Poraženi Sijam i veliki kombinator

utorak , 15.09.2015.

Današnji sam dan odlučio početi lijeno, nakon doručka sam prvo dva sata pisao dnevni zapis. Ting je ustala kasnije i za danas je imala svoje planove, tako da smo se oko podneva pozdravili, a ja sam otišao u šetnju Siem Reapom, trudeći se pronaći nešto više od onoga što sam primijetio u prolazu prethodnih nekoliko dana.
Siem Reap ima oko 170 000 stanovnika i treći je najveći grad u Kambodži. Ime grada znači „Poraženi Sijam“, i iako Kmeri spominju neku legendarnu bitku iz 16. st. u kojoj je kralj Ang Čan odbio sijamsku vojsku, upitno je je li se ta bitka ikad dogodila i koje bi u tom slučaju bilo pravo porijeklo imena. Grad je od 1795. do 1907. bio pod vlašću tog istog Sijama i tada se zvao Nahorn Siam (tj. Sijamski grad). Cijela regija sjeverozapadne Kambodže, unutar Sijama znana kao Unutrašnja Kambodža, vraćena je 1907. zaslugom Francuza u sastav kolonijalne Kambodže. Tada je Siem Reap bio obično selo, no kada se na zapadu pročulo za Angkor započeo je priljev turista i razvoj grada. 1929. je otvoren Grand Hotel d'Angkor, jedan od klasičnih azijskih hotela toga vremena, smješten nasuprot kraljevskoj rezidenciji. Sve do kraja šezdesetih turizam Siem Reapa je cvjetao – općenito, kada razmišljam o svojim putovanjima Azijom, nekako mi se čini da je negdje tamo 1960. bila idealna godina za poduzimanje ovakvog putovanja (jasno, tada bih morao zaobići Kinu): Afganistan je bio stabilna zemlja, moglo se kroz Burmu, Vijetnamski rat još nije bio počeo, Kambodža je doživljavala procvat… Kao i sve druge gradove, Crveni su Kmeri ispraznili i Siem Reap. No razlika u odnosu na druge gradove jest ta da je nakon oslobođenja u gradu bila stacionirana vojna posada, tako da je još 10 godina bio zatvoren i izoliran. Suvremeni Siem Reap počeo je oživljavati tek nakon 1989. Njegov raison d'ętre bio je i ostao Angkor – malo ljudi dolazi u Siem Reap isključivo radi njega samog ili njegovih atrakcija (koje se svode na ponešto kolonijalne arhitekture, ugodno šetalište uz rijeku i pokoji wat), premda ga je ludi noćni život učinio prijestolnicom partijanja u Kambodži. Ipak, u usporedbi s Tajlandom, to je sve kamilica. Grad je zapravo još uvijek nakupina selâ okupljenih oko watova, s izuzetkom centra, koji je okupljen oko glavne tržnice. Zapravo mi pomalo liči i na Rogašku Slatinu ili tako neko mjesto (uz već spomenutu Gyulu) – preko dana je vrlo pitom. Naravno, gdje je turizam, tu su i gnjavatori. Neki su benigni (prodavači, vozači remorquea), ali ima i prevaranata koji pecaju naivne novopridošle turiste. Ima jasno i prosjaka, pogotovo dječice, zatim su tu svirači koji redovito tvrde da su žrtve mina u Kambodži, iako ne vidim da im nedostaje ijedan ud (obično sviraju u skupinama od negdje 6, sjedeći na niskoj platformi koja podsjeća na perzijski taht – glazba koju izvode nije uopće loša, kao neka kombinacija indijskog ritma i kineske glavne teme; u svakom slučaju bolje od one pogrebne glazbe)… Prolazeći toga dana preko tržnice opazio sam majicu koja mi definitivno treba, najbolje odmah 5 komada: natpis na majici ima nacrtan prekriženi remorque i ispod toga piše „No tuk tuk today…or tomorrow“. Isprobat ću ju na gnjavatorima… (Inače, samo da ukažem na terminološku razliku – u Kambodži remorque zovu „tuk tuk“, iako je to u Tajlandu naziv za motornu rikšu. Ja sam se odlučio držati naziva remorque baš kako bih razlučio ta dva vozila.)
