Gandža na buri

Inače, sinoć sam doznao odličnu vijest: od 27. svibnja tekuće godine, državljanima Republike Hrvatske nije potrebna viza za ulazak u Republiku Timor-Leste! Time su moje muke oko broja stranica u putovnici okončane, budući da će mi trebati još samo jedna viza, ona indonezijska, a slobodnih stranica imam 5.
Iz Bangkoka za Kančanaburi voze dva vlaka dnevno, jutarnji malo prije 8 i popodnevni oko 2. Odlučio sam se otići na popodnevni, ionako taj prvi dan neću baš puno stići obilaziti uokolo po Kančanaburiju, a onda ne moram ujutro navrat nanos juriti na kolodvor. Uostalom, ovaj popodnevni stiže u pola 5, taman ću se fino smjestiti i otići u predvečernju šetnju da se zbližim s gradom. Vlak za Kančanaburi ne polazi s glavnog bangkoškog kolodvora, već s kolodvora Thonburi, na desnoj obali Čao Phraje. Kako sam ovaj puta s prtljagom, odlučio sam se za taksi. I naletio na vozača koji tvrdi da mu taksimetar ne radi. Vjerojatno mulja, ali vidio sam da mu na taksimetru stoji pečat, ne znam zašto. Spomenuo je neki „accident“. Ako mu je taksimetar zapečaćen, smije li uopće voziti? Kakogod, rekao je da će me vožnja do Thonburija koštati 100 bahta, iako bi realnija cijena bila 60-ak, kada pogledam udaljenost. Srećom, čini se da trošim manje nego što sam namjeravao, tako da takve egzibicije mogu proći. Iako vlak po voznom redu vozi samo pola sata dulje od onoga za Ajutthaju, ovdje ćete za vožnju u trećem razredu dati 100 bahta. Očito je to cijena za turiste koji ovom prugom putuju prema Kančanaburiju i atrakcijama nakon njega. Vlak vozi sve do seoca Nam Tok, dva sata vožnje nakon Kančanaburija. Pruga kojom ide nekoć se nastavljala sve do Mijanmara, a njena izgradnja tijekom Drugog svjetskog rata, pogotovo u dijelu nakon Kančanaburija, koštala je oko 100 000 ljudskih života, uslijed čega je prozvana Prugom smrti. O samoj ću pruzi govoriti sutra, dok se danas posvećujem onom pitomijem dijelu krajolika, ravnici središnjeg Tajlanda i rižinim poljima kroz koja vlak klizi. Sve dok nakon oko sat vremena ne dođe u jedini veći grad između Bangkoka i Kančanaburija, Nakhon Pathom. Pa tamo stoji sat vremena, naizgled bez razloga. Nije u pitanju bilo čak ni križanje (dalje je pruga jednokolosiječna), nego tko zna što. Napokon krećemo, dok se u daljini, nad Kančanaburijem, već opako mrači olovnosivim oblacima. Potom u još jednom usputnom mjestu stojimo kojih 20-ak minuta, čekajući križanje, taman da se u međuvremenu nebo počne sastavljati sa zemljom. I za kraj, nakon što smo već pristigli s oko sat i pol zakašnjenja, čekamo par minuta na ulaznom signalu kančanaburijskog kolodvora. Srećom se u međuvremenu barem kiša ispadala, tako da mogu otpješačiti do svoga smještaja. Koji nije baš blizu, oko 2 km hoda od kolodvora. Riječ je i opet o obiteljskom gostinjcu, s kojih desetak soba, neke su s kupaonicom, neke nisu, ja sam uzeo jednu bez, pa ovisim o zajedničkoj kupaonici. A tamo iznenađenje. Kada sam krenuo na WC – nema kotlića. Čuo sam već priče o takvim kombinacijama u jugoistočnoj Aziji, imate veliku kacu iz koje odgrabljujete vodu i njome ispirete WC. Na taj se način valjda ne razbacuje vodom, jer uvijek vidite koliko je još ima na raspolaganju pa možete kojiput i propustiti ispiranje ako je vode malo, a sezona sušna… Topli se tuš naplaćuje 20 bahta, hladni je besplatan. Inače, još jedna stvar s kojom sam se prvi puta susreo u ovim zemljama je njihov poseban sistem protočnih bojlera, koji nisu spojeni na običnu pipu (tj. miješalicu), već imaju crijevo koje direktno izlazi iz njih i neovisno je o pipi (ima vlastiti ventil). Ovaj ovdje je dovoljno sofisticiran da pokazuje temperaturu vode koja izlazi iz njega. Napokon mogu dobiti odgovor koji me uvijek mučio – na kojoj se temperaturi vode meni ugodno tuširati. Znate moje muke s hladnom morskom i riječnom vodom, s hladnim tušem, s idealnom temperaturom mora od preko 30… Za tuširanje mi je dakle dovoljan 41 stupanj da mi bude ugodno. Barem u ovoj toploj klimi, možda bih se u zimskim mjesecima u Švedskoj morao i malo više zagrijati.
