Parijs van Java

subota , 14.11.2015.

Ujutro sam sredio ostatak teksta od prethodne večeri, a onda me Anjasova teta pozvala na doručak. Riža i prženo jaje s čilijem. I to je servirano na stolu u kuhinji na kojem je prethodne večeri skakutao štakor. Doduše, izgleda čisto, obiteljska sluškinja je to ujutro pospremila (da, imaju i sluškinju). Nakon doručka onako usput pitam gđu tetu znade li da imaju štakora u kući, ne sasvim siguran kakva će biti reakcija (možda nema pojma o tome). Ona reagira s „Pa da, znam, hahaha!“ Dražesno. Očito ju to ne uznemirava, pa onda ne vidim svrhe u postavljanju pitanja namjerava li nešto poduzeti oko toga. Navečer će mi Anjas objasniti u čemu je zapravo stvar. Oni se ionako ubrzo sele iz te kuće – Anjas je već prvu večer spominjao da gradi jednu kućicu u sjevernom dijelu Bandunga, mnogo bliže centru, te će se za kojih mjesec dana preseliti onamo, dok se teta seli u Jakartu, a ova kuća će valjda biti prepuštena štakorima, pa ne žele tjerati buduće stanare. Ujedno mi je potvrdio da je ova kuća bila skladište. Teta čak i danas odlazi u Jakartu, tako da se nećemo vidjeti kad se ja večeras vratim iz grada, uzeo sam ključ koji mi je Anjas dao, za svaki slučaj. Dogovor je da se s njim nađem u gradu kad se predvečer vrati iz Jakarte. Pozdravljam se s tetom i odlazim do Jalan Sukarno-Hatta, gdje naručujem Uber. Srećom, jedan je u blizini, ubrzo stiže, vozač opet natuca engleski, a unatoč rjeđem prometu na brzoj cesti, po dolasku u grad opet zapinjemo u gužvi, tim više jer je jedna ulica zatvorena, pa još moramo zaobilaziti. Ostavlja me ispred Gedung Merdeka, smještene na glavnoj gradskoj aveniji, nazvanoj Jalan Asia Afrika, prema konferenciji koja se ovdje održala 1955. Uzduž Jalan Asia Afrika niže se najveći broj arhitekturalnih bisera koje Bandung nudi, pa tako i ja krećem odavde u šetnju.
Bandung je treći najveći grad u Indoneziji i centar je aglomeracije koja broji oko 8 milijuna ljudi. Glavni je grad provincije Zapadna Java. Leži na visini od 768 metara, u kotlini okruženoj vijencem vulkana (od kojih se osobito ističe Tangkuban Perahu – Prevrnuti brod – sjeverno od grada), oko 180 km jugoistočno od Jakarte. Hladnija klima od ostatka Jave (najniža zabilježena temperatura ikad bila je 4°C) uzrokovala je da Bandung postane nešto slično Bogoru – odmaralište kolonijalne elite, uslijed čega su u gradu otvoreni mnogi luksuzni hoteli i restorani, te je grad dobio nadimak „Pariz Jave“. Nakon neovisnosti taj je kolonijalni sjaj ustupio mjesto još jednom trećesvjetskom megalopolisu, no Bandung je ipak uspio sačuvati kolonijalni urbanizam koji ga po mom već iznesenom mišljenju čini najljepšim gradom u Indoneziji koji sam dosad posjetio. Prvi se puta spominje 1488., a tijekom 17. i 18. st. VOC je na području plodne Bandunške kotline otvorila mnoge plantaže riže, čaja, kave i duhana. 