Prijevoz za Kep polazi u pola 11, u 10 sam trebao biti spreman. Navinuo sam alarm za pola 9, odlučio još malo ubiti oko…probudio me moj cimer upitom idem li ja u Kep. Da? Pa prijevoz mi je stigao. Gledam na sat, 20 do 10. Opet Kambodžanci uranjuju. Dobro, ne bih se probudio vjerojatno ni da je došao točno kako je bilo najavljeno. Nabrzinu se spremam, umivam, grabim fotoaparat i onda shvatim da mi je ostao uključen preko noći, a već je sinoć bila prazna baterija, zaboravio sam ga napuniti. Ovaj put je moja krivica. Srećom, imam Ixus…
U kombiju je već nekoliko nervoznih turista, znam da je neugodno čekati. Osim mene čeka se još jedan tip iz mog dormitorija (ne onaj koji me probudio), te kad se konačno i on pojavi (a on je nešto ćaskao s recepcionarkom) krećemo prema Kepu. Nije to daleka vožnja, od Kampota do Kepa ima kojih 25 km (a isto toliko ima i od Kepa do vijetnamske granice), cesta je uglavnom dobra izuzev na jednom mjestu gdje ju proširuju. Za manje od pola sata smo u Kepu. Gradić je to koji je sjedište najmanjeg kambodžanskog okruga, koji obuhvaća samo Kepski poluotok čija je unutrašnjost čitava nacionalni park. Kep zapravo i nema pravoga središta, već je razvučen duž obale, kako to kupališna mjesta već jesu. Poznat svojedobno i kao Kep-sur-mer, Kep je bio omiljeno ljetovalište francuske kolonijalne elite sve do neovisnosti, kada je nekako simbolično glavno ljetovalište postao novonastali Sihanoukville. Kep je potom utonuo u drijemež tipičan za ljetovališta izvan sezone, sve dok ga se nisu dohvatili Crveni Kmeri i upropastili i ono malo što je ostalo. Gradić odlikuju brojne kolonijalne francuske vile (preko stotinu njih), koje su danas gotovo sve u ruiniranom stanju. Mnogi će i za to optužiti Crvene Kmere, no istina je da su ljudi masovno prodavali namještaj i drugu robu iz tih kuća, obično preko granice u Vijetnamu, kako bi preživjeli. Bilo je to već u doba nakon Crvenih Kmera – oni jesu praznili gradove, ali su vile uglavnom ostavljali netaknutima (neke su konfiscirali za vlastite potrebe). Danas su te vile uglavnom u vlasništvu visokopozicioniranih vojnih osoba koje jednostavno čekaju da postignu dovoljno visoku cijenu, pa da ih prodaju. Neke su obnovljene, neke se obnavljaju, ali mnoge od njih podsjećaju na ruševine Angkora prije no što su otete džungli.
Kep ima i plažu, ali ona nije ni približno slična onoj u Sihanoukvilleu – većinom je stjenovita i mnogo manja. No zadnjih se godina odlučilo pristupiti uređenju jednog dijela plaže koji ima pijeska, tako da se ovamo navaža pijesak sa sihanukvilskih plaža (tamo ga ima u izobilju), kako bi se Kepu dao dodatni poticaj da ga se trgne iz letargije. Sagrađeno je i nekoliko resorta uz obalu, no ima tu još dosta posla, čini mi se. Ispred obale se nalazi Koh Tonsaj, tj. Zečji otok, gdje su plaže za prave šmekere. Drugi otok dominira horizontom jugozapadno od Kepa – Phu Quoc. Već po imenu možete zaključiti da je taj otok vijetnamski, pače to je najveći otok u Vijetnamu, iako se nalazi svega nekoliko kilometara ispred kambodžanske obale, kao crvena krpa kambodžanskim nacionalistima (Crveni su ga Kmeri zakratko i okupirali prije nego su ih Vijetnamci otamo potjerali). Istini za volju, otok jest veći dio povijesti pripadao Kambodži, sve dok ga Francuzi nisu radi lakšeg upravljanja priključili Košinšini, a potom je dijelio njenu sudbinu, postavši dijelom Države Vijetnam, Republike Vijetnam i naposljetku Socijalističke Republike Vijetnam. Kambodžanci ga mogu samo nostalgično gledati sa svoje obale. Za Phu Quoc kažu da ima najljepše pješčane plaže u Vijetnamu, a mislim da strancima nije potrebna viza ako ga žele posjetiti (naravno, samo ako lete na njega).
