Kako sam dobio vizu i skoro ostao bez fotoaparata

Jutros sam malo dulje odspavao, ionako od onog doručka nema neke osobite koristi. Negdje oko 11, taman sam se spremao put grada, kada sam opet začuo kucanje. Sada je sigurno sobarica. Ne, i opet ženska s recepcije, ovaj put druga, traži me broj kako bi me ovi iz agencije mogli nazvati jer me nešto trebaju u vezi vize. Vidim kako mi se magli pred očima. Neće sad valjda… Ona ne zna detalje, rekla je da će moj broj proslijediti ovima u agenciji. Za nekoliko me minuta zovu iz agencije, da su zvali iz veleposlanstva i da mi trebaju postaviti nekoliko pitanja, pa bih trebao u 3 doći u veleposlanstvo. Nešto je i opet problematično s tim Surat Thanijem. Ja međutim znam da kroz razgovor mogu sve smisleno objasniti, nadam se samo da će mi dati priliku i da me neće previše gnjaviti. Nedugo nakon toga zove me cura iz servisa fotoaparata. Govori dosta tiho, engleski joj je još malo šepav, pogotovo preko telefona. Kmeri isto kao i Vijetnamci imaju problema sa suglasničkim skupovima, pa treba shvatiti da je „len“ zapravo „lens“, tj. leća, da je u restoranu „raj“ zapravo riža (rice), a ne raž (rye)… Uglavnom, koliko sam shvatio, displej se može popraviti i to bi koštalo 110 dolara, ali možda neće ni tada raditi. Ona me u biti pita želim li da ovaj to pokuša popraviti ili ne. Hm, uz ovakvu ogradu se pribojavam da displej na kraju radi par dana pa onda opet krepa. Želim stručniji popravak, ako treba pričekat ću do Bangkoka. Kažem da ću doći podići aparat, ona kaže da trenutno nije u poslovnici nego u servisu i da će ona poslati po njega, pa da onda dođem. Kada? Popodne. Kada popodne, u 3 moram biti u tajlandskom veleposlanstvu, prije ili poslije? Pa može u 3. Ne, ne može u 3, sad sam rekao da sam u veleposlanstvu! Onda kasnije. Dokad radite, do 7. Malo kasnije me zove jedna druga žena, također iz servisa, koja mi malo elaboriranije kaže u čemu je caka, otprilike je serviser rekao nešto slično onomu tipu u Dalatu – ja ga mogu pokušati popraviti ako uspijem otvoriti aparat, ako ne uspijem nećete mi ništa platiti, ako uspijem onda je to 110 dolara. Da, to mi definitivno ne zvuči kao ponuda koju ne mogu odbiti, pa samo ponavljam da sam se već dogovorio da ga popodne dođem podignuti.
Započinje skupljanje razbacanih stvari po Phnom Penhu. Budući da sada nemam pametnijeg posla, ostajem u hostelu do negdje pola dva, onda odlazim na brunch u onu pekarnicu u blizini, gdje sam ono ne skuživši slistio kolač s papirom u koji je bio umotan. Uz dobro tempirano omuhavanje uspijevam rastegnuti vrijeme do negdje 2.25, kada lagano krećem prema tajskom veleposlanstvu. Ono je smješteno na bulevaru Norodom, u južnom dijelu grada, 20-ak minuta hoda od moga hostela i 15-ak minuta od pekarnice. U susjedstvu je japansko veleposlanstvo. Prvo prolazim drugom stranom ceste kako bih sa sigurne udaljenosti skužio gdje su ulazi, i vidim jedan ulaz pored kojega već čeka nekoliko ljudi. 15 do 3 je, no dok sam prešao na idućem križanju na pravu stranu i vratio se do veleposlanstva, već su oni koji su čekali ušli. Inače, nakon dugog premišljanja ipak sam odlučio otići u kratkim hlačama, do koljena su, pa ako me puštaju u budističke hramove (jedino mi za kapu prigovaraju), onda će me valjda pustiti i u diplomatski hram. Laknulo mi je kad sam vidio da je ispred mene i jedna ženska u hlačama mnogo kraćim od mojih, ali da joj to svejedno nitko ne zamjera. Ujedno sam, zbog tajlandske antikomunističke prošlosti, odlučio ostaviti svoje komunističke natikače u hostelu i opet izvući svoje legendarne poluraspadnute Borovo sandale. Nadobudno sam uzeo i svoj ispis itinerera kao dodatni argument ako zagusti.