1786. sagrađena je prva cesta koja je grad spajala s Bogorom i Bataviom, koja je 1810. nadograđena i postala dijelom Velike poštanske ceste (De groote postweg), koja je spajala zapad i istok Jave, a kroz grad je prolazila trasom kojom danas teče Jalan Asia Afrika. 1880. u grad je stigla i željeznica, a s njom i kineski trgovci, uslijed čega se dio oko željezničkog kolodvora razvio u kinesku četvrt. Tijekom 1920-ih nizozemske su kolonijalne vlasti ozbiljno razmišljale o preseljenju glavnoga grada u Bandung, te su u tu svrhu počele graditi i odgovarajuće administrativne zgrade, među ostalim i Gedung Sate, Zgradu satay, u kojoj je trebalo biti sjedište vlade. Zgrada je nadimak dobila po svojem središnjem tornjiću, na kojem se nalazi nekoliko nanizanih kugli, što je lokalno stanovništvo očito podsjećalo na satay (moj perverzni um bi to prije podsjećalo na one perlice koje se ubacuju na stražnji otvor). U to je vrijeme arhitektonski definiran Bandung kakvog danas znamo, s mnogim istaknutim građevinama u stilu art decoa. Štoviše, tridesetih je godina Bandung bio svojevrsni arhitektonski laboratorij u kojem su mnogi nizozemski arhitekti oprobavali svoje stilske akrobacije. Nakon proglašenja indonezijske neovisnosti i u sukobima s Nizozemcima koji su potom uslijedili, Bandung je teško stradao, a indonezijski su borci prilikom napuštanja grada 24. ožujka 1946. zapalili gotovo čitav njegov južni dio – događaj poznat kao Bandung lautan api, Bandunško vatreno more. Unatoč tomu, već 1955. u Bandungu se održala Konferencija zemalja Azije i Afrike, međunarodni skup koji će imati dalekosežne posljedice po svjetsku geopolitiku i kojom su udareni temelju Pokretu nesvrstanih zemalja. O konferenciji ću pisati malo kasnije. Bandung je danas i sveučilišno i znanstveno središte, Bandunški tehnološki institut (ITB) je najstarije i najprestižnije tehničko sveučilište u zemlji (osnovano 1920.), a pored Bandunga se nalazi i opservatorij Bosscha, jedini u Indoneziji. Ukupno se u gradu nalazi pedesetak visokoškolskih ustanova. No grad nije bez problema koji prate ubrzano širenje, pa je tako 2005. došlo do klizanja na gradskom deponiju otpada, uslijed čega je gomila smeća zatrpala jedno selo i ubila preko sto ljudi. Zbog svoga položaja u kotlini, Bandung je veći dio godine prekriven smogom, iako česte kiše pomažu prilikom raščišćavanja. Kiše su međutim zbog zagađenja uglavnom kisele, a grad ima i razinu olova u zraku višu od dopuštene – mjerenja olova u krvi ispitanika pokazala su i do 10 puta veću dozu od dopuštene. A još sam rekao kako je grad lijep i izgleda mi ugodnim za život… Da, 1997. je dobio nagradu za najčišći grad u Indoneziji. Ja ne znam, tko dijeli te nagrade i na osnovi kojih kriterija?
