Po prvoj sam verziji itinerera trebao ići u Pattaju prije Bangkoka. No nekako se nisam vidio kako navečer s ruksacima, nakon dolaska iz Kambodže, klipšem ulicama ovoga grada grijeha, pa sam otišao ravno u Bangkok, bilo mi je i jednostavnije. Zatim sam planirao otići u Pattaju na dvije noći, ali sam zaključio da ovdje ionako nemam nešto osobito za raditi, da mi je Bangkok prioritet, pa sam naposljetku odlučio otići samo na vikend. U hostelu u Bangkoku sam se dogovorio da ostavim veliki ruksak, odmah sam rezervirao i smještaj po povratku, ali nažalost samo su prvu noć slobodni, tako da ću za još dvije noći morati tražiti drugi smještaj. Ujedno mi je ženska na recepciji rekla da su navodno zadnjih tjedana u Pattaji imali problema s poplavama.
Do Pattaje idem s istočnog autobusnog kolodvora, do kojega srećom mogu lagano stići gradskim prijevozom – brodom i Skytrainom. Skytrain je inače pokrenut 1999., nakon što je prethodni pokušaj izgradnje brze gradske željeznice propao. Trebalo je vremena da postane popularan, ali danas prevozi oko pola milijuna putnika dnevno, na dvije linije koje se spajaju kod trga Siam i potom opet razdvajaju nekoliko stanica kasnije, pri čemu jedna spaja sjever i istok grada, a druga centar i jug. Vidik iz Skytraina nije bogznakakav – uglavnom prolazi iznad avenije Sukhumvit, uokvirene nizovima nebodera. Na autobusnom kolodvoru brzo nalazim prijevoz za Pattaju – no nije u pitanju autobus, nego kombi. Jest da je brži, ali nije baš osobito udoban, jasno, dupkom je pun. No treba mu svega 2 sata do Pattaje, inače udaljene 100-ak km od Bangkoka. Tijekom vožnje me opet naziva cura iz Canonova servisa, kaže mi da još nešto treba zamijeniti, neku gumu, nemam pojma, to je još 50 bahta. I da ga mogu podići već sutra. Ali ne mogu, sutra se tek vraćam u Bangkok, pokupit ću ga u ponedjeljak. Inače, ono što sam primijetio kod dosta Tajlanđanki, čak i kad znaju engleski, pozdravit će vas na tajskom, i to sa Savatdii, haaaaaa! (doslovce tako, ovo ha – koje je inače čestica koja pokazuje da je govornik žensko ili ladyboy, muškarci koriste hrap – izgovara se otegnuto, a kako većina rečenica Tajlanđanki završava tom česticom, kad ih slušate zvuče kao Teletubbiesi, ili jedna cura u Zagrebu koja isto tako završava rečenice otezanjem zadnjeg sloga).
Autobusni se kolodvor u Pattaji nalazi prilično daleko od centra i moga smještaja, oko 4,5 km. No vidim da lešinarski taksisti nude 100 bahta za prijevoz, ne vidim nijedan songthaeo (što je čudno, jer ih je grad inače pun), pa se odlučujem na hod. Za manje od sat vremena trebao bih biti na odredištu, a to mi je i dobra prilika da malo vidim na što liči Pattaja. A liči na neki centar masovnog turizma u Europi – Rimini, Marbella, Antalya, taj đir – s podosta ocvalom hotelskom arhitekturom. Ono što se međutim odmah primijeti, jest da su svi natpisi trojezični: tajski, engleski i ruski. Izgleda da je Pattaja doživjela ekspanziju Rusa mnogo prije Crne Gore, jer doslovce je sve na ruskome, čak i prometni znakovi (npr. opasnyj povorot „opasni zavoj“).
