Bangkok svojim smještajem pomalo podsjeća na Kampot – nalazi se na rijeci, nedaleko njenoga utoka u more, ali ipak ne na moru. Jedina je razlika što je Bangkok ponešto veći od Kampota – s četrnaest milijuna stanovnika u gradskoj aglomeraciji, Bangkok je treći najveći grad jugoistočne Azije, nakon Jakarte i Manile. Poznat je i po svom ceremonijalnom imenu, koje opisuje njegove silne epitete, a koje sam ja, zahvaljujući našoj pomalo ludoj osnovnoškolskoj profesorici zemljopisa, koja je honorirala takve stvari (i to ne ocjenama, da stvari budu bolje, nego pukim prestižem), kao i nadmetanju sa svojim frendom, uspio zapamtiti u cijelosti: Krung Thep Mahanakhon Amon Bovorn Rattanakosin Mahintharajutthaja Mahadilokphop Noppharatračathani Burirom Udomračanivetmahasathan Amonphiman Avatansathit Sakkathattijavicanukamprasit. U prijevodu: Grad anđela, veliki grad besmrtnih, veličanstveni grad devet dragulja, sjedište kralja, grad kraljevskih palača, dom božjih inkarnacija, koji je podigao Višvakarman na Indrin zahtjev. Ujedno vidite da se za riječ „grad“ u tajskom jeziku koriste različite riječi, posuđenice iz palija, sanskrta, kmerskog, ali i izvorna tajska riječ. Bangkok leži na rijeci Čao Phraji 30-ak km od njena ušća u Tajlandski zaljev, a glavnina grada smještena je na lijevoj obali rijeke. Grad je nesporno središte Tajlanda, oko sto puta veći od drugog najvećeg grada u državi. Poznat po svojim veličanstvenim vjerskim i kraljevskim građevinama, ali i suvremenim poslovnim zgradama i drugim arhitektonskim čudima, kao i prometnim gužvama, Bangkok je u svojim velikim dijelovima ipak zadržao atmosferu grada srednje veličine. Ne toliko kao Istanbul, ali sasvim dovoljno da se i u centru grada možete zagubiti u uskim uličicama gdje ljudi još sjede pred vratima domova i dokono razgovaraju. Još je jedna sličnost s Istanbulom – velik broj mačaka. Iako nijedna nije sijamska, jedino se po nešto užim i gracilnijim glavama razlikuju od naših.
Bangkok su svojedobno nazivali Venecijom istoka. Razlog je mreža kanala koja presijeca stari dio grada, a koji danas više uglavnom nemaju svoju prometnu funkciju, nego više služe kao štakornjaci i otvorena kanalizacija. Izuzetak je kanal Saen Saeb, kojim i danas vozi linija gradskog broda (nešto poput vaporeta, ali je otvoren, pa više liči na one venecijanske taksije), omogućujući brzu vezu zapadne bekpekerske četvrti oko Banglamphua s modernim središtem grada oko trga Siam. Jedino morate paziti da vas prilikom zasijecanja valova ne zalije voda iz kanala – u tu svrhu na rubovima plovila se nalaze štitnici od debelog najlona. Vožnja je jeftinih 10 bahta, a kondukter, kao nekada u tramvajima, hoda po vanjskom rubu broda i skuplja novac balansirajući iznad vode. Kako ruta svako malo prolazi ispod niskih mostova, na glavi za svaki slučaj ima kacigu, kao i prsluk za spašavanje. Plovidba uključuje i besplatan smrad, a prilikom plovidbe imate priliku promatrati i na što liče kuće podignute uz kanal – sirotinjske jednokatnice s uzdužnim balkonima koje pomalo podsjećaju na nekadašnje zagrebačke radničke gradske kuće, pokoja drvena potleušica...u arhitektonskom smislu riječ je o slamu. Brod nakratko zastaje na usputnim pristaništima, izmjena putnika je brza jer se obavlja čitavom dužinom palube, a potom, za svega nekoliko sekundi, brod kreće dalje.