Ručao sam u jednom restoranu koji također služi kao ispostava nekog NVO-a za humanitarne razloge, iako su porcije bile poprilično mršave. Uzeo sam neki sendvič, dobivši nešto veličine tosta, brownie sa sladoledom koji je zauzimao pola čaše i sl. Nakon ručka pokušavam otići na masažu u jedan od onih salona gdje to rade slijepci, ali me recenzije obeshrabruju – prljavi ručnici, nema privatnosti, uokolo trčkaraju djeca… To mi sve zvuči jako neprofesionalno, pa se odlučujem malo bolje istražiti i otići u neki kvalitetniji salon, pa čak i ako maseri vide. Dok god nije „masaža s happy endingom“ (karakteristično za Tajland – možete birati želite li da masaža završi, odnosno, bolje rečeno svrši, s prelaskom u ono za što se obično koristi eufemizam „masaža“) dobro je. Oko 4 se sata vraćam u hostel, Ting je isto tamo, iako je obavila ponešto u gradu. Dakle, otišla je do banke i uspjela nabaviti nove novčanice dolara, tako da je sada spremna sutra krenuti natrag u Bangkok, pa onda i u Burmu. Usput je kupila i poslala i razglednice. Ja sam svoje kupio i napisao, ali ću ih dati ovima na recepciji da ih pošalju. Iz Kambodže bi pošta trebala putovati brže nego iz Pakistana. Ujedno se i ja odlučujem na to da ću otići busom do Bangkoka, ostati prvo tamo dvije noći, odnijeti fotić na popravak, potom svratiti do Pattaje, pa se opet vratiti u Bangkok. Praktičnije mi je tako nego prvo otići u Pattaju mogao bi mi se ogaditi Tajland u tom slučaju.
Navečer ćemo Ting i ja opet do Pub Streeta, do jednog birca koji se nalazi preko puta onoga gdje smo sjedili večer ranije, a koji nam se činio privlačnim jer ima živu glazbu, neki Europljani sviraju. Zanimljivo je da, iako smo tri večeri bili zajedno vani, Ting i ja zapravo nismo tijekom toga puno pričali, budući da je buka tolika da je to vrlo naporno. Uglavnom smo jeli i bili zabavljeni mobitelima. :D U ovom bircu (nazvanom Banana Leaf) ja sam se odlučio za burger od krokodila (jeo sam već krokodilsko meso i bilo mi je OK, iako je ovaj puta previše imalo okus po ribi, što meni osobno nije baš drago) i jedan mojito sa zelenim kampotskim paprom (zanimljiva kombinacija). Kasnije sam udario po pivi, iako smo prije večere kupili jednu malu porciju duriana (tj. već izdubljenog durianovog mesa) – a postoji urbana legenda da se durian ne smije kombinirati s pivom jer može doći do letalnog ishoda. Jedino do čega će međutim doći jest poprilično intenzivno podrigivanje, a ni za jetru nije previše dobro, budući da ista mora obraditi sijaset ugljikohidrata i masti u durianu i onda još i alkohol. Nismo ostali predugo, budući da je Ting već ujutro u 7 morala biti spremna za bus, a i u sobu nam je došla još jedna cimerica pa ju nismo htjeli buditi prekasnim dolaskom.
