Od 4. travnja proteklo je točno 161 dan, i ako stvari budu po planu, za 160 dana sletjet ću u Zagreb. Naravno, ima tu još dosta nepoznanica, pogotovo na onim dvjema dionicama gdje nemam organiziran brodski prijevoz, no zasad se ravnam prema datumu 19. veljače. Koliko sam kilometara prešao, nemam pojma, znam da sam prevalio 9 država (ostalo mi ih je još 7), upoznao desetke ljudi, izgubio mobitel, zamalo ostao bez fotoaparata, nekoliko puta krpao ruksak, igrao ping pong (ne onaj tajlandski) sa Zabom (na kraju smo riješili tu situaciju), jeo devu, magarca i tarantule, popeo se na 4700 metara nadmorske visine, nekoliko tisuća puta bio oslovljen na ulici od raznih ljudi koji mi uglavnom nisu imali ništa pametno za reći, okinuo nekih 6-7 tisuća fotografija, skupio nešto manje od 1500 lajkova stranice na Facebooku (koliko ljudi čita ali ne lajka, to ne znam – iako mi je neki dan preneseno da su u jednom zagrebačkom tramvaju neka dvojica komentirali kako je „dobro da idem na Tajland jer su mi sigurno muda već plava“ :D )… Ovaj me put mijenja, oko nekih se stvari možda uzrujavam manje (premda se nikad neću prestati uzrujavati oko glupe logike taksista i vozača motocikala koji vam nude prijevoz čak i kad je očito da niste nimalo zainteresirani), dosta sam stvari prisiljen praktično rješavati improvizacijama… Još me uvijek drži adrenalin puta, iako ima trenutaka kada se poželim vratiti, pogotovo je to bilo snažno u nekoliko navrata ovoga ljeta. Sada, kada u Hrvatsku dođe jesen, a ja krenem put Balija, Lomboka, Floresa…možda mi i neće toliko faliti. Zdravlje me uglavnom služi (iako sam se jutros probudio s grloboljom), nisam imao ni nekakvih ozbiljnijih ozljeda, sad su mi primarni problemi broj slobodnih stranica u putovnici i prijevoz od Istočnog Timora do Australije. I displej fotića, ali s njime se zasad snalazim, a popravak ću obaviti u Bangkoku.
Kako rekoh, jutros sam se probudio s grloboljom (zvuči kao početak „Dorina dnevnika“), i premda je pesimist u meni pomislio na prve simptome denga groznice, izgleda da je to ipak imalo nekakve veze s klima-uređajem, koji je i opet bio postavljen na 16 ili tako nekakvu smrzavicu. Danas je prvi od dvaju dana koje sam predvidio za obilazak Angkora. Angkorski hramovi zauzimaju ogroman prostor sjeverno od Siem Reapa, ali se šire i kojih 30 km daleko, a glavna skupina hramova razdvojena je u dva turistička itinerera, nazvana Veliki krug i Mali krug. Mali krug je atraktivniji i zato sam se danas prvo odlučio obaviti Veliki krug. Večer ranije sam na recepciji dogovorio da me u 10 ujutro čeka remorque (ipak sam se odlučio ne ići biciklom – Veliki krug ima ukupno 40-ak km, plus što je postojala mogućnost kiše, a i pedalirati s mrcinom od fotoaparata oko vrata nije baš neki gušt). Jutros za vrijeme doručka sjedam za stol s Azijatkinjom smještenom u mojoj sobi. Govori tečan engleski, a po naglasku bih rekao da je iz Australije. No nije, iz Shenzhena u Kini je, ali je studirala u Velikoj Britaniji. Zove se Ting i po struci je teoretičarka filma. Inače je bila mjesec dana u Tajlandu, pa je došla vidjeti Angkor, pa se vraća u Tajland, a onda ide u Mijanmar. Trebala je ići u Nepal, ali je u Tajlandu izgubila ruksak sa svim stvarima za planinarenje. Ostavila ga je dok je bila na bankomatu, smeteno zaboravivši na njega. Ona također nema fiksne planove za razgled Angkora, stoga me pita može li mi se pridružiti. Dapače, cijena je po vozilu, dakle prepolovit ćemo cijenu ako ide i ona.
