Pruga smrti

petak , 25.09.2015.

Iz Kančanaburija postoje tri vlaka dnevno do Nam Toka. Onaj prvi jutarnji je najbolji ako želite imati dovoljno vremena za sve obići, ali polazi oko pola 7 ujutro, što je meni prerano. Pikirao sam zato onaj u pola 11, treba mu oko 2 sata, tamo sam oko pola 1, pa odem do Hellfire Passa, usput još pogledam i obližnji vodopad… Poprilično sam se žurio da na vrijeme stignem do kolodvora, da bi me tamo dočekala obavijest da vlak kasni 50 minuta. Divota. Nisam stigao ni doručkovati, pa sam zato kupio neki junk food na kolodvoru, čips i kekse. I zeleni čaj s aromom dinje. Ono što je u Iranu bezalkoholna piva – poligon za isprobavanje kojekakvih okusnih ekshibicija – to su u Kini i Indokini napitci na bazi zelenog čaja. Ovdje ga imaju i od krizanteme, od svih mogućih voća uključivo i murvu, s kolagenom…
Vlak kasni točno po voznom redu, dolazi već s 4 vagona, a u Kačanaburiju dodaju još 4 muzejska, s drvenim klupama. Svi su ti vagoni prazni i ne mogu vjerovati svojoj sreći, budući da su, kad sam ušao u vagone iz Bangkoka, sva sjedala s lijeve, atraktivnije strane već bila popunjena. No ni ovdje oduševljenje ne traje predugo. Vlak naime nakon kolodvora Kančanaburi još staje na stajalištu „Most na rijeci Kwai“, neposredno prije dotičnoga, i tu se ukrcava gomila turista, svi u istim majicama, što znači da su organizirana grupa. Prvo mislim da su Japanci, ali ipak čujem da govore kineski. A i logično, sumnjam baš da Japanci dolaze na ovo mjesto gdje sve odzvanja sjećanjima na njihova zvjerstva u Drugom svjetskom ratu.
Dok vlak vozi prema Nam Toku, ispričat ću ukratko priču o Burmanskoj željeznici, odnosno o Pruzi smrti, kako su ju zvali. Nakon što su Japanci tijekom 1942. počeli potiskivati Britance iz Burme (s konačnim ciljem dolaska do Indije) pojavio se problem opskrbe njihovih snaga. Naime, jedini je pristup bio onaj morski, dugačak preko 3000 km, uokolo Malajskoga poluotoka, gdje su vrebale brojne neprijateljske podmornice. Stoga su se odlučili sagraditi prugu dugačku 415 km, od Ban Ponga u Tajlandu do Thanbjuzajata u Burmi. Istu su prugu svojedobno razmatrali i Britanci, no odustali su zbog prezahtjevnog terena (brdovito, džungla, mnoštvo mostova i usjeka…). No Japancima je gorjelo pod petama, željeli su Burmu, te su se odlučili upravo za tu, najkraću trasu. Iako su inženjeri predviđali da bi za izgradnju pruge na takvom terenu trebalo oko 5 godina, Japanci su ju odlučili sagraditi za 15-ak mjeseci. Za to su imali na raspolaganju mnogobrojnu besplatnu radnu snagu (ratne zarobljenike, oko 60 000 njih), ali i najamne radnike iz susjednih zemalja, nazvane romusha (nekih 250 000). No nisu baš imali mehanizaciju – čitav se rad odvijao ručno, krampovima i čekićima, uz rijetku upotrebu eksploziva za miniranje. Izgradnja je započela 15. rujna 1942. u Burmi, a dva mjeseca kasnije i u Tajlandu. Tračnice i pragovi za prugu dopremani su s rastavljenih pruga po Malaji i Nizozemskoj Istočnoj Indiji. Uvjeti rada bili su strašni – vrućina, pa zatim monsunske kiše, kukci, blato, tropske bolesti… Sva odjeća koju su radnici imali ubrzo je istrunula u vlazi i habanju. Novu odjeću, a posebno obuću, bilo je teško nabaviti, pa su radnici često bili goli i bosi. Izbijale su epidemije dizenterije i kolere, avitaminoznih bolesti poput beriberija i pelagre, uz naravno malariju i denga groznicu. Neke su jedinice, npr. nizozemska, bile bolje pripremljene, imajući liječnike vične liječenju tropskih bolesti, tako da je kod njih smrtnost bila manja. Najgore stanje bilo je kod azijskih najamnih radnika, koji uopće nisu imali liječnike u svojim redovima. Dio njih Japanci su namamili pričama o