Nakon tuširanja čujem da je opet počela kiša. No srećom prestaje nakon pola sata, tako da mogu na večeru. Kako je moj smještaj daleko od svega (Kančanaburi je dosta razvučen grad), do jednog od restorana koji sam izdvojio kao vrijedan pažnje imam oko 2 km hoda. Kančanaburi danas ima preko 30 000 stanovnika i središte je provincije. Grad je osnovan kao obrambeno uporište u slučaju napada Burmanaca i bio bi ostao zabačeni i nezanimljivi provincijalni gradić da se nije dogodio Drugi svjetski rat i japanska okupacija Tajlanda, te odluka o izgradnji željezničke pruge za Burmu. Jedan od najvažnijih objekata na cijeloj trasi bio je most preko rijeke Mae Klong, sjeverozapadno od Kančanaburija. Rijeka Mae Klong malo niže s desne strane prima pritoku Khwae (čije ime doslovce znači „pritoka“), a pruga nakon prelaska Mae Klonga slijedi daljnji uzvodni tok Khwaea. Iz tog je razloga roman Pierrea Boullea i po njemu kasnije snimljen film Davida Leana pogrešno nazvan Most na rijeci Kwai, a kako su turisti bili uvjereni da je Mae Klong zapravo Khwae, tajlandske su se vlasti dosjetile jadu i 1960-ih gornji dio toka Mae Klonga preimenovale u Khwae Jai (Velika pritoka), a izvorni Khwae u Khwae Noi (Mala pritoka). Nizvodni nastavak toka i dalje se zove Mae Klong. Zanimljiv utjecaj kulture na onomastiku. Rečeni most gradile su tisuće ratnih zarobljenika, Britanaca, Nizozemaca i Australaca, a pred kraj rata rušili su ga također Britanci, bombama. Više-manje sve zanimljivo međunarodnim turistima koji dolaze u Kančanaburi (a ime se na tajskom doista izgovara kao Gandžanaburi – čest sufiks –buri je naravno sanskrtska riječ pura, tj. „grad“) vezano je uz događaje u Drugom svjetskom ratu. Osim mosta, tu je i nekoliko vojnih grobalja, muzej posvećen Pruzi smrti, kao i ratu u Indokini općenito. Domaće će turiste još zanimati i nekoliko watova. Okolica Kančanaburija također krije mnoštvo lokacija vrijednih posjeta, a nekima od njih ću se i pozabaviti ovih dana.
Restoran prema kojem sam se uputio je zatvoren (već je skoro 9 sati, a u Tajlandu se sve ranije zatvara), tako da imam i plan B, a taj je jedan restoran preko rijeke. Tako ću prijeći rijeku Khwae Jai i prije nego sam mislio. I taj je restoran zatvoren, ali plan C bogme nemam (moji planovi nisu hepatitis), pa se vraćam pokunjeno natrag na lijevu obalu, vidio sam par drugih otvorenih restorana, morao bi mi barem jedan leći. Odabirem neki nasumični, s velikom terasom, kuhinja je tajlandska, došlo je vrijeme da se i s tim uhvatim ukoštac. Uzimam juhu od piletine s kokosom (kokoš i kokos), a potom zeleni kari s rižom. S obzirom da vam u ovim zemljama hranu ne donose po nekom gastronomskom redu sljedova, nego onako kako njima odgovara (pa ćete predjelo nerijetko dobiti na stol nakon glavnog jela), kada mi prvo donese rižu i nešto jušno, ja pomišljam da je to juha od kokosa. Počinjem jesti, tu ima dosta limunske trave (tvrda je i žilava za žvakanje, koristi se samo za aromu, poput lovorovog lista kod nas), piletine, neke gljive, paradajz, đumbir…ma čekaj, jesu li to oni meni ipak prvo donijeli kari, ako su mi donijeli i rižu? Izgleda da je tako. Ali ovo je poprilično blago, ni najmanje ljutine. Ne bunim se, samo nisam kari tako zamišljao. Potom dolazi druga zdjela, i ta ima u sebi nešto jušno, no ovo je ljuće, to mora biti kari… Jedino mi nije jasno zašto ima okus po kokosu. I tako, iako sam pojeo skoro sve, ja ni sada nisam siguran koje je bilo što. Tzv. ladyboy večera.
