Vozač nas je i opet čekao u 10. Slušajući tuđe dojmove o izlasku sunca u Angkor Watu, zaključak je – da, iskustvo je super (pogotovo jer se bliži jesenski ekvinocij, kada sunce izlazi točno iza središnjeg tornja hrama), ali je poprilična gužva. A pomisao da se ustajem u vampirsko doba (sunce izlazi oko 5) da bih se onda tiskao među gomilom fotoaparatiranih turista mi se baš ne mili. Vjerujem da je spektakularno, ali moram li baš svaku atrakciju vidjeti? Nisam još načisto s time, prolongirat ću odluku još malo, imam taj treći dan u rezervi. Danas je dan kada ću Angkor Wat vidjeti danju, a to je ipak važnije i atraktivnije, jer se na taj način može bolje razgledati ova veličanstvena građevina.
Angkor Wat je najveća sakralna građevina na svijetu, a pogled na ikoničku konturu na obzorju jedan je od onih velikih putničkih trenutaka kada svaki, pa i najciničniji putnik zastane – čak i ako je okružen hordama drugih turista koje klikaju fotoaparatima, guraju se u kadar, slikaju selfije…vjerojatno nemajući osobitog pojma o povijesti ove izuzetne građevine, koja je po izgradnji suvremenik europskih gotičkih velikana poput Westminsterske opatije ili katedrale u Chartresu. Izgradnju je započeo kralj Surjavarman II. početkom 12. st. u gradu Jaśodharapuri (kako se tada zvao Angkor), sa svrhom da to bude državni hram i njegov budući mauzolej. Za razliku od ostalih hinduističkih hramova u Angkoru dotada, Angkor Wat nije posvećen Šivi, već Višnuu. Možda je to razlog zašto, za razliku od drugih angkorskih hramova, nije orijentiran prema istoku, već prema zapadu. Kompleks je okružen jarkom s vodom i vanjskim zidom dugim preko 3,5 km, a unutar toga nalazi se građevina s tlocrtom 187x215 metara. O samoj se izgradnji Angkor Wata ne zna previše, iako ona nije trajala predugo (lako je to kad imaš besplatnu radnu snagu – Kambodža u tom pogledu nije puno odmakla od Kmerskog kraljevstva), no prilično je izvjesno da nije izgrađena u jednoj noći, kao što to tvrdi legenda koju su iznosili kasniji putopisci (pa ju eto i ja iznosim). 1177. hram su napali i opustošili Čami, koji su bili tradicionalni neprijatelji Kmera (iako su arhitektonski vrlo utjecali na njih), tako da ga je obnovio Džajavarman VII., podigavši zajedno s time i novi grad, Angkor Thom, malo sjeverozapadnije od Angkor Wata. Kako je Džajavarman bio budist, hram je prekvalificiran u budistički. Kada je Angkor pao pod vlast Sijama, a ostale hramove progutala džungla, Angkor Wat je preživio i nastavio se koristiti, dijelom i zato što ga je štitio opkop koji je priječio nadiranje vegetacije. Henri Mouhot, francuski prirodoslovac i istraživač, koji je najzaslužniji za otkrivanje Angkora zapadnom svijetu, tvrdio je da je Angkor Wat građevina koja zasjenjuje slavu bilo kakve rimske ili grčke građevine, da je veličanstvena kao da su ju gradili Solomon ili Michelangelo, te da je upadljiv kontrast između trenutnog (krajem 19. st. – ali nije se puno promijenilo) stanja u zemlji i tih građevinskih čuda. Mouhot je upao u zamku orijentalizma i pretpostavio da takve građevine nisu mogli podići Kmeri, već neka naprednija civilizacija koja je očito netragom nestala.