Malo iza 10 dolazi vozač, ukrcavamo se i krećemo prema kojih 6 km udaljenom kompleksu Angkora. Do njega vodi aleja kroz bjelogoričnu šumu, što me podsjeća na neku europsku zemlju. Općenito, Siem Reap je jako zelen i ne izgleda baš kambodžanski, više vijetnamski. Zbog lijene rijeke koja vijuga njegovim središtem malo me podsjeća i na mađarsku Gyulu. Negdje na pola aleje nalazi se ured gdje se prodaju ulaznice – jedno-, tro- i sedmodnevne. Cijena jednodnevne ulaznice je 20 dolara (za strance, Kambodžanci naravno plaćaju jeftinije), a trodnevne 40 dolara. Isplati se uzeti trodnevnu – košta kao dvije jednodnevne, a uvijek ostavlja mogućnost dolaska i treći dan, ako vam je nešto promaklo. Za ulaznicu vas fotografiraju, tako da nije prenosiva. Potom nastavljamo do kraja aleje gdje se nalazi veliko umjetno jezero (zapravo više kao opkop s vodom), te ovdje skrećemo ulijevo, prolazeći pored glavnih atrakcija kompleksa (koje su na Malom krugu) sve do početka Velikog kruga.
Angkor (izvedeno od sanskrtskoga nagara „sveti grad“) jest danas uglavnom šumovito područje sjeverno od Siem Reapa. Između 9. i 14. st. ovdje se nalazio grad koji je na svom vrhuncu brojao oko milijun stanovnika, što ga čini najvećim gradom na svijetu u predindustrijskom dobu. Površina grada procijenjena je na barem 1000 km2 (usporedbe radi, današnji Berlin ima otprilike trećinu te površine). Zlatno doba Angkora trajalo je od 802., kada se kralj Džajavarman II. proglasio „univerzalnim monarhom“ ili „kraljem bogom“, pa sve do 1351., kada je pao pod vlast sijamske Ajutthaje. Nakon pobune Kmera 80 godina kasnije, Sijamci su razorili Angkor, te je grad progutala džungla. Većina kuća u gradu bile su drvene, jedine građevine od izdržljivijeg materijala – kamena – bili su hramovi ili drugi objekti vjerske namjene (budistički samostani, sveučilišta…), budući da su po tadašnjem vjerovanju samo bogovi zasluživali živjeti u kamenim građevinama. Stoga su iste preživjele unatoč čvrstom hvatu džungle koja se bacila na njih i pokušala ih prekriti zaboravom i smrviti korijenjem. Ostalo je uglavnom strunulo. Na području današnjeg Angkora pronađeni su tako ostaci 72 hrama i ostalih zgrada.
Angkorsko je kraljevstvo na vrhuncu moći kontroliralo većinu središnje Indokine, protežući se od delte Mekonga do Indijskog oceana, zauzimajući otprilike današnju Kambodžu, Laos, Tajland, te južne dijelove Mijanmara i Vijetnama. To je ono „dobro“ razdoblje kambodžanske povijesti. No nakon pada Angkora u sijamske ruke započinje „loše razdoblje“, gdje je Kambodža u sendviču moćnijih Vijetnama i Sijama. Angkor je napušten, s izuzetkom Angkor Wata koji je nastavio biti budističkim hramom. Iako je lokalno stanovništvo znalo za Angkor, ostatku svijeta su ga predstavili tek Francuzi, koji su pokrenuli program krčenja šume uokolo hramova, konzervatorske radove, kao i izgradnju odvodnog sistema kako bi se hramovi sačuvali od daljnje erozije. Program je trajao i nakon neovisnosti Kambodže, sve do državnog udara 1970. Budući da su hramovi u Angkoru preživjeli vlast Crvenih Kmera (jer su isti Angkor doživljavali kao primjer kmerske slave i nadmoći) s programom se nastavilo nakon 1993. Godinu dana ranije UNESCO je uvrstio Angkor na popis svjetske baštine, i to odmah ugrožene. Srećom, oznaka je uklonjena 2004., iako turizam u Angkoru i danas ima svojih problema, pogotovo s aspekta održivog razvoja.
