Sjetio sam se da sam propustio ispričati jednu sinoćnju anegdotu. Naime, u hotelskom sam baru uzeo koktel nazvan Pornstar – otprilike nešto slično pińi coladi, ali s plavim curaçaom – a potom mi je rečeno da platim na šanku. Dolazim ja tako na šank i u zadnji se čas suzdržim da ne kažem „I'm paying for my pornstar“, nego zamijenim zadnju riječ s „cocktail“. :D
Današnji je dan uglavnom bio proveden u lijenoj šetnji na drugu obalu rijeke, gdje se nalazi wat Treuy Koh, o kojem ne znam baš puno osim što je ambijentalno lijepo uređen. Čak se izgleda ni ne može u glavni hram, tako da samo šetkam njegovim dvorištem. U jednom času mi displej na fotiću konačno oživljava, ali ne zadugo. Neka, barem sam dobio potvrdu da nije riknuo kristal, niti da je došlo do kratkog spoja, izgleda da je ipak samo stvar nekog kontakta u njemu koji je malo ćudljiv. Drugi je problem što je meni u objektiv ušla voda, koja je na glavnoj leći ostavila mrlju. To se na slikama ne vidi, no moglo bi kasnije prouzročiti probleme, tako da ću u Phnom Penhu ipak dati da mi pokušaju očistiti tu leću i pogledati što je s displejem. Koliko muke s tom sofisticiranom elektronikom…
Uokolo wata nalaze se mnoga sirotinjska naselja koja su podignuta na obali, gotovo kao sojenice, samo što su od valovitog lima. Te škatulje čuče na obali kao neki roboti koji se spremaju konačno upotrijebiti odjeću za prikrivanje i krenuti preuzeti vlast nad svijetom. Vraćam se ponovno u centar, dvaput sam danas prešao onaj dotrajali most na koji je teško uopće ući, jer su postavili velike betonske blokove preko kojih se je potrebno verati – što svejedno ne priječi Kmere da se veru čak i s biciklima. Ručat ću pizzu, u restoranu koji se zove Happy pizza, pa stoga opet očekujem veselu biljku kao začin. Uzimam pizzu s bananom, ali ista, iako je ukusna, dolazi snuždena. Tj. na njoj nema vesele biljke. Umjesto toga popio sam i opet vrč pive. Vraćam se do hostela, piva me umrtvljuje, ali onda shvaćam da se već bliži 5 sati popodne, kada sam planirao otići na krstarenje rijekom. Izlet košta bagatelnih 5 dolara, traje 2 sata i plovi se uzvodno kroz smiraj dana, a onda se, kada se spusti mrak, gledaju krijesnice u gustišima pored rijeke. Moram se požuriti do agencije koja organizira taj izlet, a nalazi se kod onog zatvorenog mosta. Iako sam po mom satu stigao u 5.03, po njihovom još nije ni 5, tako da se uspijevam ubaciti na brod. Imam pravo i na jedno piće, pivu ili kolu, no kako mi ovaj iskreno kaže da piva nije baš hladna, uzimam kolu. Za koju mi nije ništa rekao, ali je isto topla. Inače, kad sad spominjem limenke s pićima, sjetio sam se jedne propuštene crtice još iz Kine, koju sam srećom primijetio samo tamo. U dućanima, vjerojatno u želji da se na gornjoj strani ne nakuplja prašina, sve limenke okreću naopako. Što znači da ne možete kupiti gazirano ili fermentirano piće, a da ga makar malo ne promućkate prije otvaranja – a to znate kakav efekt ima na limenke i boce. Dok se kod boca tomu još može doskočiti polaganim otpuštanjem čepa, kod limenke vam piće odmah pohrli u susret. Ali što očekivati od Kineza?