Sâm hram slijedi koncept svete planine Meru, pri čemu se središnji toranj uzdiže 65 metara iznad okolnoga tla. Struktura ima tri kata, svi su povezani izuzetno strmim stepeništima koja usto imaju vrlo uska gazišta, a dodatno su erodirana atmosferilijama. Strmina naravno simbolizira uspon iz svijeta ljudi do svijeta bogova. Cijeli je hram građen od detaljno klesanih i brušenih blokova pješčenjaka, što znači da nema žbuke koja bi ih spajala. U prizemlju se nalazi dugački trijem koji sa sve 4 vanjske strane okružuje hram, a ukrašen je bareljefima koji prikazuju događaje iz hinduističke mitologije. Pomisao kojoj se nisam nikako uspio othrvati obilazeći hram bila je sljedeća: ljudi su fascinirani egipatskim piramidama. I točno je da su to impresivne građevine, pogotovo s obzirom na veličinu, geometrijsko savršenstvo, itd. Ali piramide zapravo nisu ništa drugo nego obične planinčuge kamenih blokova. Veličanstvenost Angkor Wata leži upravo u vrlo minucioznoj obradi detalja, skulpturama koje su i danas jednako očuvane, harmoničnom uklapanju u okoliš… Angkor Wat ikona je kambodžanskog nacionalnog ponosa i svaka zastava Kambodže – uključivo čak i onu Demokratske Kampućije – na sebi je nosila njegovu sliku. Angkor Wat (ali i cijeli kompleks Angkora) je i najveća turistička destinacija u Kambodži – broj turista narastao je od samo 7 i pol tisuća 1993. do preko 2 milijuna 2012. Naravno, čak je i upravljanje Angkorom privatizirano – o njemu se brine tvrtka Sokimex, čiji je vlasnik Sok Kong, inače kambodžanski Vijetnamac (eto, ima i bogatih Vijetnamaca u Kambodži). Ne znam kako Kmeri podnose da im nacionalnim ponosom upravlja tvrtka čiji je vlasnik pripadnik mrskog etnikuma.
Nakon sigurno sat i pol razgleda Angkora krećemo dalje, putem koji smo prošli već dan ranije, ali nismo zastajali. Iduća je točka hram Bajon. Ako je Angkor Wat najbolji predstavnik klasične kmerske hramske arhitekture, Bajon predstavlja tzv. kmerski barok. Hram je podignuo već spomenuti Džajavarman VII. kao (mahajanski) budistički hram, iako su kasnije dodani hinduistički elementi (npr. lingami i joniji), kako je kraljevstvo laviralo između dviju religija. Najupadljivije obilježje Bajona jesu kamena lica Avalokiteśvare, za koja se vjeruje da su modelirana po samom kralju, a ima ih ukupno 216 u cijelom hramu. Gledaju vas posvuda – sa zidova, stupova…ali ne na zlokoban način svevidećih očiju, već više na umirujući način „ne boj se, ja sam tu“. I on je ukrašen bareljefima koji kombiniraju povijesne, mitološke, ali i scene iz svakodnevnog života. Bajon je u mnogo manje uređenom stanju od Angkor Wata, što mu daje atmosferičnost i osjećaj da ćete se u nekom od hodnika sudariti s Indianom Jonesom ili Larom Croft (inače, određene scene filma Tomb Raider s Angelinom Jolie doista su i snimane u Angkoru). Odmah pored Bajona nalazi se Baphuon, još jedan hinduistički hram koji je kasnije pretvoren u budistički. Budući da je građen na nestabilnom terenu, vjeruje se da se hram počeo urušavati već u klasično doba. Obnova je započela šezdesetih, preciznim bilježenjem komadića slagalice i evidentiranjem toga kamo ide koji kamen, no sva prikupljena dokumentacija nestala je u vihoru vladavine Crvenih Kmera. Ponovni je proces sastavljanja Baphuona započeo 1995. i većim je dijelom dovršen do 2011., kada je novosastavljeni hram otvorio Norodom Sihamoni.
