Svaki pasionirani rješavač križaljki čuo je za prevlaku Kra, iako vjerojatno nije svjestan koliko je opis pojma pogrešan. Prvo, nije Malakka, nego Malaka. Drugo, Malaka je grad u južnoj Maleziji, kao i morski prolaz koji odvaja Malajski poluotok i Sumatru. A prevlaka Kra (nazvana po istoimenoj rijeci) nalazi se kojih 1000 km sjevernije i odvaja Malajski poluotok od glavnine Indokine. Ukupno je široka oko 40 km, a postojale su ideje da se ovuda probije morski kanal koji bi spajao Južnokinesko more s Andamanskim morem. Iako je vrlo uska, prevlaku dijele čak dvije države – sa zapadne je strane Mijanmar, a istočni dio zauzima uska traka tajlandskog teritorija, široka tek 11 km na najužem mjestu. Čitav južni Tajland visi o toj niti.
Ja ću prevlaku Kra prijeći noćas, no prije toga treba iskoristiti dan u Hua Hinu. Moj cimer Nizozemac spavao je još u podne, kada sam ja morao iznijeti stvari iz sobe. Prije toga sam se ujutro uputio do plaže. Naime, unatoč mojoj nesklonosti kupanju, ipak se nastojim jednom okupati u svakoj državi u kojoj posjetim obalu (izuzev Turske, ali tamo sam na obali bio samo u Istanbulu, osim toga bio je travanj). Zanimalo me na što liči huahinska plaža, kao i koliko je ovdje toplo more. Plaža je ogromna i pješčana, pred njom se u moru nalazi nekoliko većih kamenih gromada (kako je bila oseka, bile su vidljivije nego prethodne večeri u mraku), a more je jako plitko. Hodate tako skoro 100 metara od obale, već ste skoro do pojasa u vodi i onda se odjednom dno počne izdizati i uskoro vam je voda do listova. Doživio sam nešto slično u Crikvenici, na glavnoj gradskoj plaži. No nakon tog svojevrsnog grebena konačno počinje pad dna i ubrzo ste u dovoljno dubokom da možete i zaplivati. A i voda je dovoljno ugodna (po mojim kriterijima) tako da nema krzmanja oko trenutka bacanja u valove. A onda uobičajeni blesavi osjećaj koji imam svaki puta kada sam sâm na plaži na kojoj se bojim ostaviti stvari bez nadzora – ne smijem se previše udaljavati od obale (premda, da mi netko hoće ukrasti stvari, to ga ne bi spriječilo, jer sam ja još uvijek u vodi i ne mogu ga stići), a brčkati se u plićaku mi nema smisla. Stvari sam inače ostavio na jednom od velikih kamenova nasred plaže, uokolo je svuda pijesak koji se nalazi u međupojasu plime i oseke, a sada, kada je na suhom, razrovan je brojnim rupicama koje su u njemu ostavili račići koji bježe posvuda uokolo. Na plaži možete iznajmiti i ponija pa jahati uzduž čitave plaže. Poduzetni Tajlanđani koji znaju kolika je napast pijesak koji se lijepi za mokre noge i onda ga raznosite u svoju hotelsku sobu, na izlazu s plaže postavili su par lavora s vodom i naplaćuju pranje nogu 10 bahta. Srećom, u mom hostelu imaju crijevo s vodom na stražnjem ulazu, upravo u tu svrhu. Ostavljam stvari koje se trebaju sušiti na krovu, iznosim ostatak stvari iz sobe, Nizozemac i dalje spava, dolaze cure s recepcije pospremiti sobu, on i dalje spava (nije umro, čuo sam kasnije glazbu iz sobe – vjerojatno je odlučio provesti dan ne radeći ništa), a ja konačno negdje oko pola 2 krećem u obilazak mjesta. Atrakcija baš nema puno, tu je recimo razgledanja vrijedna zgrada željezničkog kolodvora, koja je svojedobno bila kraljevski paviljon u palači Sanamčan, da bi 1968. bila prebačena ovamo. Zgrada je inače u potpunosti izgrađena od drveta. Osim toga, tu je i kraljevska ljetna rezidencija Klai Kangwon („Daleko od briga“, što znači da je skoro pa imenjakinja potsdamske palače Sanssouci), sagrađena 1929. u španjolskom stilu (glavni ulaz pomalo liči na ulaz u neku haciendu) i okružena prostranim vrtom u kojem žive fazani. Iako slikanje nije dozvoljeno, ja sam uspio okinuti jednu fotku fazana prije no što me stražar benevolentno upozorio na zabranu. Kraljevska obitelj inače u palači provodi najtoplije mjesece u godini (to su u Tajlandu ožujak i travanj), a u ostalo doba godine palača se navodno može razgledati, premda meni na glavnom ulazu nisu izgledali osobito gostoljubivo niti sam po ičemu mogao zaključiti da se ovdje primaju turisti.
