Budući da sam veći dio jutra posvetio pisanju, na kolodvor sam krenuo oko 11 sati. Jednodnevni izlet u Ajutthaju tako se pomalo pretvarao u poludnevni izlet, iako mi je Ting svojedobno rekla da bih si trebao uzeti dva dana za razgledati ju u miru. No mislim da se ovdje mogu složiti sa Scottom, Australcem iz Esfahana – nakon Angkora postao sam pomalo razmažen i hramovi bi morali biti doista spektakularni da zadrže moju pažnju dva dana. Po slikama mi nisu izgledali takvi. Uostalom, ako unajmim bicikl time ću uvelike skratiti vrijeme. Samo da bude sreće s vremenom. Najavljivali su kišu popodne, a i jutro je bilo oblačno…
Na kolodvoru kupujem kartu za treći razred do Ajutthaje. Cijena je kikirikičnih 15 bahta. 3 kn za 2 sata vožnje! U Hrvatskoj ćete kartu od zagrebačkog Glavnog kolodvora do Maksimira platiti dva ili čak tri puta više od toga. Inače, tajlandski treći razred podsjeća na naš drugi razred – tvrde klupe presvučene skajem, nema klime (osim par ventilatora na stropu), a prozori se mogu otvoriti do kraja (zapravo ni nemaju stakla, nego samo neke metalne šalaporke koje se po potrebi zatvore). Kroz vagon stalno prolaze prodavači osvježavajućih pića, voća, obroka od riže… Tajlandska je željeznička mreža poprilično razgranata, kolodvor u Bangkoku je vrlo impresivna zgrada, a i vlak vozi dosta brzo s obzirom na metarski kolosijek, jedino često staje. Mreža nije elektrificirana. Inače, pruga Bangkok – Ajutthaja bila je prva izgrađena pruga u zemlji, još 1892. Zanimljivo je da je kolosijek isprva bio standardne širine (1435 mm), a potom je prebačen na metarski. Ukupna duljina mreže je 4043 km, povezana je s Malezijom i Laosom (doduše, samo most preko Mekonga u Vientiane – Kinezi sada grade prugu kroz Laos koja bi se mogla povezati s Tajlandom). Veza s Kambodžom postoji, ali vlakovi ne prometuju, dok je čuvena Burmanska pruga (Pruga smrti) danas ukinuta, osim dionice do Nam Toka.
U Ajutthaju stižem oko pola 2. Grad se danas službeno zove Phra Nakhon Si Ajutthaja, pri čemu su phra (kmerski preah) i si (sanskrtski šri) honorifične titule, a nakhon znači jednostavno „grad“ (skr. nagar). Ajutthaja (Ajodhja) je inače ime Raminog rodnog grada u Indiji, a prevodi se otprilike kao „nepokoriva“. Danas ima oko 55 000 stanovnika, a početkom 18. st. brojao ih je oko milijun. Smještena je na poprilično velikom otoku oko kojega kruže rukavci Čao Phraje i još nekoliko manjih rječica. Grad je 1350. osnovao kralj U Thong, bježeći pred epidemijom boginja iz obližnjeg Lop Burija, te ga proglasio prijestolnicom čitavog Sijama. U 16. i 17. st. bio je to jedan od najvećih gradova svijeta, a mnogi su njegovu slavu i raskoš uspoređivali s Parizom Luja XIV., koji je imao čvrste veze s kraljem Naraijem. Trgovci iz Europe i Azije obitavali su u gradu, gradeći čak i svoje posebne četvrti, čiji su tragovi ponekad još vidljivi (recimo, nizozemska ili portugalska četvrt). Unatoč prosperitetu, Ajutthajsko kraljevstvo je vodilo teške borbe s Burmancima koji su u nekoliko navrata napadali i zauzimali grad, pa potom bivali iz njega potisnuti, sve dok 1767. nije došlo do konačnog razaranja grada i seobe prijestolnice u Thon Buri. Burmansko osvajanje je ostavilo pustoš, budući da je grad spaljen, a pritom su stradale knjižnice i arhivi, mnogi su zlatni kipovi pretopljeni, slike uništene… Burmanci su gradom vladali svega nekoliko mjeseci, jer su se bili prisiljeni povući zbog napada Kineza na njihovu prijestolnicu. Novi grad izgrađen je malo istočnije od ruševnih palača i hramova, iako je danas svojim širenjem opet zahvatio i to područje. One zgrade koje su preživjele burmansko razaranje kasnije su nestale zahvaljujući odredbi kralja Rame I. da se njihove cigle upotrijebe u izgradnji Rattanakosina, tj. Bangkoka. Preživjeli su jedino hramovi, a i oni u poprilično oštećenom izdanju, s brojnim naherenim stupama koje ponekad izgledaju kao da prkose zakonima fizike. Ostaci povijesne Ajutthaje danas su na listi svjetske baštine UNESCO-a.
