Izlet na koji nisam otišao

Kad sam planirao boravak u Siem Reapu jedan je dan bio posvećen i izletu do Anlong Venga, naizgled ne osobito važnog gradića kojih stotinjak km sjevernije, odmah pored tajlandske granice. U Siem Reapu sam međutim našao u ponudi samo organizaciju prijevoza autom do Anlong Venga i do hrama Preah Vihear koji se nalazi malo zapadnije i poprište je spora između Tajlanda i Kambodže. Problem je bila cijena – takav bi izlet koštao 170 dolara po autu, što znači da bih morao naći još bar 3 osobe da ispadne koliko-toliko prihvatljivo. Ting nije bila zainteresirana, a hostel nije osobito vrvio gostima, tako da sam na kraju odustao od cijele ideje. Prilično sam siguran da ću Kambodžu posjetiti još jednom, pa tada mogu otići i u Anlong Veng.
Anlong Veng je poznat inače kao posljednje uporište Crvenih Kmera i mjesto smrti Pol Pota. Nakon što su Vijetnamci pregazili zemlju i instalirali svoju vlast, ostaci Crvenih Kmera povukli su se uglavnom u brdska područja, gdje su odolijevali još desetak godina. Područje na sjeveru, uz tajlandsku granicu, držalo se i dulje, skoro dvadeset godina, a sve manja skupina sve starijih Crvenih Kmera upala je u međusobna frakcionaška gloženja gdje bi svako malo netko pristao sklopiti mirovni sporazum sa središnjim vlastima i položiti oružje u zamjenu za amnestiju. Neki su u tome uspjeli čak toliko dobro da su, premda visokopozicionirani vojni kadrovi u redovima Crvenih Kmera, kasnije dobili istaknute položaje u kambodžanskoj vojsci. No neki, poput Sona Sena, su zbog takvih ideja nastradali – dotičnoga je Pol Pot dao ukloniti kada se upustio u pregovore s vlastima. Bilo je to godinu dana prije nego što će i sâm Pol Pot umrijeti – nikada nije utvrđeno kako točno (isprva se čak nije sa sigurnošću moglo utvrditi ni je li to uopće bio on). Pol Pot je potkraj života živio u kolibi nedaleko Anlong Venga i bio je u sukobu s Ta Mokom, drugim istaknutim lokalnim funkcionarom Crvenih Kmera. Nakon što su se 1997. Ieng Sary, Khieu Samphan i Ieng Tirith predali vlastima, njih su dvojica ostali posljednji Mohikanci koji su još stajali na braniku Demokratske Kampućije. Iste je godine Ta izvršio prevrat i smijenio Pol Pota s mjesta vođe preostale šačice Crvenih Kmera. Pol Pot, inače vjerni slušatelj Glasa Amerike, 15. je travnja 1998. čuo vijest kako mu kambodžanske vlasti pripremaju ražanj. Iste večeri je umro. Neki tvrde od uzrujanosti, neki tvrde da se sâm otrovao letalnom kombinacijom lijekova. Obdukcija nije nikad provedena, jer mu je tijelo kremirano dva dana kasnije. Ta Mok je njegovu smrt prokomentirao riječima kako je „Pol Pot mrtav, nema više moći i nema prava. Nije ništa više od kravlje balege. Zapravo, i kravlja balega je korisnija jer ju možemo koristiti za gnojivo.“ Kada je Ta uhićen iduće godine, bio je to stvarni kraj Crvenih Kmera, budući da više nije bilo nikoga tko je bio spreman preuzeti vodstvo nad kompromitiranom i progonjenom organizacijom. U Anlong Vengu se danas može vidjeti Ta Mokova kuća, jezero koje je isti dao napraviti, a malo izvan mjesta, u brdima, nalaze se i Pol Potova kuća i njegov grob. Zanimljivo je da je Pol Pot, kada je već bio u bijegu i u poodmakloj dobi, po prvi puta postao otac. Njegova kći Saloth Sitha (zadržala je pravo prezime svoga oca) u doba njegove smrti imala je samo 12 godina.
