Povratak kući

Kančanaburi sam prva tri dana koje sam proveo u njemu uglavnom viđao noću. Stoga sam se zadnje jutro odlučio za malo detaljniju šetnju ovim nevelikim, ali razvučenim gradom. Atrakcija nema previše, muzej posvećen Pruzi smrti odlučio sam preskočiti budući da sam već na Hellfire Passu čuo i doznao većinu važnoga, ovdje bih tek možda mogao vidjeti koju fotografiju više, pokoji ostatak sa same pruge ili nešto slično. A i želio sam vidjeti štogod pravog Kančanaburija, onoga koji nema veze s Drugim svjetskim ratom. Iako Kančanaburi nije bio osobito značajno mjesto, svejedno je već u ranom 20. st. imao urbane elemente, čak i nekoliko hotela, budući da je okolna priroda privlačila izletnike. Danas se tragovi te nekadašnje gradske jezgre vide u Ulici baštine ili Pješačkoj ulici – koja međutim nije baš naklonjena pješacima, jer je uska i dvosmjerna. No duž ulice postavljeno je nekih 20-ak ploča koje ukazuju na pojedine značajne zgrade, uglavnom kuće dobrostojećih Kančanaburaca, te na njihov arhitektonski stil, koji odražava različite utjecaje u Tajlandu: sino-vijetnamski, indijski… Zastajem u jednoj kavani, smještenoj u jednoj od takvih kuća, koja je danas još uvijek u vlasništvu iste obitelji. Za susjedni stol dolazi nekoliko stranaca, iz razgovora zaključujem da su Australci, a da jedan od njih živi u Tajlandu, kamo je došao tražeći nešto o sudbini svoga oca koji je također gradio Prugu smrti (nisam doduše razumio je li ovdje i umro ili je preživio, samo je rekao da mu se majka kasnije preudala, tako da implicira da se nije vratio). Da, ljudi (i to prvenstveno muškarci) se često zaljube u Tajland i nastane se ovdje. Troškovi života su niži, klima je toplija (ne bih rekao nužno ni „blaža“, ni „ugodnija“), a još ako nađu i neku Tajlanđanku na obostrano zadovoljstvo… Moja razmišljanja o trajnom životu ovdje ste već čuli, iako mi se Bangkok sviđa. No svojedobno sam rekao kako ni unatoč tomu što volim Istanbul ne bih ondje mogao trajno živjeti, pa to ne bi bio slučaj vjerojatno ni s Bangkokom.
Nakon Pješačke ulice opet sam u svakodnevnom dijelu Kančanaburija: nekoliko watova, prodavaonice, prčvarnice sa stolovima na pločniku… I ipak još jedna stvar vezana uz rat – Kančanabursko vojno groblje, smješteno gotovo u samom središtu grada, prostrana ledina uredno podšišane trave na kojoj je pokopano nešto manje od 7000 vojnika, Britanaca, Australaca i Nizozemaca. Amerikanci su preneseni u SAD, a azijski su radnici pokopani na drugom groblju, ako su ih uopće pokapali. Budući da je dio tijelâ spaljen (obično oni koji su umrli od kolere i drugih zaraznih bolesti koje su mogle biti opasne i nakon smrti, bilo je 300-tinjak takvih slučajeva), njihov je pepeo stavljen u dvije zajedničke grobnice. Vojnici iz Indije pokopani su na muslimanskim grobljima (riječ je naravno o Britanskoj Indiji, mnogi od njih danas bi bili Pakistanci). Inače, nisu svi vojnici ovdje pokopani poginuli prilikom izgradnje Pruge smrti, neki su poginuli na drugim mjestima u Tajlandu, čak tamo bili i pokopani, a onda su njihova tijela, kada je ovo groblje otvoreno u veljači 1956., prenesena u Kančanaburi.