I Pattaja svoj razvitak može zahvaliti Vijetnamskom ratu. Ovo maleno ribarsko selo počelo se razvijati zahvaljujući američkim vojnicima i postalo alternativa za turiste koji su željeli pobjeći od bangkoške vreve. Ribarske su kolibe ustupile mjesto hotelima, kasnije resortima, a u Pattaju se nažalost doselila i prostitucija, koja je s vremenom postala jednim od zaštitnih znakova grada, svojevrsne „prijestolnice grijeha“ Tajlanda. Danas Pattaja pokušava sprati taj imidž, ali još uvijek u centru grada postoji tzv. Pješačka ulica, prepuna go-go barova, salona za masažu, prostitutki i sl. – ali i restorana, disko-klubova i drugih mjesta za čedniju zabavu (čednu ako vam se za stol ne uvali neka od prostitutaka, kojoj ćete onda naravno platiti piće – ne prihvaćaju „ne“ – i tako to krene…). Službeno, grad ima oko 100 000 ljudi, ali to su samo oni koji su registrirani, vjeruje se da ih zapravo ima oko pola milijuna. Galerija je tu ljudi iz čitavog svijeta, od onih koji su došli uhvatiti mlado meso, do penzionera koji su se u mirovini odlučili preseliti nekamo gdje je klima topla, a troškovi života jeftini (i usput uhvatiti mlado meso), pa sve do međunarodnih kriminalaca koji su odlučili bezbrižno živjeti u ovoj zemlji bluda i korumpirane policije (i hvatati mlado meso). Hodajući kroz grad vidio sam par turista kako sa sobom vode Tajlanđanke, ali nije bila riječ o tipičnim „premlada je da mu bude kćer“ uzorcima, nego više o ženama srednjih godina. Tko zna, možda su im to zakonite supruge. Iako je to i nehotična stigma – zamisli, odeš u Tajland i zaljubiš se u Tajlanđanku, ni ona nije imuna, nastane prava ljubav, vjenčate se, ali nitko ti ne vjeruje da zapravo nisi pokupio neku prostitutku koja je usto još i gold diggerica. A s obzirom na reputaciju Tajlanda, tu će se nužno javiti i pitanje „Čuj, jesi siguran da ona dolje nema…?“
Nakon oko sat vremena pufa i panta doklipsao sam do svojeg smještaja. To je restoran koji na gornjim katovima ima apartmane. Tip koji me primio jest Rus (začudo), a nakon dvije replike već mi je jasno i koje je seksualne orijentacije. Ubrzo dolazi i njegov partner, taj je vjerojatno muško u vezi jer nije toliko feminiziran, a da slika bude potpuna, ubrzo se s gornjeg kata spušta i jedan katoej (ladyboy, transseksualac) koji uz već svoj neobični uniseks izgled ima i zečju usnu. Gostinjac ima i jazavčara, nepoznatog mi spola. Razmišljam kako bi se Željka Markić snašla u rečenim okolnostima.
Soba je ugodna i prostrana, iako nije baš apartman. Neka, za jednu mi noć ni ne treba više. Zanimljivo je bilo da su mi rekli da je doručak od 10 do 3 (!). Da, ovdje se očito živi noću… Nakon što sam se osvježio i malo došao k sebi, krećem u potragu za jednim indijskim restoranom koji bi po karti na TripAdvisoru trebao biti gotovo preko puta moga smještaja. No tamo ga nema, a nema ga ni nigdje drugdje uokolo, unatoč mom vrlo detaljnom češljanju. A nije ni u međuvremenu zatvoren, jer je zadnja recenzija 16. rujna. Prilikom potrage imam priliku vidjeti kako izgleda kvart, u kojem se danas uglavnom grade stambene višekatnice. Bliže obali su hoteli i golf igralište, ali sve me to podsjeća na stihijski masovni turizam u zemljama poput, recimo, Albanije, pogotovo kada dođem do plaže. Plaža je pješčana, nekad je vjerojatno bila djevičanska, ali danas je izgradnja došla do njezinog ruba, deflorirala ju i dosta nagrdila. U pozadini iznad kvarta nalazi se brdo s velikim Buddhinim kipom, jedna od rijetkih kulturnih atrakcija u Pattaji. To ostavljam za sutra, a sada, nakon još malo neuspješne potrage za Indijcima, završavam u restoranu s kuhinjom koja je ovdje gotovo pa domaća – ruskom, iako se restoran zove Armenia (zanimljivo je da ime restorana iznad toga piše i armenskim pismom, ali svejedno piše „Armenia“, a ne „Hajastan“, što bi bilo izvorno ime). Žena me odmah pozdravlja na ruskom, očito pretpostavlja da nijedan drugi stranac ne bi navraćao ovamo. Uzimam boršč i neke armenske dolme slične japraku (punjeni listovi vinove loze), s jogurtom. U biti su to dva predjela, ali jest ću još nešto kasnije za ozbiljnu večeru. Vrućina ne popušta ni nakon pada mraka, i dalje je oko 30. Vraćam se u sobu, opet se malo osvježavam, prebacujem slike, pišem dio teksta, te sam konačno oko 10 sati spreman krenuti u obilazak noćnog života Pattaje. Od Pješačke sam ulice udaljen oko 20 minuta hoda, a usput još zastajem u jednom Family Martu (prodavaonica robe široke potrošnje, slična 7 Elevenu) kupiti osvježenje, te mi za oko zapinje napitak s neobičnom kombinacijom – sok od marakuje s brokulom. Iz kurioziteta ga kupujem i uopće nije toliko odvratan koliko bi čovjek mogao pomisliti.