E sad, zašto drugi dio ovoga naslova? Zato što smatram da bi bilo neodgovorno od mene otići iz Kambodže, a ne pokušati na cjelovitiji način predstaviti čovjeka koji je obilježio njenu povijest tijekom druge polovice 20. st., osobu s nevjerojatnim instinktom za preživljavanje na vodećim funkcijama (čak tolikim da je službeno po Guinessovoj knjizi rekorda čovjek koji je obnašao najveći broj vodećih funkcija u nekoj državi), pa i u slučajevima kada su odluke donošene s tim ciljem bile itekako moralno upitne. Riječ je naravno o Norodomu Sihanouku. Iako je na vlast došao pogrešnom procjenom francuskih kolonijalnih gospodara da će njime biti lagano upravljati, Sihanouk je ubrzo pokazao da će itekako biti sposoban prihvatiti uzde vlasti u svoje ruke. Sihanouk je rođen 31. listopada 1922. u Phnom Penhu, kao jedino dijete Norodoma Suramarita i njegove zakonite supruge Sisowath Kossamak (koja je inače bila kćerka ranijeg kralja Sisowatha Monivonga, bratića njenog muža). Ime Sihanouk dolazi od spoja palijskih riječi siha „lav“ i hanuk „ralje“. Mladi se Sihanouk obrazovao u francuskim školama u Indokini, a srednju je školu pohađao u Saigonu. Nakon smrti Monivonga Francuzi su zaključili da će tada osamnaestogodišnji Sihanouk biti pogodniji kadar za novog kralja od Monivongova sina Moniretha, koji je bio previše „svojeglav“. 3. ožujka 1941. Sihanouk je okrunjen za novog kralja Kambodže, no kako je za vrijeme Drugog svjetskog rata Kambodža bila okupirana od Japana, ceremonijalni se kralj uglavnom bavio sportom i filmom (potonji mu je bio velika strast te je kasnije režirao 50-ak filmova, a ljubav prema filmu prenio je i na sina Sihamonija). Kada su Japanci pretkraj rata posve pripojili Indokinu, natjerali su Sihanouka da proglasi neovisnost Kambodže (neobičan zahtjev, zar ne?), te je on preuzeo funkciju premijera, istovremeno ostavši i kralj. Povratkom Francuza 1946. potpisan je sporazum Modus Vivendi, kojim Kambodža dobiva punu autonomiju unutar Francuske Unije. Sihanouk potom odlazi na vojnu školu u Francusku gdje dobiva čin pričuvnog satnika. 1949. Sihanouk je isposlovao novi francusko-kmerski sporazum kojim je autonomija Kambodže povećana. Iste godine raspušta Narodnu skupštinu i vlada samostalno, sve dok dvije godine kasnije pod pritiskom Demokratske stranke ne odlučuje raspisati izbore. U veljači 1953. Sihanouk je zatražio od Francuza da preostale ovlasti prepuste Kambodži, tj. da joj daju punu neovisnost. Nakon što je to odbijeno, Sihanouk je otputovao u SAD i Kanadu, iskoristivši tadašnju makartističku klimu, upozoravajući da i Kambodži prijeti komunistička opasnost slična onoj Viet Minha, te da je jedino rješenje potpuna neovisnost kako bi se novonastala država (naravno, kraljevina) mogla samostalno obračunati s komunistima. Po povratku u zemlju nastanio se u Siem Reapu i počeo organizirati nacionalne milicije koje su se borile protiv oponenata kambodžanske neovisnosti. Upalilo je, u ljeto 1953. Francuzi su na Kambodžu prenijeli ovlasti pravnih i unutrašnjih poslova, a potom u listopadu i obrambenih. 9. studenog 1953. Kambodža je proglasila punu neovisnost od Francuske. No Demokratska se partija bunila zbog Sihanoukovog uplitanja u politiku, te je on 1955. održao referendum na kojem je čak 99,8% glasača poduprlo njegove poteze (je li bilo izbornog inženjeringa, po svoj prilici jest). 2. ožujka 1955. Sihanouk je abdicirao u korist svoga oca Suramarita, naglasivši kako se nema namjere vraćati na prijestolje (moš mislit). Umjesto toga osnovao je stranku Sangkum („Zajednica“) koja je na izborima te jeseni osvojila sva mjesta u Narodnoj skupštini (za ovo je čak i priznao da je bilo izbornog inženjeringa). Sihanouk je postao premijer, a država je proglašena ustavnom monarhijom u kojoj glavnu vlast nosi premijer, a ne kralj (čudna li čuda). Zbog stalnih političkih trzavica smjene vladâ su bile česte, pa je tako Sihanouk u pravilnim razmacima podnosio ostavke i vraćao se na tu funkciju – čak triput u razdoblju između 1955. i 1958. Tijekom 1958. Južni Vijetnam i Tajland postali su jako sumnjičavi glede Sihanoukovih dobrih odnosa s komunističkom Kinom (iako je Kambodža službeno bila neutralna), te su zajedno s CIA-om počeli planirati njegovu smjenu. Sihanouk je međutim otkrio zavjeru i javno je raskrinkao. CIA je međutim nastavila s planovima, tako da je Sihanouk poslao Lona Nola, tada glavnog zapovjednika vojske, da se obračuna s vođom zavjerenikâ Dapom Čhuonom. Dap je tom prilikom ubijen. 31. kolovoza 1959. u kraljevsku je palaču dostavljen poklon za kraljicu za koji se ispostavilo da je bomba. Prilikom otvaranja poklona stradao je šef protokola. Poklon je inače bio poslan iz američke vojne baze u Saigonu. Nakon toga incidenta zdravlje kralja Suramarita se pogoršalo, te je on umro u proljeće 1960. Regentom je proglašen Monireth, no Sihanouk je potom pokrenuo inicijativu da se uspostavi nova ceremonijalna funkcija „vođe države“, za koju je kandidirao sebe. Referendum je potvrdio tu inicijativu s 99,97% glasova (!), tako da se Sihanouk opet našao na vodećoj poziciji iako nije formalno zasjeo na tron.