Kroz šumu nastavljamo prema sjeverozapadu pored nekoliko manjih hramova, svih prekrivenih mahovinom ili drvećem (tzv. smokvama daviteljicama), sve dok se naposljetku ne obremo na Terasi slonova, mjestu odakle je kralj promatrao parade podanika koje su prolazile glavnim trgom Angkor Thoma, te gdje je obavljao audijencije i primao darove. Ovdje nas čeka naš vozač koji će nas potom odvesti na ručak u obližnji niz prčvarnica koje su smještene pod tendama na sjevernom dijelu nekadašnjeg glavnog trga. Iako nismo osobito gladni, odluci da ipak odemo na ručak doprinosi to što je u međuvremenu počela kiša. Odlučujem se za juhu od mrkve i proljetne smotuljke. Zanimljivo, Ting mi kaže upravo ono što sam i sâm primijetio – da su proljetni smotuljci zapravo vijetnamsko jelo, iako ih mi često percipiramo kao kineske, baš zato jer ih poslužuju u kineskim restoranima (Wikipedija joj neće dati za pravo, proljetnih smotuljaka ima i u Kini, ali istočnoj i sjevernoj). Ting je inače atipična Kineskinja, već po tome što dobro govori strani jezik, ali ono što me iskreno čudi jest da je vrlo gastronomski konzervativna, iako dolazi iz regije Guangdong, koja je u Kini najpoznatija po neobičnim jelima. Njoj je već i jedenje žabe neobično, nekmoli kukci ili krokodil.
Nakon ručka nastavljamo s razgledom još četiriju hramova. Prvo su na redu dva manja hrama jedan nasuprot drugomu, Čau Saj Tevoda i Thommanon. Prilikom fotkanja prvoga fotić mi javlja da mi je kartica puna. Naime, kako mi ne radi displej, ja ne znam koliko još imam slobodnih slika (inače brišem najstarije), tako da sam se u Angkor Watu malo zaigrao s količinom. Sada moram naslijepo brisati stare slike, jer nemam nikakve povratne informacije (ovih dana brišem slike tako da priključim fotić na tablet i onda odaberem one predviđene za brisanje). Srećom dovoljno dobro poznajem fotoaparat da znam sekvencu gumba koje moram stisnuti, a treptanje indikatorske lampice mi pokazuje da ih doista i briše. Dobro je, dok god koristim gumb za kretanje udesno nema bojazni da ću obrisati upravo snimljene slike. I doista, kasnije mi je pregled preko tableta pokazao da je sve ispalo OK. :)
(Molim samo bez komentara „trebao si uzeti još jednu karticu“ – nema potrebe za time kada slike ionako uploadam na internet, a nakon ovog putovanja sumnjam da će mi trebati 2 ili 3 kartice od 16 GB. Kvar displeja je nepredviđena okolnost i nije nešto s čime bih morao unaprijed računati.)
Hram Ta Keo iz 10. st. vjerojatno je najstariji od hramova izgrađenih od pješčenjaka, a također je obilježen strmim i skliskim stepenicama koje nisu rađene za nogu broj 46, tako da je penjanje – a pogotovo spuštanje – na granici pogibelji. Tu smo imali zanimljivu anegdotu kada nam je tip koji pregledava karte (a praktički kod svakog hrama pregledavaju karte da se netko ne bi prošvercao) postavio pitanje odakle smo. Ja nisam odgovorio, ali je Ting rekla da je iz Indije (što joj je postala fora, jer time zbunjuje ljude – „But you look like you're from China!“; ljudi naime ne znaju da i u Indiji postoje kosooki). Onda nam je oboma rekao da smo zgodni i još meni dodao „You're a lucky man!“, misleći valjda da smo Ting i ja par. Suočen sa stepeništem koje vodi do vrha hrama Ta Keo, prokomentirao sam „Well, let's see if I'm a lucky man.“, te se krenuo uspinjati pjevušeći istoimenu pjesmu od Emersona, Lakea i Palmera. :D Kako se u međuvremenu spustio popriličan pljusak, ostali smo zaglavljeni u tornju na vrhu, jer ja jednostavno nisam želio s fotoaparatom na kišurinu. Nakon 20-ak minuta čekanja odlučio sam staviti fotoaparat u Tinginu torbicu, nekako smo uspjeli organizirati stvari i konačno se spustiti. Ja četveronoške. Zbog moga ziheraškog stava prilikom spuštanja Ting me prozvala Lady. No doista, tko nije bio u Angkoru vrlo si teško može predstaviti strminu tih stepenica i uskost gazišta. Lako je njoj, ona se bavi sportskim penjanjem, a ja sam se kao klinac užasavao i penjanja na drugi kat jer me plašila visina.
