Kako sam propustio atrakcije

Nevjerojatno je kakve sve oblike ljudi mogu vidjeti u Rorschachovim mrljama oblika njihovih država. Ponekad je poprilično jasno – Italija definitivno liči na čizmu koja tehnicira, Jugoslavija je ličila na papigu – ali kada Finci tvrde da im država liči na trudnu ženu, počnete se pitati nisu li malo pretjerali s votkom. Tajlanđani pak tvrde da njihova država ima oblik glave slona. Osim toga što jezičac koji se spušta niz Malajski poluotok donekle podsjeća na surlu, ostatak teritorija ne liči nimalo na glavu slona – prije na glavu Čovjeka-slona. Ali pretpostavljam da ne bi bilo baš osobito vrijedno ponosa tvrditi da vam država liči na vodokotlić ili nešto tomu slično.
Ja nakon Phečaburija počinjem s curkanjem niz tu surlu, a prva stanica nakon Phečaburija bit će Hua Hin, ljetovališno mjesto kojih 70-ak km južnije. Dotamo mogu busom ili vlakom. Busevi idu stalno, vlakovi do pola 1, pa onda ništa do negdje 6 popodne. Pokušat ću stići na ovaj vlak u pola 1, hostel u Hua Hinu mi je prilično blizu željezničkog kolodvora, a i moram vidjeti kako ću s kartom za dalje, trebao bih ju odmah danas kupiti, mjesta u tom vlaku znaju biti popunjena. No da bih to napravio, trebam se požuriti u obilasku dviju phečaburijskih atrakcija. Prvo idem do one dalje, a to je brdo Khao Luang, do kojega imam oko 40 minuta hoda. Srećom je put uglavnom ravan, jedino se na samom kraju pojavljuje kratak uspon. I ponovno majmuni. :) Postoji ta neka zanimljiva sprega majmuna i hramova. Da, u hinduističkoj mitologiji imamo Hanumana, boga s majmunskom glavom, stari su Egipćani štovali babuna kao svetu životinju…ali s obzirom na to da majmuni vole skakati okolo i raditi nered i nehotičnu štetu, koliko je pametno imati ih u blizini mjesta prepunog svetih kipova i drugih vrijednih stvari? Možda postoji neka poveznica, recimo, podsjećanje da su majmuni poput većine ljudi, vezani uz tjelesno i materijalno, vječno u potrazi za udovoljenjem, nesposobni odmaknuti se od kruga tjelesnih patnji… Ali da ih je smiješno vidjeti, jest. Pogotovo su mi slatki kada se međusobno timare, tj. trijebe jedni drugima buhe i ostale smetove iz krzna. Tolika posvećenost tom minucioznom poslu, pa to nemaju ni kozmetičarke. Na kraju parkirališta na Khao Luangu nalazi se neka fontana, po čijem se obrubu naganjaju, pa tu i tamo koji padne unutra uz pljusak. Promičem pored njih i krećem prema spilji, do koje se dolazi pokrajnjom stazom od parkirališta. Spilja je ogromna, a u nju se ulazi stepeništem kroz jedan ponor. Malo dalje nalazi se drugi ponor koji služi kao svojevrsni svjetlarnik na krovu spilje. Iako bogata spiljskim ukrasima (sigama, stupovima…), spilja je ipak najpoznatija kao budističko svetište, jedno od najimpresivnijih u Tajlandu. Unutra se nalazi nekoliko velikih sjedećih Buddhinih kipova, mnoštvo manjih (oko 170) i veliki kip ležećeg Buddhe, obasjan zlatnom svjetlošću. Osim toga, tu je i nekoliko čedija. U spilji je često boravio i meditirao kralj Mongkut (Rama IV.), koji je i postavio velik broj Buddhinih kipova u spilju. Njegov nasljednik Čulalongkorn (to je onaj koji je sagradio palaču Dusit) postavio je 4 metra visok kip sjedećeg Buddhe i posvetio ga svojim dvama prethodnicima na prijestolju.