dobroj plaći i stambenom zbrinjavanju, pa su sa sobom poveli i svoje obitelji. No kako ih se nije javilo dovoljno, Japanci su nakraju pribjegli prisilnom odvođenju lokalnog stanovništva iz Malaje, Tajlanda, Burme… Tijekom izgradnje pruge poginulo je ili umrlo oko 90 000 azijskih najamnih radnika i oko 16 000 zarobljenika. To je oko 255 ljudi po kilometru pruge, tj. po jedan život za svaka 4 metra. Kako je vrijeme odmicalo, a priprema terena išla sporije od gradnje pruge, Japanci su uveli rad u dvjema dvanaestosatnim smjenama, noću pod svjetlom baklji (tzv. Speedo, nazvan po uzvicima kojima su Japanci davali tempo radnicima). Upravo je takav rad jednom zloglasnom usjeku donio nadimak Hellfire Pass (Usjek paklene vatre), budući da je noćni rad, uz neumorno krampanje i čekićanje pod svjetlom baklji, radnicima ocrtavao na što bi mogao ličiti pakao. Unatoč jezivim uvjetima i svakodnevnom suočavanju sa smrću, vojnici nisu gubili duh. Mnogi su nadahnuće pronalazili u prekrasnom krajoliku koji ih je okruživao. Neki su ga čak i slikali, koristeći četke od ljudske kose, boje od krvi i biljnih sokova, te toaletni papir kao podlogu. Vojnici su međusobno organizirali dnevna natjecanja tko će zbog proljeva morati više puta ići na WC, a pobjednik je dobivao cigaretu. Tijekom rada često se pjevalo, napravili su si i kazalište sjenki…
Na trasi se nalazi 600-tinjak mostova, od kojih je najpoznatiji onaj u Kančanaburiju, jedan od rijetkih željeznih. Ostali su uglavnom izgrađeni od drvenih konstrukcija. Jedan od takvih mostova zbog svojih je čestih rušenja dobio nadimak „Snop karata“. Budući da je bio u zavoju, konstrukcija bi se iskrivila i popustila i tako tri puta. Japanci nisu nikako uspjeli tehnički izvesti takav most, pa su na kraju uskočili inženjeri među zarobljenicima, što je bio primjer svojevrsnog stockholmskog sindroma – čak i ako su ju prisilno gradili, zarobljenici su svejedno imali želju tu prugu izgraditi i bilo im je stalo do toga da ne propadne. To je uostalom i dilema koju u filmu izražava pukovnik Nicholson, kojega je maestralno odglumio Alec Guinness – unatoč svijesti da će most koristiti njihovim neprijateljima, treba li ga sabotirati ili izgraditi najbolje što znaju. Nicholson u finišu odlučuje svojim životom braniti taj most, da bi doista uslijed toga izgubio život, a tom prilikom vrlo filmski osobno uništio most.
Pruga je naposljetku završena i prije roka – 17. listopada 1943. graditeljske su se skupine srele južno od Prijevoja triju pagoda, što je ime graničnoga prijelaza između Tajlanda i Burme. Otkada je pruga izgrađena pa do kraja rata ukupno je njom provezeno 500 000 tona tereta, kao i dvije japanske divizije. U ekonomskom smislu, bila je promašaj. Sâm čin prisilne izgradnje pruge kasnije je okarakteriziran kao japanski ratni zločin, a potpukovnik Hiroshi Abe, pod čijom je ingerencijom umrlo preko 3000 britanskih vojnika, osuđen je na smrt. Kazna mu je kasnije preinačena u 15 godina zatvora i danas je još živ i slobodan. Nakon rata pruga je bila pod britanskom upravom, no Britanci su povadili prugu s burmanske strane, iz straha da bi ju mogli iskoristiti separatisti iz naroda Karen (inače, narodu Karen pripada i pleme Kajan Lahvi, a to su vam oni čije žene nose mjedene prstenove oko vrata), dok su dio na teritoriju Tajlanda prodali Tajlandskim državnim željeznicama. Tajlanđani su prugu obnovili sredinom pedesetih i otvorili je do Nam Toka, dok je dalje također izvađena. Kako se intenziviraju pregovori o željezničkom povezivanju zemalja jugoistočne Azije, tako se govori i o ponovnoj izgradnji ove pruge, no vjerojatno bi se trasa mijenjala, zbog nepovoljne konfiguracije stare pruge.