Popodne je već odmaklo, a ja još moram nabaviti razglednice i poslati ih, te naravno ručati, put vlakom bi trebao trajati kojih 18-19 sati. Nabavka razglednica nije problem, ali nabavka maraka jest. Prodavač razglednica po cjeniku prodaje i marke, ali ih nema. Neka, naći ću ih na pošti. No pošte nema na označenoj adresi. Nakon lutanja uokolo večernje tržnice nalazim marke u jednoj prodavaonici novina. Sada treba naći poštanski sandučić, što isto tako traje. U svakom slučaju, čini se da dosad poslane razglednice uglavnom stižu, neke i s po mjesec, mjesec i pol zakašnjenja, ali stižu. Vidjet ćemo kako će biti s Kambodžom i Tajlandom. Jedna od tajlandskih je važna jer ide za kolegu kvizaša filatelista, pa se nadam da se neće zagubiti…
Budući da je Hua Hin pun europskih turista, takva je i gastronomska ponuda. Imaju sve, od švedske pekarnice, preko grčkih, talijanskih, francuskih restorana, sve do neke vrste bavarske pivnice preko puta moga hostela. Pa zašto se ne počastiti kobasicom s restanim krumpirom i kiselim zeljem. Čovjeku na ovakvom putu počne faliti takva uobičajena hrana. Ipak nisam uzeo njemačku pivu nego domaći Chang („Slon“), razmišljajući kako mi je to možda zadnja jeftina piva na putu – Malezija i Indonezija su muslimanske zemlje, što znači da je piva drastično skuplja od ostalih pića, a Singapur, Istočni Timor, Australija i Novi Zeland su jednostavno skupi kao takvi. Doduše i ovaj Chang košta 85 bahta = 17 kn, ni to nije najjeftinije, pogotovo u usporedbi s vijetnamskim bia hoijem. Uz kobasicu je stigao čak i senf da upotpuni dojam, a mene je samo činjenica da sam pri kraju s bahtima spriječila da ne uzmem još i Kaiserschmarn i posve se uživim kao da sam u zagrebačkom Maximillianu (nažalost, porcije nisu kao u Maximillianu).
Skupljam preostale stvari iz hostela, pozdravljam se s curama na recepciji (jedna me iz nekog razloga želi slikati – ne znam je li to za općenitu kartoteku hostela ili sam im iz nekog razloga simpatičan), a potom odlazim do slikovitog kolodvora gdje doznajem da moj vlak kasni 50 minuta. Prije njega će proći još dva vlaka prema jugu, oba prilično duga, prvi sastavljen od nekih 15-ak vagona trećeg razreda, koji ide za Hat Jai, veliki grad na samom jugu, 40-ak km od granice s Malezijom, koji je omiljena destinacija Malezijaca i Singapuraca za jeftini šoping – i kurvanje. Tu se upuštam u razgovor s jednim Europljaninom, rekao bih da ima 60-ak godina i čini mi se da je Nijemac (nisam ga izravno pitao odakle je, budući da sam osobno zamrzio to pitanje još u Iranu, pa ga ne želim postavljati i drugima, a u razgovoru se nije pojavila nikakva indicija odakle je, pa sam zaključio samo na temelju njegovog naglaska u engleskom). On putuje isto tako za Maleziju, ali ne mojim vlakom, nego ide kasnijim vlakom za Hat Jai, pa odande za Kuala Lumpur. Malo smo popričali o jugoistočnoj Aziji, on čini se dobro poznaje regiju, potom malo i o Pakistanu, a sudeći po nekim izjavama, čovjek je možda i railfan, dosta dobro poznaje zbivanja u željezničkom prometu u svim spomenutim zemljama. Dotakli smo se malo i teme izbjeglica u Europi, začudio se kad sam mu spomenuo da ih je Angela Merkel navodno eksplicitno pozvala prije nekih 2 mjeseca: „Ali oni imaju status izbjeglica, znači da ne mogu raditi osim na crno!“ (kao da se status izbjeglice ne može preinačiti u status gostujućeg radnika ako to poslodavcu odgovara). Bilo je ovdje još tema za razgovor, dao mi je i par savjeta za Indoneziju, pogotovo za njihove trajekte, a onda su konačno najavili moj vlak i tako je došao trenutak rastanka. Još jedan kratki usputni susret. Jednom ću ih pobrojati sve, tamo od one žene u vlaku za Beograd koja je vatreno zagovarala da su Crnogorke najljepše žene – pa do tko zna kakvih još živopisnih likova koji mi predstoje do slijetanja u Zagreb.
