Sigurno ste se pitali hoće li se još koji put pojaviti ovaj naslov, i evo ga. Dakle, putovanje od Senggigija do Sumbawe Besar koje sam uplatio preko one agencije započelo je time da sam se u 10.30 trebao nacrtati pred uredom rečene agencije. Došao sam i ranije, zatekavši tamo dvojicu mladića koje nisam vidio dva dana ranije. Rekao sam im zašto sam ovdje i dobio zbunjene poglede. Nije im bilo jasno o kakvom busu je riječ. Pokazao sam im kartu te je onda jedan od njih obavio jedan telefonski poziv i potvrdio da će me prijevoz ipak pokupiti pred agencijom, po dogovoru. Kako sam imao još kojih 10-15 minuta, sjeo sam na stolce ispred ureda, a ubrzo mi se pridružio jedan od te dvojice, mlađi. Htio je vjerojatno vježbati engleski, i izgovor mu je bio čisto dobar, ali izbor tema baš i ne. Uhvatio se generalija, pa me pitao koliko sam dugo bio na Lomboku i što sam sve vidio, kamo idem sljedeće, pa me onda pitao jesam li bio na nekim mjestima na Lomboku na kojima očito nisam bio, jer bih mu to rekao u ranijem pitanju… Ne volim te komunikacije koje već u startu zapinju i pate od nedostatka tema, ali se svejedno odvijaju vjerojatno iz puke želje jednoga sugovornika da vježba strani jezik. Tužno je to zapravo, motiv je dobar i koristan, ali najčešće to ide kroz dosađivanje strancima s nemuštim, repetitivnim razgovorima. Ja sam uglavnom samo odgovarao na njegova zapitkivanja, a jedini moj obol oživljavanju komunikacije bilo je pitanje hoće li me taj prijevoz prebaciti samo do Matarama, gdje presjedam za dalje, ili će me voziti direktno na Sumbawu. Kada mi je na to odgovorio yes, izgubio sam i taj minimum interesa za razgovor. Je li moguće da ja tako nerazumljivo postavljam pitanja ili oni jednostavno ne očekuju takav oblik pitanja, ili jednostavno ne razumiju što točno pitam, a neugodno im je tražiti da ponovite… U svakom slučaju, primijetio sam – i to me iskreno zabrinjava – da sam s godinama jednostavno postao nesposoban komunicirati na razini znatno nižoj od svoje uobičajene. To se odnosi na komunikaciju s djecom, ali i na ovakve fatičke razgovore s ljudima čija je razina jezične kompetencije puno niža od moje. Dosta tih nerazumijevanja prolazi i iz drugačijih neverbalnih obilježja, barem mi se čini da bi to mogao biti uzrok. Nekoliko mi se puta dogodilo da nekomu na njegovu izjavu kažem potvrdno „mhm“, dajući mu poticaj da nastavi, našto bi on ponovio prethodnu rečenicu, interpretirajući očito to moje „mhm“ kao zahtjev za ponavljanjem.
U pola 11 se pojavio neki raspadnuti kombi, koji je osim mene u Senggigiju pokupio još nekoliko turista, te nas potom sve odveo u Mataram, gdje je ispalo da svi idemo na različite destinacije. Stoga nas je iskrcao i rasporedio po drugim prijevozima. Mene je ostavio da čekam na terasi jednoga warunga i otišao bez daljnjih uputa. Kad mi je paranoja već počela tiktakati i vidio sam se kako ostajem zaboravljen na toj terasi bez ikakvih daljnjih uputa, kao ono u Taftanu, pojavio se neki tip, rekao da je on odgovoran za mene i moje prebacivanje dalje, a onda opet nekamo nestao. Neka, barem sam dobio potvrdu da netko vodi računa da sam ovdje. Ubrzo je opet izronio, sada na motoru, te me odvezao do kojih 10-ak minuta udaljene stanice. Usput je zapjevao i Step by step od New Kids on the Block, jer sam mu ja ispričao kako put preko Sumbawe namjeravam prevaliti u etapama. :D Također me upozorio da se na Sumbawi moram bolje štititi od komaraca, jer da vladaju malarija i denga groznica. Iskrcao me na kolodvoru i onda mi ponudio sljedeći aranžman: mogu ići sada, minibusom, i biti u Sumbawi Besar oko 5 popodne. Ali za to ću trebati nadoplatiti. Ili mogu ići normalnim busom, koji kreće u 3, a u Sumbawi Besar je oko 8 navečer. Za taj ne trebam ništa nadoplaćivati, ali moram ovdje drežditi 3 sata. Budući da mi je već pun kufer kojekakvih dodatnih troškova, odlučujem se za autobus. Vidim ga sparkiranog na peronu, izgleda čisto pristojno izvana, a i iznutra. Odnio sam veliki ruksak u njega, ostavio ga u kabini, iza zadnjih sjedala, te potom sjeo na peron. Tu je i neki tip valjda iz te agencije, koji me, kao i onaj prethodni, kad čuje da idem na Flores, pita zašto ne idem direktnim busom. I onda mu ja objašnjavam da direktni bus Sumbawu prelazi noću, a da ja želim nešto i vidjeti od otoka i da zato pikiran dnevni bus. Nijedan od njih dvojice nije izgledao kao da to doživljava ičim više od običnog hira turista čudaka.