Ja sam se uputio do trga Siam, točnije do velikog šoping centra MBK, gdje se nalazi i Canonov servis, kao i mnoštvo prodavaonica mobilne telefonije. Doduše, promašio sam jednu stanicu (prema mojoj mapi ih je trebalo biti 4, a bile su tri) tako da sam sišao na kasnijoj. Nevjerojatan je kontrast kada se popnete iz tog smrdljivog kanala na gradsku aveniju – također smrdljivu, ali od ispušnih plinova, međutim okruženu suvremenim poslovnim zgradurinama. I ne znajući, prošao sam svega stotinjak metara od hrama Eravan, gdje je prije točno mjesec dana eksplodirala ona bomba, a potom se uputio jedan blok prema zapadu. U međuvremenu je počela kiša, ali kako moj put prolazi ispod nadvožnjaka Skytraina, on srećom dobro dođe kao zaklon. Ono što je osvježavajuće u Tajlandu jest mnogo manji broj taksističkih uleta. Tu i tamo bi se dogodio pokoji, ali najčešće vas puštaju da idete svojim putem. Bangkoški taksiji su dobro organizirani, mnogobrojni i imaju taksimetar – za razliku od tuk tuka, motornih rikša, čiji su vozači uglavnom beskrupulozni gangsteri. Naravno, katkada će se dogoditi i da vam vozač taksija ponudi cijenu bez taksimetra, no ta je cijena redovito viša od one koju biste platili na taksimetar, tako da trebate inzistirati na taksimetru. I posve izbjegavati tuk tuk, osim eventualno radi autentičnosti doživljaja (kao što sam ja tako autentičnošću pravdao svoju vožnju londonskim taksijem za 1400 kn).
Kupujem tajlandsku SIM karticu, zatim odlazim u servis. Izlažem ukratko svoja dva problema (displej i leću objektiva koju bi trebalo očistiti), ženska koja je zaprimila odlazi pitati servisera, a dijagnoza je sljedeća: leća se ne može otvoriti, tako da oko toga on ne može ništa (nije mi točno jasno pojašnjenje koje mi je dala), a za displej će pogledati što se može napraviti, pa mi javiti za 3-4 dana. Ako nemaju taj dio (koji dio? Nije ni pogledao u čemu je kvar) onda će ga morati naručiti iz Singapura, a to traje nekoliko tjedana… Već poznata priča. Čini mi se da je najbolje da ja to sve kolektivno popravim u Singapuru, tamo će valjda moći sve srediti za nekoliko dana. No ostavit ću im aparat ovdje do ponedjeljka, možda ipak postoji tračak nade da će nešto izvesti. Pored toga je velika Canonova prodavaonica, ali nemaju istaknute cijene svih uređaja. To mi još uvijek ostaje plan B, ako izgubim živce s popravcima. Angkor sam uspio poslikati, to je zasad najvažnije.
Penjem se na najviši kat, gdje se nalazi veliki food court (mislim da mi nemamo adekvatan prijevod tog izraza – znate ono u šoping centrima gdje imate više restorana koji su poput menze, naručite hranu na pultu, a onda imate zajednički prostor za sjedenje). Sistem je takav da kupite karticu na koju učitate određen iznos, te vam ona vrijedi za bilo koji od restorana, a neiskorišteni iznos vam refundiraju ako im vratite karticu. Učitavam 500 bahta, to bi trebalo biti dovoljno. Kružim uokolo, ništa mi ne izgleda atraktivno, sve dok ne ugledam štand s lastavičjim gnijezdima. Juha od lastavičjih gnijezda (iako je zapravo riječ o jednoj vrsti čiope) specijalitet je južnokineske kuhinje. Naravno, riječ je o posebnim gnijezdima, koja spomenuta ptica radi od svoje skrutnute sline. Gnijezda se kasnije režu na rezance i serviraju kao neka vrsta kaše (može se od njih raditi i onaj napitak koji sam pio u Vijetnamu). Značajno je da su ta gnijezda jako skupa – juha od lastavičjih gnijezda jedan je od najskupljih prehrambenih artikala. Ovdje imaju juhu od nekoliko različitih kvaliteta gnijezdâ, što se odražava na cijeni – ja sam uzeo onu treće kvalitete, koja košta 200 bahta. Najkvalitetnija košta 1000 bahta. 200 kn za juhu! A okus – ništa posebno. Još vam dodaju unutra neke začine, nekoliko kuhanih vodenih kestena – ali i dalje ima okus kao kaša.
