Kulturno uzdizanje

Ovaj put jesam krenuo ponešto ranije, ali ne puno, a kako sam se odlučio za hod, na kraju sam veći dio popodneva potrošio na obilazak tih dvaju muzeja koji su bili u planu. Prvi od njih bio je muzej wayanga, tradicionalnih javanskih i balijskih lutaka, koje dolaze u nekoliko različitih oblika. Sâm muzej je također zanimljiv jer je smješten u zgradi podignutoj u 19. st. na mjestu na kojem su se ranije nalazile dvije nizozemske crkve, tzv. Stara i Nova crkva (Stara je srušena da bi se izgradila Nova, a Nova je srušena u potresu), gdje je bio grob Jana Pieterszoona Coena, osnivača Batavie. U muzeju se inače svaku nedjelju u 10 ujutro organiziraju i besplatne lutkarske predstave, ali na to nisam stigao. Pogledat ću jednu u Yogyakarti, nadam se.
Wayang je javanska riječ koja doslovce znači „sjena“ no danas se koristi za lutke u lutkarskom kazalištu, ili za čitavo kazalište kao takvo. Najpoznatiji oblik wayanga je wayang kulit, javansko kazalište sjena, koje je 2003. upisano i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Wayang je u Indoneziju vjerojatno došao iz Indije ili Kine, a i tematika predstava je često hinduistička, tj. prikazuje događaje iz Mahabharate i Ramajane, premda postoje i predstave koje se mogu opisati kao svojevrstan politički kabaret, tj. u kojima likovi komentiraju aktualna politička zbivanja. Lutke u wayang kulitu napravljene su od bivolje kože, s naknadno dodanim pokretnim udovima, te nabijene na bambusove štapove, a predstava se odvija iza paravana od bijele tkanine, osvijetljenog odostraga uljanicom (danas se obično ipak koristi električna žarulja), tako da publika vidi tek sjene lutaka. Slično nijemom filmu, lutke same nisu vokalizirane, nego priču priča narator, dalang, koji svojim glasom prati dramatiku priče. Mnogi vrhunski dalanzi imaju status omanjih celebrityja u indonezijskom društvu, te znaju izvoditi predstave koje traju i po cijele noći. Nastup wayanga prati glazbena podloga, koju tvori gamelan, tradicionalni javanski orkestar koji se sastoji uglavnom od metalnih udaraljki, premda koristi i bubnjeve, svirale, a katkada i glas.
Osim wayang kulita postoje i druge vrste tradicionalnog lutkarstva, kao što je npr. wayang golek, prvenstveno sundanski oblik kazališta koji uključuje drvene lutke pomičnih udova, upravljane preko središnje poluge, vrlo izražajnih lica, što im omogućava veliku pokretljivost i izražavanje širokog dijapazona emocija; ili wayang karucil (nazvan i wayang klitik, prema onomatopeji zvuka koji proizvode), lutke s istočne Jave po strukturi slične lutkama wayang kulita, ali s tom razlikom da su izrađene od tankoga drva, te su kao takve poprilično krhke, što bi u scenama borbi znalo uzrokovati popriličnu štetu na lutkama – a kako je ljepilo ranije bilo luksuzna roba, takvi bi lomovi značili izradu novih lutaka. Postoji još i wayang beber, što su zapravo svitci koji prikazuju ilustracije pojedinih događaja, a dalang tada samo prepričava prikazane događaje pred statičnom slikom. Wayang gedog je vrsta kazališta u kojem uloge lutaka preuzimaju ljudi, ali noseći maske (što znači da je donekle sličan klasičnom grčkom kazalištu, no s mnogo većim i izražajnijim izborom maski), dok je wayang wong plesna predstava u kojoj plesači više ne nose ni maske, već se pomoću šminke pretvaraju u likove koje prikazuju. Ukorijenjenost wayanga u javansku i indonezijsku kulturu je tolika da se tijekom širenja islama tematika proširila pričama koje prikazuju događaje iz islamske povijesti, kao i onima koje prikazuju islamske moralne pouke, a s istim se motivom 1960-ih godina razvio i wayang wahyu, oblik koji prikazuje učenja Katoličke crkve, a koji su razvili indonezijski isusovci kako bi lokalnom stanovništvu kroz njima poznatu formu približili vrijednosti i motive koji su im dotada bili nepoznati.