Smjestio sam se u obližnju čekaonicu i kratio vrijeme pregledavanjem interneta. Jedno je vrijeme kraj mene sjedio i onaj tip iz agencije, koji me prvo pitao gdje odsjedam u Sumbawi Besar, da bi mi potom rekao da je hotel koji sam rezervirao jako daleko od mjesta gdje stane bus i da ću morati ići taksijem. Hotel je odmah preko puta aerodroma, ali aerodrom je praktički u gradu. Mislim da je većina grada u dometu pješačenja, ali već sam pojasnio što Indonežani misle o pješačenju. Tako da sam tu njegovu primjedbu uzeo sa zadrškom. Onda mi je rekao da bus idući dan za Bimu isto tako ide navečer, tj. da je noćni. Rekao sam mu da postoje i dnevni busevi, i da je to uostalom i razlog zašto spavam u Sumbawi Besar. On tvrdi da dnevnih buseva nema, što nije istina. Razlog da to tvrdi može biti dvojak – spletkari i pokušava me zbuniti, kako bih eventualno uzeo bus iste kompanije za put do Bime; a možda i opet razmišlja na način „da, tehnički postoje busevi, ali to su busevi bez klime, za Indonežane, a on je stranac i on se sigurno neće voziti time, pa iz te perspektive za njega nema dnevnih buseva“. Jer je to nažalost točno, čini se da su dnevni busevi uglavnom slični onomu kojim sam se vozio za Borobudur. Mogu uzeti i travel, to je brža, a nerijetko i udobnija opcija, jedino me zanima kako će biti s vidicima i fotografiranjem. Ali o tome ću misliti sutra, kao Scarlett, sada je važno da se ja prvo dočepam Sumbawe. Onaj je tip otišao, a pored mene se potom nasadio neki lokalni tip, koji je nakon možda dvije-tri početne i posve deplasirane riječi na engleskome počeo nešto mljeti, i to onim tugaljivim glasom kakvim vam obično pričaju ljudi koji prose, a imaju vam poriv ispričati čitavu svoju tužnu životnu priču. Sve da sam i htio to slušati, nisam mogao, tip je pričao na indonezijskom (možda i na nekom drugom lokalnom jeziku), i to tako da se nije gasio, iako sam mu ja govorom tijela jasno pokazao da me ne gnjavi. No nije prestajao, tako da sam naposljetku ustao i odšetao, a on je ostao još tamo sjediti, prebacivši se u razgovoru na nekog drugog Indonežanina. Taj ga barem razumije.