Za razliku od budističkih spilja u Kini, koje su zapravo umjetne izdubine u brdu, ovih nekoliko budističkih spilja koje sam vidio u Indokini mnogo su impresivnije, baš zbog iskorištavanja prirodnih formacija terena, naročito krovnih otvora, koji vrlo često daju dojam božanske svjetlosti koja dopire s nebesa i obasjava kako kipove, tako i vjernike. Ujedno su u stanju jedno prilično zastrašujuće mjesto, kao što je ogromna rupa u zemlji, pretvoriti u mjesto spokoja i kontemplacije.
Gotov sam s razgledom spilje, pa se vraćam prema gradu. Kasnije ću doznati da se pored toga nalazi još jedna spilja, autentična, u čijem središtu raste veliko drvo, te u kojoj su također navodno obitavali budistički pustinjaci. Eto, propust. Morat ću još jednom u Phečaburi…
Krećem prema drugoj atrakciji, brdu Phra Nakhon Khiri, gdje se nalazi palača Rame IV. i obližnji hramski kompleks. To se brdo ističe na zapadnom rubu grada i pored njega sam prošao dan ranije. Sagrađen 1860. ovaj je kompleks bio ljetna palača kralja Rame IV., a obuhvaća hramove, čedije, kraljevske zgrade i neke manje objekte, koji se prostiru na tri vrha brda Khao Vang (Brdo s palačom). Tu je i mali opservatorij, budući da je Mongkut bio zainteresiran za znanost i tehniku, pa ga čak zovu i „ocem tajlandske znanosti“. 1979. kompleks je proglašen povijesnim parkom, te je danas muzej u kojem je izloženo mnoštvo parafernalija vezanih uz kraljeve Ramu IV. i V.
Uspinjem se prema ulazu, prolazeći ponovno pored nekoliko majmuna. Odjednom u zadnji čas skužim da mi se jedna ženka, pored koje sam maločas prošao, prišuljala s leđa i pokušala mi iz ruke iščupati bocu vode koju nosim. Na vrijeme sam osjetio zamah njezine ruke i trznuo bocu uvis. Eto, takvi su vam oni, prilika čini lopova. Dolazim na ulaz i vidim da ulaznica za čitav kompleks košta 150 bahta. Nisam siguran da želim toliko platiti – imam još oko 2000 bahta, a moram platiti spavanje ovdje i u Hua Hinu, hranu za dva dana i ono najvažnije – kartu za vlak do Malezije, koja košta oko 1000 bahta. Glupo mi je dizati još nekih 1000 bahta na bankomatu – to je oko 200 kn, a na to će mi zaračunati još 20 kn provizije. Usto naravno još vidim i da Tajlanđani plaćaju manje (inače, česta perfidna taktika u takvim slučajevima zna biti da se cijena za Tajlanđane napiše tajskim znamenkama koje turisti obično nemaju potrebe naučiti, pa zapravo ni ne kuže da plaćaju 10 puta više), a to mi se ne sviđa – već sam spomenuo da, ako dobivam istu uslugu, hoću i istu cijenu. Doduše, da nisam jeo foie gras sada bih imao za ulaznicu. Ali ovako sada imam dovoljno vremena za komotno stići na vlak, jer ako ne odem na brdo, mogu odmah u sobu, spakirati se i ćao. Ipak pokušavam pronaći još neki pokrajnji ulaz, možda se nekako mogu uvući a da me ne primijete…no bezuspješno. Ulazim međutim u konfrontaciju s čoporom od nekih 5 pasa koji su se prilično odlučno zaletjeli na mene i vjerojatno bi me napali, da nisam zamahnuo na njih istom onom bocom koju mi je ona majmunica pokušala oteti. Eto sreće. I eto definitivne potvrde odluke da neću na brdo.
Ništa, izgleda da ću u svakom slučaju morati još jednom u Phečaburi, žao mi je jedino što ćete vi ostati uskraćeni za panoramu grada s brda i možda još pokoji zanimljivi kadar, ali već sam jednom objašnjavao što mislim o svemu tome.