Ubrzo počinjem primjećivati prve grozdove prostitutki, premda ovo još nije glavni potez. Prebacujem se blok bliže obali, gdje je središte zbivanja. Pješačka ulica vrvi ljudima koji šeću gore dolje između prostitutki, go-go plesačica, ubacivača i ubacivačica (ljudi koji reklamiraju program pojedinih klubova), ali tu ima i uobičajenih prizora gradske sirotinje koja pokušava nešto ušićariti: prodavačice cvijeća ili nakita, prosjaci… Iz većine klubova dopire trešteća glazba kao ono u Siem Reapu. Promatram većinu toga mesa izloženog na tržnici – uglavnom je riječ o poprilično mladim curama, upadljivo našminkanim, u dopičnjacima ili vrućim hlačicama, gore imaju uske topiće sa sisama na izvol'te (s time da se tu najčešće pomažu ili silikonima ili push-upom – Azijatkinje općenito imaju manje grudi od zapadnjakinja). Neke od njih su upadljivi ladyboyi – izgledaju kao Salome. Kolike li su još zapravo ladyboyi koji su vješto kamuflirani… Rješavao sam baš jedan test na internetu, „Možete li opaziti ladyboya?“ i od 10 slika samo sam za 5 točno pogodio je li riječ o ladyboyu ili ženi.
Dvije važne fraze koje vam trebaju u poslovanju s tajlandskim prostitutkama su short time i long time. Short time znači jednokratan seksualni čin, dok long time praktički znači da ju imate za čitavu noć, kolikogod puta poželite. Obično, ako ju pokupite u baru, tu još ide i neka provizija za bar, piće za nju i za sebe, naravno da ćete joj vjerojatno dati i napojnicu…sve to će vas koštati barem 5000 bahta, pa naviše. Zanimljivo, ladyboyevi su skuplji. Ono što je posebno zanimljivo u cijeloj priči jest da na jednom mjestu na Pješačkoj ulici svoj punkt ima i policija. Prostitucija je inače službeno zabranjena u Tajlandu i policija teoretski ima ovlasti provoditi racije u svim kurvešnicama, no naravno da to ne radi, budući da je riječ o biznisu koji uvelike puni tajlandski proračun (kako sâm biznis, tako i aktivnosti povezane s njim, npr. činjenica da mnogi posjetitelji u zemlju i dolaze isključivo radi seksa).
Pješačka ulica završava, a počinje potez ceste uz plažu, no i dalje načičkan prostitutkama. Promatrajući te djevojke (i pokojeg muškomada – odličan prijevod za ladyboy) razmišljam o njihovim sudbinama, o onome što ih je natjeralo da napuste svoje selo u tajlandskoj provinciji (katkad i u Kambodži ili Laosu) te potraže „bolji život“ ovdje, gdje po njima sline ocvali zapadnjaci. Doduše, ovo su uličarke, zapadnjaci si ipak poberu koju za escort, te su malo viša klasa. Vidio sam nekoliko takvih parova, ono što je uočljivo jest da ih ovdje njihovi sugar daddyji redovito vode za ruku. Na Zapadu, ako imaš escort onda tu nema baš puno dodira u javnosti, no ovdje se podgrijava taj neki imidž zaljubljenih parova, što izgleda dodatno bolesno. I upravo ovo demaskira priče o ekonomskom bumu Tajlanda. Da, Tajland izgleda razvijeno, mnogo razvijenije od Kambodže ili Laosa, ali nažalost još uvijek ima dovoljno siromašnih djevojaka koje jedino na ovakav način mogu zaraditi novac i poslati ga svojoj obitelji. Mnoge od njih imaju i djecu i prostituiranje im je zapravo način da zarade novac da mogu uzdržavati tu djecu. Od poštenog posla u tvornici teško da bi preživjele – rad u 12-satnoj smjeni za šivaćim strojem ili tako nečim, ili širenje nogu za i do 1000 puta veću zaradu? Moralne dvojbe svakako postoje, ali zanimljivo je da se nikad nitko protiv prostitucije nije pokušao boriti povisivanjem cijene poštenog rada. Jer je to „distorzija tržišnih odnosa“.