Moja ruta Bandungom uglavnom se koncentrirala na uživanje u lijepoj arhitekturi, nisam previše išao za atrakcijama, iako sam naravno odlučio otići u onu najvažniju, a to je muzej Bandunške konferencije. No kako sam došao taman u vrijeme pauze, a muzej radi do 4, odlučio sam se uputiti kroz centar pa na sjever. Iako jest arhitektonski zanimljiv i zbog dosta zelenila ugodan, Bandung je još uvijek indonezijski grad, što znači da su pločnici zakrčeni, raskopani ili čak i nepostojeći, a to otežava ugodnu i bezbrižnu šetnju, budući da stalno morate paziti gdje stajete. Uputio sam se skroz do velikog kompleksa Tehnološkog instituta, sa željom da pogledam neke od zgrada u kompleksu koje su također biseri miješane indonezijsko-zapadnjačke arhitekture, no ulaz u kompleks se kontrolira, a u tijeku je bio i neki skup studenata, pa se nisam htio onuda gurati s fotoaparatom, kako ne bih nepotrebno privlačio pažnju, i to na više načina. Vratio sam se stoga prema centru ulicama kojima smo Anjas i ja šetali i dan ranije, ponovo prošao pored Gedung Satea, te malo iza 3 sata ponovno prispio do Gedung Merdeka, zgrade koja je to ime dobila nakon što je određena kao mjesto održavanja Konferencije zemalja Azije i Afrike. Prije toga to je bilo sjedište društva Concordia, čiji su članovi uglavnom bili pripadnici kolonijalne elite, a koji su ovdje održavali plesove, društvena okupljanja i gala večere. Tijekom japanske okupacije u zgradi su se također održavali društveni događaji, da bi nakon proglašenja neovisnosti ovdje bio glavni stožer boraca protiv Japanaca. Zgrada je preuređena prije konferencije, kako bi odgovarala međunarodnim standardima, a nakon konferencije je služila kao dvorana za sastanke Predstavničkog doma sve do njegovog potpunog preseljenja u Jakartu 1971. 1965. u dvorani je održana i Azijsko-afrička islamska konferencija, potom je jedno kratko vrijeme, nakon Sukarnove smjene, bila zatvor za kadrove starog režima, da bi 1980., povodom 25. obljetnice Bandunške konferencije, u njoj bio otvoren muzej posvećen konferenciji. Ironično, muzej je otvorio Suharto, premda se konferencija smatra najvećim vanjskopolitičkim uspjehom njegova političkog rivala i čovjeka kojeg je ovaj srušio s vlasti. Ulaz u muzej je besplatan, ali moram se registrirati, što opet znači gnjavažu s pitanjem odakle sam i opet reakciju u vidu nogometašâ, našto kažem „Pa s obzirom na to gdje se nalazimo, ne bi li vam prvo trebao pasti na pamet Tito?“ Onda frajer kaže, „Aha, da, stvarno, Tito…“ i onda, valjda u želji da pokaže da ipak poznaje političare porijeklom iz Hrvatske, domeće i ime Slobodana Miloševića. Jao. Možda sam ga trebao pustiti da se drži Modrića i Mandžukića… Jer naravno, mi se imamo pravo osjećati uvrijeđenima, budući da mi jasno razlikujemo činjenicu da su Sukarno i Suharto bili Javanci, a da je Mohammad Hatta bio Minangkabau.
Zanimljivo, na više mjesta u muzeju je istaknut natpis „No tipping!“ Ne znam zašto (muzeji ionako nisu mjesta na kojima se daju napojnice, a ne izgleda mi osobito vjerojatnim da bi se tu našli neki lokalci koji bi se prikrpali turistima i onda im objašnjavali ponešto u zamjenu za napojnicu – muzej je dovoljno malen i pregledan da se to ne može sakriti), no znam da u Indoneziji ne postoji baš jaka kultura napojnice – umjesto toga na svaki će vam račun u ugostiteljskom objektu naplatiti još 10% usluge, tako da na to računate. Štoviše, neki artikli znaju imati nebulozne cijene, poput 20 473 rupije, tako da onda s desetpostotnim iznosom za uslugu platite 22 520, što je ipak okruglije (a onda vam to zaokruže na 22 500, jer uopće valjda nema kovanica od 20 rupija – inače, sve kovanice su izrađene od aluminija, što dovoljno govori o njihovoj vrijednosti).