Od kolodvora imam 20-ak minuta hoda preko modernog pješačkog mosta do ulice gdje se nalaze turističke agencije koje iznajmljuju bicikle za 40 bahta po danu. Pošteno je upeklo, dok unajmljujem bicikl jedna cura koja je sa svojim dečkom došla unajmiti motocikl snebiva se nad mojom izdržljivošću da po toj pripeci pedaliram uokolo. Srećom, vrijeme će se kasnije opet vratiti oblačnom, čak će i padati kiša, ali ne prejako. Ovaj puta imam priliku odabrati koji ću bicikl uzeti, pa se odlučujem za jedan s dovoljno visokim sjedalom koji čak ima i mjenjač, a i nije u pretjerano rasklimanom stanju, iako ću kasnije doznati da mu guma nije najpunija. Krećem na zapad, gdje se nalazi kompleks stare Ajutthaje. Prvi u redu obilaska je wat Mahathat (Hram velikih ostataka), gdje se nalazi najfotografiraniji motiv Ajutthaje – kamena glava Buddhina kipa zapela je među korijenjem stabla smokve daviteljice. Inače, čest je slučaj da su kod kipova glave otkinute i razbacane uokolo ili jednostavno nestale. To očito nije bila posljedica pukog vremenskog utjecaja, već je to izgleda rađeno namjerno. Zašto, nije mi jasno – ako su to radili Burmanci, oni su također budisti, prema tome uništavanje Buddhinih kipova i za njih je svetogrđe. Zanimljivo je da je za razliku od Angkora ovdje glavni građevni materijal cigla, čak i za hramove – tek su glavne pagode u hramovima sagrađene od kamena. Primjećuje se utjecaj kmerskog stila kod glavnih pagoda, dok su manje stupe građene u šrilančanskom zvonolikom stilu. Nema tragova modernijeg stila s repovima nagâ na rubovima krovićâ.
Odmah sjeverno, s druge strane glavne ceste, nalazi se wat Burana, u čiju je glavnu pagodu (prang) moguće i ući, naravno po uskim i strmim stepenicama. Unutra nema bogznašto za vidjeti, freske koje su prekrivale zidove odavno su izblijedjele, kipovi su odneseni ili uništeni… Dok se spuštam niz stepenice, ponovno sam „lady“. Srećom su ovdje barem ugradili rukohvate… Ulaz u hramove koji su ruševine se inače naplaćuje, dok je u one koji su i danas u funkciji besplatan. Ali naravno da se preporuča donacija. U mnogima od tih hramova imate više škrabica za donacije, a na svakoj piše za što je točno – za izobrazbu redovnika, za gradnju bolnice za ostarjele redovnike, za obnovu nekog olinjalog Buddhina kipa… Sve vrlo transparentno, barem dok vi ubacujete, ne znam presipavaju li kasnije amo-tamo.