Budući da je već dosta kasno, restorani se zatvaraju, pa je teže naći neko pristojno, a opet jeftino mjesto gdje se nešto može pojesti. Ne želim biti u restoranu gdje postoji mogućnost da mi se za stol uvali jedna od prostitutki, a htio bih večerati i nešto malo bolje od ulične hrane. Na kraju u jednom od soija pronalazim pravi engleski pub s isto takvom kuhinjom – pastirska pita, brownie s čokoladnim preljevom i sladoledom i cider. Zasad poprilično uspješno izbjegavam tajlandsku kuhinju. :D
Na povratku ponovno prolazim ulicom bluda i razvrata. Srećom, prostitutke i go-go djevojke nisu nešto osobito nasilne (iako sam vidio par slučajeva gdje pokušavaju neke prolaznike za ruku odvući u jednu od usputnih jazbina – nije to nasilno, nego više na onaj zaigrani način), ali meni se nitko ne obraća, moguće se izgubiti u masi prolaznika i samo promatrati. Naravno, ne zadržavajući predugo kontakt očima, jer bi se to moglo shvatiti kao zainteresiranost za nešto više. Neki mi ubacivači nude marihuanu, ali to je već uobičajeno, nudili su mi ju i u Hueu, Phnom Penhu… Nakon nekih desetak minuta prolaska po Pješačkoj ulici više ne mogu odoljeti napasti i znatiželji i odlučujem se ući u jedan od lokala…
U Family Mart. Kupiti nešto za osvježenje, naravno. I potom se upućujem doma. Veni, vidi, fugi. Ako su neki od vas očekivali sočne opise toga kako sam pokupio neku Tajlanđanku i onoga što je uslijedilo, morat ću vas razočarati. Sve i da sam imao takvih nagnuća, vjerojatno bih prije otišao na masažu. Kako rekoh, ista bi mi dobro došla s obzirom na natezanje s ruksakom i ostalo. A, suprotno predodžbi, masaža ovdje nije SAMO paravan za seks, nego je doista njegova popratna aktivnost (spominjao sam to da klijent može birati želi li happy ending ili ne – dakle, teoretski je moguće otići u salon za erotsku masažu i zatražiti običnu medicinsku masažu, što bi doista bilo vrhunsko trolanje).
Zanimljiv je kuriozitet da su Rusi ušli i u seksualni biznis u Pattaji – jedan od klubova na Pješačkoj ulici reklamira isključivo „sexy Russian girls“, a nekoliko takvih i sjedi pred njim.
Vidjet ću koliko ću sutra još stići vidjeti od kulturnih atrakcija Pattaje, ovisno o tome kad se probudim… Jedna od atrakcija koje sam propustio, jer su recenzije poprilično miješane (a nije da me ta vrsta zabave osobito zanima) jest i katoej kabaret – kabaretska predstava koja se može opisati kao „Moulin Rouge susreće Bollywood, ali pritom nije baš najbolje sinkroniziran“, a izvođači su svi odreda muškomadi. Budući da, kako rekoh, nisam od kabareta, takvu bi predstavu više bilo fora pogledati radi brušenja svoje vještine opažanja muškomada. Iako, kad unaprijed znate da su svi takvi, to podosta utječe na percepciju. Nakon predstave se možete i fotografirati s izvođačima, ali samo ako prvo iskašljete novce, naravno. They mean business.
S obzirom na to da sam legao skoro oko 5, „Laku noć“ zamjenjuje „Dobro jutro“.
Post je objavljen 20.09.2015. u 08:01 sati.