No Kep je u Kambodži ipak prije svega najpoznatiji po svojim rakovima. Rakovi su toliko simbol grada da je u moru ispred plaže postavljena skulptura raka koji kliještima veselo maše posjetiteljima. Koji će ga kasnije proždrijeti. Dakle oko toga što je za ručak nije bilo dvojbe, ali prvo sam trebao odraditi doručak, kad ga već nisam stigao pojesti u Kampotu. Krenuo sam duž šetnice u potrazi za nekakvim kafićem, da bih na kraju kojih kilometar i pol nizobalno našao nešto što bi se valjda kod nas zvalo „bistro“ (ili „zdravljak“ – sjeća li se tko još toga? U zdravljacima se nije smio točiti alkohol, a i ovaj je bio takav, čini mi se), budući da je nudio kavu, sendviče, pizzu i kolače. Uzimam jednu ledenu kavu (i dobivam doslovce kavu s kockicama leda!) i neku čokoladnu tortu s maslacem od kikirikija. Vlasnici su etnički miješani par, ona je Kambodžanka, on je valjda Amerikanac, ali me žalosti kad čujem da ona s djecom razgovara na engleskome. Pa zašto ne razvijati dvojezičnost? Doduše, možda sam pogrešno shvatio, možda je ona samo Amerikanka azijskog porijekla, pa zapravo ni ne zna jezik…makar mi izgleda kmerski. Sjećam se onog pozitivnog primjera iz Xiahea, majka Nizozemka, otac Tibetanac, mala govori oba jezika, naravno da će znati i kineski iz škole, pa i engleski… Dvo- i višejezičnost nikad nije opterećenje, djeca su mnogo jezično kompetentnija nego što mi mislimo. Prije će dvogodišnjak izložen trima jezicima naučiti govoriti sva tri perfektno, nego će to učiniti dvadesetogodišnjak koji upiše sva tri na tečajevima u Berlitzu. Zapravo je tragikomično kako roditelji misle da bi dvojezično odgajanje bilo opterećujuće za dijete, ali upisati ga istovremeno na flautu, ritmiku i taekwondo ne bi.
Nakon doručka zaključujem da sam već odlutao predaleko od centra Kepa (iako pravog centra nema, ali postoji nekakav trg sa spomenikom neovisnosti ili tako nečim), pa se odlučujem vratiti prema glavnoj plaži i tržnici rakova. Time u stvari činim pogrešku, jer ono centroliko je zapravo još malo dalje od ovog mog bistroa, ali nema veze. Na dionici između glavne plaže i tržnice rakova brdo se spušta do same obale, a u gustišu iznad ceste kriju se neke od vila, jedna od njih i Sihanoukova (nije ju baš koristio). Tržnica rakova ujedno ima i niz restorana, smještenih u daščarama na stupovima pozabijanim u plićaku, s pogledom na more gdje možete vidjeti ribare (rakare?) kako gacaju kroz taj plićak skupljajući vrše s rakovima. Iako jelovnik nudi razne ribe, pa čak i škampe i jastoge (koji jesu rakovi, ali nisu ovi rakovi na koje se ovdje misli – ovo su na engleskome crabs, dakle oni rakovi sa širokim tijelom koji se kreću postrance, kod nas ih isto katkada zovu krabe, ali mislim da mogu biti i rakovice), ja ću se odlučiti za ono najklasičnije – prženog raka s kampotskim zelenim paprom. Dobivam kompletnu opremu, tu su i kliješta za jedenje rakova (malo me strah hoću li ih znati prikladno upotrijebiti), a onda prianjam. Naravno, uzeo sam i vino, a kako sam seljačina koja ne zna što se s čime sljubljuje, uzeo sam chardonnay, jer nisam guglao „best wine to go with crabs“. Sad kad sam to napravio pišući ovaj tekst, shvatio sam da chardonnay zapravo i jest jedno od najboljih vina za rakove (zato je i logično da takvo vino serviraju u restoranu koji poslužuje rakove, zar ne?). Prilog je riža, ali za prilog baš nemam vremena, budući da su mi ruke dovoljno prljave od račjeg mesa da ne želim njima mazati vilicu. A ovi mi naravno nisu dali vodu s limunom da si u njoj peruckam ruke… Iako volim rakove (škampe, jastoge, kozice…) opet se javlja onaj problem o kojem sam već pisao. Ta je hrana vrlo „pipava“, zahtijeva studiozno cuclanje, isisavanje, grickanje…a količina mesa koju u svakom času imate u ustima je vrlo mala, osim ako baš ne krcnete kliješta pa izvučete onu mesnatu „kobasicu“ iznutra. Jedino u središnjem dijelu ima više mesa, i tu je moguće onako pošteno zagrabiti. Kad se uzme u obzir da si usto još umrljate ruke do lakta, mislim da to nije iskustvo koje bih želio prečesto ponavljati. Još mi je bilo najlakše jesti jastoge – to je ogromno, izvučeš čitav odrezak iz oklopa. A ovo trijebljenje nije za osobu mojih živaca. Zato ne volim ni ribu s puno kosti – daj mi tunu, morskog psa, takvo što, hoću jesti, a ne tražiti igle u plastu sijena.
