Večer ranije javio mi se Tomica Kristić, Varaždinac koji je nedavno krenuo u akciju sličnu mojoj, samo što on misli stopirati do Novog Zelanda. Ne znam ništa o pozadini njegove motivacije, čuo sam za njega pred koji mjesec, kad mi je netko sugerirao njegovu stranicu. Trenutno se nalazi u Turskoj, gdje čeka iransku vizu, budući da ju nije izvadio u Hrvatskoj. Njegov upit meni odnosio se na onu iduću vizu, koju također nije izvadio, a nju je morao izvaditi, ne doduše u Hrvatskoj, nego u BiH – pakistansku. Objasnio sam mu u čemu je stvar, rekao da proba za svaki slučaj pitati u Turskoj i Iranu, ali da su šanse slabe. Da ironija bude veća, još je i prošao kroz Sarajevo na ovom putu. Savjetovao sam mu i alternativu, kroz Turkmenistan i Uzbekistan, pa na Kirgistan i Kinu, ali on svakako želi u Indiju (za koju također još nije izvadio vizu), tako da je na kraju rekao da će vjerojatno preletjeti Pakistan. Za ući iz Kine u Indiju trebao bi pak propusnicu za Tibet, a za to bi morao naći još nekoga da oforme grupu. Žao mi je, ali nažalost si je sâm kriv za takvu situaciju. Autostopiranje, iako u duhu potpune slobode, svejedno ne bi trebalo imati nonšalantan pristup, upravo zbog ograničenja koja postavljaju vize, a koja se mogu naći dovoljno lako pretragom na internetu. Ne kažem da itko treba poput mene, početi logistički planirati putovanje godinu dana unaprijed, isprva tek kao mentalnu igru, ali barem se informirati o viznim režimima ne bi trebao biti problem. Mislim, kad se sjetim svoga ulaska u Pakistan i gnjavaže dok nisam došao do Quette, pa čak i dalje, skroz do Larkane, to možda i nije toliki gubitak, ali je više kompromitiranje cijele ideje putovanja – kao i meni relativno izvjesna mogućnost da ću morati letjeti između Istočnog Timora i Australije. Jedini istinski gubitak na dionici kroz Pakistan kojom bi on išao po mom je mišljenju Lahore. A mogao sam ga zamoliti i da izruči pozdrave Sadžadu…
A moj jutarnji program u Yogyi uključivao je prvo posjet muzeju batika. Riječ je o privatnom muzeju, smještenom oko kilometar od moga hotela, u mirnom kvartu, koji je pokrenuo jedan lokalni tip kada je tržište počeo preplavljivati industrijski batik, a iz želje da se sačuva tradicija. U muzeju je zabranjeno fotografiranje tkanina, kako netko slučajno ne bi prekopirao uzorke, ali se može fotografirati oprema kojom se batik izrađuje, a imam i vodičicu koja mi ukratko pojašnjava postupke prilikom izrade, stilske razlike i slično. Pritom upotrebljava i dosta stručnih izraza na javanskom, koji naravno meni ne znače puno, ali vjerojatno su njoj potrebni da bi joj duša bila na mjestu, tj. da ne mora kompromitirati faktografiju pojednostavljivanjem priče za neukog turista.
Batik, tehnika bojanja tkanine tako da se na njoj izrade uzorci od voska, te se potom tkanina stavlja u bojilo, pri čemu dijelovi prekriveni voskom ostaju neobojani, javlja se na više mjesta u svijetu, no najpoznatiji je upravo ovaj s Jave, a i sâm naziv za tehniku dolazi upravo iz javanskog jezika. 2009. tehnika indonezijskog batika uvrštena je na UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske baštine. Iako su neki smatrali da je tehnika javanskog batika uvezena iz Indije ili Šri Lanke, prisustvo slične tehnike kod indonezijskih narodâ koji nisu imali nikakvog hinduističkog utjecaja ukazuje na autohtonost. U Europu je batik stigao tek u 19. st., a zahvaljujući nizozemskim i britanskim trgovcima proširio se i u subsaharsku Afriku, gdje je lokalno stanovništvo razvilo vlastite tehnike izrade (između ostaloga, tako je nastala i poznata košulja Madiba, koju je u nekoliko prigoda nosio Nelson Mandela). Slično se dogodilo i među australskim urođenicima, koji su se s batikom susreli tek 1970-ih.
