Tamni pa slobodni

Spavao sam skoro do 11, lijeno se spremio i dovršio dnevni zapis uz doručak. Poprilično ukusni klupski sendvič (to je onaj od tosta sa šunkom, sirom i paradajzom, na više katova) i šalica čaja. Taman. Iako je već poprilično upeklo, a od vrućine je Pattaju prekrila izmaglica, odlučujem se na šetnju do dvije obližnje atrakcije koje se nalaze na dva brda. Prva od njih je vidikovac odakle puca pogled na središnju Pattaju i plažu, barem kad nema izmaglice. Tada možete spoznati koliko je to u biti ružan grad. Vjerujem da to može imponirati Rusima, ali nekomu s Jadrana teško. Tu je i jedan omanji wat, kao i spomenik osnivaču moderne tajlandske mornarice, čije ime moram napisati čak iako nisam vidio spomenik, a bit će vam jasno i zašto: Kromluang Čomphonkhetudomsak. :D Volim tajska i laoska imena, u okruženju država koje uglavnom imaju kratka, jedno- i dvosložna imena, ove kobasice pune nemogućih slogova vrlo su mi simpatične.
Na susjednom se brdu nalazi 18 metara visoka zlatna statua sjedećeg Buddhe, okružena galerijom boddhisatava. Zanimljivo je da statua nije zapravo od zlata (bilo bi malo preskupo ostaviti zlatni kip na otvorenom) nego je tek prebojana u zlatno, a zapravo je kamena. Do nje vodi stepenište uokvireno dvjema nagama, s vrlo niskim širokim stepenicama, kako bi se posjetitelje vrlo vjerojatno natjeralo da uspore ritam koraka i priđu vrhu s poštovanjem.
Nakon nekih sat vremena tumaranja po omari vraćam se do smještaja, uzimam stvari i sada razmišljam kako doći do autobusnog kolodvora. Hodanje ne dolazi u obzir, songthaeo je ideja, ali ne znam gdje da ga čekam, a ispostavit će se i da nema direktnog…nakon kraćeg savjetovanja s vlasnicima i osobljem zaključujemo da je najbolje uzeti mototaksi. Cijena? 120 bahta. 24 kn. 3 dolara. 60 000 donga. U Vijetnamu bi to bilo jebeno skupo, no ovo je Tajland. A nije ni toliko blizu, utvrdit ću da nam je trebalo 15-ak minuta. Autobus (ovaj puta stvarno autobus, ne kombi) polazi za 5 minuta, udoban je i ne preskup (115 bahta – jeftiniji od mototaksija u Pattaji), a uz malo sreće možda stignem i još danas pokupiti fotoaparat u servisu. Ne znam dokad rade, nedjelja je, ali u ovim zemljama to nema nikakvo značenje. U Bangkoku smo za oko 2 sata i 15 minuta, uz dosta miljenja kroz gradski promet. Hvatam odmah Skytrain, u MBK-u sam iza 6, penjem se na peti kat, servis je otvoren do 8! Donose mi fotić, sve radi, donose mi i stare, zamijenjene dijelove, iako mi nije jasno što ću ja s njima. Zamijenili su cijelu stražnju ploču fotoaparata, očito i glavni dio displeja, te gumu oko priključaka za spajanje s računalom i televizorom. To je ona guma koju mi je ženska spominjala na telefon. Danas me primila druga ženska koja baš ne zna engleski, pa mi nije znala objasniti što je sve urađeno i u čemu je bio problem, a na računu su sve nekakve kratice i šifre. Neka, glavno da on meni radi. I nadam se da je to sad gotovo što se tiče muka s njime. Još ću pokušati negdje srediti leću objektiva…
Nakon podizanja fotoaparata spajam ugodno s ugodnim i odlazim nešto pojesti. Naime, MBK osim onoga glavnoga food courta na najvišem katu ima i manji međunarodni food court kat niže, odmah kod Canonova servisa. Ovdje je pak sistem drugačiji – karticu dobijete s već učitanih 1000 bahta, pa onda platite koliko ste od toga iznosa potrošili. I ovdje su štandovi doista posvećeni raznim etničkim kuhinjama – vidio sam Japance, Kineze, Arape, Indonežane, Vijetnamce, Grke… Nakon neodlučnog lunjanja napokon se odlučujem za japansku hranu. Uzimam gyoza valjuške (što nije ništa drugo nego jiaozi iz kineske kuhinje) i okonomiyaki, jelo koje se sastoji od kajgane s kupusom, a onda se dodaju različiti drugi sastojci i začini (okonomiyaki otprilike i znači „pečeno po vašoj želji“). Za desert odlazim do Grka po jednu baklavu, koja košta 150 bahta. 