One day in Bangkok

Rasterećen društvenih obaveza izašao sam iz hostela malo prije podneva. Jutro sam proveo pišući. Očekujući oblačno vrijeme (a takvo je i bilo za vrijeme doručka) odlučio sam se kapu ostaviti u hostelu. Velika pogreška, većim dijelom dana upeklo je sunce. Današnji sam itinerer odlučio posvetiti Ko Rattanakosinu, nekadašnjoj državnoj i vladarskoj jezgri grada, smještenoj južnije od bekpekerskog Banglamphua. Tajska riječ ko znači „otok“, a dotični dio je nekoć i bio otok, dok ga nasipavanja rukavaca Čao Phraje nisu trajno vezala za okolno kopno. Bangkok je sve do kraja 18. st. bio relativno beznačajan gradić na desnoj obali Čao Phraje, tada zvan Thonburi, sve dok ga nakon propasti Ajutthaje nije osvojio general Taksin, proglasio ga novim glavnim gradom Sijama, a sebe kraljem. Taksin je vladao 14 godina, a svrgnuo ga je (i smaknuo) njegov dugogodišnji prijatelj Phutthajotfa Čulalok, koji je utemeljio dinastiju Čakri, koja vlada Sijamom (i Tajlandom) do danas. Svi vladari te dinastije nose vladarsko ime Rama. Ujedno je Rama I. (kako je bilo Čulalokovo vladarsko ime) premjestio prijestolnicu na suprotnu obalu rijeke, na Ko Rattanakosin. Kao datum osnivanja novoga grada uzima se 21. travnja 1782., kada je podignut tzv. gradski stup, simbolično mjesto gdje obitava i duh zaštitnik grada. Bio je to prvi stup takve vrste, a kasnije su ih počeli graditi gotovo svi gradovi u Tajlandu. Kao glavne luke Sijama, razvoj Bangkoka je bio strelovit u 19. st., a samo je vješta diplomacija tadašnjega dvora i spremnost na odricanje od rubnih područja kraljevstva (Laosa i Kambodže) očuvala neovisnost Sijama kao jedine države u Indokini koja nikad nije kolonizirana. Ujedno je Sijam bio i tampon država između britanskog (Burma, Malaja) i francuskog kolonijalnog imperija. U vrijeme Drugog svjetskog rata Bangkok su okupirali Japanci, a bombardirali Saveznici, no nakon rata se brzo oporavio zahvaljujući američkim ulaganjima, a dodatan poticaj razvitku turizma (premda ne baš onakav kakav bi svatko želio) donio je Vijetnamski rat, kada je Tajland bio odredište američkim vojnicima za R&R (ne rock'n'roll nego rest and recuperation – odmor i oporavak). A kad se vojnici odmaraju, to obično znači kurvanje. Siromašne djevojke iz ruralnog Tajlanda čule su da američki vojnici imaju novca spremnog na trošenje, te je to bilo rađanje seks-turizma kakvog smo i danas svjedoci. Šezdesetih godina grad je već imao 3 milijuna stanovnika, a rastao je konstantno sve dok zemlja nije pala žrtvom velike azijske financijske krize 1997. Tek je to usporavanje u doseljavanju pružilo gradskim vlastima da dođu do malo daha i počnu uvoditi nužne urbanističke mjere kako bi dotadašnji urbani kaos trećesvjetskog megalopolisa pretvorili u sređeni alfa svjetski grad. Iako se to još nije dogodilo, napredak je vidljiv.
Zanimljivo je da je ime Bangkok zapravo bilo kolokvijalno i uglavnom su ga upotrebljavali stranci, sve dok nije službeno prihvaćeno 1972., stvaranjem metropolitanskog područja kao administrativne jedinice. Etimologija je nejasna, bang znači „selo na potoku“, a drugi dio je možda od riječi ko, ali postoji i teorija da se radi o Bang Makok, pri čemu je makok naziv za jednu vrstu drveta sličnog maslini. Današnji Wat Arun na desnoj obali Čao Phraje nekoć se zvao Wat Makok.
