Ususret zemlji blizanaca i mačaka

Naravno da kombi nije bio direktan – iako je čitava akcija prebacivanja dobro izvedena, pa se ne morate brinuti da će vas ostaviti na granici. Vjerujem da bi glavni razlog za nepostojanje direktnog busa mogla biti promjena strane vožnje, jer valjda nema puno vozača u ovim zemljama koji se dobro snalaze na onoj drugoj strani. Vožnja kroz Kambodžu, nekih dva sata do granice, protekla je prilično jednolično, takav je i pejzaž. Imali smo jednu piš-pauzu u nekoj usputnoj prodavaonici, gdje nam je prodavačica vrlo otvoreno rekla da je WC besplatan, ali samo ako nešto kupimo. Srećom nisam trebao na WC, iako mi je na kraju ostalo 3700 riela – skoro cijeli dolar. Poslužit će za idući put.
Poipet, pogranično mjesto s kambodžanske strane izgleda još strašnije nego ostatak države. Blizina Tajlanda uzrokovala je otvaranje brojnih kockarnica, ali i bordela. No kockarnice nisu donijele nikakav glamur – Poipet je prašnjava rupčaga, pogranični grad par excellence, u kojem imate osjećaj da vas svatko želi nadmudriti i prevariti (slično je i s tajlandske strane, iako je tamošnji grad – Aranjaprathet – malo uređeniji) i iz kojega se želite izgubiti što prije. Zanimljivo je isto tako da se kockarnice – budući da je kockanje zabranjeno i u Tajlandu i u Kambodži – nalaze na ničijoj zemlji, između dvaju graničnih prijelaza. Na taj način Tajlanđani mogu kockati jer su formalno u drugoj državi, iako im za to ne treba putovnica budući da nisu pravno u drugoj državi. Kambodžanci pak nemaju pristup tim kasinima (izuzev onih koji su upleteni u njihovu izgradnju i vlasništvo, naravno). Ulaz u Kambodžu (ili, u mom slučaju, izlaz iz nje) obilježen je velikim slavolukom u tradicionalnom angkorskom stilu. Prije toga se nalazi kambodžanska imigracija, mnogo neuglednija od one u Bavetu, na granici s Vijetnamom. Sama granica je rječica, čija je kambodžanska obala zatrpana smećem, dok je tajlandska relativno čista, uz nešto malo smeća koje je vjerojatno prenio vjetar. Na sredini mosta plavo-crveno-plave zastave s Angkor Watom ustupaju mjesto crveno-bijelo-plavo-bijelo-crvenim tajlandskim petobojnim trobojnicama. Odozgo me gleda Bhumibol Aduljadedž, tj. Rama IX., trenutni tajlandski kralj. Neki je dan Elizabeta II. postala najduljim monarhom u britanskoj povijesti, ali ona čak nije ni trenutno najdulja vladarica, budući da Rama IX. vlada već preko 69 godina. Zadnjih godina ga zdravlje baš ne služi najbolje, nadam se samo da će ga služiti dok sam ovdje, jer, s obzirom na ugled koji uživa, u slučaju njegove smrti nacija će biti paralizirana sigurno barem tjedan dana.
Ostavljam iza sebe napaćenu Kambodžu, zemlju koja unatoč vrlo nesretnoj bliskoj prošlosti i ne osobito blistavoj sadašnjosti svejedno nudi dovoljno za putnika namjernika, pogotovo ako nije izbirljiv i gadljiv. Iako nije najsiromašnija od zemalja na mom putu (to bi trebao biti Istočni Timor), Kambodža je svakako zemlja Trećeg svijeta i za neke stvari u njoj treba imati želudac, no oni koji se usude zagrepsti dublje i žrtvovati malo komfora, bit će nagrađeni prirodnim ljepotama, kulturnim blagom, ali i gostoljubivošću običnih ljudi, onih kojima nije na pameti samo kako da vam izbiju iz džepa višak novca. Iako mi je Vijetnam bio ljepši i ugodniji, mislim da i Kambodža zaslužuje moj povratak u budućnosti. Valjda će se i ovdje stvari početi kretati nabolje. Nova mlada generacija, odrasla na Facebooku, na prošlim je izborima skoro s vlasti skinula Hun Sena i njegove reformirane komuniste, a zapravo sinekuru koja već 36 godina čvrsto drži šape na kormilu i premrežila je zemlju svojom korumpiranom klikom. Nažalost, alternativa je još gora, opozicija su iredentisti koji negiraju genocid Crvenih Kmera i nisu se odrekli pretenzija prema Vijetnamu. Kad malo bolje razmislim, nema baš neke perspektive da će se stvari početi kretati nabolje…
Čeka me Tajland, etablirani turistički gigant koji je mainstream čak i za najizbirljivije turiste koji putuju u paket aranžmanima. Tajland je uz Bali i Maldive vjerojatno pojam egzotike za takve ljude. I tu će trebati imati želudac za mnoge stvari, pogotovo za ludi noćni život koji se uglavnom vrti oko seksa i droge – zapravo, otkako je geopolitika zatvorila Hippie Trail, a letovi postali jeftiniji i dostupniji širim masama, Tajland je preuzeo od Indije veći dio hedonističkog prometa. U Indiju (s izuzetkom Goe) danas idu samo old school spiritualisti, a oni koji su ipak tu radi prizemnijih stvari zadovoljavaju se rajskim plažama Tajlanda, rajskim prahom i rajskim Tajlanđankama. Koje se katkada ispostave kao Tajlanđani.
