
Bemo me ostavlja u središtu grada, gdje se nalazi središnji trg, nazvan Alun-alun kota (inače, riječ alun znači „trg“, a njeno ponavljanje ovdje ne znači množinu, nego važnost), na čijoj je sredini park, dječje igralište i drugi rekreativni sadržaji. Tu je čini mi se i neka smotra izviđača, vidim nekoliko odreda kako marširaju, svi odjeveni u smeđe uniforme s crveno-bijelim maramama oko vrata. Na trgu se nalaze jedna pored druge i glavna džamija i protestantska crkva, a ja se prvo upućujem u potragu za nekim Mamonovim hramom (tj. šoping centrom), kako bih pronašao internet da učitam dnevni zapis, a možda čak i optiku. Ima jedan relativno blizu, pa se tamo upućujem u brzogrizni restoran A&W (američka franšiza koje nema baš puno po Europi, ali čini mi se da je u Indoneziji uhvatilo korijena sve što je moglo – imaju McDonald's, Pizza Hut, Burger King, Wendy's, A&W, KFC, Starbucks, Dunkin' Donuts, a onda još i svoje franšize kojima kopiraju strance, kao onaj CFC), nadajući se da će oni imati wi-fi. Nemaju. Ali ću zato probati nešto što liči na piadinu s piletinom i mangom, te još uzeti vafl sa sladoledom. A&W je inače najpoznatiji po root beer floatu, obroku (ne znam uopće kako da to nazovem, jer ne znam je li desert ili piće) u kojem se u root beer (bezalkoholni biljni gazirani napitak koji ima nekakav čudan naparfimirani okus, sličan onoj sarsaparilli koju sam jednom spominjao) stavlja kugla sladoleda od vanilije. Možda drugi put. Ova piletina i mango čak i nisu bili toliko loši, iako je to još uvijek fast food i pitanje je kolika je kvaliteta tih sastojaka (mango je svakako kvalitetniji od onoga koji možete kupiti kod Todorića). Nakon ručka stvarno prolazim pored jedne optike, nemaju ono što mi treba, ali me šalju u drugu optiku preko puta, gdje za 15 000 rupija dobivam nove capice. Inače, moram priznati da sam u Malangu bio ugodno iznenađen činjenicom da su svi s kojima sam poslovao vladali korektnim engleskim (osim vozača bema, ali to od njih ni ne očekujem).
Sada se napokon mogu posvetiti obilasku Malanga. Ako je Bandung Pariz Jave, Malang je Pariz istočne Jave. Drugi najveći grad na istočnoj Javi, Malang ima nešto manje od milijun stanovnika i zadržao je staru kolonijalnu urbanističku osnovu, sa širokim avenijama uzduž kojih su smještene kolonijalne vile. Klima je ugodno prohladna (još je ugodnija u obližnjem mjestu Batu, planinskom odmaralištu, koje sam također mislio posjetiti, ali sam zaključio da bi bilo previše za jedan dan, a sam Batu nije baš mjesto u kojem se ima puno za vidjeti), a gradom sa zapada dominiraju tri vulkanska vrha: Arjuno, Arjuna i Kawi. Kroz grad protječe rijeka Brantas. Najstariji povijesni zapis o gradu potječe iz 760. godine, a tijekom 13. st. bio je glavni grad kraljevstva Singhasari (Spavajući lav – „In the jungle, the mighty jungle, the lion sleeps tonight…“), da bi ga njegova propast opet bacila u zaborav. Oživjeli su ga Nizozemci, a kada je 1879. u grad stigla željeznica započeo je i njegov industrijski razvoj i rast stanovništva. Nažalost, negativne posljedice demografske eksplozije (da ne kažem „demografski šrapneli“) su još uvijek vidljive u slamovima sagrađenim uz rijeku i željezničku prugu, iako se to polako rješava, budući da je gradska ekonomija stabilna i prosperitetna, a čak ni azijska financijska kriza 1997. nije ostavila prevelikih tragova u gradu. I većina ljudi zna engleski. :) Što ćeš više… Čisto ako netko razmišlja o preseljenju. Grad inače ima veliku studentsku populaciju, a poznata je i malanška zajednica transrodnih osoba.