Batik se može izrađivati na tri načina, s tim da je posljednji, industrijski, najjeftiniji i najmanje cijenjen, a osim toga je samo jednostran. Najcjenjeniji je onaj pri čijoj se izradi koristi canting, specifičan kist kojim se vosak nanosi na tkaninu ručno i obostrano, prema motivima iz glave, koji su stoga naravno jedinstveni. Cantinga ima različite širine „kljuna“, neki služe za debele vanjske linije, neki za sitnu ispunu, za točkice, crtice i slične motive (postoji jedan uzorak koji se naziva „rižinim zrnjem“, a u kojem podloga izgleda kao da je pokrivena istim – budući da je rižino zrnje bijelo, ono je zapravo izvorna boja tkanine, što znači da se međuprostor ispunjava bojom, a to znači da je potrebno svako zrno iscrtati voskom). Druga metoda je cap, bakreni kalup kojim se isti uzorak može višestruko ponavljati i tako se štedi vrijeme izrade. Pitao sam vodičicu koliko traje izrada jedne tkanine. Naravno, i sâm sam svjestan da je na takvo što teško odgovoriti, jer ovisi o broju različitih bojanja, ali me zanimalo čisto orijentacijski. Ručno rađen batik izrađuje se oko 4 mjeseca, a finiji i do godinu dana. Onaj prilikom kojega se koristi uzorak može biti gotov za 2 mjeseca. To je i razlog zašto je pravi batik poprilično skup.
Muzej okuplja zbirke batika iz različitih predjela Jave, svaki s različitim upotrebnim svrhama: batik za novorođenčad, za trudnice, za mladoženju i mladenku, za kraljevsku obitelj, za bolesnike, za umatanje pokojnika… Često se na njima nalaze i simbolični elementi koji potječu iz različitih tradicija, pa tako hinduistički batik ima na sebi uzorak svete planine Meru s njena tri vrha, konturu Garude i slično. Neki uzorci podsjećaju na fraktale. Pitam vodičicu postoji li možda na Javi tradicija slična onoj u Škotskoj, da se po uzorku batika prepoznaje pripadnost pojedinoj obitelji ili klanu, no to ovdje nije slučaj. Prepoznaje se međutim društveni status nositelja, te eventualno regionalna pripadnost – batik s područja središnje Jave, točnije iz unutrašnjosti, tamnijih je boja, prevladavaju smeđa, oker i žuta, s geometrijskim uzorcima. Obalni batik je svjetlijih boja, s cvjetnim uzorcima, katkada ima i životinjskih likova… Hinduistički sam već spomenuo, postoji naravno i islamski, prilikom izrade kojega se koriste također geometrijski likovi, ali i islamska kaligrafija. Kinezi pak vole elemente slične onima koje nalazimo na njihovim tapiserijama – feniks, zmaj, oblaci, sve izvučeno tankim linijama, s podosta bijele podloge. Batik je danas simbol indonezijskog identiteta, slično peciju, crnoj kapi u obliku krnjeg stošca sličnoj fesu (čak i ime dolazi od fes) – mnogi muškarci nose košulje, a žene saronge izrađene od batika. To se posebno događa u zadnjih dvadesetak godina, kako lokalna tradicija ponovno dobiva na cijeni naspram uvezene. Anjas je pričao kako kod njih na poslu svaki dan u tjednu imaju nekakav posebni zadatak, pa tako npr. četvrtkom moraju međusobno pričati engleski, srijedom nositi tradicionalnu sundansku odjeću, a petak je dan za batik. Uzorci batika pojavljuju se i na omotima bilježnica, na vrećicama… 2. listopada proglašen je nacionalnim danom batika u Indoneziji, a i stjuardese Garude Indonesie nose uniforme od batika. U prošlosti su se Malezija i Indonezija sporile oko autorstva batika, no dokazano je da je malezijski batik izveden iz indonezijskoga, tehnika izrade je drugačija (vrlo se rijetko koristi canting), a i uzorci su veći, ne toliko filigranski poput indonezijskih.
U sklopu muzeja nalazi se naravno i suvenirnica, kao i zbirka tapiserija koje je izradila žena pokretača muzeja, starija gospođa danas u invalidskim kolicima, koju sam upoznao u muzeju. Suprug joj je nažalost umro. Njih su oboje indonezijski Kinezi i još k tomu kršćani, tako da ima tapiserijâ s vjerskim motivima, npr. Posljednja večera, panorama Jeruzalema i slično. Postoje i tapiserijski portreti nekih poznatih osoba, kao npr. Sukarna, Suharta, Ronalda Reagana, pape Ivana Pavla II. i sl. U suvenirnici se može kupiti svašta, od pravog batika (u balama ili gotovim proizvodima – zanimljivo je da se batik ne smije presavijati nego samo motati, iako mi nije bilo jasno točno objašnjenje), do školskih torbi prekrivenih mjestimice batikom, te opreme za izradu, poput cantinga ili capa. Vidio sam i kako izgleda sâm vosak, mješavina pčelinjeg voska, parafina i goveđe ili bivolje masti. Nisam naposljetku ništa kupio, premalo mi je mjesta u ruksaku, ali bio je to zanimljiv uvod u još jednu kulturnu tradiciju.