30 kn za jednu šnitu baklave! Ali ovdje je to egzotika, dok je suši recimo duplo jeftiniji nego u Hrvatskoj. Još jedan smoothie prije deserta i jedan šejk nakon, i ode skoro 700 bahta na to sve. Ali sam se barem pošteno najeo. Krećem prema pristanu onog brzog vodenog busa koji plovi kanalom Saen Saeb, ali kako je nedjelja i skoro 8 navečer, on više ne vozi. Ništa, morat ću taksijem. Ili tuk tukom, ali taksi ima metar, a kako ne znam koja je fer cijena ne znam ni što bih trebao očekivati od vozača tuk tuka. Može mi ponuditi recimo 150 bahta, a ja ne znam gdje je to u odnosu na poštenu cijenu. Ulazim u taksi, krećemo, vožnja teče glatko, idemo u dobrom smjeru, negdje smo oko 65 bahta za 4,5 km…kad on, umjesto da skrene na križanju gdje bi trebao, nastavlja ravno. Mislim si, OK, ući će na drugom križanju u paralelnu ulicu, pa ćemo prići mojoj ulici s druge strane. No on nastavlja preko Čao Phraje, potom se okreće, vraća preko mosta, još se jednom uspijeva krivo svrstati, pa se i tu vraća u rikverc – i naposljetku dolazi na ono isto križanje gdje je trebao skrenuti desno (i da, mogao je skrenuti desno, nije u tome problem), ali sada u suprotnom smjeru, te skreće ulijevo. Zaustavljam ga, tu izlazim. Taksimetar sada pokazuje 89 bahta. Tim je manevrom zaradio 24 bahta više. Eto, čak je i s taksimetrom moguće varati. Ja mu na odlasku kažem da sam ga prokljuvio. Nije mi jasno razumije li engleski ili ne, ali neka. Idući put ću davati odmah upute ako znam kamo me treba voziti. No i takva je cijena tek malo skuplja od cijene starta u zagrebačkom Cammeu. U Bangkoku se ipak isplati voziti taksijem.
U hostelu su me ovaj puta smjestili u drugi dorm, s neko troje Nijemaca. Dorm je manji, a ovi su se raširili po svom slobodnom prostoru. Stvari su u redu, čekaju me u predsoblju, odmorit ću se pa ću onda izvidjeti ulicu Khao San, sutra se prebacujem u hostel koji je malo dalje, neće mi više biti na pljucomet.
Ulica Khao San izgleda kao Pješačka ulica u Pattaji minus prostitucija. Osim poneka tu i tamo (tu sam i ja doživio vučenje za ruku). Gomila barova s treštećom glazbom i pivom koja teče u potocima, koktelima koji se piju iz kanti (ne vjedara, nego posuda koje otprilike izgledaju kao ona košara u KFC-u – takva se naravno naruči za više ljudi), štandovima s raznim suvenirima i hranom… Među njima i nekoliko štandova s kukcima. Ovdje su poduzetni, pa ako želite samo slikati, to će vas koštati 10 bahta. Ja međutim uzimam miješanu porciju nekih ličinki, to još dosad nisam probao. Jedno su pretpostavljam gusjenice dudovog svilca, a druge su manje i okrugle, liče na ličinke nekog kornjaša. Prepržene su žućkaste boje, što znači da liče na Smoki, Kroki Kroket i slične grickalice. Malo ih pošpricaju sa sojinim umakom i to je to, jedete ih žlicom iz plastične vrećice. Okus – dosta mastan, ipak te ličinke moraju imati rezervu hrane za metamorfozu. Dobro dođu kao grickalice uz pivu. Sjedam u jedan od usputnih barova na pintu Hoegaardena za 230 bahta. Cijena je i dalje skupa, ali s obzirom na količinu isplati se. Štekat toga bara nalazi se pored ulaza u McDonald's. U jednom času u rubu vidnog polja primjećujem štakora koji trči prema ulazu u McDonald's. Zavukao se doduše pod neku aparaturu pored, ali prilično je izvjesno da obitava pored kuhinje. Dobar tek. :)
Po povratku u hostel sjedim još malo ispred sobe, jedem sladoled koji sam si kupio za prije spavanja, kada dolaze Nijemci. Malo razgovaramo, riječ je o jednom tipu, njegovoj curi i njezinu bratu. Bili su godinu dana u Australiji, tamo su radili, potom su sada na putu po Indokini (vezano na povratak iz Australije), vratit će se zakratko u Njemačku, a onda planiraju na još možda godinu dana u Australiju ili Novi Zeland. Razmjenjujemo putnička iskustva, razmišljanja o kulturološkim razlikama između ovih zemalja i Europe, o skupoći u Australiji i na Novom Zelandu… Bili su nekad i u Hrvatskoj, pa kažu kako su oduševljeni, a ja kažem kako tek putovanjem po drugim zemljama u potpunosti shvaćam ljepote Hrvatske. Ali ne na onaj način na koji to rade francuski turisti, koji putuju zato da bi ustvrdili da je sve bolje u Francuskoj, već kako bih osvijestio kolike stvari u Hrvatskoj uzimam zdravo za gotovo, a zapravo su izuzetno rijetke u svijetu. Primjerice, Pattaja je očito magnet za turiste iz cijeloga svijeta, a usporedimo li ju s nekim hrvatskim masovnoturističkim odredištem, poput recimo Poreča – kao Bog i šeširdžija.