Vlak je iznutra udoban, ležajevi su poredani uzdužno, dvokatno, donji nastaju tako da se dva nasuprotna sjedala rastegnu i naprave ležaj dug nekih dva metra, a gornji su jednostavno konzole koje se otklope. Svaki ležaj ima zavjesu kojom se može izolirati od prometa na hodniku, duž hodnika su postavljeni stalci za odložiti prtljagu (nezgodno je jedino što ih onda s ležaja ne vidite i netko vam može nešto tutnuti u prtljagu – to mi je proletjelo kroz glavu idućega jutra na graničnom prijelazu, budući da Malezija ima vrlo striktne zakone u pogledu krijumčarenja narkotika), imate i dvije police uz uzglavlje i uznožje – i san je čisto ugodan. A ja sam se u njega odlučio utonuti nedugo po ukrcavanju, iako je netom bilo prošlo 8 navečer – dijelom i zato što nisam imao ništa pametnoga za raditi, internetski mi je promet bio pri kraju, morao sam štedjeti bateriju mobitela…ostao mi je još 161 baht, to ću pokušati utopiti sutra ujutro u vagon restoranu za doručak. I onda mi je još kondukter, nakon pregleda karte, vratio 40 bahta, ne znam kojim dobrom, tako da ih sada imam 201.
Napuštam Tajland, zemlju u kojoj sam, kako već rekoh, bio nepravedno kratko, ali takva je nažalost ruta, nisam htio raditi prevelike zaobilaske, do Čiang Maija na sjeveru je recimo 12 sati vlakom, Sukhothai je tek nešto bliže… Imam u planu jedno veliko putovanje baš u Indokinu, slično onomu koje je napravio Juraj Bubalo, u tri mjeseca obišao je sjeverni Tajland, Laos, Vijetnam i Kambodžu, vrativši se opet u Bangkok. Još da je tu uklopiti u Mijanmar, bilo bi super. Kad bude opet vremena i novca…i pravoga društva. :)
Tajland me donekle pripremio na rasno šarenilo koje će uslijediti u Maleziji. Dok u Vijetnamu i Kambodži imate jedan dominantni fenotip, u Tajlandu su ljudi doista vrlo šaroliki. Od tamnoputih, vjerojatno kmerskoga porijekla, s karakterističnim širokim licima, preko jednako tako tamnoputih ali malo kvadratičnijih lica (ti mi nekako izgledaju kao najautentičniji Tajci), visokih i vitkih, nježnih crta lica s visokim jagodičnim kostima (to je izgled karakterističan za unutrašnjost Indokine, za Laošane, Hmonge, Karene i slične narode), sve do onih koji svojim izgledom uopće ne liče na Azijate, nego su bliži Indijcima (između ostaloga, tako izgleda i sâm kralj, a i prestolonasljednik). Na jugu se već pojavljuju i marame, krajnji jug Tajlanda je muslimanski, ovdje ima Malajaca koji se bore za neovisnost triju pokrajina na jugoistoku zemlje, koje su nekad pripadale sultanatu Patani, a od 1785. su pod vlašću Sijama. Netrpeljivosti su se pojačale nakon što je 1930-ih započeo proces tajifikacije i ograničavanja islamskoga identiteta, a intenzivni sukobi i napadi na vladine zgrade i službenike počeli su 2001. Thaksin Šinavatra je vrlo žestoko krenuo u obračun s pobunjenicima, da bi nakon njegovog rušenja vojna hunta odabrala pomirljiviji pristup, no čini se da ni to ne urađa plodom, budući da su u međuvremenu taj separatistički pokret preuzeli salafistički džihadisti i stvari bi mogle postati neugodnije ako se ovamo ugnijezde i Al Kaida ili čak ISIL. Riječ je inače o najsiromašnijim provincijama Tajlanda – iako se njihovi ekonomski parametri u apsolutnom smislu popravljaju, te provincije svejedno ostaju na dnu svih ekonomskih lista Tajlanda. Malezija je isprva pružala podršku pobunjenicima, dijelom zbog neslaganja s tajifikacijskom politikom, da bi ju kasnije povukla, upravo zbog džihadizma.
No srećom, željeznička pruga prolazi zapadno od toga područja, a ni napadi nisu nikad bili usmjereni na prometnu infrastrukturu, tako da nema straha…
Post je objavljen 30.09.2015. u 10:33 sati.