Grad, vlak i šišmiši

petak , 11.09.2015.

Pola dana za razgled Battambanga, pola za okolne atrakcije. Izvedivo? Zašto ne, pogotovo ako se preko recepcije dogovorite da vas oko dva pokupi vozač remorquea. Jutro ću stoga iskoristiti za malo proširiti onu sinoćnju šetnju, uz obilni doručak.
Battambang je drugi najveći grad u Kambodži, s oko 180 000 stanovnika, iako ne izgleda da ih ima toliko. Uspavani je to gradić na zapadu zemlje, sjedište istoimene provincije koja je vodeća po proizvodnji riže u Kambodži. Iako su prvo naselje na području grada Kmeri osnovali još u 11. st., današnji je Battambang nastao kao trgovačko središte uz rijeku Sangker u 18. st. Nedugo zatim čitavo je područje anektirao Sijam, te ga proglasio provincijom Unutrašnjom Kambodžom. Iako je područjem vladala kmerska obitelj Aphaiwong, u srodstvu s kambodžanskom kraljevskom obitelju, oni su govorili tajskim. Tek je 1907., na nagovor Francuza, Sijam prepustio sjeverozapadnu Kambodžu Francuskoj Indokini. Francuzi su napravili urbanistički plan s brojnim kolonijalnim vilama, mostovima preko rijeke, a kasnije je sagrađena i željeznica kojom je grad povezan s Phnom Penhom. Razvoj grada je nastavljen u doba Sihanouka, kada je željeznička pruga produžena do tajlandske granice, sagrađen je aerodrom, sveučilište, sportski centar, muzej… A onda znate što se dogodilo. Danas je Battambang još uvijek pomalo izvan turističkog fokusa i kaska za Phnom Penhom, Siem Reapom i obalnim gradovima, što je šteta, budući da grad i okolica pružaju dovoljno zanimljivosti za provesti barem dvije noći u gradu. Inače, postoji dosta razvijena scena nevladinih organizacija koje pokušavaju pomoći djeci i mladeži iz razorenih obitelji, siročadi ili onima ogrezlim u kriminal i drogu. Jedna od takvih organizacija vodi i battambanški cirkus, jednu od glavnih atrakcija u gradu. Nažalost, njihovu sam današnju predstavu propustio, jer sam u to vrijeme razgledavao jednu drugu atrakciju.
Moja jutarnja šetnja gradom obuhvatila je odlazak do guvernerove palače u južnom dijelu grada, potom šetnju kroz kvart s nekoliko vladinih zgrada, sve do željezničke stanice, koja je zatvorena, budući da u Kambodži od 2009. više nema putničkog željezničkog prometa (teretni je 2013. obnovljen, tj. uspostavljena je željeznička veza između Phnom Penha i Sihanoukvillea). Kambodža ukupno ima samo 612 km željezničkih pruga metarskog kolosijeka (kao i u ostatku Indokine), sagrađenih u doba francuske vlasti. Kasnije je mreža samo trunula i stradavala u raznoraznim sukobima. Postoje planovi o obnovi pruge od Phnom Penha prema tajlandskoj granici, kao i izgradnji nove pruge do Ho Chi Minha i pruge sjever-jug. Investitori bi bili Kinezi, a Kambodža je ključna, budući da se na njenom području prekida željeznička mreža koja bi inače povezivala Kinu sa Singapurom (postoji doduše i alternativni pravac koji se upravo gradi, preko Laosa, ali taj pravac zaobilazi Vijetnam).
Obilazim malo uokolo kolodvora, ima tu materijala za željezničke arheologe, no kako je trava dosta visoka, ne zalazim baš u nju, ipak je ovo zemlja gdje ima raznih otrovnih zmija, između ostaloga i onih kobri koje pljuju. Stoga se držim raskrčenih puteva i snimam što se snimiti dadne. A potom odlazim na brunch, budući da sam doručak propustio. Odabir mi je jedan kafić za koji tvrde da radi najbolju kavu u Kambodži, što je i dokazano plaketama koje je barista osvojio na raznim međunarodnim i domaćim natjecanjima. Uzimam dva burrita, francuski tost s bananom i ananasom, šejk od banane i kambodžanski capuccino (ne znam u čemu je caka). Mislim da će me ta kombinacija uspjeti održati do večere. :D Nakon blagovanja nastavljam još malo izvidjeti sjeverni dio grada, gdje se nalazi i prilično veliki kompleks wata Piphetthearam. Zanimljiva je ta arhitektonska crtica u kambodžanskoj sakralnoj arhitekturi gdje, iako watovi uglavnom liče na one u Tajlandu i Laosu, postoje elementi preuzeti iz angkorskog stila gradnje (obično neka stupa u dvorištu wata), iako je Angkor bio hinduistički. Stil gradnje je posve drugačiji, masivni kamen naspram budističkim razigranim šiljastim potezima i zmijskim repovima na rogovima krovova, koji proizlaze iz toga što se za tu arhitekturu isprva koristilo samo drvo. Kao kad se uspoređuju romanika i gotika. U hostel stižem oko 1 sat, u 2 će me vozač već čekati. I doista, malo prije 2 spuštam se do recepcije, a onda dolazi i mlađi tip u remorqueu, s brit-pop frizurom. Predstavlja mi se kao David (ako nisam krivo zapamtio), a cijene današnje popodnevne vožnje bit će 15 dolara. Mogao sam to malo i spustiti, ali onda sam shvatio da sam samo 2 dolara manje platio vožnju od Tuol Slenga do Choeung Eka, koja je ipak daleko kraća od ovoga što bismo se mi danas trebali voziti.