Tijekom šezdesetih godina Sihanoukovi su se odnosi sa zapadnim zemljama poprilično pogoršali, prvo zbog njegove taštine (tvrdio je da u službenim posjetima ne dobiva adekvatan protokolarni tretman), a zatim i zbog daljnjih CIA-inih spletaka, zbog kojih je Kambodža čak prekinula diplomatske odnose s SAD-om. Sihanouk je u međuvremenu poboljšao odnose sa Sjevernim Vijetnamom i dopustio Viet Congu korištenje istočne Kambodže za svoje baze. Usto su zahladili i odnosi s Kinom, budući da se Sihanouk nije slagao s Kulturnom revolucijom, a Mao se nije slagao sa Sihanoukovim poboljšanjem odnosa s SSSR-om. Sve to uzrokovalo je ponovno zatopljenje odnosa s SAD-om, pa je tako Sihanouk 1967. pozvao Jacqueline Kennedy u privatni posjet, a potom je i rekao da se neće miješati ako Amerikanci odluče riješiti problem prisustva Viet Conga u Kambodži, dok god to ne bude išlo na štetu Kambodžanaca. Ono što je uslijedilo 1970. već sam opisao – u trenutku dok se nalazio na liječenju u Francuskoj, Sihanouk je smijenjen, te ga je vojni sud u odsustvu osudio na smrt. Tijekom idućih 5 godina Sihanouk će voditi vladu u egzilu, živeći na relaciji Peking – Pjongjang, gdje su za njegove potrebe bile adaptirane dvije rezidencije (toliko o komunizmu u tim zemljama). Tijekom 1973. Sihanouk je posjetio sjevernu Kambodžu, tj. krajeve koji su bili pod kontrolom Crvenih Kmera. Iste godine kontaktirao ga je Sirik Matak, koji je očito odustao od one presude iz 1970., i zatražio od Sihanouka da iskoristi svoj autoritet da bi se okončao građanski rat, te predložio mogućnost slobodnog Sihanoukova povratka u zemlju. Sihanouk je taj prijedlog odbio.