Obilazak watova započeo sam s watom Račanaddaram (Hram kraljevske nećakinje), pomalo ispodradarskom atrakcijom u sklopu koje se nalazi Loha Prasat, zgrada visoka 36 metara, s 37 metalnih tornjića koji simboliziraju 37 vrlina na putu do prosvjetljenja. Na vrhu zgrade nalazi se mali hram koji čuva Buddhine relikvije (nigdje se ne spominje kakve). Inače, Loha Prasat je samo jedna od triju zgrada toga tipa na svijetu i jedina očuvana. Jedna u Indiji je posve uništena, dok je druga na Šri Lanci ruševna. Nakon toga krećem do wata Pho, jedne od glavnih atrakcija Bangkoka. Wat Pho nije hram posvećen štovanju vijetnamske juhe s rezancima, nego je to skraćeno od Photaram (bodhi drvo, tj. drvo pod kojim se Buddha prosvijetlio). Hram je inače stariji od Bangkoka, a kada je Rama I. preselio grad na ovu lokaciju, odabrao je smještaj kraljevske palače u skladu upravo s watom Pho. Kompleks hrama se s godinama nadograđivao (danas zauzima 80 000 m2), a ovamo su preseljeni i brojni Buddhini kipovi iz ranijih prijestolnica (Ajutthaje i Sukhothaija). Najpoznatiji kip je onaj ležećeg Buddhe, najveći u Tajlandu, dugačak 45 metara i visok 15 metara. Nažalost, njegova stopala, na kojima je sedefnim ornamentima prikazano 108 Buddhinih osobina, trenutno su u procesu obnove, tako da se samo može vidjeti ostatak tijela, koji je izgrađen od cigle oko drvene konstrukcije, a potom prekriven zlatnim listićima. Inače, simbolika ležećeg Buddhe prikazuje Buddhu u trenutku ulaska u nirvanu, tj. na kraju svih inkarnacija.
Wat Pho je ujedno i najstarije tajlandsko sveučilište, kao i centar tajlandske masaže, čija se poznata škola nalazi u istočnom dijelu hramskog kompleksa. Kompleks se inače sastoji od dvaju dijelova, razdvojenih cestom, pri čemu je samo sjeverni do otvoren posjetiteljima, u južnom dijelu i dalje žive redovnici. U hramu se nalazi 91 manji čedi (stupa u obliku izdužene piramide), 4 velika čedija, 2 zvonika, središnje svetište (bot) i nekoliko vihara (manjih dvorana) s najvećom zbirkom Buddhinih kipova u Tajlandu. Tu se nalazi i svojevrsna slikovna enciklopedija, s brojnim slikama i reljefima koji prikazuju tradicionalna znanja i vještine, a raspoređeni su posvuda po hramu. To je u skladu s ulogom wata kao mjesta obrazovanja. Ima i nekoliko manjih budističkih vrtova, a vrata su uokvirena kineskim skulpturama koje su obično dolazile kao balast na kineskim trgovačkim brodovima, a ovdje su dobila dekorativnu ulogu čuvara vrata.
S obzirom na vrućine koje obično vladaju, uz ulaznicu od 100 bahta dobijete i besplatnu vodu, što je odličan potez. Nastavljam potom do trošnog pristana na obali Čao Phraje, odakle za 3 bahta brodićem prelazim na suprotnu obalu, na mjesto gdje je bila nekadašnja palača kralja Taksina (danas Kraljevska pomorska akademija). No nije ona predmet moga interesa, već susjedni wat Arun, nazvan po hinduističkom bogu zore, drugi od triju najvažnijih hramova Bangkoka (uz wat Pho i wat Phra Kaeo u sastavu bivše kraljevske palače, koju ću posjetiti zasebno). Hram potječe iz 17. st., ali njegovi karakteristični tornjevi u kmerskom stilu (od kojih se središnji i najviši trenutno obnavlja) dograđeni su u doba Rame II., početkom 19. st. Fasada tih tornjeva prekrivena je kineskim porculanom, a nazubljenost fasade i brojni repetitivni arhitektonski elementi daju mu vrlo slikovit i fotografski zahvalan izgled. U središnjoj se prostoriji hrama nalazi i pepeo Rame II. Hram je arhitektonski i ikonografski podosta preuzeo od hinduizma, ali njegova je posvećenost od samog početka bila budistička. U njemu se sve do preseljenja u wat Phra Kaeo čuvao i kip Smaragdnog Buddhe, jedna od najvećih svetinja u Tajlandu.