Religijski, Angkor je zanimljiv jer se u njemu isprepliću hinduistička (prvenstveno šaivistička – obožavanje Šive) i budistička (kako mahajanska tako i theravadska) tradicija. Nije rijedak slučaj da je neki hram tijekom povijesti mijenjao svoju posvećenost, često samo malo adaptirajući likove prikazane na njegovim skulpturama i reljefima. Mnogo hramova ima karakterističan oblik planine s tri vrha, što simbolizira planinu Meru, svetu planinu hinduizma.
Naša tura uključila je obilazak šest lokaliteta uzduž Velikoga kruga. Prvi na redu je Preah Han (Sveti mač), hram koji je vjerojatno bio i budističko sveučilište, ali je izvorno bio posvećen Avalokiteśvari. Uokolo su dodani različiti hinduistički hramovi, što zorno odražava dvojnu povijest Angkora i sukob dviju religijskih tradicija koji se odvijao među njegovim pojedinim kraljevima. Hram je danas neobnovljen, iako konzerviran, što znači da tumaranjem njegovim hodnicima morate biti oprezni da se ne spotaknete preko brojnih ostataka, neravnih pragova, korijenja drveća i slično. Pogledi duž hodnikâ njegovih krila pokazuju s jedne strane jednoliko velike otvore za vrata u krilu posvećenom mahajanskom budizmu, te postupno sve manja vrata u krilima posvećenim Brahmi, Višnuu i Šivi. Nekoliko kilometara istočnije nalazi se budistički Preah Neak Pean (Hram prepletenih zmija), smješten na sredini umjetnog jezerca, okruženog četirma drugim jezercima. Inače izgradnja umjetnih jezeraca i vodenih rezervoara (nazvanih baraj – riječ nema veze s francuskim barage, tj. brana) karakteristična je za Angkor, poznat po naprednim hidrauličnim tehnikama koje su između ostaloga služile i za regulaciju poplavnih voda Tonle Sapa. Preah Neak Pean predstavlja svojevrsno lječilište u kojem 4 jezerca predstavljaju 4 sveta elementa. Nažalost danas ta jezerca izgledaju kao malarične žabokrečine. Nastavljamo prema budističkom hramu Ta Som, koji i meni i Ting, kolikogod to možda bilo svetogrdno priznati, pomalo liči na Preah Han, iako manji. Nije vrag da ću i u Angkoru brzo osjetiti zasićenje ljepotom? Istina da nisam stručnjak za povijest umjetnosti, ali… Hram Istočni Mebon svojim izgledom podsjeća na Angkor Wat, s karakterističnim oblikom triju šiljaka koji simboliziraju planinu Meru. Nekoć okružen ogromnim umjetnim jezerom, danas posve praznim, do njega se dolazilo čamcem, što se vidi po mjestima za privez brodova sa svake od četiriju strana hrama. Sličan mu je i malo južniji Pre Rop – oba su hrama posvećena Šivi. Zadnji na turi je Banteaj Kdei (Citadela prostorijâ), budističko sveučilište i samostan, ogromni kompleks u nažalost također prilično dotrajalom stanju (zbog nekvalitetnog pješčenjaka od kojega je građen), koji je, uz prekide, bio nastanjen sve do 1960-ih. Iako smo većinu dana imali sreće s vremenom (jedan nas je pljusak oprao odmah na početku, još dok smo se vozili prema Preah Hanu), sada nas je ovdje uhvatila kiša, tako da smo uglavnom trčkarali kroz prolaze, izbjegavajući dijelove gdje se krov urušio ili prokišnjava.
