Sinoć sam prije spavanja pokupio fotić iz vreće s rižom, izgledao je suho, iako su se neka zrna riže uvukla na teško dostupna mjesta. Kada sam uložio bateriju, primijetio sam treperenje indikatorske lampice prilikom zatvaranja vrata baterijskog pretinca, što je bio znak da funkcionira. Ujutro sam krenuo prebaciti slike, upalio fotoaparat – ništa. Pa nije valjda da je opet riknuo, tako iznenada? Ja ću izluditi s tim fotoaparatom. Da, imam garanciju na tri mjeseca, vijetnamsku. Koja ionako ne vrijedi kada je riječ o vodi, a osim toga, u Kambodži nema ovlaštenog servisa. Možda je bilo vlage u bateriji (koju sam izvadio prije stavljanja u rižu). Ništa, ostavit ću ga do večeri u ormariću, unutra se stvari fino suše, jer je drven (putovnica se lijepo osušila), pa ću onda vidjeti kako će se ponašati kad se vratim s izleta. Ali ozbiljno se bavim mišlju da uzmem neki Canon Powershot, to je kompaktni fotoaparat koji se dadne skloniti u džep, pa je i suptilniji, a danas imaju i po 20 megapikselnu rezoluciju. Ako ispadne da je ovaj definitivno prdnuo u fenjer, onda mi se više isplati nabavka novoga. Da, trebao sam to napraviti još i ranije, no ovo da Powershotovi mogu imati toliko dobru rezoluciju doznao sam tek danas. Jedino ne znam kolika je širina kadra, Ixus recimo ima mnogo uži kadar od EOS-a, iako ima bolji zum.
Odlazim na doručak, 20 do 9 je, prijevoz po mene dolazi u 9. No brus – prijevoz dolazi za 5 minuta, nisam ni dočekao svoj doručak, koji su upravo pripremali. Svaka čast na brzini, ali kako će se kasnije ispostaviti, mogao sam pojesti mirno tu palačinku (ne bi mi trebalo više od 5 minuta) i opet bismo stigli. Moj prijevoz je zapravo remorque koji nakon mene u jednom od luksuznih hotela skuplja i dvije Španjolke i mladog Kmera koji je s njima (i govori španjolski – izgleda mi ili kao mlađahni ljubavnik ili kao posvojeni sin jedne od njih; no kako vidim da govori i kmerski odbacujem ideju o tome da je posvojeno dijete). Potom nas vozač nekakvim neasfaltiranim prečicama vozi do luke, gdje nas čeka brodić koji će nas prebaciti do većeg broda, ambiciozno nazvanog „Party Boat“, no nitko od ekipe na brodu nije baš bio previše za partijanje, tim više jer brod čudno izgleda, gotovo kao prelomljen, budući da su mu prova i krma jako uzdignute i imaju snažan pad prema sredini broda. Luka Sihanoukville, barem onaj njezin dio odakle mi polazimo, izgleda jako zapušteno i trećesvjetski. Da, malo niže je kontejnerski terminal, do kojega čak vodi i željeznička pruga (Kambodža inače nema više putničkog prometa na željeznicama, no nakon dugo godina potpunog raspada željezničkog prometa, danas postoji teretni promet između Phnom Penha i Sihanoukvillea – kolosijek je naravno metarski, kao i u Vijetnamu), ali ostatak je poluraspadnuti gat uz koji su, umjesto bitava, zabodena u vodi velika debla za koja se čamci vezuju. Dosta je i škatulja od valovitog lima, sagrađenih na stupovima iznad vode. Pretpostavljam da ovako nekako slično izgleda Haiti ili neka takva zemlja. Osim onih dviju Španjolki i još jednog ljubavnog para, koji su također Španjolci, drugih Zapadnjaka na brodu nema. Tu je jedna poveća grupa Kineza (ne znam jesu li svi zajedno), te podosta Kmera. Pretpostavljam da su ovdje na odmoru, no ne izgledaju mi kao neki bogataši, a opet, teško da bi si kao obični ljudi u Kambodži mogli priuštiti da odu na odmor u Sihanoukville, ipak za to treba novac.