Stigao sam na vrijeme spakirati stvari, čak mi se u međuvremenu preko Messengera javila i Ting koja je i dalje u Mijanmaru i sada kaže da joj fali Bangkok, koji joj nije bio legao ranije. Kaže da u Mijanmaru, iako nije toliko pun turista, svi stranci idu istim rutama tako da ih je nemoguće izbjeći i teško je uopće putovati izvan utabanih staza. A čini se da su i Burmanci shvatili da su turisti ovce za šišanje, jer su stvari poskupile u odnosu na podatke koje je imala od ranije. Čini se da će ostati tamo još kojih tjedan dana (što znači da će u konačnici biti tamo dva i pol tjedna), a onda se vraća u Kinu.
Do kolodvora imam kojih desetak minuta pješačenja, karta do Hua Hina u trećem razredu košta 13 bahta. Barem sam tu uštedio. Ukupno sam za Tajland podigao 20 000 bahta i činilo se da će mi to biti dovoljno (popravak fotića sam platio karticom). Ali onda bih se malo zaigrao na food courtu i tako, malo pomalo… Ponekad mi se stvarno čini da sam zapeo u oralnoj fazi, s obzirom koliko vremena i pažnje poklanjam raznovrsnim jelima i pilima.
Vlak malo kasni u polasku, ali za otprilike sat vremena smo u Hua Hinu. To je još jedno mjesto u kojem vole ljetovati kraljevi – ovdje svoju rezidenciju ima sadašnji kralj. No vole ga i pučani, ali i mnoštvo stranaca – ovdje su očito Skandinavci glavna fora, budući da sam čuo nekoliko Šveđana, a i dosta krojačnica ima izvješene cjenike izrade odjeće na švedskom, norveškom, danskom i finskom. Opet sam sâm u osmokrevetnom dormitoriju, mali ugodni hostelčić s lijepom krovnom terasicom. Ah da, odmah po dolasku na kolodvor u Hua Hinu idem na blagajnu, pomalo u strahu, rezervirati kartu za iduću večer za vlak do Butterwortha. Karata srećom ima, košta 1135 bahta, čime sam prepolovio svoj budžet i hostel ću morati platiti karticom. Ali eto, osiguran sam za put dalje. Jug Tajlanda ću stoga preskočiti, ali to su ionako više ljetovališta, rajske plaže i slične gluposti koje mene ne zanimaju. Da, bilo bi iz popkulturnih razloga fora otići na Koh Phi Phi, gdje je sniman Žal, ali put dotamo nije baš lagan niti je smještaj jeftin, tako da ću se toga odreći u korist kulturno zanimljivije Malezije. Ne treba ni napominjati da je malezijska kuhinja bogovska. :)
Nakon smještanja u hostel i pisanja dnevnika, spreman sam za ručeru (moj ad hoc prijevod engleskoga lupper, tj. obrok koji je između ručka i večere – brunch nažalost ne možemo tako elegantno spojiti, s obzirom da je ime jednoga obroka već učahureno u drugome; možda zajutručak?), a istu ću realizirati u jednom obližnjem indijskom restoranu koji je cjenovno navodno dosta povoljan. Nakon pregledavanja jelovnika uzduž i poprijeko, odlučujem se za jednostavnu varijantu – miks vegetarijanskih jela po preporuci šefa kuhinje. Cijena 200 bahta i još piva. Miks je dobar, dolazi u karakterističnom plehnatom tanjuru s više pretinaca koji me podsjeća na moje česte ručkove u debrecenskom restoranu koje je vodila lokalna zajednica Hare Krišne. Čak nije ni pretjerano ljut, doduše pitali su me koliko želim da mi zaljute.
Hua Hin je pitomija verzija ljetovališta koje se nalazi direktno preko puta, na istočnoj obali Tajlandskog zaljeva – Pattaje. Ovo je doista penzionersko-obiteljsko ljetovalište, plaža je dugačka i pješčana (otišao sam se prošetati do nje, međutim već je pao mrak, tako da nisam puno vidio), ima luksuznih hotela (čak i Hilton), ali noćni život nije ni blizu partijanju iz Pattaje. No prostitucije ima – odmah kako sam izašao iz restorana, pruža se jedna ulica načičkana noćnim barovima i salonima za masažu, a ispred svake sjedi grozd mladih, izazovno odjevenih Tajlanđanki. Sumnjam da su navratile na trač partiju.