Uzvodna plovidba brodom je fascinantno opuštajuće iskustvo, prvo se mimoilazimo s poprilično brojnom ribarskom flotom koja isplovljava, a potom rijeka postaje sve mirnija, a obale sve zelenije. Udaljavamo se od Kampota, obalu rijeke sada uokviruju razni bungalovi i palme, iza kojih su voćnjaci manga, duriana, longana…tu i tamo pokoji usamljeni veslač, a kasnije ni toga, plovimo kroz plavičasti sumrak dok je sunce već utonulo za Slonovska brda. Obale su sada puste, tek tu i tamo u daljini žmiga neko svjetlo. Okrećemo se, gotovo već u mrklom mraku, i krećemo nizvodno. Nažalost, na brodu kojim se vozimo, izbor glazbe nije baš najbolji. OK, prvo je svirao neki drum 'n' bass, pomalo meditativan, ali onda je krenuo neki dance koji je bio u kontrastu s mirnom plovidbom duž ovih pitomih obala. U jednom času glazba se gasi, ubrzo za njom i motor, pa i sva u međuvremenu upaljena svjetla na brodu. U jednom grmu pored obale gledamo krijesnice. Moram priznati da sam ih očekivao više, tu su možda 3 ili 4. Pa toliko ih mogu vidjeti i u Hrvatskoj. Eto, iako je cijeli izlet prekrasan, ova fora s krijesnicama je pomalo turistička zamka. Nakon nekih 2 minute gledanja krijesnica, vrijeme je za nastavak puta nizvodno, prema svijetlima Kampota, koji noću izgleda kao vrlo uređen grad. Svjetla ocrtavaju kuda se pruža obalne šetnica, iako svejedno prestaju na južnom dijelu, ondje gdje je moj smještaj. :D Vraćam se pješice do hostela, večeras ću jesti u hostelu, i to fish'n'chips (treba trenirati za Novi Zeland), kao i novi vrč točene Cambodie, drugi danas. A ja sam nešto komentirao kako ne kužim one koji se u Kambodžu dolaze opijati… Predao sam im i rublje za pranje, vidjet ćemo peru li ga i ovdje u hladnoj vodi.
Budući da je dan bio poprilično lišen događaja, pokušat ću ovdje završiti priču o režimu Crvenih Kmera. Slom Crvenih Kmera započeo je krajem 1978., kada je zbog upornih pograničnih provokacija u delti Mekonga (jer Crveni Kmeri nisu odustali od svojih antivijetnamskih ambicija) vijetnamskoj vojsci konačno pukao film i ona je pokrenula invaziju na Kampućiju. Pritom valja imati na umu da Crveni Kmeri nikad nisu bili osobito jako vojska, pobjedu nad republikanskom vojskom izvojevali su prvenstveno zbog niskog borbenog morala Lonove vojske i neisplaćenih plaća. No vojska Demokratske Kampućije, izolirane agrarne kooperative koja je jedine vanjske odnose imala s Kinom, izgladnjela i s upitnim oružjem (i nedostatkom metaka) nije imala nikakve šanse protiv dobro organizirane vojske koja je 3,5 godine ranije pobijedila u ratu u svojoj zemlji, te koja je usto dobivala i sovjetsku vojnu pomoć. U roku od 17 dana tijekom siječnja 1979. Crveni su Kmeri zbrisani s većine teritorija Kampućije, te su se povukli u brdovito područje na sjeverozapadu, uz tajlandsku granicu. Prilikom povlačenja palili su žitnice s rižom, što će posljedično izazvati veliku glad u Kampućiji tijekom 1979/80. No tada je došlo do zanimljive reakcije međunarodne javnosti, koja je još jednom pokazala da je (geo)politika kurva. Naime, mnogi na Zapadu (prvenstveno SAD) još nisu mogli Vijetnamu oprostiti činjenicu da su komunisti pobijedili, te su ovaj čin nazvali agresijom na drugu suverenu državu (što ona iskreno i jest bila, no onda isto tako možemo govoriti i o agresiji Saveznika na Njemačku pretkraj Drugog svjetskog rata), smatrajući da Vijetnam na taj način širi sovjetski utjecaj u Indokini. Vijetnam je tako postao civitas non grata protiv koje su se udružile zapadne kapitalističke zemlje, ali i sovjetski rival u socijalističkom taboru, Kina (koja je čak zakratko zaratila s Vijetnamom, u Trećem indokineskom ratu, koji je trajao kojih mjesec dana), inzistirajući kako su Crveni Kmeri jedina legitimna vlast u Kampućiji. Tako se i opet pokazalo čuveno vanjskopolitičko licemjerje Amerikanaca, kojima je ujedinjeni Vijetnam bio toliko nepodnošljiv da su bili spremni paktirati i s daleko gorim zlikovcima, samo da sebi sačuvaju obraz. Sjetimo se toga danas, kada u pričama o Siriji slušamo Amerikance koji i dalje ponavljaju kako Assad mora otići, iako je on sada jedini faktor koji može spriječiti kolaps Sirije kao države. Bili bi spremni potpomoći bilo koga, kolikogod radikalnoga, koji bi zamijenio Assada – pa i ako iza kulisa koalira s Al Nusrom, poslužit će.
Crvenim Kmerima, koji dotad nisu marili za mjesto u UN-u, ovo njihovo međunarodno priznanje došlo je kao naručeno. Čak su i Sihanouka pustili iz kućnog pritvora, a on je odmah otišao u Kinu, te odande pozivao na obranu zemlje od vijetnamske okupacije. Vijetnam je svoju agresiju pravdao sigurnosnim razlozima, tj. odgovorom na oružane provokacije, da bi se kasnije počelo govoriti da je intervencija humanitarnog karaktera, s ciljem oslobođenja naroda Kampućije od genocidnog režima. Bilo je to prvi puta u povijesti da se agresija na drugu zemlju pravda humanitarnim razlozima – nešto što će kasnije Amerikanci obilato koristiti.