Ostao je još samo jedan hram, Ta Prohm, budistički hram posvećen Pradžnaparamiti, koji je inače namjerno ostavljen u poluruševnom stanju u kakvom je bila većina angkorskih hramova, kako bi dočarao izgled hramova u doba kada ih je džungla gutala. Ruševni zidovi, iako stabilizirani, prekriveni su mahovinom, drveće se probija iz zidova koji stoje nakrivo, a njegovo korijenje više liči na udave nego na korijenje biljaka. Upravo je u Ta Prohmu najbolje postignuta ta harmonija džungle i hrama, gdje je došlo do „stapanja, ali ne i gutanja“, kako je to opisano u obrazloženju zašto se Ta Prohm neće obnavljati već samo održavati.
Jedna stvar od koje u Angkoru ne možete pobjeći su prodavači. Da, ponekad ćete osjetiti potrebu za vodom, kokosom, ananasom…ali neprekidno dozivanje, i to specifičnim otegnutim tonom (kao da svi idu u školu za prodavače i uče ih istoj dikciji) „Helloooo, siiiir…you want coconuuuuut?“ (što je Ting i meni postala interna fora) izluđuje. Slušati to cijeli dan, pa onda još dva dana (a ni u Siem Reapu nije bolje) navodi vas da zaključite da angkorski hramovi nisu baš toliko vrijedni da ih morate posjetiti, možete ih gledati i na internetu, sigurno će se prije ili kasnije pojaviti i na Google Street Viewu, ako već nisu. Osim njih, tu su i djeca s kojekakvim blesavim suvenirima, koja imaju problema sa shvaćanjem riječi „ne“. I naravno, ultimativni argument im je „one dollar“ ili „half dollar“. Kao da je cijena razlog zbog kojega nešto ne kupujem.
Vraćamo se u Siem Reap, gdje ću ja prvo srediti slike, a navečer odlazimo u grad nešto pojesti. Kako se hostel ispraznio, izgleda da smo Ting i ja možda i jedini gosti ovaj vikend, pa smo upućeni jedno na drugo. Dok šetamo prema centru svih događanja, Pub Streetu, primjećujem jedan štand na kojem neki klinac prodaje barem dio onoga što sam htio probati večer ranije. Pred njim se nalazi entomološka zbirka, termički obrađena i spremna za konzumaciju. Odlučujem se na jednu mješavinu svega, iako sam tarantule već probao. Ting se grči želudac, kako rekoh ona nije tipična Kineskinja. Klinac nas je izgleda pogrešno shvatio i nakrcao nam dvije vrećice. I naplatio to 7 dolara. Da, definitivno je ovdje u pitanju prevara, ali toga ima dosta i može poslužiti kao večera. Da vidimo čega tu sve ima. Prvo je na redu pečena žabica, ali mala, duga možda kojih 10 cm s nogama. To je gotovo pa mainstream. Potom izvlačim nešto što liči na žohara, ali u pitanju je cvrčak. Ja ih jedem kao škampe, tj. izvučem središnji mesnati dio, a hitinski ostatak bacim. Možda se i to može sažvakati, ne znam, bilo bi u redu da dolaze s uputstvom. Potom su tu skakavci (s nogama, koje se ne jedu), škorpion (to sam skužio tek kad sam osjetio bodlju – ne, nema otrova, to ishlapi u obradi), već spomenuta tarantula, jedna crvena zmija nabodena na ražnjić koja izgleda kao hobotničin krak, te belostomatidi (one