Konferencija zemalja Azije i Afrike, ili jednostavno Bandunška konferencija, naziv je za međunarodni događaj koji se odvio između 18. i 24. travnja 1955. Ukupno su na skupu sudjelovale delegacije iz 29 zemalja, 23 azijske i 6 afričkih. Razlozi konferencije bili su mnogostruki: bio je to početak Hladnog rata koji je upravo rezultirao Korejskim ratom, zahuktavanjem u Vijetnamu (iako su delegacije obaju Vijetnama bile prisutne u Bandungu) i podjelom Njemačke, uslijed čega su se čelnici novonezavisnih postkolonijalnih zemalja bojali da bi se dvije vodeće velesile mogle ponovno polakomiti oko svrstavanja dekoloniziranih zemalja u svoje tabore; zatim je tu bila izolacija NR Kine od strane Zapada nakon pobjede komunistâ, te pokušaj da se Kinu ovako izvuče iz izolacije i omogući njeno stvaranje partnerskih odnosa s drugim azijskim i afričkim zemljama; naposljetku je tu bila i činjenica da proces dekolonizacije još ni izdaleka nije završio, napose u Africi, gdje se u to vrijeme narod Alžira žestoko borio za svoju slobodu. Indonezija je tu imala i vlastiti interes, budući da je u to vrijeme Nizozemska još u posjedu držala zapadni dio Nove Gvineje, na koji je Indonezija imala pretenzije. Države na koje se odnosila ova inicijativa bile su nazvane Novonastajućim silama, te je to izraz koji će Sukarno i kasnije rabiti, npr. prilikom osnivanja sportskog događaja nazvanog Igrama Novonastajućih sila. Iako je pitanje Kine bilo promatrano sa skepticizmom i među nekima od zemalja sudionica, koje su same bile antikomunistički nastrojene, kineska delegacija, koju je vodio premijer Zhou Enlai, nastupila je pomirljivo, potvrđujući da Kina nema ambicije širenja revolucije. Također je Zhou izjavio kako bi Kinezi koji žive izvan Kine, prvenstveno u zemljama jugoistočne Azije, trebali biti lojalni državljani tih zemalja, a tek onda Kinezi. Bio je to prilično osjetljivo pitanje za Indoneziju u to vrijeme, te je Zhou, koji je i inače bio na glasu kao vrlo taktičan političar, raspršio indonezijsku bojazan. Iako će kasnije upravo ta Indonezija šikanirati svoje Kineze. Zhou je inače skoro poginuo tijekom dolaska na konferenciju, budući da je u avionu Kashmir Princess, kojim je trebao letjeti u Indoneziju, eksplodirala bomba koja je dovela do pada aviona i pogibije svih putnika, preživjela su samo tri člana posade. Zhou je umjesto toga odlučio ići kasnijim letom, prema službenoj verziji zbog operacije slijepog crijeva, a navodno zato što je bio unaprijed doznao informaciju o podmetnutoj bombi te ju odlučio zataškati kako ne bi došlo do sumnji, na taj način svjesno poslavši 16 ljudi u smrt. Smatra se da je za eksploziju odgovorna bila tajna služba Republike Kine, tj. oni koje su komunisti porazili 5,5 godina ranije.
Nakon tjedan dana rasprava, kojiput teških i napornih, konferencija je iznjedrila Bandunšku deklaraciju, spis od deset točaka koji se temeljio na načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Službeno nazvana Deklaracijom o promicanju svjetskog mira, ovo je tih 10 točaka: 1. Poštivanje temeljnih ljudskih prava i svrha i načela Povelje UN-a, 2. Poštivanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti svih država (ne znam kako su oba Vijetnama pristala na ovo), 3. Priznavanje jednakosti svih rasa i jednakosti svih država, velikih i malih, 4. Suzdržavanje od intervencije ili uplitanja u unutrašnje poslove druge države, 5. Poštivanje prava svake države na samoobranu, samostalnu ili zajedničku, u