Upućujem se prema bulevaru Ijen (nazvanom po vulkanskom platou na istočnoj Javi, omiljenom odredištu za trekking, zbog atraktivnih pejzaža ispunjenih sumpornim parama), uokvirenom najboljim primjercima gradskih kolonijalnih vila. Danas je vjerojatno većina njih u vlasništvu skorojevića, jer nijedna nije zapuštena, a mnoge su okružene visokim zidovima s bodljikavim žicama i kamerama. Čak je i pločnik u začuđujuće dobrom stanju za Indoneziju. Zaokrećem potom kroz kvart obiteljskih kuća i upućujem se na istok, prema okruglom trgu na čijoj se sredini nalazi jezerce s lopočima i nekakvim spomenikom. Uokolo trga je nekoliko atraktivnih zgrada, prvenstveno gradska vijećnica, sagrađena u miješanom stilu, čiji krov podsjeća na tradicionalni krov javanskih džamija. Tu je i najotmjeniji hotel u gradu, koji je iznutra uređen gotovo muzejski, ali tamo baš ne mogu ući ako nisam gost. Na trgu me zaustavljaju neki klinci, možda su već studenti, možda srednjoškolci, rade navodno reportažu gdje pitaju ljude na ulici što misle o indonezijskoj vladi. Kažem im da im ja o toj temi ne mogu ništa reći, jer ne pratim indonezijsku dnevnu politiku, ali mislim da je, kao i gotovo svaka vlada, loša. Oni svejedno smatraju da bih mogao dati izjavu, a ja si mislim nije li to sve zapravo samo igrokaz kako bi me slikali. Zašto bi ih zanimalo da uzmu izjavu od stranca? Zamislite si da vi turista iz Koreje u Zagrebu pitate što misli o tome s kim bi Most trebao u koaliciju. Ne ide vam baš, jel? Ali ovi iz nekog razloga misle da je to fora. OK, dajem im izjavu u kojoj kažem točno to, da ne pratim rad vlade, ali da znam da je loša, jer većini vlada nije važan interes naroda, nego njezin vlastiti. Oni to snimaju kamerom na fotoaparatu, sve mi to izgleda sumnjivo i samo se nadam da moj lik neće završiti na internetu kao dio nekog mema. I da neće naći svoj put do vlade, još mi samo fali da dobijem izgon.
Kad sam već propustio hotel koji izgleda kao muzej, postoji u blizini i jedan restoran koji izgleda kao muzej – točnije, iznutra je dekoriran raznoraznim predmetima vezanim uz javansku kulturu, svira glazba gamelana, a navodno u večernjim satima možete gledati i javanski tradicionalni ples. Ja sam došao prerano za ovo potonje. Kuhinja bi također trebala biti tradicionalna javanska, ali tu su uglavnom već jela koja sam probao, ili koja me ne privlače da ih probam. Naposljetku uzimam neku juhu od povrća, koja je poprilično slatka (napokon ta slatkoća javanske kuhinje), pecel lele (što je pečeni som, ili neka riba iz te porodice, poprilično je manja od soma, a dobijete ju serviranu u cijelosti, uključivo i glavu, u umaku od paradajza, moj na zahtjev nije bio ljut) i sok od ananasa. Pecel lele sam htio probati samo zato što ima svojevrstan kultni status, ali riba mi nije inače visoko na listi omiljenih jela. Srećom, ova je imala poprilično jasno razdvojive kosti (izuzev glave, koju nisam jeo), tako da nije bilo premetanja mesa po ustima u želji da se pronađe i eliminira svaka koščica. Ovdje bi to bilo dodatno teško, doma sam navikao jesti kruh koji eventualnu kost omota u sebe i tako ju imobilizira, no ovdje jedete kuhanu rižu, za koju ne znam koliko pomaže u takvim slučajevima.
Po zidovima se nalaze i stare novčanice, poštanske marke, markice s cigareta, fotografije… Žao mi je da nemam više vremena za razgledavanje detalja, već je prošlo 5 sati, a trebam se još vratiti na kolodvor i doći do Surabaye. Volio bih još navečer u miru poobavljati neke stvari, moram se spakirati, rezervirati hostel iduću noć u Denpasaru…nakon lijene Yogye, ovaj dio u Surabayi sam zbrzao, još jedan dan bi mi bio taman. Valjda. Nekom drugom prilikom, trebat ću onda otići i na vulkan Bromo…
Već je sumrak kada hvatam bemo za kolodvor, cijena je i opet 5000, jedna stvar koja se primijeti u Indoneziji jest da su gradovi kada padne noć poprilično mračni. Onako, u rangu Sofije ili još tamnije od toga. Zapravo, kad razmišljam o gradovima kroz koje sam prošao na čitavom putu, uključivo čak i Singapur, svi mi se čine prilično mračnijima od Zagreba. Nije to ona neugodna tama, u kojoj se bojite za svoju sigurnost, više je to tama po kojoj ne možete baš čitati novine na ulici. Postoje svjetiljke javne rasvjete i postoji pojas koji je slabije pokriven. Nije kao u Zagrebu, neprekidno more svjetlosti, za koje kažu da nije baš ni ekološki najzdravije. U ovim krajevima ima i dosta gustih krošanja drveća, što također povećava tamu. Ali ipak, mislim da Indonezija tu odudara od drugih zemalja u regiji, osim eventualno Kambodže.