Muzej wayanga u svom fundusu krije brojne kolekcije pojedinih gorenavedenih vrsta, ali i druge parafernalije, kao što su lampe za osvjetljavanje pozornice (nazvane blencong – bile su pogonjene kokosovim uljem), ali i čitave setove instrumenata gamelana. Tu je i kolekcija lutaka iz različitih zemalja i lutkarskih tradicija, od Indije, Kine, Kambodže i vijetnamskih vodenih lutki, sve do klasičnih europskih ginjola i marioneta. Jedino mi je žao da sam se u muzej uputio „nasuho“, tj. da nisam prije toga pogledao neku predstavu, kako bi mi kontekst bio bolje poznat, ali što je tu je. Znam za idući put. Iako još nisam načisto hoću li se vraćati u Indoneziju…
Ponovno na ulicu i ravno na jug, prema Nacionalnom muzeju. Kako sam se uglavnom šetao, nisam pretjerano žurio, usput pokušavajući pronaći i mjesto na kojem bih ručao, te sam naposljetku do muzeja došao tek oko pola 4 (a rade do 5). Budući da je fundus popriličan, morao sam mjestimice projuriti kroz muzej. Zbog nekih mi mjesta nije osobito žao (npr. zbirka keramike ili lapidarij, u kojem se može vidjeti ono čega sam se ja već nagledao u My Sonu, Angkoru, a još ću gledati i u Borobuduru), no zbog nekih jest – recimo, zbog poprilično bogate i detaljno opisane etnografske zbirke, tematski razdvojene po pojedinim otocima i tamošnjim kulturama; od praktički neolitske Papue, preko smrću opsjednutih Toradžanaca, sve do već spomenutih i opisanih Minangkabaua. Etnografske zbirke obuhvaćaju brojne modele tradicionalnih kuća, od sumatranskih kuća na stupovima koje po stilu podsjećaju na indokineske, preko javanskih koliba i „dugih kuća“ borneanskih urođenika, do papuanskih okruglih kuća od palmina lišća. Tu su i predmeti svakodnevne upotrebe, nakit, odjeća, alatke, glazbala, predmeti kultne uporabe, maske, amajlije, totemi, prijevozna sredstva poput kanua… Dio toga ću pokriti još sutradan, kada ću otići vidjeti tzv. Malu Indoneziju, tematski park smješten u jugoistočnoj Jakarti, a koji obuhvaća tradicionalnu arhitekturu i predmete iz svih indonezijskih provincija. U novom krilu muzeja nalazi se i dio posvećen modernijim aktivnostima, kao što su trgovina, plovidba, tehnologija…ali je tu i arheološka zbirka koja obuhvaća i lubanju Homo floresiensisa, popularno nazvanog „hobit“, zagonetnog hominina čiji su ostaci (ukupno 9 jedinki) pronađeni 2003. na otoku Floresu, a za kojeg se vjeruje da je živio sve do prije 12 000 godina. Izuzetno niskog rasta i sitne građe (lubanja mu je oko trećine ljudske, a visina mu je bila oko 110 cm) njegov taksonomski smještaj je nejasan. Neki vjeruju da je riječ o poveznici između Homo erectusa i modernih ljudi (Homo sapiensa), dok drugi tvrde da je riječ o evolucijskoj slijepoj ulici. Sitna građa vjerojatno je posljedica prilagodbe na izolirano otočno stanište, kao što obično biva s otočnom faunom. Prema veličini mozga, Floreški čovjek se nalazi između Homo erectusa i australopiteka, no prema mjerenju relativne veličine Brodmannovog područja 10 (dijela prefrontalnog korteksa velikog mozga koji se povezuje s razvijenošću inteligencije) i ukupne veličine velikog mozga, taj je omjer gotovo jednak onomu suvremenih ljudi, što ukazuje da je Floreški čovjek možda ipak popularna „karika koja nedostaje“. Otok Flores je inače od svog prvog zapadnog većeg susjeda, Sumbawe, odvojen izuzetno dubokim morskim prolazom, koji čak ni za vrijeme posljednje oledbe nije bio na suhom, što znači da su preci Floreškog čovjeka na njega morali doploviti. A izgradnja plovila zadatak je koji zahtijeva određeni stupanj koordinacije, kao i apstraktnog mišljenja („ako bismo sagradili nešto čime ćemo prijeći vodu, došli bismo na onaj otok tamo“), uslijed čega se vjeruje da su predci Floreškog čovjeka imali razvijen