Budući da sutra ionako imam veći dio dana na raspolaganju, a Hua Hin nije veliko mjesto, odlučio sam se ne ponijeti fotoaparat u predvečernju šetnju. Ista je potrajala dok se na gradić nije spustio mrak, a ja se s dvije pive vratio u hostel, u nakani da ih ispijem na krovnoj terasi, za svoj lagani oproštaj s Tajlandom, zemljom kojom sam od svih na putu dosada pružio možda najmanje prilike. Bit će ih još, inšallah. (Da, kao da mi se žuri iz budizma natrag u islam – u Maleziji i Indoneziji me opet čeka pjev mujezina, sve tamo negdje do Floresa…)
S jednom od piva sam se poprilično zeznuo. SiamSato nije piva, već fermentirano rižino vino, koje ima miris između cidera i kiseliša, a takav je otprilike i okus. Provjera ocjene istoga na Rate Beeru (iz nekog razloga je dopušteno ocjenjivanje toga pića) ukazuje da nisam usamljen u dojmu. U najboljem slučaju može se reći da je to kulturološki stečen ukus, ali to piće i u Tajlandu uglavnom piju žene. Oko pola 11 odlazim do večernje tržnice, u Tajlandu se uglavnom nisam hranio po njima – zapravo, nakon Kine sam ih malo zapostavio, zato što su večernje tržnice u Indokini doslovce tržnice, tj. tu se prodaje svašta, odjeća, suveniri…pa treba tražiti dok se ne dođe do hrane, a to je jedino što mene zanima. :D I ovdje je tako – ponuda je dosta mršava, na jednom mjestu nude proljetne zamotuljke, drugdje pad thai…ja se na kraju odlučujem za jedan roti, nešto između palačinke i omleta, što se može jesti s raznim slanim i slatkim dodacima (ja sam uzeo sir i čokoladu). Po povratku u hostel vidim da sam u dormitoriju ipak dobio jednog cimera – nekog Nizozemca koji isto tako putuje od Gdańska preko Kazahstana, pa je bio u Koreji i na Tajvanu…on barem leti, i kaže da mu je sad lagano dosta puta, da je kupio kartu i 8. listopada se vraća u Europu. Malo razmjenjujemo putnička iskustva, on je također putovao i kroz Kinu i poznati su mu problemi koje sam ja imao s Kinezima. Podsjeća me na još jednu blesavu stvar koju pitaju ljudi u ovim krajevima – ako uđete u restoran, evidentno sami, uvijek će vas pitati „Jedna osoba?“ On je rekao da mu je to toliko išlo na živce da bi ponekad napravio predstavu s teatralnim okretanjem uokolo i traženjem ima li još koga, da bi se onda okrenuo natrag i rekao „Izgleda da sam sâm.“ Ali kaže da je primijetio da takva vrsta humora ne prolazi kod Azijata, oni stvari shvaćaju predoslovno. Ja se nadovezujem sa sličnom restoranskom situacijom kada me, dok sjedim pred evidentno praznim tanjurom, pitaju mogu li ga odnijeti. Onda mi on kaže kako ima zanimljiv manevar ako slučajno završi u hostelu u kojem je platio sobu, a tek onda skužio neke nedostatke, tipa da krevet nema posteljinu, ili da soba nema klima-uređaj…vrati se na recepciju zabrinuta izraza lica, kaže da su ga upravo zvali od kuće, da se nešto ozbiljno dogodilo i da će vjerojatno morati hitno otputovati. Na taj se način osigura da mu vrate novce. Eto, par zgodnih džiberskih recepata, iako se meni rijetko događa da se toliko zeznem za sobu (a i tada najčešće nemam izbora, kao ono u Ankari), a i nekako bi me bilo strah karme zbog isprike koju koristim. No čini se da bi ovaj tip bio zanimljiv suputnik, šteta da se susrećemo samo ovdje.
On odlazi spavati, ja odlazim na krovnu terasu popiti drugu pivu i obaviti jedan poziv preko WhatsAppa, pa u krpe…