Druga kulturna tradicija koju sam htio pogledati, ali sam na kraju zbog premalo vremena odustao i umjesto toga samo prošetao kvartom, jest srebrarstvo. Već sam se susreo sa srebrarstvom u onom selu nedaleko Bukittinggija, no kvart Kotagede smješten jugoistočno od centra, poznat je kao središte srebrarstva na Javi. Zanimljiv je i zbog tradicionalne javanske arhitekture, iako sam se ja nažalost preračunao u pogledu vremena, tako da sam morao juriti natrag. Yogya je jako raširen grad, nema visokih zgrada, osim par hotela (razumljivo, s obzirom na seizmičku aktivnost), tako da vam put do nekog udaljenog kvarta može oduzeti i po pola sata, čak i ako idete autobusom. Stoga sam nažalost ostao uskraćen za to iskustvo, premda ću sada u maniri kiselog grožđa na temelju dojmova nekih putnika zaključiti da je možda i bolje tako, budući da su navodno prodavači dosta nasrtljivi (ma ne, nikad mi to ne bi palo na pamet) i da, ako vam već pokažu proces izrade nakita, očekuju da bi bio red da nešto od njih i kupite.
Vraćam se u hotel, uzimam stvari i pješačim do kolodvora. Subjektivno mi se boravak u Yogyakarti činio duljim od onoga u Jakarti, iako sam zapravo bio podjednako dugo. Lijep je to i ugodan grad, čak mi ni turistička atmosfera ne smeta, dapače, ima i to svojih prednosti (znanje stranih jezika). Iako me čekaju još tri noćenja u Surabayi, polako privodim svoj boravak na Javi kraju, ušao sam, čini mi se i u drugu polovicu boravka u Indoneziji, zanima me hoću li plakati za Javom kada se budem morao opet gnjaviti s dosadnjakovićima po Sumbawi i Floresu. Indonezija nije toliko naporna kao Kina, ili sam se ja već možda prekalio, ali nakon mjeseci i mjeseci putovanja kroz kaotične zemlje (s izuzetkom Singapura) veselim se Australiji i cijenim uređenost koja će me ondje dočekati. Naravno da to ima svoju cijenu, ali uz malo logistike (opet ta logistika) stvari će biti lakše. Ujedno sam kroz ovo putovanje spoznao onu važnost postojanja doma. Ne bih nikad mogao biti potpuni nomad, čovjek koji sve svoje nosi sa sobom i privremeno se smješta na ovo ili ono mjesto. Moram priznati da sve više guštam u činjenici da se raspakiravam, da odlažem stvari, negoli da ih trpam u ruksak i nastavljam put. Ne toliko zbog toga što putujem daje – u tome još uvijek uživam – koliko zbog potrebe ukorijenjenosti. Možda bih mogao naći neko mjesto gdje bih se nastanio nekoliko mjeseci, radio nešto, i potom tražio motivaciju za nastavak putovanja (govorim to za slučaj kada bih bio potpuni nomad), no ovaj tempo kojim ja idem ima određenu granicu. Koju sam ja vjerojatno već i prešao. Nisam nikad vjerovao da ću to reći, ali čak se veselim Zagrebu. Barem na nekoliko tjedana. :D A ako stvari budu išle po planu, danas bi trebala biti točno tri mjeseca do moga povratka. Otprilike jednako kao što je prošlo od smrti Arsena Dedića.
Vlak za Surabayu je Argo Willis, isti onaj kojim sam 4 dana ranije stigao u Yogyu. Sada me nosi na istok i sjeveroistok, do one točke gdje se Java suzuje, a sa sjeverne joj se strane paralelno proteže otok Madura. Tu je smještena Surabaya, drugi najveći grad Indonezije, osmomilijunski megalopolis koji bi isto tako mogao biti šokantan nakon mirne i polururalne Yogye. U sumrak se vozimo pored zelenih javanskih polja, koja me podsjećaju na pejzaže mađarske puste, ili na Slavoniju… Jest da je to uglavnom riža, kao i da su ta polja mnogo obrađenija od slavonskih, no svejedno. U Surabayu stižem oko pola 9, probijam se kroz niz privatnih taksista na ulazu, pronalazim jedan od službene kompanije, vozač pali taksimetar, znade naravno gdje je rečena adresa, nije baš u centru grada, ne mogu procijeniti koliko sam daleko od centra, osoblje u hotelu natuca engleski, šteta, očekivao sam da će bolje vladati jezikom jer imam nekoliko pitanja koja moram riješiti. Jedno od njih uključuje i bus za Bali, koji je, koliko vidim, uglavnom noćni. Do Denpasara iz Surabaye treba oko 12 sati, bilo bi dobro kada bih išao dnevnim busom, da mogu gledati krajolik, ali internet o toj tematici neugodno šuti. Zato bi mi dobro došle informacije u hotelu – ali kad se sjetim Bandar Lampunga, možda ni to nije najpametnije rješenje. Ili da odem do Banyuwangija i onda u vlastitom aranžmanu nešto izvedem? Vidjet ću, imam doonda još dva dana. Sada se valja smjestiti, sâm sam u dormitoriju, hostel je uglavnom prazan, Surabaya nije turističko odredište per se, više je uporište za druge izlete, ponajprije na vulkan Bromo na istoku Jave. Za večeru ću kupiti neke kekse u obližnjem Indomaretu, sve je već zatvoreno u ovo doba, prošlo je 10 navečer dok sam se ja smjestio i doveo u red…
Post je objavljen 19.11.2015. u 06:40 sati.