Kružio sam uokolo u želji da pronađem nešto za pojesti. Autobusni je kolodvor smješten u jednom prostranom dvorištu, okruženom zidovima, uz koje su poredani razni warunzi, prodavaonice voća i drugih živežnih namirnica, a i po peronima se također nalaze prodajni štandovi s osvježavajućim pićima, grickalicama itsl., ali priprema hrane mi svugdje izgleda jako nehigijenski. Dosad mi to nigdje nije bio problem, ali indonezijski mi se štandovi s hranom čine prljavijima i od pakistanskih. Naravno, jedini sam bijelac tamo, pa opet ima dobacivanja. Jest da je Lombok turistički otok, ali ovo je zona kamo turisti ne zalaze, pa jedan takav privlači pažnju. Uokolo kruži i jedan tip na nekakvom triciklu koji je ujedno i pokretni štand, iz kojega trešti nekakva repetitivna glazba od koje bih ja već poludio, ali rekao sam da su istočnjaci drugačiji soj, oni se ni oko čega ne nerviraju. Vraćam se natrag u zgradu čekaonice, gdje me presreće onaj tip iz agencije i kaže mi da ne zaboravim ručati prije polaska. Kažem mu da baš gledam gdje ima nešto za pojesti. On mi potom pokazuje u jednom smjeru u kojem još nisam išao i kaže mi da tamo mogu nešto pojesti. „I to znaš što? Mie goreng!“, kaže mi s takvim oduševljenjem, kao da mi je upravo rekao da mogu pojesti kavijar s tartufima na pjenici od Dom Perignona, ili barem kao da mi je to jedinstvena prilika da kušam to čuveno jelo. A mie goreng i nasi goreng su valjda dva najtipičnija jela koja možete naći u Indoneziji i da ste samo u tranzitu i odete nešto pojesti, šansa je da ćete upravo naletjeti na nešto od toga dvoga. Otprilike kao da vam Talijan pun oduševljenja, čak pomalo u zavjereničkom tonu, ponudi da kušate – špagete! I onda, kao da to još nije dosta, onako me usput pita znadem li što je uopće mie goreng. Je li takav podcjenjivački stav prema informiranosti turistâ nešto što proizlazi iz iskustva (doista sam na putu sreo neke ljude koji nisu imali previše pojma o zemljama u kojima se nalaze, kao ni o nekim najosnovnijim servisnim informacijama), ili je to a priori očekivanje „mi smo mali i beznačajni, nitko se vjerojatno ne zamara tim čudnovatim imenima jela“? A s druge strane mi je već nekoliko ljudi prišlo s pitanjem govorim li indonezijski. Vjerojatno također njihova linija manjeg otpora – znaju da je mala šansa, ali ipak pitaju jer im je to jedini način da komuniciraju sa mnom. Iako ja baš nisam siguran da želim komunicirati s njima, budući da si točno mogu zamisliti kako bi ta komunikacija izgledala. Već me dugo nitko nije pitao jesam li musliman i jesam li oženjen…
Ukratko, mjesto koje poslužuje mie goreng je samo još jedan od mnogobrojnih štandova, ali možda su to neki njegovi frendovi, pa im je namjestio biznis. A čuveni mie goreng rade iz najobičnijih instant rezanaca koje sam mogao sâm kupiti, jedino nisam mogao prokuhati vodu. Kupujem nakon ručka još neke kekse i čaj, pa mi jedan od ljudi sa štanda kaže da moj bus ubrzo kreće, onda dolazi drugi, taj je mislim isto iz agencije, vidio sam ga ranije, pa me pita provjere radi „Labuanbajo?“, na što mu ja kažem da ne, da tek Sumbawa Besar. Izgleda da onda to ipak nije to, da moj bus kreće po voznom redu u 3 (sada je 2). Svejedno krećem natrag prema busu. Izlazim iz čekaonice i protrnem. Busa nema. Srećom ga vidim kako se premjestio malo niže, prema izlasku iz kolodvora. Pada mi na pamet paranoični Damir, suputnik iz Irana prije dvije godine, i koja bi bila njegova reakcija u takvoj situaciji. Ja se jesam zbunio u prvi mah, ali znao sam, vjerovao sam, da bus ne bi tek tako netragom odmaglio. No sada se ukrcavam u bus, a polako pristižu i ostali putnici. I, nažalost, gomila pokretnih prodavača, s pićem, grickalicama, tkaninama, voćem…i svaki misli da ću baš od njega kupiti nešto. Recimo, ulaze dvojica koja prodaju piće, jedan prođe kroz cijeli bus, drugi ide za njim na par metara i nudi