Vozim dalje na zapad prolazeći i pored jednoga slona za jahanje. Mnogima je to fora, jahanje slona, baš su slatki, buci-buci…ali sâm postupak izgradnje slonova karaktera za postajanje radnom snagom – odnosno, bolje rečeno, razgradnje – izuzetno je mučan proces. Osoba koja upravlja slonom, njegov čovjek, da tako kažem, naziva se mahout, te on i slon praktički imaju cjeloživotni odnos. Mahout se još kao dječak zbližava sa slonićem te njih dvojca odrastaju zajedno. Slon je naravno divlja životinja i ima svoju ćud, koju mahout mora slomiti i pretvoriti ga u pitomi primjerak stoke. To uključuje mnogo fizičkog kažnjavanja, udaranja, vezivanja, izgladnjivanja…sve dok se moćna životinja ne pretvori u puku ljušturu bez vlastite volje, spremnu slijepo slijediti mahoutove naredbe. I to se točno vidi na slonovima – izgledaju umorno, bezvoljno, satrto. Spremni su satima prebacivati trupce, podnositi ljude koji im skaču po glavi ili leđima (mahout im doslovno sjedi na glavi prilikom jahanja)… Posljednjih godina osnovano je po Tajlandu nekoliko utočišta za slonove, u kojima se ove divne dobroćudne i moćne životinje pokušava osloboditi muke eksploatacije, naravno i to uz pomoć osviještenih mahouta – ali u ovdašnjoj kulturi slon je ono što je na Zapadu kamion, prijevozno sredstvo i dizalica, a ne živo biće s vlastitim željama i potrebama.
Svetište Phra Mongkhon Bophit u sebi sadrži 17 metara visoku brončanu skulpturu Buddhe. I ta je prošla svašta kroz povijest, do pedesetih godina zgrada svetišta je bila ruševina usred koje je stajao kip, izložen atmosferilijama, a onda je obnovljena. Začudo, kip je preživio Burmance, stradala je samo zgrada. Vjerojatno su bili prekratko u gradu da bi stigli poduzeti opsežnu radnju topljenja takve gromade. Vjernici, ali posebno turisti, ovdje imaju svojevrstan ritual proricanja, sličan kineskim kolačićima sreće. Dobijete plastičnu čašu s obrojčanim štapićima, otprilike duljine onih za mikado. Tresući čašu trebate postići da jedan od njih ispadne (samo jedan, ako ih je više postupak treba ponoviti). Kada ispadne, uzmete ga i odnesete tamo nekom službeniku koji vam na temelju broja na štapiću dadne odgovarajuću poruku koja bi trebala imati veze s vašom budućnošću.
Pored Phra Mongkhon Bophita nalazi se najveći i najveličanstveniji hram u Ajutthaji, wat Phra Si Sanphet (Sveti veličanstveni sveznajući), koji je poslužio i kao model za izgradnju wata Phra Kaeo u Bangkoku. U njemu se nekoć nalazila 64-tonska 16-metarska skulptura Buddhe, izrađena od bronce, ali prekrivena s oko 343 kg zlata. NJU su Burmanci istopili. Hram je inače bio privatni hram kraljevske obitelji i zato je vjerojatno najviše stradao u invaziji. Pedesetih godina obnovljena su tri središnja čedija (stupe), koji poput jarbola definiraju središnju liniju hrama. Oni su jedine građevine u cijelom hramu sagrađene od kamena. Odmah uz wat Phra Si Sanphet nalazila se kraljevska palača, koja je danas puki park s ponekom hrpicom cigala. Ostatak je u zidovima Rattaakosina. Zanimljivo je kako danas na svim arheološkim nalazištima u Ajutthaji nalazite jasna upozorenja kako se ne smiju pomicati i premještati cigle, čak ni radi fotografiranja.
