Nagla promjena planova

utorak , 01.09.2015.

Budući da sam u Phnom Penh došao u petak, morao sam čekati ponedjeljak da vidim što će biti s tajlandskom vizom, jer se tek tada otvara veleposlanstvo. Tajlandsko veleposlanstvo u Phnom Penhu je inače na dosta lošem glasu kao „teško“, budući da su zahtjevni. Dosta ljudi naime živi u Tajlandu na turističkoj vizi, pa onda kada im ona istekne odu u Kambodžu (za koju nije teško dobiti vizu) i prijave se za novu vizu. Toga sam bio svjestan i ranije i zato sam se odlučio za bezbolniju, a i bržu varijantu – zatražiti ju preko agencije koja organizira takve stvari. Preko agencije se viza može dobiti za dan i pol, dok preko veleposlanstva može trajati i do četiri dana. I tako sam ujutro nakon doručka odmah otišao na recepciju, već sam ovima na recepciji ranije objasnio situaciju, oni su kontaktirali agenciju, da bi mi onda rekli da bi bilo bolje da osobno odem u veleposlanstvo. To je ono što sam pod svaku cijenu htio izbjeći. Naime, veleposlanstvo traži još jedan dokument koji ja nemam i neću ili ne mogu imati – dokaz o nastavku putovanja. Ja ću naime iz Tajlanda otići vlakom u Maleziju, a kartu za vlak mogu kupiti jedino u Tajlandu, nije ju moguće kupiti preko interneta (odnosno, jest, ali samo za putovanja iz Bangkoka i ne za međunarodna…da ne kompliciram sad s detaljima). Karta za avion ne dolazi u obzir. Ako idem preko agencije, onda se možda mogu od toga izvući. No sada dolazi kvaka. Ovo je Kambodža. Oni ne znaju što je i gdje je Hrvatska, te vjerojatno smatraju da je u grupi rizičnih zemalja za koje se viza mora tražiti osobno (kao Alžir, Somalija, Afganistan…) i zato ne žele preuzeti odgovornost. Da stvar bude bolja, državljani 27 članica EU-a mogu, ako u Tajland ulaze kopnom, dobiti 15-dnevnu viznu poštedu – ali ne i hrvatski državljani. Dakle, ja uporno vraćam lopticu ovima na recepciji, naglašavajući da je moja zemlja članica EU-a i da ne trebam – ne želim – ići osobno u veleposlanstvo. Tim više jer oni rade do 11, a sad je već prošlo 10, a trebam još doći dotamo. Na kraju me tip s recepcije šalje u agenciju, dva ugla dalje, da probam razgovarati s njima. Kada dođem u agenciju, ispada da oni uopće nisu ta agencija s kojom je on razgovarao, i da oni ne mogu napraviti ništa u vezi toga. Vraćam se u hostel, sad sam već živčan. Tip s recepcije poziva frajera koji je vjerojatno glavni u hostelu, iako je po izgledu Azijat, materinji mu je engleski, vjerojatno je Australac. Objašnjavam i njemu tu situaciju, kažem mu da bih svakako htio ići preko agencije i da mi nije jasno kakva je to agencija koja odbija priliku za proviziju i umjesto toga me šalje direktno u veleposlanstvo. On ponovno naziva agenciju i ukratko objašnjava situaciju, te onda opet kaže da mi treba avionska karta. Ili željeznička, ali do nje ne mogu. Dovraga. Pitam ih za soluciju koju rade mnogi turisti – kupe kartu s potpunim povratom novca u slučaju otkaza putovanja, pokažu ju kako bi dobili vizu, te ju potom otkažu. Zapravo, većina turista to radi za drugi slučaj – kada lete u neku takvu zemlju, prije ukrcavanja na aerodromu pokažu službeniku aviokompanije takvu kartu kao dokaz da neće trajno ostati u zemlji. Ako toga nemaju, može im se zabraniti ulazak u avion. Kasnije ju onda otkažu. Ovi u hostelu čini se nisu čuli za takvu situaciju, ili me ne žele na nju nagovarati. Dakle, morat ću opet sâm istraživati. Problem je da većina kompanija koje daju povrat novca svejedno ima neku klauzulu o dijelu troškova koji se ne vraća, nešto poput manipulativnih troškova. Niskotarifne kompanije, poput AirAsie, ni nemaju tu