Snookie

Prva stvar koju sam napravio ujutro bila je provjera mejla, da vidim jesu li oni sa stranice onwardflights.com prevaranti ili nisu. Ne, dobio sam PDF s rezervacijom avionske karte, sve je unutra kako treba, referencijski broj, dio o osiguranju, čak i moja točna adresa (koju im ja nisam dao, pa sam isprva bio paranoičan odakle im to, onda sam se sjetio da sam platio preko PayPala koji vjerojatno ima taj podatak). Teoretski je to to. Ali ja i dalje brinem hoću li ih time uspjeti zeznuti. U pakistanskom sam veleposlanstvu uspio prodati bijelu laž kako ću letjeti u državu, jer sam znao da mi ne bi nikad dali vizu da sam spomenuo da ću ući kroz Beludžistan. I to je prošlo relativno lagano. Nadam se da ni Tajlanđani neće postavljati previše pitanja. Odlučio sam – otići ću u ponedjeljak tamo osobno. Vjerojatno će mi zadržati samo pasoš, ne i kartu, a preda mnom teško da će ići provjeravati. Ako procedura bude trajala 4 dana, jednostavno ću otići na izlet u Kratie, na istoku zemlje, na obali Mekonga. Kratie je poznat po ugroženim irrawaddyjskim slatkovodnim dupinima (zapravo su srodniji orkama nego običnim pliskavicama). To bi značilo da bih u tom slučaju čak u tri navrata boravio u Phnom Penhu – pravi rekord na ovom putovanju. Sviđa mi se taj osjećaj – šećem se po Kambodži kao po svom stanu.
S druge strane, i današnji dan i grad su zapravo bili poprilično razočaravajući. Dan, zato što je ubrzo nakon mog polaska u šetnju, oko podneva, počeo pljusak, i nije stao do negdje 7 navečer. Da, jenjavao je, pa se pojačavao, u razdobljima jenjavanja uspio sam šetati, ali od fotografija nažalost neće biti ništa, strah od vode u fotiću natjerao me da ga spakiram u vrećicu, iako je i ona na kraju bila mokra i osmotski promočila i na unutarnju stranu. Sve je bilo mokro, čak i putovnica u pederuši. Sama kiša nije bila neugodna, bila je to topla ljetna tropska kiša, neugodan je jedino taj osjećaj da je sve na tebi mokro, da se cijedi, a da kiša ne sustaje. U umjerenim krajevima znamo, ako je jak pljusak, neće dugo. Ovo su tropi. Ovdje kiša ima efekt pojačavanja i smanjivanja mlaza vode. I sad shvaćam užas štete od vode. Voda ne nastupa agresivno, ona dolazi kumulativno i pomalo razara. Po povratku u hostel, fotić sam otvorio, izvadio bateriju i memorijsku karticu, skinuo objektiv, obrisao, ostavio da se osuši (bilo je to malo teže budući da su cimeri klimu stavili na 18 stupnjeva), a potom sam pitao tipa na recepciji ima li riže. On me zatražio da mu dam fotić i onda ga strpao u vreću riže u kuhinji. :D Putovnica će se morati obično osušiti, ne želim i nju uvaliti u rižu. Jedino se nadam da neće biti problema s biometrijskim čipom, voda je malo razmuljala žig na izlaznoj kartici koja mi je zaklamana u pasošu, no ipak se vidi broj vize, što je najvažnije. Ali morat ću smisliti što ubuduće u ovakvim pljuskovima, kabanicu nemam, niti za nju imam mjesta u ruksaku, kišobran također…a ideja da, kao danas, stojim 20 minuta pod nekim nasumično ostavljenim suncobranom koji usto još i prokišnjava, nije mi baš najmilija.