Naoblačilo se, a i vrijeme me tjera dalje. Želim još vidjeti nadrealni wat Tha Ka Rong, koji izgleda kao križanac budističkog hrama, Disneylanda i prodavaonice jeftinog kineskog kiča. Uokolo hrama nalaze se neobične plastične figure žena, djece, kostura (!) koji svi rade wai (tradicionalni tajlandski pozdrav, koji se izvodi dlanova sklopljenih u ravnini prsiju, uz mali naklon, slično onomu kako to rade Japanci – i da, Tajlanđani to prakticiraju u svakodnevnom životu), a koji, ako neko vrijeme stojite pred njima, počnu emitirati neku snimljenu poruku. Tu su i voštane figure budističkih redovnika, zbirka Buddhinih kipova iz susjednih zemalja, kipovi pataka, slonova, bivola… Dalí bi bio oduševljen.
I tu otprilike završava moj obilazak Ajutthaje. Ima naravno još watova, mogla bi se ispuniti i ona Tingina dva dana, ali većina ih je poprilično arhitektonski slična, tako da je moj interes za njih zadovoljen. Sada treba otpedalirati natrag do agencije, oluja je na pomolu, već se i mrači, bit će to trka s vremenom… Trebalo mi je kojih 45 minuta da dođem do agencije da bih shvatio da je ona zatvorena. Zavezao sam bicikl lancem za ostale parkirane bicikle pred uredom, a potom ključ od lokota ubacio kroz jedan otvor na rolou kojim je prekriven izlog preko noći. Valjda će ga naći ujutro. Ovaj puta nisam pješačio preko mosta, nego sam se do željezničke stanice prevezao brodićem koji za 5 bahta vozi neumorno tijekom cijeloga dana, poput profesora Baltazara kada misli i misli i misli. Vlakovi iz Ajutthaje za Bangkok i obratno voze svakih pola sata, tako da nisam morao previše čekati, iako se u međuvremenu spustio pravi pljusak. Inače, žao mi je jedino da nisam još vidio Bang Pa In, kraljevsku palaču udaljenu kojih 10-ak km od Ajutthaje, koja je inače obnovljena u 19. st. za vrijeme kralja Rame V. Na području palače nalazi se i spomenik kraljici Sunandhi Kumariratani, jednoj od žena Rame V., koja se zajedno sa svojom kćeri utopila u Čao Phraji nakon što se prevrnuo čamac kojim su putovale, a nisu znale plivati. Iako se uokolo nalazilo mnoštvo ljudi, oni nisu smjeli ništa učiniti, budući da je u to vrijeme diranje kraljevske osobe značilo smrtnu kaznu, a na to je ljude eksplicitno upozorio jedan od dvorjana na drugom čamcu. Kada je kralj doznao za cijelu priču, dao je legalističkog dvorjanina baciti u zatvor, a apsurdni je zakon ukinut.
Iako sam u Bangkok stigao oko pola 9 navečer, začudilo me koliko je grad u to doba već miran. Osim u Kineskoj četvrti, kamo odlazim na večeru, i to u onaj restoran gdje sam bio s Ting i Samom. Ona patka je bila izvrsna. Usto uzimam još i kamenice s pečenim jajima, i zapravo mi je to jedini pošteni obrok danas, izuzev doručka, za koji sam također imao rižu s mesom. Treniram za indonezijski nasi goreng…
Kada izađem iz restorana već je skoro 10, grad je sada još pustiji, pješaka vrlo malo, povremeno mi put pretrči pokoji štakor, a ima i dosta beskućnika koji spavaju uz pločnike, u uvučenim nišama zgrada… Jedna dobra stvar prilikom bivanja beskućnikom u ovim zemljama jest da vam barem nikad nije hladno. I to je otprilike sve. Eto, u socijalističkom Vijetnamu nisam vidio nijednog beskućnika, ovdje ih je sve puno.
Moja šesta noć u Bangkoku. Bit će još jedna, po povratku iz Kančanaburija. Ova promjena plana puta pogurnula je Bangkok na drugo mjesto u duljini boravka. Neka, svidio mi se grad, možda je čak iza Istanbula i Hanoija na trećem mjestu top liste zasada…
Post je objavljen 23.09.2015. u 07:27 sati.