gotovo identična pića. To mi je nedokučiva logika. Odbit ću tvog kolegu samo 5 sekundi ranije, a onda se predomisliti i kupiti od tebe? Neki, koji prodaju voće, kada im kažeš „ne“ pokušavaju onu foru s cijenom. Da, vjerujem da to ovdje funkcionira zbog kulture cjenkanja, gdje „ne“ nije uvijek „ne želim“, nego može biti i „ne želim dok ne čujem traženu cijenu, a onda ćemo se pogađati“. Ali ja stvarno ne želim. U autobus se ukrcala i jedna Europljanka, neka bljedunjava plavuša, mogla bi biti bilo što, od Slovenke do Finkinje. Nismo razgovarali, sjedila je iza mene, ja sam bio zadubljen u nešto svoje, ona se kasnije upustila u razgovor sa svojom suputnicom, nekom ženskom koju smo pokupili usput, a koja je nosila kutiju punu jednodnevnih pilića. To me pijukanje uvijek vrati u djetinjstvo, kada sam znao viđati ljude ispred majčinog lokala u Maksimirskoj kako prolaze s tim kutijama s okruglim rupama u kojima su se nazirala mala žuta pijučuća bića. Malo dalje, u Mašićevoj, bila je prodavaonica gdje su se između ostaloga mogli kupovati i ti pilići (obiteljska je fora bio izraz „nevojedni“, što je bio način na koji je moja sestrična to izgovarala kad je bila mala), a meni ni danas nije jasno što su ljudi radili s tim silnim picekima. Odbijam vjerovati da su ih kupovali da bi im zavrnuli vratom i pretvorili ih u sirovinu za ručak, ali malo je vjerojatno i da su baš nabavljali starter kit za vlastiti kokošinjac na petom katu zgrade u Utrinama.
Prošlo je 3, ali mi još ne krećemo. Pod izravnim smo napadom prodavača, nalazimo se u okruženju. Zapravo, ako od jednoga kupim nešto (npr. vodu), možda me ostali, barem iz te kategorije zaobiđu (preko vode do slobode). Makar, nije isključeno da će i tada nastaviti nuditi – ako ih odbijanje njihovog kolege ne pokolebljuje da sami okušaju sreću, tada ni petlitarski demižon vode ne bi trebao biti jamac da neće pomisliti da biste od njih mogli kupiti barem još jednu bočicu. Napokon, oko pola 4 izlazimo iz kolodvora. Polako, 5 po 5 metara. Uvijek još netko treba ući, bilo od putnikâ, bilo od prodavačâ. Napokon smo zamakli za ugao, što znači da sad konačno možemo stati na malo dulje. Konačno smo krenuli dalje negdje oko 4. Do Labuhan Lomboka, glavne trajektne luke za preplov na Sumbawu, treba nam oko 2 sata vožnje. No upali smo u neku hinduističku procesiju, pa milimo kroz mjesta, produžujući još dodatno cijelo putovanje. U Labuhan Lombok (labuhan inače jednostavno znači „luka“) stižemo oko pola 7, već se smrklo. Ništa dakle od dnevne plovidbe preko tjesnaca Als, neću pošteno vidjeti ni dolazak na Sumbawu. Ali sada nam valja još čekati, prvo dok stigne trajekt, pa dok se iskrcaju oni koji su stigli, pa dok se ukrcaju svi koji sada idu na trajekt…isplovili smo negdje oko pola 8. Sama plovidba traje relativno kratko, oko sat i pol, Lombok i Sumbawa su mnogo bliže nego Bali i Lombok, jedino je nažalost sve obavijeno mrakom. Od Poto Tana, kako se zove glavno zapadno sumbawsko pristanište za trajekte, do Sumbawe Besar („Velike Sumbawe“, iako je vjerojatno ime izvorno bilo Kota Sumbawa Besar, Sumbawski veliki grad, pa je osakaćeno) imamo oko sat i pol vožnje. Doplovili smo oko 9.45. Bit ću sretan ako u hotel stignem do ponoći. Sumbawa Besar nema baš osobito puno hotelskih kapaciteta, ima točnije dva dostupna na Booking.com, a ovaj koji sam rezervirao je bolji. I košta više od tri noći na Lomboku. Po povratku u autobus shvaćam da mi je nestala kapa, koju sam ostavio na sjedalu, uz ruksak i šešir. Gledam je li pala na pod, nije. Pa nije valjda da bi ju netko ukrao, kapa je u groznom, poluraspadajućem stanju i usto je još poprilično prljava. Ali mi treba bijela kapa za zaštitu glave od sunca. Jest, mogu kupiti novu, ali ako je izdržala toliko, bio bi red da ju kao veteranku putovanju dopremim i u Zagreb. Pitat ću prije izlaska ove iz pratnje busa da malo pročešljaju.
