Opet Phnom Penh, opet vizne dvojbe

Polazak je bio najavljen u pola 9, znači pokupit će me u 8. Ustao sam dva sata ranije da se spakiram, obavim doručak i dočekam ih kada dođu očekivanih 15 minuta ranije od toga. Došli su – u pola 9. Murphy, sunce ti kalajisano… Inače, za doručak sam uzeo sjajno i zdravo jelo, ali posve nepraktično posluženo. Granola (dakle müesli s jogurtom) s voćnom salatom. Servirano u toliko uskoj čaši da moraš prvo pojesti sve voće da bi uopće došao do jogurta, a onda ni njega ne možeš dovoljno lako pomiješati s müeslijem, tako da na kraju jedeš slojeve.
Od Kampota do Phnom Penha ima nekih 150 km, to je oko 3 sata vožnje, s jednom pauzom. No na toj pauzi, izuzev dvoje-troje ljudi koji odlaze na WC, svi ostali ostaju u busu. Nikomu se ne da ići jesti, prerano je, ili su vjerojatno doručkovali prije polaska. Vozač nagovara putnike, ali su svi mahom nezainteresirani. Da, vozač očito dobiva proviziju od svakog putnika koji nešto kupi, pa mu gori pod petama – ne laje pas radi sela. Nezadovoljno kreće dalje. Kako se približavamo Phnom Penhu, ja sam opet na mukama u vezi „akcije viza“. Tipična psihologija „ne smiješ pogriješiti“ koja je inače najsigurniji recept za katastrofu. Dakle, kad sam otišao u Sihanoukville imao sam se želju javiti ovima iz ambasade mejlom. No onda sam uspio nabaviti onu lažnu kartu, a i nažalost imam prilično neugodnih iskustava sa slanjem mejlova u ambasade (nikad ne odgovore, onda ih moram zvati, onda kažu „da, vidjeli smo da ste poslali“), tako da sam od toga odustao. Onda sam par dana kasnije, nakon što me nekoliko ljudi uvjerilo da će ipak ta karta (koju sam im pokazao) biti u redu, naletio sam na zlokobnu rečenicu na stranicama tajlandske ambasade, doduše u Dubaiju: „Ako ustanovimo da je vaš putni dokument lažan, vaš će zahtjev za vizom biti odbijen.“ Znači, ipak provjeravaju. Doduše, Phnom Penh nije Dubai, ali ovo s vizom je kao i s nekim gljivama za koje nismo sigurni jesu li jestive – imam možda samo jednu šansu. Ne želim se kockati. S druge strane, našao sam najjeftiniju kartu iz Tajlanda za Maleziju, s AirAsiom iz Surat Thanija, grada na jugu zemlje, u Kuala Lumpur – za nekih 24 eura. Neću ju iskoristiti, tako da je to praktički bacanje 24 eura, što bih želio izbjeći. Mogu otići osobno u ambasadu (to je bila i najvjerojatnija varijanta zadnjih dana) i reći im kako jest, pokazati im čitav svoj itinerer, dosadašnje vize, objasniti kako sam proučio sve u vezi tajlandskih željezničkih karata i (ne)mogućnosti njihove kupovine preko interneta…i nadati se najboljem. Jasno, kako su Tajlanđani prilično formalni i konzervativni, za taj bih posjet morao obući duge hlače, koje mi sada prljave stoje negdje u dubinama ruksaka. Nadalje, moglo bi se dogoditi da završim u razgovoru s nekom osobom na šalteru koja samo zaprima zahtjeve i prosljeđuje ih, tako da ja svoju osobitu priču ne bih ni dospio ispričati nikomu tko o tome odlučuje i ne bih mogao potaknuti spremnost da odstupe od striktnog „morate imati avionsku kartu“. Nadalje, individualni zahtjevi za vizu rješavaju se za 4-5 dana, dok ju preko agencije dobijem već idući dan. Time bih dobio vrijeme za otići u Kratie, pogledati dupine i vratiti se nazad, sve u roku od kojih 3 dana. Dakle, plan s izravnim odlaskom u ambasadu je smislen, ali to onda znači…i tad mi konačno sine. Nećkam se oko kupnje avionske karte zato što AirAsia ne refundira kartu i ne možete otkazati putovanje, što znači da bih bacio 24 eura. No ako bih išao individualno, na objašnjavanje, možda bih prošao jeftinije u pogledu nekupovine karte, ali bih morao čekati 4 dana više nego da idem preko agencije – a ta 4 dana moram biti negdje smješten i moram nešto jesti. Ako još odem do Kratieja, tu je i prijevoz, možda pokoja ulaznica usput… („A bio si mlad, hoćeš da jedeš, hoćeš da jebeš…a to košta. Pa onda droga…“) Ukratko, kupiti avionsku kartu koju neću potrošiti izašlo bi me jeftinije nego štedjeti na njoj i drežditi još par dana ovdje ili tumarati sjeveroistokom Kambodže. Dakle, odlučeno je. Idem na legalnu kartu, i to preko agencije. Ne moram kopati po ruksaku da nađem hlače, ne moram objašnjavati konzularnim djelatnicima sve o OKP-ovskim finesama moga putovanja, ne moram čekati 4 nego 1 dan (inšallah)…mislim da su se iskristalizirale prednosti agencije. Jedino što će onda možda slatkovodni dupini u Mekongu ostati neviđeni. Ali mislim da ću se još vratiti u Kambodžu prije nego izumru.