I dok se ja poprilično pustim ulicama Kančanaburija vraćam na počinak u hostel, vrijeme je da vam predstavim i osobu koja vlada ovom državom već preko 69 godina. Rama IX., kako sam već spomenuo, najdulji je svjetski aktivni vladar, a ujedno je i jedini svjetski monarh rođen u Americi. Bhumibol Aduljadedž (izgovara se otprilike kao Phumiphon Adunjadet – naime, tajski jezik ima ograničen broj fonema na koje riječ može završavati, pa ako završava drugačije, kao u slučaju kraljeva imena koje je sanskrtskog porijekla, onda dolazi do zamjene fonema njima sličnima, ili barem onime što Tajlanđani smatraju sličnim; to je objašnjenje zašto će vam često u engleskoj množini na kraju reći –t – to im je najbliže glasu s; isto bi vam tako onda trebalo biti jasno što znači rečenica „Ju go baj bat?“) rođen je 5. prosinca 1927. u Cambridgeu u Massachusettsu, gdje je njegov otac Mahidol Aduljadedž studirao javno zdravstvo na Harvardu. Bhumibol je bio najmlađe od troje djece, imao je stariju sestru Galjani Vadhanu i brata Anandu Mahidola. 1928. obitelj se vratila u Sijam, no već 1929. njegov otac umire u dobi od samo 37 godina, zbog otkazivanja bubrega. 1933. majka odvodi cijelu obitelj u Lausanne u Švicarskoj, gdje je Bhumibol započeo svoje obrazovanje. 1935. Bhumibolov stric, kralj Pradžadhipok (Rama VII.) abdicira, a kako nije imao djece, nasljedstvo prelazi na djecu njegova sina, tj. novim kraljem Ramom VIII. postaje Ananda, koji u to vrijeme ima 9 godina. Obitelj je međutim ostala u Švicarskoj, a Sijamom u to vrijeme vlada regentsko vijeće. Bhumibol je u međuvremenu maturirao, i to s francuskom književnošću, latinskim i grčkim kao glavnim predmetima, te je upisao prirodne znanosti na sveučilištu u Lausannei. No po završetku rata 1945. obitelj se vraća u Tajland. I tada se, 9. lipnja 1946., događa kontroverzna stvar. Ananda je pronađen mrtav u svojoj sobi, ubijen hicem iz puške. Postoje tri verzije što se dogodilo. Prva je ta da je Ananda slučajno upucao sâm sebe čisteći vlastito oružje, što se kasnije u istrazi pokazalo neplauzibilnim, s obzirom na balističke dokaze. Druga verzija, prema kojoj se i postupilo, bila je da su Anandu ubila dvojica paževa, u dosluhu s kraljevim tajnikom. Sva trojica su osuđeni na smrt, iako Bhumibol danas smatra da su bili nevini. Treća verzija je i najkontroverznija, budući da smatra da je Anandu ubio Bhumibol, vjerojatno slučajno (obojica su inače bili oružni entuzijasti). S obzirom na status koji kralj ima u Tajlandu (polubožanski, još i danas), kao i na lčse majesté, zakon kojim se brani kritiziranje kralja, kraljevske obitelji ili institucije monarhije (zbog kojeg možete završiti u višegodišnjem zatvoru), takav bi zaključak bio strahovit udarac za prestiž monarhije, tako da je on odbačen u startu.