Tajlandska imigracija danas je gužvovitija nego kad je jučer ovdje bila Ting, trajalo je kojih 40-ak minuta dok nismo sve obavili. I opet imam ulaznu karticu koju su mi zaklamali u putovnicu, a žig sam dobio na praznu stranicu nasuprot vizi. Još 5 slobodnih stranica. Ponadao sam se u prvi čas jer mi je policajka lupila žig na vizu, ali to je žig kojim se poništava viza prilikom ulaska. Nakon granice još carina, pa službeni pregled zbog narkotika ili drugih nedozvoljenih supstanci (koji se sastoji od toga da prođete između dvojice policajaca koji sjede svaki za svojim stolom i nezainteresirano ćaskaju, uopće vas ni ne pogledavši – vjerojatno su u pitanju godine iskustva kojima odmah procijene jeste li sumnjivi i uopće vrijedni angažmana), a potom na pločniku iza graničnog prijelaza čekamo daljnje upute. Inače, neposredno prije granice, još na kambodžanskoj strani, dobili smo naljepnice na prsa, neki crvene, neki bijele, onda su nam još markerom na njih nešto napisali (meni je pisalo V, iako mi nije jasno što im to znači), a te bi naljepnice trebale biti sredstvo raspoznavanja s druge strane granice, gdje će nas pokupiti prijevoz. I doista, neki tip nam kaže da svi mi s crvenim naljepnicama pođemo za njim. Prvo se trpamo u songthaeo (dosl. „dva reda“, vozilo napravljeno od adaptiranog pick-upa s natkrivenim prtljažnim prostorom u kojem su sučelice postavljene dvije klupe, slično pakistanskim Suzukijima), i to tako da prtljaga i većina putnika ide otraga, a jedan Francuz i ja idemo u kabinu, ja još na suvozačko mjesto. Vožnja ne traje predugo, odvoze nas do ureda putničke agencije, gdje je usput i restoran. Budući da nisam podigao novce na bankomatu morat ću platiti ručak preostalim dolarima. Ručak je prilično jeftin – slatko-kisela piletina s rižom i ledeni čaj preračunato manje od 15 kn. Tajlandska se valuta inače zove baht, dijeli se na 100 satanga, a 1 kuna vrijedi 5,3 bahta – zaokružit ću otprilike na 5. Na svim novčanicama i kovanicama bahta nalazi se lik kralja (opet zemlja s istom osobom na svakoj novčanici – začudo, na rielima to nije bio slučaj), a kako Tajland ima vrlo rigorozne zakone o poštivanju kralja (koji ima gotovo pa polubožanski status – zato uostalom i vladarsko ime Rama) novčanice se moraju tretirati s poštovanjem, tj. nije ih dopušteno gaziti, trgati, črčkati po njima…ako vam novčić padne na pod, nemojte slučajno stati na njega da biste spriječili da se otkotrlja – kazna koju biste morali platiti u slučaju uvrede kralja nastale gaženjem njegove slike mnogo je veća od eventualnog gubitka tih maksimalno 10 bahta.