Krećemo cestom kao da se vraćamo za Phnom Penh, u jednom času prolazimo pored crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (nije mi jasno imaju li imalo klijentele ovdje u provincijalnoj zabiti Kambodže), a potom zalazimo u predgrađa, pa na neasfaltirani put među neke kolibe, i taman kada pomislim kamo me zapravo vodi, primjećujem još neke strance koji se vraćaju, a potom dolazimo na polazište tzv. bambusnog vlaka ili norryja, kako ga zovu u Kambodži (što je iskrivljeno od engleskoga lorry, tj. kamion). Ovo „vlak“ treba shvatiti jako benevolentno, budući da je zapravo riječ o platformi od bambusa s metalnim okvirom, nasađenoj na postolja bez kočnica (jedno „postolje“ jest zapravo samo jedna osovina s dvama kotačima), a koju pokreće mali motor sličan onomu motokultivatora, koji se postavlja u otvor na stražnjoj strani platforme, te je remenom spojen s kotačima. Inače takva vrsta prijevoznog sredstva datira još iz doba ratnih sukoba u Kambodži i kasnije, budući da je svaki vlak pred sobom gurao dva takva improvizirana plato-vagona, kao osiguranje od mina. Putovanje na prvom od tih vagona bilo je besplatno, na drugom se plaćalo pola dolara. Glava je bila u torbi, ali svejedno je velik broj sirotinje birao voziti se na takvim platformama. Danas se pak vožnja na dionici dugoj 7 km (inače pravoj pruzi koja spaja Battambang i Phnom Penh, što znači da će bambusnog vlaka nestati kada jednom konačno obnove prugu – trebalo bi to biti uskoro, no već su probili rok za dvije godine) naplaćuje 10 dolara. Šklopocija juri i kojih 40 na sat, pruga je u očajnom stanju, baca na sve strane, na prugu zalutaju kokoši, krave, ljudi…no čini se da zbog niskog težišta ne može tako lako izletjeti iz tračnica, što mi je utješno. Tješim se na temelju osobnog dojma. Nadasve relevantno. U nekoliko se navrata križamo s vozilima iz suprotnog smjera. Iako mi imamo prednost, svejedno se moramo zaustaviti kako bi vozač pomogao drugom vozaču vratiti vozilo natrag na kotače i tračnice. Tih 7 km vožnje traje kojih 20-ak minuta, potom dolazimo do završne stanice gdje je smješteno nekoliko štandova sa suvenirima i osvježavajućim pićima. Ovdje ćemo pričekati kojih desetak minuta, malo i više zato što je u međuvremenu počela kiša, pa da baš ne završim mokar na povratku. Kiša ubrzo jenjava, krećemo nazad, ali sada smo mi ti koji trebaju propuštati vozila iz suprotnog smjera, a ovaj ih puta ima desetak. Neka su stvarno spojena u vlakiće, tj. dvije su platforme povezane i pokretane jednim motorom. Dok mi tako čekamo ta križanja, kiša se pojačava i postaje onaj stvarno neugodni pljusak. Fotić sam opet tutnuo u najlonsku vrećicu, ali to slabo pomaže. Skutrio sam se na platformi u fetalni položaj, kiša pada kao sumanuta, jedino u tom položaju mogu mi fotić i pederuša ostati koliko-toliko suhi. Jedna od cura na štandovima na okretištu mi je prilikom odlaska rekla da dadnem vozaču napojnicu, a sada, nakon ove vožnje u ovakvim uvjetima, to smatram sasvim u redu. Inače mi ideja napojnice vozaču za obavljanje onoga što mu je ionako posao nema nikakvog smisla – jer je to zapravo zamaskiran stav „ti si bogatiji od njega, on slabo zarađuje, pa daj mu koju kintu“, što ne podržavam, jer je to zapravo oblik prosjačenja.