Nakon toga zastajem na štandu s korejskom hranom, gdje uzimam kimči (ikoničko korejsko jelo – kiselo zelje s ljutom crvenom paprikom) serviran s prženom rižom i jajetom. Nije loše, ali je naravno ljuto. I lošije od kimčija koji sam svojedobno jeo u korejskom restoranu u Glasgowu. Čuo sam da se u međuvremenu i u Zagrebu otvorio korejski restoran, valjda neće propasti prije nego što kušam kakvi su… Za desert uzimam ljepljivu rižu s mangom. Pritom dobivam dvije vrste riže, jedna ima svijetlozelenu nijansu sladoleda od pistacije. Ne znam u čemu je caka, morat ću istražiti s čime je pomiješana…
Poslao sam poruku Ting, ona mora čekati do 3 sata, kada će podići burmansku vizu, a onda se kasnije možemo naći. Budući da je dobila vizu, već sutra leti u Mijanmar, ne da joj se biti u Bangkoku. Koliko će ostati, ne zna. Ima još 500 dolara na raspolaganju, a s obzirom da je navodni dnevni budžet u Mijanmaru oko 25 dolara, mogla bi ostati i do 3 tjedna.
Dok čekam daljnje upute odlazim u kuću Jima Thompsona, koja se nalazi u blizini. Jim Thompson bio je američki obavještajac koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata poslan po zadatku u Tajland. Nije baš vidio puno akcije, ali se zaljubio u zemlju i ostao ovdje živjeti i nakon rata. Odlučio je oživjeti tradicionalni tajlandski obrt tkanja svile, te je radio na njegovom promicanju. Smatra ga se zaslužnim za spašavanje toga obrta od potpunog nestanka. Kako je po struci bio arhitekt, a zanimala ga je tradicionalna tajska arhitektura, podigao je svoj dom u Bangkoku spojivši šest tradicionalnih kuća od tikovine, koje je dao prenijeti s različitih lokacija. Tajsku arhitekturu također karakteriziraju kuće na stupovima, gdje se glavni životni prostor nalazi na prvom katu, dok je prizemlje po potrebi šupa, kuhinja, kupaonica, garaža… Kuća je obojana u tradicionalnu tamnocrvenu boju. Tijekom godina Thompson je prikupio i mnogobrojne umjetnine, tradicionalne budističke kipove i slike, te njima uredio svoju kuću, pretvorivši je tako u umjetničku zbirku. 1967., dok je bio na izletu u Maleziji, Thompson je netragom nestao. Nikad nije razjašnjeno je li bila riječ o nesretnom slučaju (nestao je tijekom šetnje šumom) ili je likvidiran zbog svoje špijunske prošlosti. Znakovito je da je ubrzo nakon toga ubijena i njegova sestra koja je živjela u Americi i s kojom se Thompson dopisivao. Danas je njegova kuća muzej i moguće ju je obići samo organiziranom turom, a slikanje unutrašnjosti je nažalost zabranjeno.