No ne mogu reći da je bilo loše, dapače. Da imam posilnoga koji mi ih čisti, mogao bih tako svaki dan. :D
Nakon ručka sam praktički gotov s Kepom, kupati se neću (nisam ni ponio opremu), odlazim se raspitati kada kreću busevi nazad. Mogu naravno i remorqueom, ali zašto platiti desetak dolara, ako mogu platiti 3. Jedan bus mi polazi za sat vremena, taman da kupim rambutan kod prodavačica na obali i konačno kušam i to neobično voće. Istina, malo sam se preračunao kupivši kilu, ali neka se nađe. Rambutan je voće koje bih ja na prvi pogled opisao kao „psihodelični kesten“, iako zapravo nije tako. Riječ je o bobicama od kojih 3-5 cm promjera, koje pokazuju spektar boja poput breskve (dakle, od tamnocrvene do žute), a s vanjske su strane prekrivene čekinjama koje nisu oštre, ali su tvrde. Vanjska se kora skida, a rambutan, kao i liči i longan, spada u porodicu sapindolika, biljaka kod kojih želatinasto usplođe obavija košticu. Okus je slatkast, malo podsjeća na okus stolnog grožđa, a koštice rambutana se čak mogu i jesti (iako ja nisam). Neki tvrde da su toksične, no to nije potvrđeno u testovima na miševima, čak ni u većim količinama. Koštice su krhkije od onih kod ličija ili longana, kada se pregrizu (što se može slučajno dogoditi dok cuclate bobicu) liče na badem. Eto, probao sam i rambutan, nije loš, ali mi ipak nije u rangu s mangostinom. Kojega nisam uopće vidio u Kambodži, nadam se samo da mu nije u međuvremenu završila sezona. Vidio sam doduše njegov sok u limenkama i čak ga i probao.
Po povratku u Kampot odlazim se malo opustiti u hostel dok se ne spusti mrak i popusti žega, a potom krećem tražiti jednu palačinkarnicu u centru koja ima dobre recenzije. Nalazim ju, ali je zatvorena, a pored nje nalazim neki drugi restoran/bar/umjetničko okupljalište, čiji vlasnici su neki britanski alternativni umjetnici koji su uredili ovo mjesto kao novo hip okupljalište u gradu, i to čini se nedugo prije ljeta. Imaju nekakvu posebnu ponudu, pečenu svinjetinu s kajganom i povrćem, takvo što, ostatak ponude mi se isto baš ne sviđa, no atmosfera je OK i glazba je OK, pa sjedam i kažem da nisam baš ljubitelj svinjetine, na što mi konobar nudi da mi to isto jelo naprave s piletinom. Može. Uzimam i limenku Cambodie, promatram mjesto, po zidovima plakati i stare ploče, slike zvijezda kmerske glazbe šezdesetih, između ostaloga i Sinna Sissamoutha, nazvanog „kraljem kmerske glazbe“, koji je bio kambodžanski Frank Sinatra tijekom šezdesetih, sve dok ga Crveni Kmeri nisu ubili (poslušajte par njegovih stvari na Youtubeu, zapravo su prilično dobre ako volite retro-terasa-stari san remo štih, ili vam se pleše sentiš na kraju ljeta). Mjesto je zapravo sjajno ako ste dulje vrijeme u Kampotu i želite se družiti s ostalim iseljenicima i mladim Kambodžancima otvorena uma, navečer se puštaju i filmovi (večeras je na programu Nema zemlje za starce)… Razmišljam o tome bih li mogao živjeti u Kambodži (ili Vijetnamu, kad smo već kod toga), kao što očito mnogi zapadnjaci rade, pokrećući ovdje poslove, otvarajući ovakva mjesta. Ne bih, definitivno. Kolikogod mi se sviđala Indokina, to je ipak regija u koju želim doći, izguštati se neko vrijeme u njoj i onda otići. Pomisao da sam svakodnevno uronjen u ovdašnja aktualna zbivanja, u klimu, u to da moram stalno nekoga podmazivati ako želim da stvari glatko teku…ne. Radije bih svake godine ovdje provodio mjesec dana negoli imao stalnu adresu u ovim krajevima. Gruzija već da, Turska da (iako, ovisi gdje), balkanske zemlje uglavnom da, Mađarska naravno, a već prema zapadu opet mi mnoge zemlje ne leže. Jesam li ja zapravo osuđen biti vječiti nomad, ili pak, što sam stariji sve više cijenim Hrvatsku? Kaže se da je jedan od razloga putovanja i taj da cijenimo dom, i moram priznati da iz ove perspektive katkada čeznem za europskom uređenošću, pa makar to bila i ona iz Hrvatske…
Poslije večere sam popio još jedan šejk od avokada pojačan Jamesonom, a potom se vratio do hostela na još malo čilanja i onda u krevet. Sutra natrag u prijestolnicu i opet pitanje tajlandske vize… Eh da, rublje mi je vraćeno i čini se čišćim nego u Vijetnamu. Nadam se da je to konstanta ovdje, bio bi red da i Kambodža dobije koji plus spram Vijetnama…
Post je objavljen 06.09.2015. u 09:24 sati.