Time smo završili prvi dan Angkora. Neću biti nezahvalan, nema ovdje ni prostora za detaljnije opisivanje, vjerujem uostalom da se atmosfera Angkora može mnogo bolje i dublje osjetiti kada niste ovdje u sklopu ture i kada ste prepušteni lutanju među stoljetnim ruševinama, zamišljajući kako je to bilo dok je ovdje bio milijunski velegrad. Sic transit gloria mundi. Nažalost, s obzirom da je danas u Angkor nemoguće ući bez ulaznice kao i da to znači da je čitavo područje prepuno raznih prodavača i drugih gnjavatora koji vam žele nešto utrapiti ili vam oteti novac, kao i hordi turista, vrlo ćete teško moći iskusiti onaj istinski mistični meditativni Angkor. Jedino možda u nekom udaljenom vanjskom hramu…
Poslijepodne smo Ting i ja otišli na ručak (juha od buče, pad thai – rezanci sa škampima, sojinim klicama, kikirikijem i sokom od limete, začudo ne ljuti, te mango u kremi od sojinog mlijeka s perlicama od saga), a onda, budući da je kiša padala u intervalima cijelo popodne, po povratku u hostel proveli lijeno predvečerje u sobi. Navečer sam dobio želju otići u jedan restoran koji sam opazio na TripAdvisoru, pod imenom Bugs Café (mislim da je sve jasno iz imena – uz već probane tarantule, ovaj servira i proljetne smotuljke s mravima, dudove svilce, cvrčke i sl.). Ting se inače zgrozila kad sam joj to spomenuo, unatoč mojim argumentima o kulturološkoj uvjetovanosti i činjenici da jedemo škampe koji nisu ništa drugo nego morski kukci, ali je rekla da joj se ionako ide nekamo na piće, pa će mi se pridružiti i tamo nešto popiti. Nismo imali sreće (tj. barem ja) – Bugs Café je zatvoren do 21. rujna zbog godišnjeg održavanja, tako da ću kukce morati brstiti u Tajlandu. Umjesto toga smo se odlučili otići u Pub Street (što suprotno imenu nije jedna ulica, nego cijeli kvart), sjesti u jedan restoran-bar, ona je uzela pivu, a ja naravno čitavu večeru (prženi đumbir s piletinom i buču punjenu kremom od jaja). Gledam uokolo, slušam glasnu glazbu koja dolazi iz okolnih kafića i razmišljam kako je moguće da je Siem Reap postao glavno odredište bančilačkog turizma u Kambodži. Razumijem da ljudi dolaze ovamo vidjeti Angkor, ali Angkor ne povezujem s hordama opijenih, nadrogiranih i napaljenih bekpekera. Očekivao bih penzionere (ali ne šezdesetogodišnje Nijemce i Britance koji dolaze natezati kambodžanske mladice, nego one koji nakon radne karijere žele putovati u malo egzotičnije krajeve), povjesničare umjetnosti, ostarjele hipije, avanturiste… A za ove ranije navedene bih očekivao da idu u Sihanoukville ili takva mjesta. Ili da ostanu u Tajlandu, kog se vraga još pate s vizom za Kambodžu.
No, svakom po njegovom guštu. I takvi turisti također troše, a Kambodži treba novac. Pijanom bekpekeru se ne gleda u zube. Mi ćemo se pak, proguravši se kroz horde vozača remorquea, uputiti do hostela, gdje ću ja hrvajući se sa snom napisati polovicu ovoga zapisa. Prognoza za sutradan je oblačno, tako da smo odustali od izlaska sunca u Angkoru, jer bismo mogli popušiti rano ustajanje, a utaman. Budući da imam trodnevnu ulaznicu, ja ju mogu iskoristiti još dva dana nakon toga, Ting u ponedjeljak odlazi natrag u Bangkok, iako bi teoretski mogla stići na to prije polaska autobusa (sunce izlazi u 5, autobus polazi u 8). Vidjet ćemo…
Post je objavljen 13.09.2015. u 04:44 sati.