jezik, vjerojatno na većem stupnju od onoga Homo erectusa (za kojega se vjeruje da nije poznavao plovidbu). Do kada su točno Floreški ljudi živjeli, nije poznato, premda se u narodnim pričama floreških domorodaca iz naroda Nage spominju bića nazvana Ebu Gogo (što se otprilike prevodi kao Baka Proždrljivica), koja su bila niskog rasta, širokih nosova i velikih usta, obrasla dlakom, te koja su govorila nerazumljivim mrmljanjem (kao naš budući premijer) i mogla ponavljati ono što im se kaže na lokalnom jeziku (to neki Indonežani rade i danas – ako im nešto kažeš na stranom jeziku, oni će to papagajski ponoviti). Lokalno stanovništvo je s njima dolazilo u sukobe, jer su navodno napadali njihova sela i otimali djecu, u želji da ih ta djeca nauče kako rukovati vatrom. Prema nekim tvrdnjama, Ebu Gogoi su još živjeli u vrijeme kada su Portugalci prispjeli na Flores, u 17. st., drugi tvrde da su možda preživjeli čak i do 20. st., ali da su se povukli u nepristupačna područja otoka i možda ondje izumrli. Slične priče postoje i na Sumatri, gdje se spominju bića nazvana Orang Pendek („niski čovjek“), za koje postoje razna objašnjenja, od toga da je riječ o duhovima predaka, pa do toga da su posrijedi čovjekoliki kriptidi. U svakom slučaju, potrebno je još materijalnih dokaza, no čak ni oni neće biti sposobni rasvijetliti u potpunosti dugačak proces zvan ljudskom evolucijom, s obzirom na to da je broj starih ostataka ipak vrlo malen i ograničen, najčešće sveden na pokoju kost ili lubanju. Paleontologija je već i ovako čudesna s obzirom na svijet koji je uspjela rekonstruirati iz okamina.
Uspio sam obići muzej u zadanom roku, a kako je opako prijetio dažd, uputio sam se u jedan obližnji restoran specijaliziran uglavnom za morsku hranu. Nije mi baš prvi izbor, ali eto. Zgodan je sustav naručivanja – imate veliku ploču na kojoj su napisana sva jela (i pića) u ponudi, a ispod slike svakog jela imate po jedan pretinac s karticama na kojima piše ime toga jela. Vi jednostavno pokupite kartice za ona jela koja mislite naručiti (dvije za jedno jelo ako želite duplu porciju) i predate ih konobaru. Zgodno i praktično, pogotovo ako postoji jezična barijera. Uzeo sam pečeni tempeh, rakovo meso s jajetom (uz obaveznu rižu kao prilog), te banana split i sok od limete – da, otkako sam prešao u Indoneziju više nema onih sokova od limete sa slanom šljivom. Inače, kad već spominjem rižu, zanimljivo je da u malajskome postoje čak tri riječi za rižu, ovisno o stadiju u kojem se nalazi. Dok raste na polju, koristi se izraz padi (zato se u engleskome rižino polje zove rice paddy). Kada se pobere, naziva se beras. A kada ju se termički obradi, postaje ono što već poznajete, a to je nasi.
Kiša se ispadala dok sam završio s obrokom, a potom, unatoč najboljoj želji da uzmem Uber i poštedim se klipsanja po pretrpanim pločnicima, plan ne uspijeva. Premalo je vozila na cestama (a kako je nedjelja, dan je idealan za vozikati se), pa je tarifa povećana 2,5 puta. Ništa, morat ću pješice, to je otprilike ista udaljenost koju bih prevalio onu prvu večer da nisam uzeo taksi, i čini se da bi mi trebalo oko sat vremena hoda. Povratkom u hostel hvata me neki umor, te više nemam želje izlaziti. Unatoč želji da večeras napišem dnevni zapis kako bih sutra mogao ranije krenuti, jer me čeka malo veći put po Jakarti, oko 10 sati navečer već jedva držim oči otvorene. Je li to zato što me Indonezija neprimjetno cijedi, ili se jednostavno nisam stigao adekvatno naspavati prethodne noći, ili sam se dovoljno najeo, ili…?
Sutra je dakle dan za širenje područja djelovanja. Nadam se s dovoljno vremena na raspolaganju. A kada vidim rezultate izbora, odjednom mi se ni Indonežani više ne čine toliko napornima…