Društvo u restoranu se pomalo osipa, na kraju ulazim u zadnji kombi – tu su još jedan Finac, jedan Kinez, jedan Francuz, dva Nizozemca i još jedan Azijat. Do Bangkoka ima još 4 sata vožnje. Prvi dojam Tajlanda jest da je po izgledu usputnih naselja poprilično sličan Vijetnamu, iako su ceste bolje. Veći dio puta sam drijemao, primijetio sam tek da smo opet ušli u pljusak. Čini se po prognozi da se kiše neću tako brzo riješiti. Budim se kada nam vozač kaže da imamo pauzu od 20 minuta na jednoj benzinskoj pumpi pored koje je i 7/11. Tajland je prva zemlja u kojoj se susrećem s tim lancem prodavaonica. Tu je i bankomat, podižem iznos koji bi mi trebao biti dovoljan za preostalih dva tjedna, 20 000 bahta. Ulazim u 7/11 i primjećujem da i Tajlanđani imaju sličan problem kao i Kinezi – dosta robe ima isključivo natpise na tajskom pismu, tako da je nemoguće skužiti što je posrijedi. Usto ni osoblje baš ne vlada engleskim. Nakon duge dvojbe uzimam sendvič s nekakvim pacanim mesom, ali zanimljivo je da je sendvič smješten u dvama komadima ljepljive riže, a ne u pecivu. Drugi odgovor – jede li se takav ili ga treba termički obraditi – dobivam nakon što ga je tip na blagajni zavitlao u mikrovalku. Nije bilo loše, ali naravno, ovo je Tajland, nije bilo ni blago. Već vidim da ću opet jodlati idućih 15-ak dana…
Ubrzo nakon toga izlazimo na bangkošku zaobilaznicu, te se potom polako ušuljavamo u grad. Kombi nas vozi na aveniju Khao San, tako da neću imati problema s traženjem prijevoza do hostela, on je odmah u uličici pored. Promet ne izgleda toliko očajno koliko bi se očekivalo po najavama, iako u nekoliko navrata zapinjemo u čepovima po par minuta. I štoviše, izgleda mi prilično civiliziran, nema toliko motocikala kao u Vijetnamu ili Kambodži, poštuju se semafori, nema trubljenja… Sjećam se kako mi je prijatelj koji je prvo bio u Bangkoku i izgledao mu je kaotično, pa onda godinu dana kasnije posjetio Indiju, rekao da mu se Bangkok nakon toga činio kao Beč. Doista, nakon recimo Lahorea ili Ho Chi Minha, Bangkok je prilično pristojan. Nadam se da sutra neću biti prisiljen povući ove riječi. Osim toga je i prilično čist i uredan, u usporedbi s Kambodžom, također u rangu Vijetnama. To je ta različitost u perspektivi, kao s Istanbulom – ako dolazite sa Zapada Bangkok vam priziva u predodžbu pomisao na egzotiku, no kada se dulje vrijeme vrzmate po regiji Bangkok vam je s jedne strane dobrodošao zapadnjački komfor, ali koji vas ubrzo previše počne podsjećati na zapadnjačke velegradove, pa klisnete u provinciju.
Kombi me ostavlja na 20 metara od ulaska u moju uličicu. Inače, ulice se u Tajlandu obično označavaju kao thanon (glavna ulica) i soi (pokrajnja ulica, teoretski pješačka, ali naravno da ovuda mogu nesmetano jezditi motocikli). Kao i većina gostinjaca, i moj je smješten u obiteljskoj kući u kojoj žive i vlasnici…iako je to simpatično, ponekad imam osjećaj kao da im ulazim u svakodnevicu. Premda ta svakodnevica opstoji zahvaljujući između ostalog i mojim troškovima. No to sam već apsolvirao lani na Kubi, gdje su casas particulares vrlo često tek sobe u obiteljskim kućama, a nije rijetkost da vam se domaćin pridruži za večerom (ili vas pozove da se vi pridružite njemu).
Navečer nisam izlazio u grad, otišao sam tek do jedne obližnje aščinice, nazvane Šošana, što znači da servira izraelsku hranu (tj. uglavnom levantinsku brzu hranu, čitaj falafele, hummus, tabbouleh i slično). Uželio sam se malo takve hrane prije nego što zaronim u tajlandske karije i posve si spržim jednjak. Javio sam se i Ting, ona je predala zahtjev za vizu, naći ćemo se sutradan nakon što ja odnesem fotoaparat na popravak i kupim tajlandsku SIM-karticu. Sutra u stvari započinje pravi razgled Tajlanda…