vodene bube s tvrdim krilima). Budući da su svi prženi, okus je poprilično jednoličan – kao da jedete čips ili smokije. Zmija je usto prilično žilava. Zapravo mi po izgledu malo liči i na rogač. Jedino belostomatide nisam nikako uspio pojesti, njihova su krila pretvrda, a kad ih pregrizete nastaju vrlo oštre krhotine, kao one od dagnji, dok unutra gotovo da i nema mesa. Uspio sam pojesti samo jedan odrasli primjerak, velik 15-ak cm, koji je imao mekša krila i ponešto mesa unutra. Zapravo, dok sam ga žvakao, malo mi je ličio na burek – mrvljeni hitin je gotovo kao mrvljena pečena jufka. :D Ting se nije odvažila probati, tako da sam imao kojih 40-ak minuta za ubiti prije nego sjednemo u restoran pojesti nešto konkretno, stoga sam otišao na onu „masažu“ stopalâ ribicama. Fotkao sam to već u Xi'anu – stavite noge u tank s ribicama koje potom nahrupe i jedu vašu sasušenu kožu. Osjećaj prvih minutu je užasno škakljanje (ja sam jako škakljiv), potom oguglate i tako sjedite još 19 minuta, a dobijete i džaba pivu. Piva, cvrčci i noge koje spavaju s ribama – i to sve u danu kad sam usput vidio i Angkor Wat – ki to more platit?
Iako nakon tretmana nisam osjećao bogznakakvo poboljšanje (možda sam trebao malo odići stopala da mi ožderu i tabane, ipak je tamo najviše mrtve kože) barem sam riješio većinu žgadije u plastičnoj vrećici, pa smo stoga mogli sjesti na konvencionalnu večeru. U jedan vijetnamsko-kmersko-zapadnjački restoran koji je usput i pizzerija. Gamad mi je dosta utolila glad, belostomatide nažalost nisam nikako uspio pojesti pa sam ih zafitiljio, tako da sam se odlučio za nešto lakše – banh xeo (to je ona vijetnamska palačinketina koja vam zauzme cijeli tanjur, a toliko je krta da ju ne možete pošteno rezati) i crępes suzette. I dva cidera da isperem hitin.
Dan se završio razgovorom o međunarodnoj politici, o mojim iskustvima u Kini, o Tinginim nedorečenim planovima hoće li u Mijanmar ili neće…boji se da ne ostane bez novaca (pogrešno sam rekao – nije izgubila torbu, nego je zaboravila karticu u bankomatu, što ne bi trebao biti problem, jer bankomati sigurnosno progutaju karticu nakon 20 sekundi ako ju netko ne pokupi, ali ona je jednostavno zaboravila čiji je to uopće bio bankomat i nema koga kontaktirati; to se inače sve dogodilo u Kančanaburiju u Tajlandu), a usto je čula i priče da dolarske novčanice koje nosi u Mijanmar moraju sve biti u savršenom stanju, čak ne smiju biti ni presavinute (pobogu, čim su u novčaniku bit će presavinute), tako da će izgleda ostati još jedan dan ovdje i pokušati preko banke podići besprijekorne dolarske novčanice u Siem Reapu, a onda bi trebala za Bangkok, dan prije mene. A ja još uvijek tražim način kako da se dokopam Anlong Venga i tamošnjih „atrakcija“. Sutrašnji ću dan razgledati Siem Reap, vrijeme je da vidim gdje sam ja to zapravo.
Post je objavljen 14.09.2015. u 07:09 sati.