Vraćam se po stvari u sobu, do Bangkoka sam ovaj puta odlučio ići autobusom, trebalo bi biti brže (iako je također trebalo preko 3 sata), a budući da autobusi iz Kančanaburija stižu na južni terminal smješten daleko na zapadu Thonburija dobro će mi doći ta informacija za sutradan, kada bih s istog mjesta trebao poći za Phečaburi. Razlog zašto se put toliko oduljio bilo je polazno vrijeme. Naime, autobus po voznom redu polazi u 12.20, i on to doista i čini – s kolodvora. No zatim još pola sata stoji pred uredom agencije u obližnjoj ulici, nastojeći popuniti još mjesta. Kako mu ni nakon pola sata to nije uspjelo, a već ga je vjerojatno krenuo pritiskati idući autobus po voznom redu, napokon smo krenuli. I išlo je relativno glatko do Bangkoka, gdje smo uspjeli upasti u redovitu prometnu gužvu iako je bila subota popodne. Napokon stižemo i na terminal, otamo imam autobus broj 511 do Spomenika demokraciji za 15 bahta (taksi bi mi oteo debelo preko 100). Rezervirao sam još jednu noć u onom istom hostelu u kojem sam proveo 2 zadnje noći u Bangkoku, čak sam dobio i istu sobu, jedino ne isti krevet. Tako sam naposljetku u Bangkoku proveo 7 noći u razdoblju od 10 dana, koristeći ga kao bazu za 3 izleta…zbližio sam se nekako s ovim gradom, doživljavam ga kao mini dom u ovom dijelu svijeta. Još ako ću na povratku letjeti preko bangkoškog aerodroma (iako tada neću moći u grad, jer bi mi za to trebala viza, a nema smisla vaditi vizu za svega nekoliko sati boravka)…
Odlazim do grada, jer moram obići još jednu važnu stvar. Pritom ću iskoristiti priliku da se posljednji, peti put provezem gradskim brzim brodom po Saen Saebu, naravno do trga Siam, gdje ću večerati u MBK-u. Ovaj put idem opet na najgornji kat, ne u međunarodni food court, te uzimam redom: juhu od ribljih kuglica, rezance s wontonom od škampa i mesom rakova, šejk od limete i meda, mooncake (to su oni kineski kolačići koje sam jeo u Lanzhouu, mogu biti punjeni raznim slatkim i slanim nadjevima) s ljubičastim jamom, tarom i kremom od jaja, ljepljivu rižu s durianom i sodu od limete. Čuo sam naime komentare da sam smršavio, pa u Tajlandu to malo nadoknađujem. :D
E sad konačno ono po što sam i išao u grad – hram Eravan. Hram koji je pred mjesec i pol dospio u medije zbog bombaškog napada u kojem je ubijeno 27 ljudi, a ranjeno preko 120. Dan nakon toga napada pronađena je i bomba na jednom od pristaništa gradskih brodova na Čao Phraji. No do danas se ne zna tko je odgovoran, a postoje čak i neke teorije da je napad povezan s unutrašnjim političkim obračunima. A kako se nasuprot hramu nalazi sjedište tajlandske Kraljevske policije, ima tu svačega. Inače, sâm hram zapravo i nije hram, već svetište u dvorištu. Naime, kada se pedesetih godina gradio susjedni hotel Eravan izgradnja je bila obilježena različitim nesrećama, pogibijama radnika, kašnjenjima radova, gubitkom tovara talijanskog mramora za izgradnju i slično – a sve zato što je kamen temeljac položen na numerološki krivi datum. Budući da je hotel nazvan po već spomenutom troglavom bijelom slonu iz hinduističke mitologije, netko je predložio kako bi za umilostiviti božanske sile Eravan trebao dobiti svoga jahača – Brahmu. Rečeno-učinjeno, ubrzo je napravljeno malo svetište sa zlatnim Brahminim kipom, te su otada prestale sve nevolje, a hotel je dovršen po planovima. Svetište je postalo omiljeno među Bangkožanima i posjetiteljima grada (unatoč tomu što su Tajlanđani pobožni budisti, elementi hinduizma su svejedno jaki u njihovoj kulturi i sasvim je uobičajeno da se mole i hinduističkim bogovima – uostalom, pa mole se i Buddhi, koji nije bog), a u sklopu svetišta nalazi se i mala pozornica na kojoj nastupa ansambl plesačica ako neki od vjernika uplati ples za Brahmu. Inače bombaški napad u kolovozu nije jedini incident koji se dogodio u svetištu – 2006. jedan je mladić, kako će se kasnije ispostaviti psihički bolesnik, nasrnuo čekićem na Brahmin kip i razbio ga, nakon čega ga je okolo okupljena masa ljudi ščepala i pretukla do smrti. Instant karma, što bi se reklo. Kip je bio nepopravljiv, stoga su morali izraditi novi, koji je postavljen 2 mjeseca kasnije. Iako su svi osuđivali vandalizam, jednaku je osudu doživio i linč nesretnog vandala. Kako su prilikom obdukcije na tijelu vandala nađene tetovaže na arapskom postojala je i teorija o vjerskim motivima napada, ali na kraju je žrtvin otac objasnio da se njegov sin liječio od umobola.