Ovdje ću iskoristiti priliku da malo bolje predstavim Tajland. Kraljevina Tajland obuhvaća 513 000 km2 i ima oko 66 milijuna ljudi. Smještena je u središnjem dijelu Indokine, pri čemu se jedan dugački jezičac teritorija spušta niz prevlaku Kra, koja odvaja Malajski poluotok od ostatka Indokine. Tajland je nekoć vladao i Malajom, ali ju je prepustio Britancima u zamjenu za očuvanje neovisnosti. Zbog izuzetno dugačkog teritorija, Tajland je i klimatski poprilično raznolika zemlja, od planinskog sjevera i doline Mekonga, sve do tropskih džungli na krajnjem jugu. O razvučenosti teritorija, posebno južnoga dijela, najbolje govori činjenica da se Bangkok nalazi bliže sjevernoj granici države, iako kada gledate na karti imate osjećaj da je on u južnom dijelu Tajlanda. Glavninu stanovništva Tajlanda čine Tajci i njima bliski narodi (recimo narod Isan, koji je jezikom bliži Laošanima). Tajski jezik srodan je s laoškim i zhuanškim, a piše se posebnim pismom koje se kao i kmersko razvilo iz pisma brahmi. Slično zhuanškom, tajski ima posebna „slova“ kojima bilježi tonove u riječima, a poznat je i po elaboriranom sustavu socijalnih indikatora (honorifika – česta pojava u jezicima istočne i jugoistočne Azije, riječ je o jezičnim sredstvima kojima se indicira socijalni status govornika i sugovornika, slično našoj upotrebi zamjenica „ti“ i „Vi“, samo mnogo razrađenije; npr. ako prema nekomu iskazujete poštovanje onda će sve vezano uz tu osobu dobivati oznaku koja to signalizira: vaše cijenjene naočale, beznačajni ja, poštovana riža i sl.).
Tajci su na područje Tajlanda došli u 11. st. s područja kineske provincije Yunnan, potisnuvši Mone i Kmere koji su dotada živjeli na tim područjima. Izvorno su dovođeni kao robovi i ratnici u službi Čampe i Kmerskog kraljevstva. Tada se prvi puta javlja i ime Sijam, koje navodno dolazi od sanskrtskoga śjama „taman, smeđ“. Etimologija je malo čudna, budući da su Tajci svijetlije puti od recimo Kmera. S druge strane, ime "Thai" znači "slobodan čovjek". 1238. Tajci osnivaju prvo kraljevstvo, Sukhothai, kojemu je sjedište istoimeni grad u sjevernom Tajlandu. Za njim su slijedila kraljevstva Lanna i Lan Xang (današnji Laos), kako je moć Kmerskog kraljevstva opadala. No sredinom 14. st. sve ih zasjenjuje kraljevstvo Ajutthaja, sa središtem u ravnicama središnjeg Tajlanda. Ajutthaja je koristila opadajuću moć Kmerskoga kraljevstva sve dok konačno 1431. nije izvela napad na Angkor, eliminiravši posve konkurenciju i postavši neprikosnoveni vladar Indokine. Moć je dodatno ojačana međunarodnom trgovinom, koja je od 16. st. uključivala i europske zemlje. No kao što su Ajutthajci došli glave Kmerskom kraljevstvu, tako su i Ajutthaju srušili napadači sa zapada. 1767. grad su zauzeli i razorili Burmanci. Novu tajsku državu osnovao je tadašnji kraljevski general Taksin, inače porijeklom Kinez (i nekih 250 godina kasnije još će jedan Thaksin, porijeklom također Kinez, vladati Tajlandom), sa središtem u Thonburiju, u delti Čao Phraje. Kao što sam već opisao, nakon toga je uslijedila uspostava nove dinastije Čakri, koja je prijestolnicu preselila u Rattanakosin i koja otada vlada Tajlandom. Sijam je dakle izdržao kolonijalističke atake te se tijekom 19. st. preobrazio u modernu državu, iako još uvijek apsolutističku monarhiju. Tek je 1932., nakon mirne revolucije, kralj Pradžadhipok pristao na donošenje ustava i uspostavu parlamenta. 1939. državi je promijenjeno ime u Tajland, iako se u razdoblju od 1945. do 1949. ponovno zvala Sijam. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Tajland je bio saveznik Japana, što je dovelo do napada Saveznika, da bi nakon rata postao vjerni američki saveznik, ključan u borbi protiv komunističkog preuzimanja Indokine. Modernu povijest Tajlanda obilježili su brojni vojni udari (od 83 godine postojanja parlamentarizma vojska je Tajlandom vladala 55 godina) i novi ustavi (prvi je ustav, kako rekoh, donesen 1932., danas zemlja ima 19. ustav!). I u ovom trenutku na vlasti je vojska, koja je zadnji udar izvršila prošle godine. Ironično je da istovremeno državom od 1946. vlada ista osoba – vlade i vojni udari se smjenjuju, kralj ostaje. Vjerojatno je i to jedan od čimbenika zašto je kralj toliko omiljen – njega se doživljava kao faktor stabilnosti.