Bus nas ostavlja ispred poslovnice svoje agencije (opet sam išao Giant Ibisom) i sad mi se ne da hodati skroz do hostela, uzet ću remorque. Pokazujem jednom tipu adresu, zna gdje je to, koliko traži, 5 dolara. Kažem mu da znam koliko sam platio prošli put i da je to previše. Koliko sam platio? 2 dolara (lažem, platio sam 3, ali ako mu to velim cijena će završiti na 4). OK, on mi nudi vožnju do hostela za 3 dolara. Razmišljam kako je cjenkanje zapravo vještina dobroga namještanja kajle. Ovaj put imam osjećaj da sam ja njega nasamario jer sam iscjenkao istu cijenu kao prošli puta, pri čemu on misli da mi naplaćuje više nego tada – a on vjerojatno misli da je nasamario mene, jer mi je vožnju koja bi možda Kambodžanca koštala 1 dolar naplatio trostruko više. Vozač čak zna i engleski, pa pokušava razgovarati sa mnom. Jedno od pitanja koje mi je postavilo već nekoliko ljudi prilikom dolaska u hostel ili sada prilikom ulaska u remorque, jest jesam li upravo stigao iz Vijetnama. I uvijek mi treba vremena da skužim zašto to misle – moj šešir. Iako sam imao osjećaj da su ti stožasti šeširi lajtmotiv čitave jugoistočne Azije, u Kambodži očito nisu, tu su simbol mrskog okupatora. Ali dobro, ja sam ionako blentavi turist pa ne izazivam namjerno međunacionalne ekscese. To je recimo kao da vidite Japanca sa šajkačom na Jelačić placu. Nećete ga baš iscipelariti nasred Trga – pozvat ćete ga u neki haustor i tamo mu prodati ciglu.
Uglavnom, ovaj me pita gdje sam bio u Vijetnamu, pa kad mu ukratko kažem, on kaže „Hanoi je Hanoi, ali Saigon je…“ (i sad očekujem da će reći neku glupost, poput „Saigon je Ho Chi Minh“), ali kaže „Saigon je dio države Kambodže“. Krasno, moj vozač je iredentist. Razmišljam si da li da polemiziram i zaključujem da to ne bi bilo oportuno, jer bi ovaj vjerojatno pobjesnio i izbacio me iz remorquea. Onda on dalje pita gdje mi se više svidjelo, pa koje su razlike između Vijetnamaca i Kambodžanaca (tu ide moj diplomatski odgovor koji je zapravo čisto trolanje, ali ako hoćeš istinu evo ti je: „Razlike su u tome da Kambodžanci tamnije puti od Vijetnamaca. Ali inače su i ovdje i tamo prijateljski i spremni pomoći“). Nije baš zadovoljan takvim odgovorom, zašto mi nije napomenuo da moram reći da su Vijetnamci divljaci koji jedu malu djecu i poslužuju ih u phou. Što bi tek bilo da sam rekao da su mi Vijetnamke jako putene, a Kmerke uglavnom neugledne? Dovozi me na rečenu lokaciju, pa izvlači još jedno pitanje: gdje govore bolji engleski, ovdje ili u Vijetnamu. To je prilika da odam priznanje Kambodži – zbog žalosne činjenice da su ovdje dugo vremena boravili međunarodni mirotvorci, kao i toga da danas u Phnom Penhu živi dosta stranaca, Kambodžanci su očito vičniji engleskom jeziku od Vijetnamaca. Još malo ćaskamo, on me pita koliko dugo sam na putu, ja mu kažem, onda je on zabezeknut. Pokušao mi je prodati neku turu koje on organizira, srećom rekao sam mu da sam tu samo došao podići tajlandsku vizu i da onda bježim iz grada. Plaćam mu vožnju i potom ušetavam u već poznato predvorje, prijavljujem se u već poznati dorm, u kojem ću opet biti sâm, iako su mi ovaj puta dodijelili drugi krevet, te se raspakiravam osjećajući se kao kod kuće. To je taj osjećaj mini povratka kući, kakav imam nakon tih putovanja unutar putovanja. Prvo ću obaviti kupovinu aviokarte. Doznajem usput da, iako cijena karte nije nadoknadiva, svejedno mogu podnijeti zahtjev za povratom aerodromskih taksi. A iste iznose oko pola cijene karte. Dakle, ako sve bude u redu, na kraju bi me cijena karte i mogla izaći nekih 15-ak eura, što je samo malo više od onoga koliko plaćam sobu u hostelu.