Nakon malo preko 2 sata vožnje stižemo u Nam Tok. Ime mjesta znači „vodopad“ budući da se u blizini nalazi vodopad Sai Jok Noi. Inače, nam tok je i ime jela iz tajske i laoske kuhinje, koje je zapravo mesna salata, često prelivena goveđom ili svinjskom krvlju (zato „vodopad“). Jutros sam u Kančanaburiju vidio da postoji i čips s tim okusom, pa sam ga uzeo – čips s okusom nam toka na putu za Nam Tok. Odnosno, čekajući vlak za Nam Tok, budući da sam prije ja slistio čips nego se g. Vlak udostojao pojaviti.
Nam Tok je neugledno mjesto, tipično tajlandsko brdsko selo, a ja kroz njega trebam proći do glavne ceste odakle autobusi svakih pola sata idu do 25 km udaljenog Hellfire Passa. Taman dok hodam prema cesti uočavam autobus kako se zaustavlja na stajalištu. Ako potrčim, možda bih ga mogao i stići ako se jako potrudim. No s obzirom na vrućinu, natikače i fotoaparat nastavljam svojim tempom, nije bed, pričekat ću idući. Dolazim do stanice, tamo je neki tip koji mi kaže stvar koju već znam – načelno bus ide svakih pola sata, ali zna se dogoditi i da jedan zakasni, pa drugi dođe po redu, tako da nema ničega po sat vremena, a onda dođu dva zaredom. Istovremeno, on mi nudi prijevoz motociklom do Hellfire Passa, to je kojih 25-30 km. Dakle, tu smo. Cijena? 150 bahta. Za jedan smjer? Da.
Hm, motocikl mi sigurno špara vrijeme, tako da mogu stići tamo brže nego busom, čak i da ovoga časa dođe bus. Trenutno je već 2.20, malo sam naknap s vremenom, jer ovi – a to ću tek kasnije doznati – rade do 4. Zadnji bus za Kančanaburi je u 5. Jedina prednost na strani busa je cijena. Odlazim malo do obližnjeg 7 Elevena kako bih porazmislio o svemu. Pa 150 bahta, to je 30 kn, to je prilično povoljna cijena za 30-ak km. Kad se vratim, sjedam opet na klupicu kako bih pojeo i popio ono što imam. Evo opet tipa, malo razgovaramo, sada nudi 120 bahta. Veličanstveno, ja se ni ne cjenkam, a cijena već pada. Prihvaćam. Nažalost vožnja je bez kacige (jedna stvar koju u čitavom prometnom kaosu indokineskih gradova gotovo svi poštuju – prolazi se kroz crveno, vozi u suprotnom smjeru, ali nošenje kacige se poštuje), no s obzirom na što inače te kacige liče mislim si jesam li stvarno sada u većoj opasnosti nego kad ju imam na glavi.
U muzejski centar kod Hellfire Passa stižem malo prije 3 sata. Uzimam audio vodič (sve je besplatno, odnosno možete ostaviti donaciju), upozoravaju me da rade do 4, ja sam uvjeren da ću sve to stići, ali neću, budući da je čitava ruta u jednom smjeru duga nekih 2,5 km. Spuštam se niz bambusovu šumu, slušajući svjedočanstva preživjelih zarobljenika koji su radili na izgradnji pruge. Hrana im je bila mršava porcija riže (zanimljivo, mnogi kažu da su nakon toga zavoljeli rižu, iako bih očekivao upravo suprotno), a Japanci (i njima podređeni čuvari Korejci, koji su bili tek rang iznad zarobljenika, ali su baš zato bili izuzetno okrutni) nisu prezali od maštovitih metoda mučenja, kao što je npr. stajanje mirno s držanjem velikog kamena (ili alatke) iznad glave. Tko nije mogao, premlatili bi ga bambusovim štapovima. Hellfire Pass službeno se zove Usjek Konyu, a riječ je o najvećem usjeku na trasi pruge. Konfiguracija terena je bila takva da se tu komotno mogao sagraditi i tunel, no kako se Japancima žurilo – a tunel se može graditi samo s dvije strane, dok se usjek probija čitavom dužinom – pristupilo se izgradnji usjeka. Radilo se u 18-satnim smjenama, tijekom šest tjedana. Usjek se sastoji od dvije dionice – prva je duga 73 i duboka 25 metara, a druga duga 450 i duboka 8 metara. Muzejska staza vodi dijelom pruge kroz usjek, do male čistine gdje se danas nalazi nekoliko spomen-obilježja. Zatim se nastavlja još oko 2 km sve do jednog od napuštenih radničkih logora (Japanci su inače pazili da različite jedinice nemaju međusobnih kontakata kako bi spriječili pobunu, a kako bi se jedan dio pruge sagradio, logor se rušio i pomicao na iduće mjesto), te malo iza njega do mosta zvanog Snop karata, tj. do mjesta na kojem je stajao. Toliko daleko nisam išao, budući da je već bilo blizu 4 sata, tako da sam zašpartao nazad prema ulazu. Inače, možda će se netko zapitati kako se lokalno stanovništvo odnosilo prema gradnji pruge i radnicima angažiranim na njoj. Prvo, bila je riječ o prilično zabačenom području, a čuvari su dobro pazili da ne bude kontakta s vanjskim svijetom (iako je bilo zarobljenika radioamatera koji su uspjeli sklepati nekakve primitivne i slabašne radioprijemnike). No neki su istaknutiji zarobljenici (npr. kirurg Ernest Edward „Weary“ Dunlop, koji je svojim radom bio najzaslužniji za očuvanje života mnogih australskih zarobljenika) uspjeli u uspostavi veza s lokalnim trgovcima iz Kančanaburija i okolice, te su tako uspjeli dobavljati robu za radnike (iako moram priznati da ne znam za što se to moglo mijenjati, s obzirom na opću oskudicu svega kod radnika – jedino ako nisu prodavali bambus).