Na kolodvoru me salijeću s pitanjima trebam li bus za Denpasar. Neće ići, meni treba nešto mnogo bliže. Sad tek vidim da je kolodvor u još uvijek poludovršenom stanju i da su neki peroni raskopani i neizgrađeni. Srećom, busevi za Surabayu stoje odmah pored glavne zgrade, ulazim, smještam se, možda je mrvicu luksuzniji nego onaj prošli, a kada dođe kondukter vidim da doista jest – umjesto 15 000, ovaj košta 25 000. Tip pored mene mi objašnjava da je ovo druga kompanija, može biti. Ali u čemu je tih 10 000 razlike, ne znam, jer ja nisam vidio nikakvu veću kvalitetu usluge. Doduše, jest, ovaj je imao WC, istina. Malo razgovaram s tim frajerom, ali on baš ne vlada najbolje engleskim, uspio sam doznati samo da je negdje s istoka zemlje, iz okolice Timora.
Inače, svaki bus, bio on ekonomi ili eksekutif, podložan je lokalnim prodavačima koji se još dok je bus na kolodvoru uvuku u njega, i onda samo patroliraju gore-dolje, ostavljajući na sjedalima ili koljenima putnikâ „uzorke“ svoje robe, svaki izvikuje svoju ponudu, to je totalna kakofonija u kojoj bi se vjerojatno teško snašao i govornik indonezijskog. Ako ništa drugo, ovdje ste barem sigurni kada bus napusti kolodvor, na Sumatri su čak i na otvorenoj cesti ulazili u njega. Onda su tu i glazbenici koji odsviraju 3-4 pjesme, pa traže novac…blagodati kapitalizma. Kao što postoji zaštita potrošača, smatram da bi u ovakvim zemljama trebala postojati i zaštita nepotrošača, tj. štićenje prava na to da vam ništa ne bude nuđeno. Jer mene iritira sama pretpostavka da to što sam stranac i bijel znači i da sam zainteresiran za kupnju.
U Surabayu stižem za oko dva sata vožnje, promet ne jenjava, a sada mi je pak na kolodvoru teško naći taksiste (tj. nije mi teško naći taksiste, nego provjerene taksiste koji voze na taksimetar), pa tako dolazim do stajališta gradskih autobusa. A oni ne izgledaju kao obični gradski autobusi u drugim gradovima, nego jednako međugradskim autobusima – klima, tapecirana sjedala (doduše, s indonezijskim razmakom)… Na jednom primjećujem natpis Joyoboyo, što je ulica na desetak minuta hoda od moga hostela. Cijena vožnje je 6 000 rupija i to mi izgleda puno, vjerojatno je muljaža, ali kako da doznam pravu cijenu? Ovaj puta kraj mene sjedi neka totalno zamotana Indonežanka, kojoj međutim ne smeta što je stisnuta uz mene na sjedalu (čujete, IrancI?), ali vjerojatno ne zna engleski, ili možda ne smije pričati sa mnom (a možda ja ovo samo upisujem), pa mi ne može objasniti je li to točan iznos. Naravno, zamišljam si reakciju islamofoba koji bi rekli da sjedim pored potencijalne bombašice samoubojice (to bi stvarno bio totalni promašaj, da raznese pun autobus Indonežana i jednog zapadnjaka). No sve je u redu, stižemo na rečeno mjesto i prije nego bih očekivao, za petnaestak minuta hoda sam u hostelu, vanjska su vrata već zaključana (zaključavaju ih u 9 navečer – je li moguće da je kvart toliko opasan? Doduše, Indonežanima je 9 navečer kasno.), u sobi su se pojavila još neka dvojica tipova, sada nas je petero, s tim da su ovi Britanci i očito kompići od jednog od one dvojice od prethodne noći. Oni imaju neko svoje sijelo u sobi, ja pak odlazim na terasu, gdje uspijevam rezervirati smještaj u Denpasaru, neki hostel, za prvu će noć biti dobro, dalje ću vidjeti. Surabaya je dakle okončana, Java je također okončana, još 6-satna vožnja sutra do Banyuwangija. Veselim se Baliju, nadam se da me neće razočarati. Nakon dominantnog islama, vrijeme je za oazu hinduizma, što znači da s jelovnika nestaje govedina, a vraća se svinjetina…