Nedjelja je popodne i premda je ovo Kambodža, kada sam krenuo u šetnju napravio sam pogrešku i nisam uzeo veliki fotoaparat, pretpostavljajući da danas servis neće raditi. Naravno da radi, bezveze sam se lišio jednog dana. Ovaj sam se puta odlučio na mirniju šetnju središtem grada, i to onim zapadno od bulevara Monivong, koje izgleda urbanije, zgrade su više i zbijenije, nema taj suburbani štih. Kad kažem „mirnija šetnja“, to znači samo da nisam pecao nikakve vedute, po svemu ostalome ta šetnja nije nimalo mirna – izbjegavanje prometa, ignoriranje poziva na ukrcavanje u remorque ili na motocikl, zaobilaženje zauzetih pločnika… Ja ne znam kako ću nakon jugoistočne Azije uopće znati hodati po australskim i novozelandskim gradovima. Postat ću agorafobičan.
Jedna veduta koju sam obišao jest phnompenhski Olimpijski stadion. Kakav olimpijski, pa oni nisu nikad organizirali OI? I nisu, ali je stadion sagrađen za Jugoistočnoazijske igre koje su se trebale održati 1963. Na kraju se nisu održale, zbog već tada nestabilne političke situacije. Kasnije su na njemu 1966. održane 2. (ujedno i posljednje) Igre novih sila u razvoju – manifestacija koju je pokrenuo Sukarno nakon što je MOO suspendirao Indoneziju iz svoga članstva. Projektant stadiona je inače poznati kambodžanski arhitekt Vann Molyvann, koji je šezdesetih godina svojim građevinama žario i palio diljem Kambodže (još je živ, živi u Švicarskoj – zbrisao je tamo još kad je 1970. srušen Sihanouk). Stadion ima kapacitet od 50 000 gledatelja, a u vrijeme Crvenih Kmera služio je, naravno, za smaknuća – nikad me ne prestaje zapanjivati (panjiti?) ta sklonost totalitarnih režima egzekucijskom spektaklu. Ujedno bih volio pronaći statistike posjećenosti takvih događaja, tj. prodaju li se ulaznice ili se tamo dolazi po dekretu, postoje li VIP lože, ceremonijalmeštar koji vodi događaj… Malo satire nije naodmet da razbije morbidnost koja obavija čitavu scenu, ali morate priznati da su pitanja legitimna. Ironično, Phnom Penh će ugostiti 31. Jugoistočnoazijske igre 2021., ali one će se održati na novom stadionu koji još nije ni izgrađen. Inače, u utorak bi ovdje nogometna reprezentacija Kambodže trebala igrati kvalifikacijski susret za SP 2018. protiv Sirije. Još dvojim da li da odem to pogledati…
Nakon što sam prošao stadion započinje novi diluvij. Srećom ovaj traje možda kojih pola sata, a kako sam uspio naći jedan dulji potez ulice gdje su dućani s tendama čak i nisam toliko pokisnuo. Drugi su problem međutim moje komunističke natikače – kako su im potplati plastični, one se često skližu na nekim dijelovima pločnika (pločnici u ovim zemljama nisu jedinstveni, nego obično svaka zgrada pred sobom napravi svoj vlastiti potaracani uzorak – iako moram priznati da su svi ti pločnici u daleko boljem stanju od onih u Sofiji, nije baš moguće da se popiknete na ploču koja strši ili nešto slično), tako da moram hodati poput mačka. Tražim jedan restoran u blizini, nalazim adresu, no zatvoren je. Malo niže nalazim jedan sličnog imena, pa ne znam je li to taj isti koji se preselio ili neki koji mu krade identitet. Uzimam lok lak i pivu, i konačno postižem ono što već dugo želim u Kambodži, ali uvijek mi promakne – pravi jeftini ručak. Ukupna cijena je 3,80 dolara.
Već se smračilo pa se vraćam prema hostelu, printam potrebne dokumente na hostelskom printeru, ispunjavam zahtjev za vizu, a potom provodim lijenu večer u kojoj sam se još samo prošetao do obližnjeg Burger Kinga, a ostatak večeri sređivao neke svoje obaveze na netu. Nadam se da će se sutra ujutro stvari konačno zakotrljati prema vizi…