2001. na vlast u Tajlandu je došla prva vlada koja će svoj četverogodišnji mandat odraditi do kraja. Na čelu vlade bio je telekomunikacijski tajkun Thaksin Šinavatra iz stranke Tajci vole Tajce (Thai Rak Thai). Njegova je politika bila populistička, ali uspješna, te je zadobio osobito veliku podršku među siromašnijim slojevima stanovništva. Započeo je rješavanje problema narkomafije, kao i separatizma u najjužnijim tajlandskim provincijama. No Šinavatra je istovremeno bio optuživan za korupciju i nepotizam, što je naposljetku dovelo do novog vojnog udara 2006. Šinavatra je od optužbi za korupciju pobjegao iz zemlje (danas ima crnogorsko državljanstvo), a zemlju je potresao niz protesta i sukoba između njegovih pristaša i protivnika. Do sukoba je došlo čak i unutar vojske. Na izborima 2011. pobjedu je odnijela stranka Za Tajce (Pheu Thai) na čijem je čelu Jingluk Šinavatra. Ako vam je prezime poznato, to je zato što je riječ o Thaksinovoj sestri. Mnogi su tvrdili da je riječ o običnoj „proxy vladi“, tj. da je Jingluk, koja se dotada uopće nije bavila politikom, puki glasnogovornik svoga brata, te je to dovelo do novih protesta i poziva na to da se posve iskorijene i zadnji tragovi Thaksinova režima. Jingluk je najavila održavanje novih izbora u veljači 2014., dok je opozicija pozvala na njihov bojkot, tražeći od Jingluk da momentalno odstupi. Izbori su na kraju provedeni, ali su bili spriječeni u određenom broju provincija, što je zahtijevalo njihovo ponavljanje. Napokon, nakon dosta natezanja, tajlandski je ustavni sud poništio rezultate rečenih izbora (koji nisu ni objavljeni), a dva mjeseca kasnije proveden je novi vojni udar kojim je Jingluk smijenjena. Kada će biti idući izbori još se ne zna – vjerojatno tek sljedeće godine. Za vrijeme izvanrednog stanja, koje je završilo 1. travnja ove godine, na snazi u zemlji bio je policijski sat, što znači da ne bih mogao uživati u čarima noćnog života Tajlanda, jer se od 10 navečer do 5 ujutro nije smjelo izlaziti. Danas se ni po čemu ne može zaključiti da državom vlada hunta.
Još jedan zanimljiv kuriozitet u vezi Tajlanda je njihov kalendar, po kojem trenutno teče 2558. godina, budući da se godine računaju od 543. pr. Kr., za kada se vjeruje da je umro Buddha. Godina danas slijedi gregorijanski kalendar, iako je nekoć počinjala 13 travnja. Taj se praznik naziva Songkran i danas se također obilježava, a vezan je uz običaj ispiranja svih nesreća iz prethodne godine, što rezultira kolektivnim zalijevanjem vodom. Tih dana nije baš preporučljivo lutati Tajlandom, osim ako vam se baš ne biva mokrim do kože. Vjerujem da je zabavno jedno kraće vrijeme, potom bi mi po svoj prilici postalo iritantno, naročito ako bih pritom imao i fotić.
Koji ću napokon sutra izvesti u šetnju…