skladu s Poveljom UN-a, 6. a) Suzdržavanje od upotrebe dogovora o zajedničkoj obrani za posebne interese velesila, b) Suzdržavanje bilo koje države od vršenja pritiska na druge države, 7. Suzdržavanje od prijetećih ili agresivnih činova ili upotrebe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, 8. Rješavanje svih međunarodnih sporova mirnim sredstvima, poput pregovora, pomirbe, arbitraže i pravnog sporazuma, kao i drugih mirnih sredstava koje strane same odaberu, u skladu s Poveljom UN-a, 9. Promicanje zajedničkih interesa i suradnje, 10. Poštivanje pravde i međunarodnih obaveza. Također je istaknuto da zemlje u razvoju trebaju smanjiti gospodarsku ovisnost o vodećim industrijaliziranim zemljama, umjesto toga se oslanjajući na međusobnu tehničku pomoć kroz razmjenu stručnjakâ i razvojne projekte, te uspostavu institutâ za obrazovanje i istraživanje. Iako je duh Bandunga živio i u kasnijim skupovima, kao što su bile Konferencija Afro-azijske narodne solidarnosti u Kairu 1957., te naposljetku Beogradska konferencija 1961., na kojoj je i stvoren Pokret nesvrstanih zemalja, kasnija su geopolitička zbivanja, naročito na području Vijetnama, ukazala na to da je implementacija načelâ iz Bandunga bila problematična. Unatoč tomu, Pokret nesvrstanih izrastao je u respektabilnu političku silu koja je nažalost svoj zamah izgubila krajem Hladnog rata, uslijed čega je jedina preostala velesila bez prevelikih poteškoća privela jedan dio nesvrstanih zemalja k sebi, dočim su one koje su se iz ovih ili onih razloga odbile prikloniti takvom aranžmanu etiketirane kao „sponzori terorizma“ ili „osovina Zla“, te su kao takve bile podložne „demokratizaciji“ (najeklatantniji primjer države koja je bila dominantna u Nesvrstanima i vodila neovisnu politiku, pa potom zbog toga platila tešku cijenu, jest Libija). Čitajući o entuzijazmu s kojim se pristupilo konferenciji, izjave koje i danas zvuče svježe, teško je da vas ne stegne u grlu kada shvatite da je i 60 godina nakon Bandunga svijet još jednako koloniziran, samo drugim sredstvima. Danas postoji BRICS, ali BRICS je vjerojatno prije ono što je nekada bio Istočni blok, alternativni kolonizator. Osim toga, BRICS se još nije dovoljno etablirao kako bi mogao parirati Zapadu. Tek kada dođe do toga, možda će biti vrijeme da Pokret nesvrstanih zemalja – koji i dalje postoji – ponovno preuzme svoju relevantnu ulogu u svjetskoj geopolitičkoj utakmici. Danas nažalost u svjetskoj politici vrijedi pravilo „ili-ili“. Nesvrstani su pokazali da to može biti i „i-i“, a koji puta i „ni-ni“.
Glavni dio muzeja smješten je u polukružnoj dvorani u prizemlju Gedung Merdeka, a kako se bliži vrijeme zatvaranja, jedan od zaposlenika me pita želim li prije zatvaranja vidjeti i samu dvoranu gdje se konferencija održala. Naravno da želim. U dvorani su još originalni stolci iz 1955., zastave zemalja sudionica dopunjene su onima koje su sudjelovale na 50. obljetnici konferencije 2005. (tada se održala u Bandungu i Jakarti, a sudjelovalo je 89 zemalja), a i ovoga je proljeća ovdje obilježena 60. obljetnica, uz sudjelovanje 109 zemalja i još 16 promatrača i 25 međunarodnih organizacija. Pozdravljamo se i ja izlazim na stražnji izlaz. Trebao bih nešto sada i pojesti, nisam htio ranije na ručak da ne zakasnim u muzej. Ispred muzeja su neki štandovi s hranom, ali kako se ozbiljno sprema kiša, ja ću ipak potražiti neki konkretan restoran. Ima jedan u blizini, specijaliziran za pačje meso, vidim