Ubio sam oko sat vremena, pa se na kraju dogovaram s Ting u 4, opet u food courtu MBK-a. Treba malo vremena da se pronađemo (njezin smisao za orijentaciju je poprilično loš), ali na kraju je ona mene skužila prije nego ja nju. Tu je i njezin prijatelj Sam, Novozelanđanin iz Rotorue, trenutno na putu u Mongoliju, s ambicijama da se tamo trajno preseli. Sam je isto proveo nekih mjesec dana u Tajlandu, a također ga napušta sutradan. Inače je živio u Koreji, Japanu, govori korejski… Nisam uspio doznati čime se točno bavi, ali kaže da će u Mongoliji tražiti posao. Vjerojatno kao učitelj engleskoga, to je ionako posao koji najviše stranaca obavlja u ovakvim zemljama.
Prvo smo nešto popili na food courtu, a potom se nakon kojih sat i pol sjedenja uputili dalje. Njihov hostel je poprilično udaljen od mojega tako da smo se odlučili otići u Kinesku četvrt, koja nam je svima otprilike podjednako daleko. Opet smo se ukrcali na brod i vratili do početne stanice, nedaleko Spomenika demokraciji, odakle ravno na jug, pored niza hramova, cesta vodi gotovo ravno do Kineske četvrti. Zanimljivo je da me taj dio Bangkoka – nakon što se prođu hramovi – arhitekturom podsjeća ne neki talijanski grad. Mislim na obične kuće, ne na renesansne palače. Osim toga, noću izgleda prilično mirno, nema gužve na koju smo navikli u centru ili uokolo ulice Khao San. Kineska četvrt već je življa, mnoštvo stolova na pločnicima, prepunih ljudi, kako domaćih tako i stranaca, koji uživaju u specijalitetima kantonske kuhinje (većina Kineza po zemljama jugoistočne Azije potječu iz južne Kine i to se vidi po kuhinji – kad već u Kini nisam probao kantonske specijalitete, barem ću ih probati ovdje). Ting je to domaća kuhinja, tako da bi ona teoretski trebala znati preporučiti što vrijedi, ali s obzirom da, kako već rekoh, nije baš tipična Kineskinja, a nije baš da ni nešto puno jede, od nje tu nema neke koristi. Nakon dugog obilaska restorana koji svi uglavnom nude morsku hranu, ponajprije rakove, ali i peraju morskog psa, odlučili smo se za jedan koji nam je izgledao pristojnije od ostalih. U maniri Kineza, naručujemo za sve, prvo tri vrste dim suma (što su mali zalogaji koji odgovaraju bliskoistočnom mezeu ili španjolskim tapasima) – sve neke valjuške koji svi imaju isti okus – a potom hrskavo pečenu patku (bez kosti!) s izvrsnim umakom od šljive i rakovo meso s tofuom i povrćem. I tajlandsku pivu Singha.
Cijelo popodnevno-večernje druženje potrajalo je kojih 5 sati, a potom smo se pozdravili. Još jedno od tih putničkih prijateljstava koje završi kada se itinereri razdvoje, uz pitanje hoćete li se ikada opet susresti. Možda ako me put nanese u Hong Kong, to je relativno blizu Tinginog Shenzhena. Sama možda susretnem na Novom Zelandu, rekao je da ću u siječnju biti tamo – naime, trenutno ima samo turističku vizu za Mongoliju, nada se naći posao i onda dobiti dugotrajniju vizu, ali pretpostavljam da će se morati vratiti po stvari prije konačnog preseljenja.
40-ak minuta šetnje noćnim Bangkokom do hostela. Sviđa mi se ovaj grad, iako zapravo nisam puno od njega vidio danas. Sutra ću pokušati malo više obići, odlučio sam otići u Pattaju samo na jednu noć, a ne dvije, ionako tamo idem više radi doživljaja, ne zanima me ni plaža, ni prostitutke, ni transseksualci, idem tek toliko da mogu reći da sam vidio tajlandsku prijestolnicu grijeha. Bangkok ipak više zaslužuje taj jedan dan.
Post je objavljen 18.09.2015. u 05:53 sati.