Bhumibol je postao novim kraljem, ali se ubrzo vratio u Švicarsku. Iako se zanimao za prirodne znanosti i tehniku (inače je i danas zagriženi amaterski fotograf) odlučio je upisati političke znanosti i pravo, kako bi se pripremio za državničke obaveze. Za to vrijeme Tajlandom je kao regent vladao njegov stric Rangsit, koji je odobrio vojni udar 1947. te potpisao novi ustav 1949., kojim su kralju vraćene neke ovlasti kojih se morao odreći prvim ustavom iz 1932. Bhumibol je, boraveći u Švicarskoj, često posjećivao Pariz, te je tamo upoznao kćer tajlandskoga veleposlanika u Francuskoj, Sirikit Kitijakaru, 5 godina mlađu od njega. 4. listopada 1948. kralj je doživio prometnu nesreću čačićevskog tipa, kada se svojim automobilom zabio u stražnji dio kamiona na cesti između Lausanne i Ženeve. No on je u tom sudaru izvukao deblji kraj, budući da je ozlijedio leđa i trajno izgubio vid na desnom oku (danas ima stakleno oko). Dok je ležao u bolnici posjećivala ga je Sirikit, koju je njegova majka nagovorila da se preseli u Lausanne, kako bi ju Bhumibol mogao bolje upoznati. Par se zaručio u ljeto 1949., a vjenčali su se 28. lipnja 1950., tjedan dana prije njegove službene krunidbe. Imaju četvero djece. Najstarija je princeza Ubolratana Radžakanja, koja se udala za pučanina i američkog državljanina, te se odrekla titule kraljevskog visočanstva. U međuvremenu se i rastala. Maha Vadžiralongkorn jedini je sin i aktualni prestolonasljednik, iza sebe ima tri braka. Na njega ću se još vratiti. Princeza Maha Čakri Sirindkorn nije udana, a najmlađa je princeza Čulabhorn Valailak, također rastavljena. Dakle, dok su roditelji već dogurali do 65. godišnjice braka, djeci baš ne ide.
Kada mu je 1956. umrla baka, Bhumibol se zaredio na 15 dana (uobičajena praksa za budističke muškarce u Tajlandu prilikom smrti starijeg člana obitelji – većina Tajlanđana provela je barem jedno razdoblje života u redovništvu u watu), a za to je vrijeme državom vladala Sirikit. Iako je njegova uloga bila prvenstveno ceremonijalna, za vrijeme vojne hunte maršala Sarita Dhanaradžate kralju su vraćene mnoge ovlasti iz doba prije ustavne revolucije 1932., kao i tadašnji običaji. Tako je opet uvedena obaveza padanja ničice pred kraljem tijekom audijencija, kraljev rođendan je postao nacionalni praznik i sl. No kralj se rijetko uplitao u politiku – značajan izuzetak je kriza iz 1992., kada su sukobi dviju suprotstavljenih vojnih frakcija umalo doveli do građanskog rata. Kralj je tada vođe obiju frakcija pozvao u audijenciju te ih natjerao na miran prekid sukoba. 2003. odao je priznanje Šinavatrinom Ratu protiv droge, smatrajući ga dobrom idejom. Njegova uloga u krizama 2006. i 2008. nije sasvim jasna, kao što nije posve jasan ni njegov odnos sa Šinavatrom. Narod kralja duboko štuje i smatra ga dobroćudnim i apolitičnim, no Paul Handley u biografiji (naravno zabranjenoj u Tajlandu) pod imenom Kralj se nikada ne smije iznosi jednu drugu kraljevu stranu, onu nemilosrdnog autokrata koji je zakulisno itekako upleten u politiku. Kralj je inače 2005. pozvao na ukidanje zakona lčse majesté, tvrdeći da nije u redu da je izuzet od kritike i da bi trebao biti jednako prosuđivan kao i drugi. Ta je inicijativa stvarno dovela do otvorenih kritika na njegov račun, nakon čega su uslijedila nova uhićenja i suđenja radi povrede zakona (malo me to podsjeća na Maovu kampanju „Neka cvjeta stotinu cvjetova“, kada je takva kampanja samo bila mamac da se izdvoje i kazne neprijatelji vlasti – no za razliku od Maa, ovdje su uhićenja provođena zbog pravnog sustava koji se pravio većim katolikom od pape).
Privatno, Bhumibol se bavi fotografijom, slikanjem, pisanjem i sviranjem (svira džez-saksofon, a ponešto i sklada). U mladosti se bavio i jedrenjem, nastupivši čak i na Jugoistočnoazijskim igrama. Također se bavio brodogradnjom i tehničkim izumima (ima čak i nekoliko registriranih patenata). Zdravlje ga zadnjih godina baš ne služi i rijetko se pojavljuje u javnosti. Trebao bi ga naslijediti jedini sin, no on baš nije najprikladnija osoba za takav položaj. No o njemu u nekom od idućih nastavaka…