Usto je zanimljiva još jedna stvar. Baš sam danas razmišljao kako nikad u životu nisam imao gljivice na nogama, premda sam masu puta koristio zajedničke tuševe, hodam redovito po ovakvim zemljama u sandalama i natikačama, a danas sam u mnogo navrata gacao po lokvetinama vode (i to ne baš najčišće) koja se skupljala uz cestu i kao bujica slijevala u najbliži slivnik. Da pokucam o drvo, stvarno nemam nikakvih problema. Moj prijatelj, inače poprilično opterećen čistoćom, ima ih već godinama. Sad, ili sam ja jednostavno urođeno otporniji na takve stvari, ili se ta otpornost razvija iz nekakvog normalnog suživota s prljavštinom, umjesto iz paničnog gadljivog čišćenja svega.
Drugo današnje razočaranje je sâm grad Sihanoukville. Očekivao sam nešto više, nešto mondenije, obalnu promenadu…a zapravo se grad sastoji od niza plaža na obali, s tu i tamo kojim resortom, a urbani dio je na uzvisini iznad toga. Sihanoukville je mlad grad. Naime, kada su se države Francuske Indokine osamostalile, postalo je jasno da je Kambodža definitivno ostala bez delte Mekonga i tamošnjih luka. Stoga je na svojoj nerazvijenoj obali odlučila sagraditi pravu luku za brodove dubokog gaza. U lipnju 1955. započela je izgradnja takve luke na mjestu zaljeva Kompong Som (Mjesečeva luka ili Šivina luka). Izgradnju su potpomagali bivši kolonijalni gospodari Francuzi, a u izgradnji ceste koja je novu luku spajala s Phnom Penhom sudjelovali su i Amerikanci. Usporedo s lukom razvijao se i grad, koji je nazvan po tadašnjem kambodžanskom kralju Krong Preah Sihanouk (Grad časnog Sihanouka), odnosno na francuskome Sihanoukville. Stranci, pogotovo Amerikanci, su grad nazivali nadimkom Snookie, koji je lokalcima posve nepoznat. Grad je u to vrijeme postao perjanicom kambodžanskog mondenog turizma, ovdje je tijekom svoga boravka u Kambodži šezdesetih boravila i Jacqueline Kennedy, tu je bio i luksuzni hotel Independence… Onda su počela gadna vremena (netko je rekao da je kambodžanska povijest kao film Dobar, loš, zao – prvo su bila dobra vremena Angkorskog kraljevstva, onda je počelo loše razdoblje propadanja i vazalstva, da bi se u 20. st. to pretvorilo u čisto zlo) – za Vijetnamskoga rata Sihanoukville je bio luka kroz koju je Viet Cong dobivao svoje oružje. Kada su Crveni Kmeri preuzeli vlast, u luci se nalazio američki kontejnerski brod Mayaguez, koji su Crveni Kmeri zadržali, zajedno s čitavom posadom. Uslijedila je akcija oslobađanja u kojoj su sudjelovali američki marinci, pri čemu je grad bombardiran. Kasnije je naravno ispražnjen, a nekadašnje mondene zgrade ostavljene su da trunu. Npr. Crveni su Kmeri hotel Independence koristili za vježbe gađanja. Čak i nakon što su Crveni Kmeri srušeni, grad je ostao tavoriti – turizam u Kampućiji osamdesetih bio je ekstremna disciplina za birane luđake, a takvima baš nije bilo do izležavanja na plaži. Osim toga, cesta koja je spajala grad s Phnom Penhom bila je utočište bandita. Tek kad se mir konačno vratio u Kambodžu 1993. neki su avanturisti shvatili da ako idete uz tajlandsku obalu dovoljno prema istoku, nećete pasti u ambis, nego u crnu rupu. Ali da u toj crnoj rupi ima djevičanskih i neiskvarenih plaža, onoga što je Tajland bio kojih 15-ak godina ranije. I kao u crnoj rupi, mnogi više nisu mogli otići iz Kambodže. I tako je Snookie počeo uskrsavati. Došli su investitori, počeli su se graditi resorti, poboljšala se kvaliteta cesta… Danas je to još uvijek daleko od Saint-Tropeza ili tako čega (što sam ja u svojoj naivnosti pomalo