Kao rezime, pogledajmo samo kako su završili istaknuti vođe Crvenih Kmera, pa procijenite koliko je pravda spora i dostižna. Pol Pot umro je 1998., u bijegu od središnjih vlasti i borbi s njima, ali kao pravno slobodan čovjek. Nuon Čea uhićen je 2007. i osuđen 2014. na doživotni zatvor (ima 89 godina). Ieng Sary uhićen je 2007. i umro 2013. u zatvoru čekajući suđenje. Khieu Samphan uhićen je 2007. i osuđen 2014. na doživotni zatvor (ima 84 godine). Ta Mok uhićen je 1999. i umro 2006. u zatvoru, čekajući suđenje. Son Sen ubijen je 1997. po naredbi Pol Pota. Jun Jat umro je 1997. Ke Pauk umro je 2002. Ieng Tirith uhićena je 2007., 2012. proglašena nesposobnom za suđenje zbog demencije, umrla 2015. (nekoliko dana prije nego što ću ja ući u Kambodžu). Kang Kek Iew („drug Duč“, zapovjednik Tuol Slenga) uhićen je 1999., a 2010. osuđen je na 35 godina zatvora, što je kasnije produljeno na doživotni zatvor s mogućnošću pomilovanja (ima 72 godine). Potonji je jedini od svih izrazio kajanje za počinjena djela, ostali do kraja nisu smatrali da su činili išta loše.
Jedan od razloga tako sporog rješavanja pitanja kambodžanskog genocida leži upravo u činjenici da postoji velik broj amnestiranih prebjega, te bi svako suđenje nužno potegnulo i pitanje jesu li neki od amnestiranih činili zločine. Stoga je bilo najlakše ograničiti suđenje samo na vladajuću garnituru, koja sama vjerojatno nije ubijala, ali je bila zapovjedno odgovorna za sve druge zločine. Sačuvaj Bože da branim Crvene Kmere, ali primijetit ćete ironiju da se na Zapadu vladajućim političarima za takve odluke dodjeljuju Nobelove nagrade za mir.
Ako ništa drugo, jedna od dobrih stvari toga što je Kambodža zemlja Trećeg svijeta jest i to da ima vrlo mlado stanovništvo, tako da je čak 3/4 stanovništva Kambodže rođeno nakon strahovlade Crvenih Kmera i nisu robovi prošlosti i pitanja „Gdje si bio sedamdespete?“
A moj dan u Siem Reapu, kad sam već odlučio ostati pet noći (moram tempirati dolazak u Kuala Lumpur negdje oko 10. listopada, tako da se ne fulam s Mirom) bio je lijen i dosadan. Cijeli je dan padala kiša, a ja sam održao obećanje i kupio onu majicu „No tuk tuk today & tomorrow“ (smanjila je broj ponuda, ali ih nije posve eliminirala, jer je to čini se kod mnogih vozača pavlovljevski refleks, čim vide stranca odmah nude, ne razmišljajući o tome kamo taj stranac ide, bi li mu to bilo potrebno…sva pitanja koja bih ja sebi postavio da kojim slučajem vozim taksi), a potom otišao na masažu. Nije bila kod slijepaca, ali bila je ugodna – jednosatna masaža cijelog tijela za 10 dolara. Nasuho, bez ulja, a da ne bi slučajno netko pomislio nešto perverzno, daju vam i posebno odijelo koje si obučete, košuljicu kratkih rukava i hlače koje liče na križanca pumperica i kilta. Stolovi za masažu su zapravo otomani, s rupom u koju stavite lice tako da vam kičma može biti posve vodoravna. O tehnici masaže ne bih, jer ne znam previše detalje i razlike među tehnikama, uglavnom je riječ o trljanju i istezanju, pritisak nije pretjerano bolan, a sve završava izuzetno ugodnom masažom glave. Zapravo, baš zato što je kmerska masaža relativno nježna mnogi su se u recenzijama žalili da „nisu dobili pravu masažu“. Meni je u svakom slučaju više godilo od toga da me netko pregazi parnim valjkom pa ne mogu hodati. Cijela sesija započinje masažom stopala i utrljavanjem soli. Sve u svemu jako lijepo i opuštajuće iskustvo, mogao sam ostati i dulje od jednog sata. S obzirom na sva sjedenja po prijevoznim sredstvima, spavanja po kojekakvim krevetima varijabilne udobnosti i tegljenje ruksaka, mislim da mi kosti i mišići vape za dobrim trljanjem i gnječenjem.