gdje bi trebao biti po karti na TripAdvisoru, krećem, pljusak se u međuvremenu spustio. Dolazim na mjesto gdje bi trebao biti restoran, tamo nema ničega. Gledam kartu, gledam adresu, shvaćam da je položaj na karti označen na posve drugu stranu od one gdje restoran stvarno jest. Nema mi druge, moram natrag, ovdje nema ničega (odnosno, ima, jedan restoran s padanškom hranom, a baš mi se ne jede opet čili). U međuvremenu je kiša i jenjala, pa tako mogu opuštenije hodati. Restoran se nalazi u Jalan Braga, koja je nekad bila glavni gradski korzo, a i danas je načičkana raznim restoranima i kafićima. Restoran ima samo jelovnik na indonezijskom, što znači da se moram služiti prevoditeljem. Vjerojatno ne znaju ni engleski… Kada dođe konobar utvrđujem da zna engleski, čak i solidno, dakle mogao mi je prevesti pojedina jela. Ali što je, tu je. Uzeo sam hrskavu pačetinu, naravno s kostima, a uz rižu dobivam prilog koji je pohani kupus. Zanimljiva kombinacija. Za piće šejk s Oreom, a za desert palačinkice slične nizozemskim poffertjes sa zelenim čajem. Već je oko 6 sati, a Anjas se ne javlja, rekao je da bi trebao doći u slično vrijeme kada je prethodni dan otišao, a to je oko 5. Prelazim preko puta u neki birc koji ima popriličan izbor piva, domaćih i uvoznih, što se odražava i u imenu – Hangover. Jedan Bintang Radler i jedan cider, te mi se konačno javlja Anjas. Kaže da će ubrzo stići u Bandung. Kažem mu gdje sam i da ću ga pričekati tamo, on me pita imam li još što za raditi, jer njemu treba još sat vremena do Bandunga. Očito se indonezijski pojam „I'm about to reach“ razlikuje od onoga što mi pod time podrazumijevamo. :D Odlazim ipak u šetnju, kiša je jenjala, malo razgledavam one štandove s hranom kod Gedung Merdeka, ali me onda novi pljusak opet tjera u jedno mjesto koje bi se moglo opisati kao bistro. Naručujem špagete bolognese, nekako sam se uželio talijanske kuhinje. I onda opet indonezijska logika: kada jedem meso ili nešto slično, nikad mi ne donesu nož, samo vilicu i žlicu. Sada jedem špagete, za što mi doista i trebaju vilica i žlica. Razumljivo je da će mi stoga sada donijeti vilicu i nož. Uzimam još i palačinke s čokoladom, sladoledom i sljezovim kolačićima, a onda me konačno zove Anjas koji je stigao u grad, objašnjavam mu gdje sam, on kaže da ubrzo dolazi. Pa me opet zove, pa mu ponovno objašnjavam, dok me konačno ne nađe. Iako sam ja načelno umoran i mogao bih otići natrag u smještaj (ne mogu izgovoriti „doma“ za onu kuću, nikako), on ima neku ideju da bismo se mogli naći s nekim njegovim frendovima, pa otići u jedan birc koji je negdje na brdu i ima lijep pogled na grad…i ostati tamo do negdje 2 ujutro, kako bismo što manje morali spavati u onoj kući. Oho, dakle ni njemu nije baš drag boravak tamo. Kažem mu da ipak baš ne bih išao tako kasno spavati, dižem se u 6, bit ću još umorniji ujutro nego kad sam legao. Možemo popiti piće-dva, pa se vratiti do 11. Ionako još moram rezervirati smještaj sutradan. OK, ostat ćemo kraće. A izgleda da nećemo ni ići skroz dotamo, ima nešto bliže u gradu. Dotični se prijatelji pojavljuju s autom, zovu se Andrew i Alex (pitao sam kasnije Anjasa jesu li im to nadimci, ali nisu, Andrew je mješanac između Kineza i Indonežanke, a otac mu je još i kršćanin, pa je zato valjda dobio takvo ime), odlazimo u kvart koji je prepun raznih kafića u kojima mnogobrojna studentska populacija Bandunga – ponešto i stranih studenata – uživa u petku navečer. Glazba je