Zbrzao sam Hellfire Pass, trebalo je ovamo doći jutarnjim vlakom, točno. Vraćam se do ceste i razmišljam koliko li ću sad čekati na bus… Oko 2 minute. Toliko je trebalo da se pojavi stara japanska šklopocija s podom od drvenih dasaka, s klupama prekrivenim skajem i kromiranom karoserijom. Nije baš kao pakistanski jingle bus, ali je sličan. U Kančanaburiju sam za oko sat i pol, odlazim zakratko u gostinjac kako bih dogovorio izlet sutradan, a onda ponovno krećem u grad, u onaj restoran koji sam pikirao prvu večer. Restoran služi isansku kuhinju. Isan je regija u sjeveroistočnom Tajlandu uz laosku granicu, gdje stanovništvo govori jezikom (ili dijalektom tajskoga) bliskim laoskomu, te ih u ostatku Tajlanda i zovu Laošanima (slično kako Azere u Iranu zovu Turcima). Restoran pomalo sliči na kubanske paladare, kao da ste ušetali u nečiju kuhinju, vode ga neke dvije ženske i izgleda dosta kaotično, jer jedna kuha (i to vani, pred restoranom), a druga je konobarica, ali usto je i socijalni leptirić pa više voli razgovarati s gostima nego uklanjati prazne tanjure sa stolova i slično. Kako imaju samo tri stola unutra i još jedan ili dva vani, kad sam došao na jedinom je slobodnom stolu bila hrpa prljavih tanjura od prethodnih gostiju. Nema veze, to je sve sekundarno ako je hrana dobra. Donose mi jelovnik i blok papira da si sâm napišem narudžbu. Potom, nakon 5 minuta čekanja, odlazim do konobarice koja vani razgovara s jednim od gostiju i kažem joj da bih naručio. Ona onda uviđa da me zaboravila, pa se ispričava. Nakon još 10 minuta mi dolazi reći da nema čaja koji sam naručio i želim li promijeniti narudžbu. OK, hrana ovdje mora biti STVARNO dobra, jer je ovo potpuno rasulo. Napokon stiže hrana, prvo naravno glavno jelo, kasnije mi donosi juhu. A ja sam naručio juhu od cimeta i lap, salatu od mljevenog mesa, sličnu nam toku, ali bez krvi. Riječ je inače o svojevrsnom nacionalnom jelu Laosa. Da stvar bude bolja, restoran je vegetarijanski, tako da je glavni sastojak tofu, tu su i neke gljive i povrće, primjećujem one baby kukuruziće… U juhi od cimeta je ista ta mješavina povrća, samo što nema tofua i malo je ljuća. Genijalno, u ova dva dana štogod da naručim, dobijem dva ista jela s neznatnim varijacijama. Barem je desert ukusan – ljepljiva riža s kakaom i narezanim bananama i mangom. Sve u svemu, ocjena je slaba trojka. Ne znam zašto ima toliko izvrsne ocjene na TripAdvisoru… Ili to možda više govori o drugim restoranima u Kančanaburiju?
Navečer sam dovoljno umoran da ne uspijevam ni dovršiti dnevnik, napravit ću to sutra tijekom izleta…