opciju. Njihove karte znaju biti jako jeftine, toliko da se ljudima više isplati kupiti takvu kartu i baciti nekih desetak eura – no koliko vidim, za let Bangkok-Kuala Lumpur cijena na AirAsii je nekih 35 eura. To je ipak malo previše za odreći se. Najjeftinije što sam našao je Krabi-Kuala Lumpur, za 28€. Mogu naravno i otići u veleposlanstvo sasvim iskreno, reći što je na stvari, pokazati im sve dosadašnje vize kao dokaz, ali opet – trajat će do 4 dana i možda mi ju ipak odbiju. A ako me odbiju, onda sam u velikoj gabuli. Teoretski mogu otići u Vientiane i otamo aplicirati, ali za to bi mi prvo trebala laoska viza. Mogu se vratiti i u Vijetnam, ali onda mi treba vijetnamska viza i opet kambodžanska e-viza… Najsigurnije je dakle preko agencije, s avionskom kartom koja ima potpuni povrat. Naravno, iskopat ću kasnije još jednu opciju. Postoji stranica na internetu koja vam za cijenu od 5 dolara napravi lažnu e-kartu, sa svim podacima koje vi upišete (znači, datum leta, ruta, vaše ime i adresa), tako da tu kartu možete predočiti kao dokaz. No tu sad nastupa moja paranoja – takva karta možda ima učinka na šalteru aerodroma, kada je iza vas rep onih koji čekaju ukrcavanje, no u veleposlanstvu, kada oni imaju vremena provjeriti, hoće li skužiti da je karta lažna? Hoće li zvati ured Austrian Airlinesa (odabrao sam opciju Bangkok-Beč, za 30. rujna) i provjeriti postoji li stvarna rezervacija pod rečenim brojem? Jesu li doista toliko sumnjičavi i dokoni da će to raditi? Ne znam. S veleposlanstvima nikad ne znam. Uz malo sreće, imaju dovoljno zahtjeva za riješiti da neće za svaki provjeravati, ali…
No u tom trenutku, dok stojim pred recepcijom hostela u Phnom Penhu, jasna mi je jedna stvar: danas više neću stići u veleposlanstvo. Moj je plan u početku bio: danas predam, sutra pokupim, u srijedu idem u Sihanoukville. Budući da sam današnji dan potrošio, sve će se pomaknuti za jedan dan. Ili ću promijeniti planove. Naime, ja se ionako nakon ture po obali vraćam u Phnom Penh, idući vikend. Zašto onda ne bih napravio istu stvar drugi ponedjeljak, a u međuvremenu u miru razmotrio i istražio sve opcije? Mogu poslati mejl u veleposlanstvo, objasniti im situaciju i potom vidjeti kako dišu. A mogu i jednostavno kupiti kartu s povratom, ili se javiti ovima koji rade lažne karte. Odlučujem u hipu – odjavljujem se i idem danas u Sihanoukville. Nije mi stiska oko odluke, po vizi mogu ostati još maksimalno 4 tjedna u Kambodži, a dotad će se valjda nešto riješiti.
Pakiram se, spuštam na recepciju, kažem da se vraćam vjerojatno u subotu (iako ću se izgleda vratiti ipak u nedjelju, jedan dan više na obali, a ionako veleposlanstvo radi tek od ponedjeljka), te ih molim da mi rezerviraju kartu za Sihanoukville i to s kompanijom Giant Ibis, koja je najluksuznija (i najskuplja – karta Phnom Penh-Sihanoukville je 11 dolara za vožnju od kojih 5 sati, inače je oko 4-5 dolara, ali u busu upitne kvalitete). Uzimam remorque, jer je prekasno da me njihov shuttle pokupi (bus polazi za sat vremena, a Phnom Penh nije toliko ogroman, stvarno ne znam zašto – tim više jer smo na kraju kasnili pola sata već u polasku, česta pojava u Kambodži), 3 dolara do njihove agencije ispred koje polazi bus. Ovo je zapravo nekakav minibus, ima 20-ak mjesta, dosta prostora za noge, klimu, ima čak i wi-fi koji doduše ne radi… Na cesti za Sihanoukville se naplaćuje cestarina, iako je riječ o običnoj dvotračnoj cesti, kao npr. Lička magistrala. Ono što je zanimljivo jest da je zemlja uokolo crvenkasta, što daje dojam tropske Afrike. Iako je Kambodža uglavnom ravna, ovaj dio je dosta brdovit, naime cesta prolazi između Kardamomskih i Slonovskih brda, koja čine zaleđe obale i odvajaju ju od središnje ravnice. Udaljenost nije velika, cesta nije loša, ali unatoč tomu nam treba oko 5 sati, s jednom pauzom od pola sata. Tu sam probao jednu specifičnu vrstu grickalica koja se jede u ovim krajevima, sušeni grašak. Katkad mu znaju dodati wasabi, ljuti japanski hren koji se jede uz suši. Ja sam ipak odabrao blažu mješavinu, u kojoj je još bilo oraščića, sušenog slanutka (tj. leblebije), čips od kozica…