očekivao), a sudeći po smjeru kojim građevinski razvoj ide, mislim da će prije ličiti na Torremolinos ili tako neki užas. Šećući danas uokolo, prošao sam i pored nekog improviziranog šatorskog naselja u kojem živi kojih 20-ak obitelji koje na ulazu drže veliki plakat s natpisom koji nisam sasvim uspio pročitati, jer je već izblijedio, ali čini se da su još pred desetak godina raseljeni jer je tadašnji gradonačelnik prodao njihovu zemlju za izgradnju turističkih kapaciteta, a oni vjerojatno nisu obeštećeni. Da, to je taj divlji kapitalizam…
Nakon probijanja kroz kišu uspio sam se konačno skrasiti na ručku i ocijediti se po restoranu. Hrana je bila solidna, za predjelo „pita“ koja je zapravo mješavina goveđeg mesa, pire krumpira i cheddara, glavno jelo kozice u lokalnom sosu, a za desert čokoladna torta s preljevom od čokolade i sladoleda. Ništa egzotično, ali vrlo ukusno. Popodne (zapravo već predvečerje) sam proveo u hostelu, sjedeći uz bazen u unutrašnjem dvorištu, svjedočeći i daljnjoj kišurini koja se zaustavila tek s padom mrakom. Navodno će tako biti i sutra, što moj potencijalni izlet na Koh Rong (otok ispred Sihanoukvillea) čini poprilično besmislenim. Prvobitni plan bio je otići tamo, prespavati i iduće se jutro vratiti. No ako će padati kiša, od toga neću baš imati puno zadovoljstva. Stoga sam se odlučio spavati još jednu noć u Snookieju, a otići samo na izlet do Koh Rong Samloema, susjednog manjeg otoka, koji je još nedirnut turističkim razvojem. Brod polazi u pola 10 ujutro, vraća se oko 4, kupanje, ronjenje s maskom (to ću vjerojatno preskočiti), ručak, cuga na brodu, mali razgled otoka…taman onoliko koliko mi treba. Za večeru pak odlazim do obližnjeg restorana Marco Polo, kojemu i ime kaže da je orijentiran na talijansku kuhinju. I to prilično dobru, ima dobre recenzije, a i pizza koju sam naručio stvarno liči na pizzu, što nije uvijek slučaj u Aziji. Za desert uzimam tiramisu. Dok večeram, gledam uokolo profil drugih gostiju. Zanimljiv obrazac. Svi muškarci osim mene u restoranu su Talijani (to mi je uvijek čudno – pa imaš doma talijansku kuhinju, onda dođeš u Kambodžu i opet po svojoj hrani), sve žene su Kambodžanke. Za stolom desno od mene sjedi jedan tip u četrdesetima i jedna cura u dvadesetima. Da, mislim da je to ono što vjerojatno i vi mislite. Za stolom lijevo od mene sjede dva tipa u šezdesetima i žena u četrdesetima, malo otmjenija. Oni međusobno razgovaraju na talijanskom, ona očito ne zna talijanski, pa samo šuti i jede. Tu mi već aranžman nije sasvim jasan – je li ona samo pratilja od jednog od njih, ili ju obojica konzumiraju? Za trećim stolom je jedan tip, također u šezdesetima, a s njim su dvije ženske, koje izgledaju kao majka i kći. Čak sam pomislio da u tom slučaju imamo bračni par s kćeri, ali onda čujem da razgovaraju na engleskome, što ne bi baš bio slučaj ako su u braku i imaju tako veliku kćer. U svakom slučaju, čak i ako ne želim njuškati, svejedno je zanimljivo za vidjeti. Moram isto tako priznati da su mi Kmerke manje privlačne od Vijetnamki, ne volim pretjerano tamnopute žene, a i fizionomija im je nekako „mesnatija“, što nije moj tip. No Talijanima se vjerojatno sviđaju, po puti su bliže njima. Inače, kad smo kod toga, spomenimo da je u doba Lona Nola tamna put bila idealizirana kao obilježje „pravih Kmera“ (jer su mrski Vijetnamci svjetliji), čak je Lon zahtijevao od naroda da ga zove „crni tatica“.
No dobro, dan je dakle prošao bez osobitih događaja, sutra idem provjeriti te čuvene otoke…