Ručao sam pizzu s krokodilovim mesom, poslijepodne proveo u sobi – Ting je otišla još ujutro, a ona druga cimerica je Čehinja koja živi i radi na Novom Zelandu. U međuvremenu se pojavio i neki zbunjeni Meksikanac. Razmjer zbunjenosti: čovjek je na aerodromu prvo dolare promijenio u riele, jer se nije informirao o tome da se ovdje može plaćati dolarima. Onda je naravno bio uvjeren da je dobio užasno loš tečaj, promijenivši 10 dolara, za što bi trebao dobiti 40 000 riela. Dobio je 62 000. On je prva osoba koju znam da je uspjela biti na dobitku u takvoj situaciji. Ne zna ni kako se zove glavni grad Kambodže, ne zna što ovdje uopće treba vidjeti (OK, čuo je za Angkor)… Pita nas za preporuke i dojmove (Čehinja je također bila prije Kambodže u Vijetnamu), ali mi mu dajemo međusobno oprečne stavove (njoj je recimo Hanoi bezveze, Phnom Penh isto tako; potom bi ovaj iz Kambodže u Laos, ja mu kažem da to nije praktično – ceste su loše, bolje da ide iz Vijetnama u Laos, Čehinja je pak za to da ide iz Kambodže…). Iako je doletio iz Bangkoka, kaže da je umoran jer je morao rano ustati da stigne na let. Bangkoški je promet navodno jeziv i gužve su stravične. Vidjet ću sutra…
Navečer kupujem kartu za kombi, navodno direktan (obično se inače mijenjaju na granici), za 25$ do Bangkoka. Pitanje je samo gdje će me ostaviti u gradu, hostel koji sam rezervirao je naravno u četvrti oko avenije Khao San, što je glavni bekpekerski revir. Prednost kombija je da je brži – navodno samo 6-7 sati, dok busu treba i 12. Javila se i Ting iz Bangkoka, ona je krenula u 8 ujutro, ali je morala mijenjati vozilo na granici. No kaže da je sâm granični pregled trajao 20-ak minuta, dok inače zna trajati i preko 2 sata. Barem nešto. Nakon što sam sredio prijevoz odlazim još malo do grada, u Banana Leaf, na jednu pivu i kineske uštipke/valjuške od rižina tijesta punjene tarom. Brzo mi je prošlo ovih 19 dana u Kambodži. Možda zato što sam dosta vremena proveo u Phnom Penhu. Nešto slično bi trebalo biti i u Tajlandu – stacionirat ću se u Bangkoku kao bazi iz koje ću onda ići u Pattaju, Ajutthaju i Kančanaburi, prije nego krenem na jug.
Inače, još jedan zanimljiv kuriozitet – kad sutra pređem kambodžansko-tajlandsku granicu, odande pa do kraja puta bit ću isključivo u državama u kojima se vozi lijevom stranom ceste. Ujedno započinje i uspon u životnom standardu, gdje je svaka sljedeća zemlja bogatija od prethodne, sve dok se opet ne sunovratim kad uđem u Indoneziju. To naravno znači i veću skupoću… :/
Zadnja noć u Kambodži. Jubilarna deseta zemlja na putu, 43. u životu me čeka…