Vraćam se na lijevu obalu rijeke i potom hvatam jedan od ekspresnih brodova koji plove Čao Phrajom nizvodno, a imaju ulogu dopune gradske transportne mreže. No umjesto redovne linije, koja košta 13 bahta, upao sam na turistički brod koji košta 40 bahta. Dok se tako vozim prema jugoistoku zvoni mi mobitel. Jedina osoba koja zna moj tajlandski broj je ženska iz servisa. No ja ju ne uspijevam ništa razabrati, budući da na brodu vlada poprilična buka, ženska najavljuje stanice, presjedanja, što se može vidjeti… Molim ju da me nazove za 10 minuta, dotada bih se trebao iskrcati. Nakon iskrcavanja tražim neko mirno mjesto, podalje od prometa, gdje ću moći obaviti razgovor. No ona ne zove. Ni nakon 10 minuta, ni nakon pola sata…ja se polako šećem prema sjeveru, iščekujući što će mi javiti, je li kvar moguće popraviti ili nije… Ona i dalje ne zove. Ja ju ne mogu nazvati jer nisam uplatio kredit (srećom, Tajland, za razliku od Kambodže, uključuje besplatni internetski promet u cijenu SIM kartice), a i zvala me s fiksnog broja, pitanje je li to njezin individualni broj ili neki uredski telefon. Ništa, zvat će valjda sutra ili u ponedjeljak… Prolazim tako prema sjeveru kroz još jedan dio grada koji ne izgleda velegradski, nego ima onu atmosferu grada srednje veličine, s dvokatnim zgradama, prodavaonicama i restorančićima uz pločnik…sve dok ne dođem opet do Kineske četvrti. Pored nje se nalazi wat Traimit, Hram zlatnog Buddhe, još jedan hram vrijedan posjeta ali koji nažalost radi do 5, tako da ću ga morati obići neki drugi dan. Kad sam već stigao u Kinesku četvrt, zašto ne ručati? Smještam se u jedan moderniji restoran, naručujem dim sum od kineskog stogodišnjeg jajeta i nekih valjušaka punjenih žižulom, a za glavno jelo popečke od škampa s rižom. I šejk od banane. Dok ručam zvoni mi mobitel. Sat i pol od trenutka kad sam ju zamolio da mi se javi za 10 minuta. Istočnjačko poimanje vremena. Ukratko, kvar se može popraviti, cijena je 7200 bahta, može se platiti karticom i bit će popravljeno do ponedjeljka. Još sam u prvi mah ostao zbunjen, jer sam čuo ženu da kaže „seventy first“. Molim? Onda sam shvatio da je to „twenty first“, izgovoreno kao „teventi“ jer vjerojatno ne može izgovoriti suglasnički skup na početku. OK, nadam se da će tim popravkom konačno prestati muke po fotoaparatu. Kvarovi obično dolaze po troje, ali ako mrlju na objektivu računamo kao treći kvar, onda je to to.
Pješice se vraćam do hostela, odlučan da večeras malo izvidim taj noćni život na ulici Khao San. No vrijeme ima neke svoje planove. Taman kad sam se spremao krenuti, počinje pljusak epskih razmjera. I traje idućih pola sata, sat…nema smisla čekati da se smiri. Odlazim na počinak, imam još tri noći u Bangkoku kad se vratim iz Pattaje, valjda će se barem jedne večeri okolnosti poklopiti…