Vijetnamci su u međuvremenu u Phnom Penhu instalirali sebi podobnu vlast, koja se uglavnom sastojala od prebjega iz redova Crvenih Kmera, a državi je ime promijenjeno u Narodna Republika Kampućija. Novu su vlast činili javnosti nepoznati ljudi, no ta je politička garnitura vrlo brzo opozvala najgore mjere Crvenih Kmera, dopustivši povratak u gradove i ukidanje zadruga, čime je stekla popularnost u narodu. S druge strane, Vijetnamci su se prilikom ulaska u napušteni Phnom Penh malo poslužili nekom od ostavljene imovine po stanovima (slično kao i određeni pojedinci u Hrvatskoj poslije Oluje), što je bacilo poprilično sjenu na predodžbu Vijetnamaca kao osloboditelja. Nova se vlast suočila s titanskim zadatkom ponovne izgradnje društva i javnih službi. Zatekli su državu bez škola, bez policije, bez novčarskog sustava, bez bolnica, bez pošte i telekomunikacija, bez pravnog sustava, te koju je usto još pogodila glad. Uza sve to, kompletna međunarodna zajednica, izuzev određenih država članica SEV-a, bojkotirala je slanje humanitarne pomoći Kampućiji jer je novu vlast smatrala nelegalnom (zanimljivo, kad su Crveni Kmeri bili na vlasti, tada su ju slali, ali ju ovi nisu željeli, sada je pak trebala pomoć, ali su ju ovi odbili slati).
Sihanouk i njemu odane snage ponovno sklapaju pakt s Crvenim Kmerima (vlast je slast, pa će se paktirati i s dojučerašnjim tamničarima) i okupljaju se uzduž kambodžansko-tajlandske granice, odakle vrše napade na jedinice Narodne Republike Kampućije. Ono što je bila konstanta obiju strana u tom sukobu bilo je postavljanje minskih polja, što je Kambodžu učinilo jednom od najminiranijih zemalja svijeta. Nakon rata u zemlji je ostalo oko 10 milijuna neotkrivenih mina, koje su kasnije često „otkrivali“ mnogi Kambodžanci, u procesu ostajući bez udova, ali i života.
Narodna Republika Kampućija postojala je do 1989., kada uslijed općih promjena u socijalističkim zemljama Vijetnam najavljuje povlačenje svojih snaga iz Kampućije. 30. travnja 1989. država je promijenila ime u jednostavno Država Kambodža. Iako mirovni pregovori traju od sredine osamdesetih, nije moguć kompromis između nove vlade i Crvenih Kmera, ali jest između nove vlade i Sihanouka, koji ubrzo pristaje uključiti se u politički život Države Kambodže nakon što je ona poduzela niz liberalizacijskih reformi i u suštini se odrekla svog socijalističkog smjera. 1991. odbačena je marksističko-lenjinistička orijentacija čime je praktički završeno razdoblje socijalizma u Kambodži, unatoč tomu što je kadrovska garnitura iz toga razdoblja nastavila igrati ključne uloge u kambodžanskoj politici sve do danas.
A Crveni Kmeri? Oni su i dalje postojali, sve do kraja 20. st., iako su bili sve češći prebjezi na stranu regularnih vlasti (nakon povlačenja Vijetnamaca i sporazuma sa Sihanoukom, konačno je vladajuća garnitura dobila međunarodno priznanje), a međusobne frakcijske borbe dovele su do još nekoliko ubojstava (recimo, onoga Son Sena 1997., koji je ubijen po naređenju Pol Pota zbog približavanja vlastima). Sâm Pol Pot umro je 15. travnja 1998. u svom skrovištu nedaleko Anlong Venga, na dan kada su vlasti objavile da ga namjeravaju predati međunarodnom tribunalu za zločine u Kambodži. Prema jednoj teoriji počinio je samoubojstvo trovanjem kombinacijom lijekova, prema drugoj je umro od srčanog udara zbog uzrujanosti tom viješću. Kremiran je dva dana kasnije, na 23. obljetnicu ulaska Crvenih Kmera u Phnom Penh, tako da obdukcija nije nikad provedena i ne zna se pravi uzrok smrti. Ironično, kremiran je na lomači od starih automobilskih guma.
Ali te ću zadnje dane Crvenih Kmera još obraditi posebno…
Post je objavljen 05.09.2015. u 11:42 sati.