Mokar kao miš ukrcavam se u remorque, brišem fotić nekakvom suhom krpom koju mi je dao vozač, nadam se da će sve dobro završiti, a onda krećemo prema jugozapadu, gdje se nalazi brdo Phnom Sampeau. Izolirano je to brdo koje se uzdiže iz okolne beskrajne ravnice, svojevrstan završetak Kardamomskih planina, a zanimljivo je po nekoliko stvari. Na vrhu se nalazi kompleks budističkih hramova (što nije moj primarni interes, vidio sam ih već dosta), Spilja smrti (spilja s otvorom na krovu kroz koji su Crveni Kmeri ubacivali svoje žrtve – obično bi ih ubili prije, udarcem u glavu, no neki bi vjerojatno i živi bili bačeni u otvor) u kojoj se nalazi zlatni kip ležećeg Buddhe i spomen-kosturnica, a u postraničnim stijenama planine su dvije spilje u kojima se gnijezde šišmiši. Moj me vozač ostavlja u podnožju (kiša je u međuvremenu prestala), odakle za još 5 dolara moram uzeti motocikl s vozačem do vrha, gdje su hramovi, a otamo će me neki klinac odvesti do Spilje smrti, pokazati mi i ukratko mi objasniti stvari koje sam ionako mogao sâm shvatiti. I to ću mu platiti pola dolara. Ne volim takva stavljanja pred gotov čin. Nije poanta u cifri, nego u dovođenju u situaciju u kojoj nemaš izbora ako ne želiš ispasti totalno bešćutni smrad. Nakon razgleda spilje sjedam opet na motor i odlazim do drugog hrama na vrhu brda, odakle se pruža spektakularan pogled na ravnicu koja se proteže u smjeru sjevera i istoka skroz do obzora. Rižina polja s razbacanim kuglicama koje predstavljaju krošnje drveća, izgleda kao pogled iz visine na neku maketu. I ovdje me traže donaciju, zadovoljit će se s jednim dolarom. Sad bi stvarno bilo dosta mužnje. Brdo inače nastanjuje nekoliko makakija koji se smucaju uokolo, a znaju i manje pažljivim turistima ukrasti kapu, hranu ili nešto slično. Inače obično jedu banane koje se ostavljaju kao prinos Buddhi. Budući da je dotični u nirvani, ne treba mu baš hrane. Doista, taj običaj prinošenja darova u hrani nije u skladu s budističkim učenjem, to je vjerojatno ostatak poganskog običaja prinošenja darova kućnim duhovima.
Uspinjem se do vrha, reda radi bacim oko na hramove, potom se spuštam u jedan kraški kotao (zapravo mi izgleda kao spilja koja se urušila), gdje se također nalazi nekoliko budističkih kipova, a zbog bujne vegetacije i pomalo mističnog ugođaja izgleda nekako prethistorijski. Skupljam vozača i vraćamo se u podnožje, pri čemu nas u tih 5 minuta opet hvata pljusak. Srećom u podnožju postoji krov, tamo su isto suvenirnice, restorani, ali može se i samo sjediti u miru. Čekam otprilike pola šest, kada će se dogoditi još jedan zanimljiv moment. Naime, spomenuo sam one dvije spilje nastanjene šišmišima. Počev negdje oko pola 6 (to naravno nema veze s vremenom nego sa sumrakom) iz spilja počinju izlijetati šišmiši. To ne bi bilo ništa neobično kad njih ne bi bilo toliko da čitava parada traje nekih 40-ak minuta. To su milijuni šišmiša. Izletjevši iz spilje, usmjeravaju se prema obližnjim selima gdje tijekom noći love kukce ili jedu voće, a onda se pred zoru vraćaju u spilje. Ljudi iz okolice paze na njih jer su im korisni, a katkada otiđu u spilju skupljati guano koji proizvode, a koji im je koristan kao gnojivo. Prizor niza crnih točkica koje kuljaju iz spilje i onda se, poput perjanice dima, raspršuju nad obližnjim poljima doista je opčinjujuć, naročito zato što je riječ o kompaktnom nizu, ne izlijeću stihijski.
Vraćamo se prema gradu, kiša i dalje pada, sumrak se već spustio i Battambang ponovno počinje izgledati onako kao i prethodne večeri. Ovako promočen otišao bih pod topli tuš kada bi bilo tople vode. No većina ovakvih objekata ima samo nekakvu mlačnu vodu, koja se eventualno zagrije u cijevima. Poslužit će. Navečer, unatoč kiši, odlučujem otići do grada, do restorana nazvanog Džaan Bai (Zdjela riže na kmerskom), još jednog restorana s kreativnom kuhinjom koji pomaže siromašnoj djeci i siročadi. Uzimam neke valjuške s patlidžanima, pečenu piletinu u umaku od limunske trave i s pirjanim vodenim špinatom, te za desert ljepljivu rižu s mangom i kokosom. Ukusno, društveno korisno i ne preskupo za trosljednu večeru – malo preko 15 dolara. Kako rekoh, spremniji sam dati 15 dolara za večeru u humanitarne svrhe, nego 1 dolar za neodređenu „donaciju“.
Ustajem vrlo rano, pa ću se truditi što prije skljokati u krevet. Bezuspješno, legao sam iza 1…