Malo prije 6 sati stižemo u Sihanoukville. Ovdašnja agencija Giant Ibisa je kojih 200 metara od moga hostela, koji se nalazi na velikom kružnom toku nazvanom „2 Golden Lions“. Naime, na sredini kružnog toka jest kip dva golema zlatna lava. O samom Sihanoukvilleu ću pisati sutra, a sada se idem smjestiti u hostel. Iako se nalazi u poprilično neuglednoj ulici, hostel izgleda prilično dobro (uzmite u obzir da sam ga rezervirao tek iz busa, što znači da nije među najboljima u gradu, čim se nije posve popunio), ima unutrašnje dvorište s bazenom, oko kojega su raspoređene sobe. Striktna je politika bez cipela, tako da i to doprinosi čistoći. I ovdje sam u šesterokrevetnom dormu, ali punom. Nadam se samo da ću po povratku u Phnom Penh dobiti svoju istu sobu, jednako praznu, i isti krevet. Čovjek na putovanju mora imati neke konstante. :)
Navečer odlazim do obližnjeg restorana Sandan, koji je blizanac onoga u Phnom Penhu gdje sam jeo tarantule. Naime, to su restorani koji djeci bez roditelja, koja obitavaju na ulici, pružaju priliku za nov početak života, priliku da dobiju posao i stanu na noge. Prihod od restorana ide i za njihovo školovanje i stambeno zbrinjavanje, uz to što naravno ovdje i rade. Jedino je atmosfera malo drvena, budući da se vidi da se svi ponašaju po točno određenom obrascu. A ja moram priznati da mi malo idu na živce te konobarske fore kad vam donese beštek, pa ga mora poredati točno u crtu, pa vas svaki puta kad vidi da sjedite pred očigledno praznim tanjurom, s odloženim priborom i papirnatim salvetom na njemu, pita smije li to odnijeti, pa nakon zaprimljene narudžbe sve mora ponoviti (to je OK, da ne dođe do pogrešaka u narudžbi, samo me ta drvenasta špranca malo nervira)… Ovaj puta nemaju tarantule, pa za predjelo uzimam paštetu napravljenu od mesa jedne vrste slatkovodne ribe iz jezera Tonle Sap, pomiješane sa svinjetinom, za glavno jelo lok lak od bivoljeg mesa (lok lak je inače jelo od govedine koja se marinira i onda poslužuje s lukom, paradajzom, ovaj moj je imao i zeleni papar – inače je riječ o jelu koje je porijeklom iz Vijetnama, no Kmeri su ga malo preradili; samo im ni slučajno ne spominjite da im je jedno od nacionalnih jela iz Vijetnama, osim ako ne želite sami završiti kao sirovina za lok lak) s prepeličjim jajima i pomfritom od slatkog krumpira, kao prilog je riža s umakom od kampotskog crnog papra, a za desert su bile rižine palačinke s kurkumom, punjene karameliziranim ananasom i s dodatkom sladoleda. Cijena je ovaj put bila 17,5 dolara, ali ako je za humanitarne razloge, onda sam spreman platiti. Eto, neki kupuju umjetnine na humanitarnim aukcijama, neki se polijevaju ledenom vodom, ja sam spreman iskeširati za govedinu i palačinke. :D
Po povratku u hostel ipak se odlučujem javiti onima koji rade lažne aviokarte, nadam se da to nije muljaža i da će mi poslati kartu u roku od 6 sati. No ona početna dvojba i dalje ostaje – hoće li me skužiti da muljam? Ako netko od vas ima dobar prijedlog ili iskustva s aviokartama koje imaju potpuni povrat, svakako bih cijenio da to podijelite sa mnom.