Ajmo dalje

četvrtak , 10.09.2015.

U Phnom Penhu sam na kraju proveo ukupno 6 noći, čime je on izbio na drugo mjesto gradova u kojima sam najviše boravio na ovom putu (prvi je nesretni Rawalpindi s 9 noći), a postoje još samo dva grada koja bi ga mogla s toga mjesta skinuti (ako mi se, ne daj Bože, nešto ne dogodi, pa se moram negdje liječiti) – Dili i Sydney, u kojima ću čekati prijevoze. Zanimljivo je da sam svih 6 noći proveo sâm u šesterokrevetnom dormitoriju, dakle mogao sam svaku noć krstiti drugi krevet. Falit će mi taj ugodni hostel i ugodni dormitorij. Pa ni Pnompač (:D) nije loš grad, unatoč svim njegovim poteškoćama. No cesta me zove dalje, osjećam da moram nastaviti, a sada kada mi se podigla rampa zvana tajlandska viza nemam više razloga zadržavati se. Moje iduće odredište je Battambang, drugi najveći grad Kambodže, smješten na zapadu zemlje, ipak ne 7-8 sati vožnje, kako su mi rekli u hostelu, već 5 sati, doduše vozili smo se kombijem, a to je ipak malo brže. Ujutro nas prvo drugi kombi dolazi pokupiti pred hostel, tu je i neka skupina Nijemica koje idu u Siem Reap i neki Azijat (ne mogu procijeniti je li Kinez, Japanac, Korejac, Hongkonžanin ili Singapurac) koji ide u Ho Chi Minh. Prvo njega ostavljamo nedaleko Ruske tržnice (jedna od nekoliko velikih phnompenhskih tržnica, odakle polaze autobusi za Vijetnam), a potom mi idemo do središnjeg ureda Mekong Expressa, kompanije koja organizira ovaj prijevoz. Gledam ranojutarnja zbivanja u Phnom Penhu. Nisam nikad toliko rano ustao i bio na ulicama, pa mi je promaknuo jedan važan lokalni običaj – budistički redovnici prose hranu. Opće je mjesto ona priča kako budistički redovnik (nazvan bhikkhu, tj. „prosjak“) ima samo tri osobna predmeta: halju (koja je kod ovih ovdje narančaste boje, u Vijetnamu je žuta – obično bojana šafranom – dok je kod tibetanskih redovnika tamnocrvena, premda sam ju i ovdje viđao), britvu (jer mora redovno izbrijavati glavu) i posudu za hranu. Ja sam uvijek zamišljao kako ta posuda izgleda kao neka stereotipna zdjela, no zapravo više liči na urnu, riječ je o drvenom trbušastom vrču s poklopcem. U theravadskoj tradiciji ta je prošnja hrane dnevni ritual, u mahajanskoj ne, budući da su mahajanski samostani često bili smješteni izvan naseljenih mjesta i jednostavno bi takvi svakodnevni odlasci oduzimali previše vremena. Zato mahajanski redovnici obično prose hranu jednom mjesečno, a ostatak vremena ju sami pribavljaju. Ovi u Phnom Penhu obilaze restorane, štandove na tržnicama, njima je lako. Redovno dobivaju ono što zatraže (ipak su REDOVNIci :D ), budući da je to za ljude koji im daju hranu izravno prikupljanje bodova za bolju iduću inkarnaciju (ne nirvanu, jer se po theravadskoj tradiciji u nirvanu može otići samo sa stadija redovnika, tj. mora se tijekom života već početi kidati veze s materijalnim svijetom kako bi se lakše obavio prijelaz). U theravadskom budizmu redovnici imaju izuzetno poštovanje, toliko da su jednom prilikom tijekom sukoba između vlasti i naroda u Mijanmaru na ulice izašli budistički redovnici, stali između sukobljenih strana i poručili i jednima i drugima da odu kućama. I oni su to i napravili. Zato mi je smiješno vidjeti budističke redovnike u svakodnevnim situacijama, kao što je npr. vožnja na motociklu (jednom sam vidio čak dvojicu da se voze iza vozača). Obično sjede okrenuti licem u smjeru vožnje, no katkada sjede i „ženski“, tj. postrance zbog halje. Inače to sjedenje postrance promatram već mjesecima, od Irana, i nije mi nikad jasno kako uspijevaju održati ravnotežu u tom položaju, gdje gotovo da nemaju nikakav oslonac, pogotovo u zavojima koji zahtijevaju naginjanje na leđa. Dugogodišnja je to praksa žena u ovim područjima…