Sada se treba vratiti u hostel, oprati šareno rublje (kod njega nije toliki problem ako ostanu mrlje) i onda još popiti jednu oproštajnu pivu na ulici Khao San, za pozdrav s Krung Thepom. Naravno, povratak ću iskoristiti za jedno esencijalno bangkoško iskustvo – vožnju tuk tukom. Moram jednom probati, makar je financijski neisplativo. Pitam nekoliko vozača koji stoje u prometnoj gužvi, jedan traži 150, drugi 200…sulude cijene. Taksi bi me koštao nekih 70-ak bahta od Eravana do Spomenika demokraciji. Dolazim pješke već do MBK-a. Tu pitam vozače koji stoje ispred ulaza u centar. „How much to Democracy Monument?“ „How much you offer?“ (prebacuju mi lopticu) „70 baht.“ Oni odmahuju glavom, to im je premalo. Čuj stari, taksi je 50, i meni se više isplati ići na taksi, činim ti uslugu. No iz njihove perspektive to nije usluga, jer će naići neki budalasti farang koji će pristati na koju god cijenu ovaj lupi. (Digresija – riječ farang jest naziv kojim se u Tajlandu oslovljavaju bijelci. Iako postoji pučka etimologija među anglofonima da je to od foreigner, nije – već iz perzijskoga fereng, što znači Franak, a što je na Bliskom istoku u srednjem vijeku bio naziv za sve Europljane. Ujedno je od tog naziva izveden i naziv rase Ferengija u Zvjezdanim stazama.)
Produžujem dalje, pitajući još nekoliko vozača, ali ti više ne znaju što je Democracy Monument. Napokon nalazim jednoga, pokazujem mu u svom vodiču natpis rečenog spomenika na tajskom, on kima glavom, pita me opet koliko nudim, 70, on veli 80. Ajde, pregrmit ću to, to je 16 kn. Tuk tuk jest jedan od neprikosnovenih simbola Bangkoka – u stvari, toliko su upečatljivi da ljudi često tim imenom (inače običnom onomatopejom zvuka dvotaktnog motora) zovu motorne rikše i drugdje po svijetu. Bangkoški tuk tukovi su inače veći i prostraniji od motornih rikša u Pakistanu, npr., komotno mogu smjestiti i troje ljudi na zadnju klupu, s mnogo više mjesta za noge. Njihov karakteristični brenčeći zvuk neizostavna je zvučna kulisa bangkoškog prometa, a danas ih lokalci gotovo uopće ne koriste, jer je vožnja cjenovno prilagođena turistima. Iako manjih dimenzija od običnog automobila, ni tuk tukovi nisu imuni na zloglasne prometne gužve, premda će vozači biti spremni na kojekakve egzibicije kako bi barem malo brže stigli na odredište. Često osim zvučnog efekta tuk tuk ima i svjetlosne efekte – urešen je kojekakvim neonskim lampama, bilo u kabini, bilo odozdo. Vožnja u tuk tuku ima svoju prednost utoliko što imate prirodni air condition – vjetar u kosi – ali istovremeno i udišete ispušne plinove okolnih vozila. Za razliku od toga, taksiji su klimatizirani i većinom jeftiniji (tuk tuk nema taksimetar i zato samo netko iskusan može procijeniti fer cijenu vožnje – a takve vozači tuk tuka ne žele primiti u vozilo), pa ako vam nije do turističkog doživljaja i pazite na novac, idite taksijem ili čak autobusom (ali birajte linije s klimatiziranim vozilima).