Na brodu dobivamo nekakvo pecivo punjeno kremom, imamo pravo i na besplatno piće, ali to ću iskoristiti na povratku. Prvo odredište je Koh Thas, mali otok pored kojega ćemo se samo usidriti, a onda zainteresirani idu plivati i roniti s maskom. Kako se istovremeno poslužuje i ručak, jasno je da ja ronim u tanjur. Bez maske. Nema tu puno, riža, meso, malo povrća…i za desert možemo birati između ananasa, lubenice, pitaje i malih banana. Nismo se ovdje zadržali ni pola sata, palimo motor i krećemo prema Koh Rong Sanloemu, drugom najvećem otoku ovoga malog arhipelaga. (Da, riječ „koh“ znači „otok“, tako je i u Tajlandu, a sad tko je od koga posudio, to ne znam. Kmerski i tajski nisu srodni, pripadaju posve različitim jezičnim porodicama, ali to je očito kulturološka posuđenica – a ni Tajci ni Kmeri zapravo nisu primorski narod.) Koh Rong Sanloem ima oko 24,5 km2 (što znači da je velik otprilike kao pola Lastova) i 300-tinjak stanovnika, uglavnom ribara. Većina otoka prekrivena je gustom džunglom, koja je obrasla i mrežu puteva koja je postojala u doba kolonijalne vlasti Francuza. Danas eventualno postoje staze kroz gustiš, neke dovoljno široke da onuda mogu proći i kola vučena bivolom. Na istočnoj se strani, okrenutoj kopnu, nalazi zaljev Saracen, nazvan tako prema britanskom istraživačkom brodu koji je kartografirao ovo područje krajem 19. st. Tu ćemo i mi pristati, odnosno Party Boat će se usidriti, pa ćemo se opet prekrcati u manji brod koji će nas dovesti do gata. I tada nam daju do znanja da imamo 2,5 sata slobodnog programa. A taj slobodni program u praksi zapravo najviše znači kupanje, budući da ostatak otoka baš nije pristupačan, a osim nekoliko barova na plaži ni nema drugih mogućih aktivnosti. Gotovo čitavom dužinom zaljeva proteže se plaža od bijeloga pijeska, i to onako zbijenoga, tako da ne propadate stalno u njega, ali se taj pijesak svejedno lijepi za noge. More je malo hladnije od moje idealne temperature, rekao bih da je negdje 31-32, ali je svejedno moguće baciti se u valove bez neugodnog osjećaja hladnoće koji vam prolazi tijelom. Jedini je konkretni problem oko tog bacanja taj što je pad dna vrlo spor, tako da tek kojih sto ili više metara od obale uopće dođete u položaj da vam je voda do visine prsa i da možete zaplivati. Klišeizirani naziv takve plaže je „raj za neplivače“. Nakon par minuta izlazim, vraćam se potom još jednom u more, ali ne vidim nikakvog gušta u kupanju idućih 2,5 sata. Radije ću se uputiti pješice niz plažu. Na plaži ima mnogo bungalova, od vrlo običnih do luksuznih, a svima je zajedničko da gotovo kroz vrata izlazite direktno u more. Nesumnjivo romantično, iako otok istovremeno nema struje i ovisi o generatorima. Nema ni tekuće vode. Za otići par dana, pustiti mozak na pašu, idealno. No ja sam previše komotan i nemirna duha, tako da bi me to vrijeme samo ispunjavalo dosadom. Da, upravo mi se čini da me ponekada na ovakvim lokacijama uhvati dosada, čak i ako sam u hostelu, okružen ljudima. To je zbog osjećaja da je većina backpackera zapravo na isti kalup, svi su u svojim dvadesetima, i svi su pomalo hipsterski ponosni zato što putuju po zemljama poput Kambodže.
No ni uz plažu ne mogu unedogled, i ona završava i počinje džungla. Zato se izvaljujem na klupice u jednom baru nedaleko glavnoga gata. Vrijeme je prošlo brže nego što bih očekivao, tako da ubrzo dolaze 3 sata, vrijeme polaska natrag. Iako su najavljivali kišu poput one prethodni dan, tek se kad smo zaplovili natrag spustila manja i kratkotrajnija kišica, ništa ni izbliza slično onomu od prethodnog dana. U Sihanoukvilleu nas čeka organizirani prijevoz remorqueom do hostela, ne trebamo se brinuti o lokalnoj prijevoznoj mafiji. U hostelu provjeravam što je s fotićem, i dalje ništa. Odlučujem se na očajničku mjeru – stavit ću bateriju na punjenje, možda se ispraznila tijekom svih tih vađenja i metanja. Čekam oko pola sata, stavljam bateriju natrag unutra, indikator veselo žmiga. Znači ipak je u tome bio problem. Palim fotić, no sad displej ne pokazuje ništa. Osvijetlio se, ali na njemu ništa ne piše. Snimati mogu, provjereno, ali nemam nikakve povratne informacije, ne znam kako je slika ispala (to je kao povratak u vrijeme analognih fotoaparata), koliko još slika imam slobodnih na kartici (mogu tomu doskočiti tako da ih brišem onoliko koliko sam ih snimio novih – brisanje naravno mora ići preko kompjutora), kao i kakvo je stanje baterije. Dakle, funkcionalno je, ali teško. Kasnije je displej posve umro, više se čak ni ne osvjetljava. U Phnom Penhu navodno ipak postoji servis, ali su jako spori. Osim toga, ako se dogodio ozbiljniji kvar, poput toga da je kristal u displeju otišao, onda bi taj popravak mogao biti jako skup. Sad moram odlučiti, hoću li ipak kupiti Powershot, ili ću improvizirati s EOS-om. Moram vidjeti kako se kreću cijene, a za to moram čekati povratak u Phnom Penh.
Iskopao sam da u Sihanoukvilleu postoji čak i rusko-mongolski restoran, pa odlazim onamo na večeru. Za doći dotamo trebam hodati mračnim i neosvijetljenim ulicama, katkada i neasfaltiranim, po kojima bi mi vjerojatno i danju bilo neugodno hodati. Restoran vodi bračni par, on je Rus, ona je kosooka, ali negdje iz Rusije, eventualno iz Mongolije (no kako sam u glazbi koja se puštala prepoznao i ono tuvinsko grleno pjevanje, zaključio sam da bi mogla biti upravo Tuvinka). Restoran su zapravo tri stola u njihovoj kući. Jelovnik je prilično širok, uzimam prvo soljanku (bogatu rusku juhu s povrćem, sušenim mesom i vrhnjem, sličnu istarskoj maneštri), pa potom kao neku veliku palačinku punjenu govedinom. Soljanka je bila bolja. Za piće sam htio uzeti kumis, veselio sam se prilici da ga ponovno kušam nakon 16 godina, i mongolskog restorana u Budimpešti, ali ostali su bez njega. Eto, ni Ujguri nisu imali kumis (oni ga očito ni ne konzumiraju), tako da mi nije suđen. Morat ću u Kirgistan… Tražio sam zatim kvas, ali i toga im je nestalo. Na kraju sam dobio sok od, čini mi se, drijenka, što je bilo OK, ali nekako dosta obično.
Hostel, pisanje, umor, spavanje. Sutra za Kampot…
Post je objavljen 03.09.2015. u 03:50 sati.