Cesta je dosta zavojita, a kako je noć, ne vidim puno van, pa sam odlučio malo pisati, ali i to je naporno na takvoj cesti. Sumbawa ima površinu od oko 15 000 km2, te samo oko 1,39 milijuna stanovnika, što znači da je mnogo rjeđe naseljena od Balija i Lomboka. Za razliku od rečenih otoka, koji su pod utjecajem hinduizma (iako je na Lomboku islam dominantan, tamo postoji i osobit oblik islama miješanog s animizmom, nazvan Wektu telu, jer se mole triput na dan umjesto uobičajenih pet, što bi bilo Wektu lima), Sumbawa je konzervativan islamski otok (štoviše, islam se na Lombok i proširio sa Sumbawe). Iako su u povijesti njom neko vrijeme vladali Balijci, zapravo je najveći utjecaj imao Bimski sultanat, povezan s Bugijima sa Sulawesija i Makassarskim sultanatom. Otok je bio poznat po medu, uzgoju konja, lovu na jelene, sandalovini i drvu sapan, od kojega se dobivala crvena boja. Vegetacija je sličnija savani, a Nizozemci su na otoku osnovali brojne plantaže kave. Danas je otok poznat i po rudniku zlata i bakra u vlasništvu američke tvrtke Newmont Mining. Za razliku od Balija i Lomboka, koji su relativno kompaktni otoci, Sumbawa je sličnija ostalim otocima u ovom otočnom nizu koji se prostire od Sumatre sve do istočno od Floresa – dugačka je i razvučena. Na sredini sjeverne obale u kopno se duboko zario zaljev Saleh, koji skoro dijeli otok popola, oblikujući tako i dvije makroregije koje gravitiraju ili Sumbawi Besar na zapadu, ili Bimi na istoku. Dvije makroregije imaju i različite jezike – na zapadu se govori sumbavski, sličan sasačkomu na Lomboku, dok se na istoku govori bimski, koji je bliži jezicima s Floresa i Sumbe. Na poluotoku koji sa sjeverne strane omeđuje zaljev Saleh nalazi se i najviši vrh Sumbawe, 2850 metara visok vulkan Tambora. U 18. st. Tambora je bila visoka i do 4300 metara, a onda se 10. travnja 1815. dogodila strahovita erupcija, četiri puta jača od Krakatauove, te je vrh planine praktički raznesen. Erupcija je odmah ubila oko 11-12 tisuća ljudi, a ukupna se brojka penje na preko 71 000 ljudi, koji su pomrli uglavnom od gladi nakon što je vulkanski pepeo preplavio atmosferu. Računa se da je erupcija Tambore izbacila oko 160 km3 vulkanskog materijala, te je to najveća vulkanska erupcija u zapisanoj povijesti. Po indeksu vulkanske eksplozivnosti (čija je skala teoretski ograničena, ali na stupnju 8 su već kataklizmične erupcije koje mogu ozbiljno ugroziti ljudsku vrstu – računa se da bi supervulkan Yellowstone mogao imati erupciju 8 ako grune, navodno je već u prošlosti imao jednu takvu; također je možda eksplozija Tobe na Sumatri prije 72 000 godina bila „osmica“) eksplozija Tambore imala je oznaku 7, posljednji vulkanski događaj takve snage (Krakatau je imao 6 – posljednja zabilježena „šestica“ je filipinski Pinatubo 1991.). Količina vulkanskog pepela nastala erupcijom Tambore smanjila je propusnost atmosfere za sunčeve zrake i stvorila „vulkansku zimu“ na većem dijelu sjeverne polutke, uključivo i Europu i Sjevernu Ameriku, pa je tako 1816. bila nazvana „godinom bez ljeta“. Žetve su podbacile, uzrokujući masovnu glad u Europi. No vulkanski je pijesak u atmosferi uzrokovao i zanimljive kulturološke efekte. Zbog nedostatka zobi za konje njemački je izumitelj Karl Drais izumio posebno vozilo na dva kotača, kojim se vozač kretao odgurujući se nogama od tla. Bila je to drezina, preteča bicikla. U Americi je glad uzrokovala seobu većeg broja ljudi u prerije, gdje je bilo više izvora hrane. Između