Moj vozač, koji je neki veseljak pomalo hašišarskog tipa, me ostavlja kod Spomenika demokraciji, ja odlazim u hostel prebaciti slike i u međuvremenu oprati rublje. Iskoristit ću priliku da operem narančaste i crvene majice, koje nisam prao još od Irana. Na jednoj čak primjećujem tragove plijesni. Neće to biti dobro… Naposljetku, sada kada znam da je voda hladna, oprat ću i kapu. Naravno da će i dalje biti prljava, ali će barem izvući znoj. Stavljam deterdženta koliko stane u spremnik, namještam program, 49 minuta… Rezultate znate, iako su mrlje od plijesni uklonjene, otpalo je čak i blato s čarapa…neke koristi ipak ima. Kapa je i dalje ista. Koliko sam doznao, hladnom vodom peru čak i u Australiji. Nije vrag da više do Zagreba neću naći poštenu perilicu za rublje?
Navečer ću se još odšetati do ulice Khao San, popiti jedan Hoegaarden i jedan Asahi (taj je Japanac), još nešto čalabrcnuti u Burger Kingu i potom lagano natrag. Razmišljam kako stavljanjem težišta boravka u Tajlandu na Bangkok (i par turističkih odredišta uokolo) zapravo nisam stekao pravi dojam o Tajlandu. Želio bih vidjeti i malo tajlandskiji Tajland, mjesta izvan turističkih ruta, iako je to u zemlji koja je toliko iskomercijalizirana teško pronaći, morao bih ići npr. u Isan, ili na krajnji jug, uz granicu s Malezijom, gdje pak nije sigurno zbog separatizma… Možda i Phečaburi, u koji idem sutra, bude nešto slično tomu. Da, manje turistička mjesta obično povlače i nedostatak znanja engleskoga (sjetimo se Quang Ngaija), ali nakon mjesec i pol Kine jedan ili dva takva dana u Tajlandu bit će mi dječja igra. U Maleziji i Singapuru ne bi trebalo biti problema s engleskim, do Indonezije ću već valjda prikupiti dovoljno malajskoga da mogu razumjeti i indonezijski… Dok hodam prema hostelu, neki tip ispred mene me pita može li hodati uz mene, strah ga je, budući da su ga navodno neka dva ladyboya pokušala opljačkati, nešto su ga nagovarali na seks, pa su ga odvukli u uličicu, pokušali mu oteti novac i mobitel… Ne znam odakle je tip, Azijat je, ali govori dobar engleski, možda iz Singapura. Čitava je situacija malo sumanuta, budući da osim nas dvojice na ulici nema gotovo nikoga osim jedne prostitutke, pa mi nije jasno čega se boji, očito ga nitko ne slijedi. Osim toga, ja mu kažem da u sljedećoj ulici skrećem, jer mi je tamo hostel i da će dalje opet morati sâm. Kaže da je u redu, sad je dobro jer je izmakao iz opasne četvrti (a i dalje je u istoj četvrti, i dalje ovdje ima ladyboyskih prostitutki, čak i ispred moga hostela). Ne znam je li tip zbunjen, isprepadan, je li htio pokupiti ženske kurve pa skužio da ima posla s kathoeyima, pokušava li on možda zapravo smuljati mene…iskustvo je prilično neobično. Kakogod, odoh ja sad na počinak, ali ne prije nego primijetim neobičnu stvar – đon lijeve natikače (one komunističke) na jednom mi se mjestu izlizao toliko da imam rupu kroz čitav potplat. Ne izgleda kao da ga je nešto probilo, više da je rupa nastala habanjem. Eto, izdržale su mjesec i pol. Doduše, to bi se moglo zakrpati, ali opet… Najbolje da u Maleziji kupim neke japanke od ratana, ako nađem svoj broj.