Dok za Siem Reap vozi autobus, u Battambang očito ide manje ljudi, pa će biti dovoljan i kombi. U kojem je još osim mene troje Kambodžanaca i tri Amerikanca za koje sam iz njihovog razgovora skužio da ovdje žive i rade, ne znam da li volontiraju ili što. Barem jedan govori kmerski, čuo sam ga kako priča na telefon, čak i bez tipičnog američkog naglaska. Prvi sam dio vožnje drijemao, izlazak iz Phnom Penha traje i traje, rastegnut je to grad, još je i cesta loša sve dok se ne izađe iz grada, potom sam propustio i prvih dva sata međugradske vožnje i probudio se na odmorištu za ručak, negdje južno od jezera Tonle Sap. Uzimam jedne one instant rezance u kineskom stilu, no ovdje je zapravo receptura tom jama sa škampima. Tom jam je tajlandska kiselo-ljuta juha, popularna i u susjednim zemljama. Sve je to super, ali je ljuto. Kolikogod ja trenirao s tom ljutinom, ne navikavam se. A stižu Tajland i Indonezija…
Vozeći se prema Battambangu spoznaje se ravnina Kambodže. Nigdje na obzorju nema brda, skroz je sve ravno, iako za razliku od recimo Mađarske ili Slavonije, to nisu nepregledne ravnice, budući da je dosta zaraslo u vegetaciju. Upravo je ovakav reljef omogućio Vijetnamcima da onako brzo zauzmu gotovo cijelu zemlju. Razmišljam o još jednoj stvari – kolikogod neka zemlja bila siromašna, ta se bijeda nikada ne vidi toliko intenzivno kada je zarasla u bujno zelenilo. Kao da to zelenilo i priroda koja buja želi reći „ako sam ja ovako bogata, onda i ova zemlja to može“. Bijeda u savani ili pustinji mnogo je intenzivnija, užasnija, može se odmah spoznati i glad koja proistječe iz rijetke vegetacije… Recimo, gledajući lani Kubu, bilo mi je nevjerojatno da je u toj zemlji devedesetih zavladala glad, jer je zemlja tamo toliko plodna da, kao što se kaže, „posiješ gumb, izrast će ti kaput“ (jedino ne znam što bi s njim na Kubi). No eto, glad je bila i posljedica toga što se zbog nedostatka goriva hrana nije mogla lako transportirati do udaljenih krajeva, pa je propala. A naravno, bilo je teže nabaviti i meso…
Gledam i stil gradnje kuća uz put. Taj sam stil gradnje već primijetio u Vijetnamu, kod onog brdskog plemena čije smo selo posjetili kada smo bili u Demilitariziranoj zoni. Dakle kuće, iako nisu blizu nikakve vodene površine, građene su na stupovima. To nisu sohe, nego je riječ o pravim stupovima od armiranog betona. Prostor ispod kuće je otvoren i najčešće služi kao nekakva šupa ili garaža, znaju ga katkad zatvoriti nekakvim improviziranim zidom. Iznad toga je obično jedan kat na kojem se živi, katkada i potkrovlje. Nevelike su to kuće, pretpostavljam da je čitav kat na kojem se živi zapravo jedna prostorija, no ne mogu reći sa sigurnošću. Pokušat ću ih fotografirati ako bude još prilike…
Stižemo tako u Battambang. Interneta i dalje nemam, pa se upućujem prema dijelu grada u kojem bi po sjećanju trebao biti moj smještaj. Pored jedne tržnice u sjevernom dijelu centra, nekih 200-300 metara od mjesta gdje me iskrcao kombi. Nadam se da ću vidjeti ploču s imenom rečenog objekta, bio je nešto na S-, nešto englesko, mislim da je Sunshine Guesthouse… Dolazim na rečeno mjesto, nigdje ništa ne vidim. Kružim po kvartu, jedino što vidim na S- jest Shanghai Guesthouse, a za njega sam apsolutno siguran da nije. I kao za vraga, nema nijedne nezaključane wi-fi mreže. Motam se uokolo dobrih pola sata, kada konačno primijetim putničku agenciju. Oni će imati wi-fi. Pitam frajera, on mi samo prstom pokazuje pored, tamo je pak neka prodavaonica mobitela. Pitam njih za wi-fi, oni mi ukucavaju šifru, spajam se na net i sada vidim da nije u pitanju nikakav Sunshine, nego Seasons Guesthouse. I da je doista na mjestu kuda sam se ja motao. Vraćam se do toga bloka, ali nigdje ništa ne vidim. Obilazim cijeli blok, iznutra nešto grade, tako da je jedna cijela strana bloka bez ičega. Napokon, već očajan, odlučujem pitati u jednoj radnji preko puta, također nekoj prodavaonici mobitela. I taman dok prelazim cestu okrećem se i primjećujem da gotovo stojim pred Sunshine Guesthouseom, samo što je ploča nevidljiva osim ako ne hodam nasuprotnom stranom. Spas u zadnji čas. Obavljam prijavu i dogovaram planove za sutradan, potom se odlazim osvježiti u sobu. Plaćam ju 6 dolara, što znači da imam samo ventilator. A ventilator se gasi dok nisam u sobi, kao i sva ostala struja, jer je povezan na prekidač koji se aktivira umetanjem ključa.