međutim svugdje preglasna, bez obzira svira li uživo ili ju puštaju. Sjedamo na po jednu pivu, uobičajeni razgovor, pitaju me malo o mom putovanju, Anjas im je rekao ponešto, preporučuju mi što moram vidjeti u Yogyakarti, pa me pitaju što mislim o Indoneziji, pa ja odgovaram poprilično iskreno, ne želim cifrati i tvrditi da su stvari bolje nego što jesu. Zapravo nekako uvijek imam implicitno očekivanje da će mi, ako popljujem stvari, netko od lokalnih objasniti logiku koja stoji iza svega toga, ali se to nikad ne dogodi. Recimo, koncept koji mene prati skroz od Irana, jest „uzbuđenost zbog stranaca“. Nevjerojatno mi je to pretvaranje odraslih ljudi u totalne idiote samo zato što vide stranca. Ne samo idiotizacija, to je i totalno plitko gledanje na tu drugu osobu – nije važno što nju zanima, što ona hoće (i, još važnije, što neće – npr. neće se slikati s vama), važno je samo da je stranac i to je dovoljno da nas fascinira i da mi sada pokušamo zadovoljiti svoju znatiželju. Ljudi su kronično nesposobni staviti se u poziciju druge osobe i pomisliti „Hm, je li moguće da samo ja ovako reagiram na njega ili tako reagiraju svi? A ako reagiraju svi, nije li to ovom čovjeku naporno? Idem probati biti drugačiji od ostalih.“ Usudi se biti hipster glede bulea. Ja ću to itekako cijeniti.
Nakon jedne pive se razdvajamo, Anjas i ja ćemo na taksi, a njih dvojica tko zna kamo, možda isto kući. Ovaj nam put treba kojih 20-ak minuta do kvarta, promet nije toliko gust, a onda mi još prije spavanja Anjas pokušava uvaliti poklon, nekakvu plaketu od njegove banke u obliku tradicionalnog sundanskog instrumenta, koja je smještena u kutiji veličine bombonijere, napravljenoj od tvrdog kartona, izvana tapeciranoj. To čudo je od metala i ima sigurno 1 kilu. Ne dolazi u obzir, niti mi fizički stane u ruksak, a osim toga, već imam 20 kila na leđima, bio je svjedok popravka naramenice, sada da ovo potpuno nepotrebno čudo furam sa sobom? Ili, još gore, da budem kurtoazan i uzmem poklon da ga ne povrijedim, a onda ga idući dan u Yogyakarti zafrljim u smeće? Vjerujem da ima ljudi koji bi to napravili, meni je to ultimativna glupost i pizdunstvo, ja ću radije otvoreno i iskreno reći „Čuj, stari, ja ti to ne mogu uzeti, nepraktično mi je.“ Možda sam zbog toga emocionalni invalid, ali to je po mom mišljenju svakako zdraviji pristup od onog zaplotnjačkog. Odlažem taj poklon na stol, nadajući se da ću ujutro manevrom uspjeti eskivirati pitanja o njemu, potom Anjas odlazi u sobu, gdje je uspio zaspati uz upaljeni televizor, dok sam ja još skoro sat vremena pretraživao različite smještajne mogućnosti u Yogyakarti. Smještaja ima, ali ono što mi je nakon Bandunga apsolutno esencijalno jest topli tuš. Moram se otuširati, moram pošteno oprati kosu, a to ne mogu u vodi hladnijoj od tjelesne temperature. Na kraju uzimam nekakav smještaj koji će me za tri noćenja doći oko milijun rupija (500-tinjak kn), nakon iščitavanja brojnih recenzija taj ima sve: wi-fi, topli tuš, blizu je centra i čist je. Iako sam vidio da su u Yogyakarti popriličan problem komarci. Vidjet ćemo. I ovdje u Bandungu su me pošteno izgrizli. A dok sam tražio smještaj i prebacivao slike u velikoj sobi, naš se dlakavi prijatelj opet igrao u blizini. Zanimljiva je ta kohabitacija, danju ga nema nigdje, noću je beziznimno tu.
Anjas hrče, spava na daljinskom, morat ću isključiti televizor direktno iz zida… Treća noć. Kratka. A onda sutra – normalna čista soba. Nadam se…