Kada je Phnom Penh pao u ruke Crvenih Kmera, Sihanouk je živio u Pekingui, te se u Kambodžu vratio pola godine kasnije, preuzevši funkciju ceremonijalnog vođe države. Potom je opet otišao na međunarodnu turneju, pokušavajući isposlovati priznanje za novoproglašene vlasti. Po povratku su ga Crveni Kmeri poveli na demonstracijsku turneju po Kambodži, gdje su mu pokazivali postignuća novoga sustava. Kada je spoznao razmjere genocida, Sihanouk je zatražio da ga se razriješi dužnosti vođe države, no Pol Pot je to odbio. Nekoliko mjeseci kasnije ostavka je ipak prihvaćena, a Sihanouk je potom stavljen u kućni pritvor. Iz pritvora je pušten samo dan prije pada Phnom Penha pod Vijetnamce, kada je opet otišao u Peking, pa na međunarodnu turneju na kojoj je ovoga puta osuđivao sve – i Crvene Kmere zbog genocida, i Vijetnamce zbog ilegalne okupacije. Jedini legalni predstavnik vlasti po njegovom je mišljenju, pretpostavljam, bio on sâm. Međutim, pod pritiskom Kine bio je prisiljen surađivati s Crvenim Kmerima, budući da je Kina rekla da je to jedini uvjet pod kojim će naoružavati antivijetnamske snage u Kampućiji. Nakon dugotrajnih i mukotrpnih pregovora između četiriju zaraćenih strana (službene provijetnamske vlasti, sihanukisti, Crveni Kmeri i Kmerski pučki nacionalni oslobodilački front – ovo potonje su bili nasljednici Lonovih republikanaca) pod indonezijskim sponzorstvom, napokon je postignut sporazum o povlačenju Vijetnamaca iz zemlje te o tranziciji vlasti. Sihanouk se vratio u zemlju 1991. i dočekale su ga tisuće razdraganih građana. Budući da je država iduće dvije godine funkcionirala praktički kao UN-ov protektorat, postojale su diskusije oko oblika vlasti u budućoj državi. Sihanouk je bio za republiku s predsjedničkim sustavom, no Hun Sen, premijer iz doba Narodne Republike Kampućije, navijao je za ustavnu monarhiju. Naravno, zato što bi u tom slučaju Sihanouk vjerojatno postao kralj, a Hun bi imao priliku i dalje biti premijer. Sihanouk je naposljetku podržao drugu opciju (svoj svog poznaje), ali na način da je država imala dva supremijera – jedan je bio Hun, a drugi je bio Sihanoukov sin Norodom Ranariddh. Njegova druga vladavina bila je obilježena neprekidnim pokušajima pomirbe – prvo je na sve načine pokušavao dovesti ostatke Crvenih Kmera za pregovarački stol i natjerati ih da polože oružje, čemu se Hun oštro protivio; a potom je morao održavati ravnotežu između dvaju supremijera, pri čemu je Hun bio otvoreno nezadovoljan mišlju da mora dijeliti vlast i radio sve da izgura Ranariddha iz igre, što mu je na kraju i uspjelo nakon nemirâ 1997. U listopadu 2004. Sihanouk, tada već u dobi od 78 godina, odlučio je abdicirati. Mnogi su rekli da je to napravio u želji da očuva monarhiju, budući da je postojala opasnost da nakon njegove smrti dođe do republikanskog udara. Jedino tada ostaje nejasno zašto je za nasljednika odabrao tankoćutnog neženju Sihamonija. Unatoč poodmakloj dobi, Sihanouk je bio aktivan na svojoj stranici na internetu, gdje je redovito objavljivao komentare aktualnih događaja i svoje stavove. Kako mu se zdravstveno stanje pogoršavalo, većinu je vremena provodio u Pekingu, gdje naposljetku i umro, 15. listopada 2012., svega dva tjedna prije svoga 90. rođendana. Pogrebnoj procesiji u Phnom Penhu prisustvovalo je oko milijun ljudi. Suprotno kmerskoj tradiciji, po kojoj se pogreb organizira isti dan, Sihanoukovo je tijelo bilo čak tri mjeseca izloženo u kraljevskoj palači, sve dok nije kremirano 1. veljače 2013. Dio pepela prosut je u rijeku Tonle Sap, dok se ostatak nalazi u stupi u okviru kraljevske palače.
Sihanouku nitko ne može poreći da je bio osebujna ličnost, netko tko je volio vlast više od interesa svoje zemlje, ali tko je usto bio i dovoljno senzibilan da sklada glazbu (svirao je klarinet, saksofon, klavir i harmoniku), režira filmove te ima 14-ero djece s pet različitih žena (ali su ipak sumnjali da je homoseksualac). Njegove zasluge za kambodžansku neovisnost su neupitne (premda motivi nisu), no odgovornost za tragediju ove zemlje je također poprilična. No za razliku od sadašnjeg kralja, nitko mu ne može poreći da je bio karizmatičan i da ga je upravo ta karizma i potpora stanovništva održala kroz sve Scile i Haribde koje je prošao tijekom svoje političke karijere.
I mislim da bi to bilo sasvim dovoljno o Norodomu Sihanouku.