Otuširan, odmaram se do pola 6, potom izlazim u predvečernju šetnju. Vidim da se u međuvremenu naoblačilo i da je pljusak ubrzo izvjestan. Idem vidjeti što se vidjeti dadne.
Battambang je službeno drugi najveći grad u Kambodži, ali izgleda prilično uspavano. Smješten je na obalama rijeke Sangker, većim dijelom na lijevoj, gdje se nalazi centar, poznat po bogatoj francuskoj kolonijalnoj arhitekturi. Battambang je možda grad s najviše takve očuvane arhitekture u Kambodži. Istovremeno, mene taj smještaj uz rijeku i kuće uz nju podsjećaju na neki grad u kontinentalnoj Hrvatskoj, eventualno u Vojvodini. Nažalost, ugodnu šetnju obalom ubrzo prekida sve snažnija grmljavina i početak pljuska. Nekako se uspijevam dovući do jednog restorančića koji servira kineske rezance i valjuške, smješten je u ulici pompozno nazvanoj Pub Street (inače neslužbeni naziv – sve ulice u Battambangu imaju brojčana imena), iako to nije ništa ni približno slično zagrebačkoj špici ili tako čemu. Uželio sam se kineskih valjušaka, iako mi je Miro obećao da me u Kuala Lumpuru vodi na „najbolje valjuške u svemiru“. Vidjet ćemo za otprilike mjesec dana… Ovdje uzimam juhu od pačetine s rezancima (s kostima, naravno) i onda vegetarijanske valjuške (mislim da su punjeni kiselim zeljem). Uz besplatni čaj i platni Angkor posjedit ću još preko sat vremena, dok se pljusak definitivno ne smiri. Potom odlazim ostaviti fotić u hostel, pa se kasnije vraćam u grad još negdje nešto popiti i malo vidjeti kako Battambang izgleda noću. Izgleda mrtvo. U pola 10 navečer grad gotovo posve spava, tu i tamo pokoji prolaznik, mačka ili pas, neki osamljeni motociklist… Odlazim u kafić nazvan Choco l'art, ugodan, ali prazan (možda vikendima živne), gdje se nalazi neko dvoje redovnih gostiju koji igraju šah, konobar i dvije mačke koje sjedeći na stolcima dočekuju rijetke goste. Iako imaju i ponudu raznih sireva i salata, ja se odlučujem samo za čokoladni mousse i pivu sa sirupom od nara. Zanimljiv okus, malo podsjeća na pivu od višnje, iako slađe. Ugodno mjesto, jedino da ima više ljudi. Ovako izgleda kao pomalo nadrealna oaza u pustom noćnom Battambangu, kao ono u Odiseji u svemiru kada se Bowmanov svemirski brod zaustavi u iluziji hotelske sobe. Cijene su prihvatljive, imaju palačinke za dolar-dva (dobro, toliko su i u Hrvatskoj – tendiram tomu da mi stvari izgledaju jeftino ako su izražene u jakoj valuti, ali dva dolara su petnaestak kuna), možda se ovdje obrem i sutra. Treba mi mjesto za doručak, budući da ga moj gostinjac ne služi.
Ponovno postapokaliptičnim ulicama Battambanga do sobe, nadam se da će me sutra vrijeme bolje služiti, imam dobar plan u vidu…