ostaloga, jedan od ljudi koji se preselio, a potom počeo doživljavati vjerske vizije, bio je Joseph Smith Jr., osnivač mormonizma. Kišno ljeto na Ženevskom jezeru prisililo je skupinu mladih britanskih književnika da svoje ljetovanje u Švicarskoj provode u zatvorenom prostoru te usput pokušaju osmisliti najstrašniju horror priču. Najuspješnija je bile priča Mary Shelley Moderni Prometej, poznata i kao Frankenstein. Justus von Liebig, kemičar iz Darmstadta počeo je proučavati ishranu biljaka i razvio umjetna gnojiva. Tako nam je Tambora dala bicikl, Frankensteina, umjetna gnojiva i mormone – i to sve izravnije nego što je Hitler oslobodio Indoneziju kolonijalnog jarma. Vulkanski je pepeo u atmosferi uzrokovao i čudesne zalaske sunca, što je posebno dobro ovjekovječio britanski pejzažist J. M. W. Turner na svojim slikama iz toga razdoblja. Inače, ono što je pomalo jezivo jest da je čitava ta vulkanska zima bila posljedica pada globalne prosječne temperature za svega 0,7 stupnjeva Celzija. Na samoj Sumbawi, erupcija je uništila jednu malu brončanodobnu kulturu, koju danas zovu „istočnim Pompejima“, budući da je selo od oko 10 000 stanovnika prekriveno vulkanskim pepelom. Ta tzv. Tamboranska kultura imala je i svoj jezik, koji je zapisan zahvaljujući Rafflesu, a inače je izumro ubrzo nakon erupcije. Jezik je značajan zato što je to bio najzapadniji poznati melanezijski jezik.
A moj se autobus napokon u 11.15 zaustavlja pored nekog warunga uz cestu. Provjeravam na karti – da, to je ulaz u Sumbawu Besar. A usput mi netko to i kaže. Uzimam svoj ruksak i kažem jednom od osoblja da mi fali topi. Da budem precizniji, topi putih (bijela kapa). Ovaj zaviruje pod sjedala, ali tamo sam već ja sve pregledao, vjerojatno je nema. Naposljetku dolazi jedan drugi tip iz osoblja i izvlači moju kapu iz pretinca za prtljagu iznad sjedalâ, gdje sam ja već zagledao, ali ju je ovaj stavio na drugo mjesto. Očito je pala na pod, pa ju je ovaj pokupio. Dakle, moja veteranka ipak ide dalje sa mnom. :)
Kako sada do hotela? Imam još oko 4 km, ugodna je večer, može se to prehodati, trebat će mi oko tričetvrt sata. Krećem, prevaljujem prvi kilometar i onda ulazim u ritam, često kako bi mi naporni i dosadni hod bio lakši, a po GPS-u znam otprilike koliko je još do cilja, brojim korake (ali ne slušam vijesti :D ), računajući da su mi koraci malo kraći od metra, ali je to ipak neki orijentir. Projurilo je nekoliko lokalnih mulaca koji su se zadovoljili s dobacivanjima „Hellloooo, Misteeeeer…“, a onda je u mom smjeru naišao neki tip sa skuterom. Pita me kamo idem, u hotel, spominje prvo jedan, ne taj, Transit?, e taj. Sjedam iza njega, sada mi je dobro došao taj ojek, ako je uopće ojek, ako nije dobrohotni stranac, kao onaj Baju na Baliju. I jest, dobrohotni je stranac, dovezao me na adresu (bogme, fini je još komad puta bio preda mnom za hodati), nije spominjao nikakav novac, čista usluga. Hotel izgleda vrlo pristojno, tip na recepciji govori dobar engleski, jedino što se internet po sobama plaća, u predvorju je besplatan. Kažem mu da sutra planiram za Bimu, kaže da će se pokušati raspitati za travele, pa ćemo vidjeti ujutro na doručku. Sada idem ovo napisati (naravno, prvo se pošteno istuširati, unatoč vrlo slabom pritisku vode), a onda se skljokati u horizontalu. Vidjet ću hoću li sutra ujutro stići štogod trknuti u grad da vidim na što liči Sumbawa Besar, iako je po svoj prilici to još jedan dilidžan…
Post je objavljen 30.11.2015. u 02:57 sati.