Prostorija u koju sam ušao isključivo je namijenjena izdavanju putovnica, izgleda kao npr. poštanski ured. I iako još nije 3, već ih izdaju. Naravno, ako imate potvrdu o predanoj putovnici, što ja nemam jer je ista kod tipa iz agencije. Ja dakle pretpostavljam da će i on doći ovamo u 3, pa ću ga pričekati. No kako je 3 prošlo, pa došlo već i 3.10, zaključujem da izgleda da ipak neće doći, a da bih ja trebao objasniti svoje prisustvo tipu na šalteru. Za kojega uopće ne znam zna li engleski, ima poprilično bezizražajno lice i ne stvara osobito ugodnu povratnu informaciju. Ukratko mu kažem da sam aplicirao preko agencije, da zato nemam potvrdu i da su mi rekli da dođem danas oko 3, da mi žele postaviti još neka pitanja. Nato mi tip pokazuje da sjednem na stolce koji se nalaze u tri reda preko puta šalterâ. Stalno dolaze ljudi s čitavim buntovima putovnica, i sve su tamnocrvene, kambodžanske. Neki predaju, drugi podižu, sve ide glatko, zato mi je pomalo čudno da oko nas stranaca rade tolike probleme. Osim mene, u čekaonici je još jedan očiti stranac – neki crnac, po fizionomiji bih rekao da je iz zapadne Afrike, odjeven u bijelo odijelo. Vjerojatno „strani investitor“. Čekamo tako kojih pola sata, crnca je pozvalo na šalter, a tada vidim kako konačno kroz vrata ulazi poznato lice (iako je to „lice“ malo teže za reći, budući da tip preko usta ima masku protiv smoga i prašine), čovjek iz agencije. Pozdravlja me, pita što je bilo, kažem da još uvijek čekam. U međuvremenu su crncu rekli da nešto nije u redu s kartom (mislim da je pokazao samo potvrde o rezervaciji, a ne i samu kartu – što sam i ja napravio, ali AirAsia ni nema klasičnu kartu, nego je potvrda o rezervaciji ujedno i karta, tj. pomoću nje dobivate ukrcajnu propusnicu), pa se on uzrujava, kaže da su mu prvo rekli da je potvrda rezervacije dovoljna, pa sad kažu da nije… Tip i njega šalje da sjedne. Onda ovaj iz agencije dolazi na šalter, preuzima neke putovnice, samo se nadam da sad neće otići. Ne, staje sa strane dok ovaj sa šaltera odlazi nekamo iza. Vraća se i maše mi da dođem na šalter, a potom mi kroz onaj otvor za dokumente (onaj „jarak“ koji prolazi ispod stakla) dodaje telefonsku slušalicu. S druge strane je glavni konzul, čovjek mi se predstavlja, perfektno govori engleski, kaže da mi želi postaviti par pitanja. Pita me kojim dobrom dolazim u Tajland, ja kažem turistički, spominjem mu svoje putovanje, da je Tajland samo dio većeg puta, da sam dosad prešao veći dio Azije… Onda mi kaže da je vidio tu dosta viza u mojoj putovnici, iransku, pakistansku…pojašnjavam mu da je to sve to s ovog putovanja, da sam u svim tim zemljama boravio turistički. Onda me pita jesam li već bio u Tajlandu. Zašto letim iz Surat Thanija. Objašnjavam mu da sam tražio neki aerodrom u južnom Tajlandu odakle ću letjeti u Maleziju, da ne bude preskupo, a Surat Thani je bio jeftiniji od Krabija… Čime se inače bavim u životu. Kada se vraćam u Hrvatsku. Sve su to razumljiva i ne previše škakljiva pitanja, gotovo kao da ispunjavam školski leksikon. Na kraju mi kaže da su im neke od tih stvari bile „red flags“ i da su me morali provjeriti. I da će mi sad odmah odobriti vizu. Doista, za koju minutu stiže viza, a tip iz agencije kaže da ju samo mora zbog procedure odnijeti u agenciju i da će mi ju kasnije donijeti u hostel. Gledam putovnicu, očekivano sam ostao bez stranice radi vize (sada sam na 6), a jednu od dviju slika su mi biseri zaklamali na stranicu suprotnu onoj s podacima. Ne znam zašto, je li im ta slika bila višak pa nisu znali kako da mi ju vrate ili su to stavili zato što na svojoj slici u putovnici baš ne ličim na trenutnog sebe, pa da se razazna – no ne sviđa mi se to klamanje stvari po putovnici, to će isto ostaviti trag na stranicama.
Tip iz agencije će me na svom motoru odbaciti i do hostela, što je iskustvo svoje vrste, budući da sada u ruci držim vrećicu s papirima itinerera i kapu, a drugom se držim za stražnji dio sjedala, od koga baš nemam puno koristi kao od oslonca. Srećom vožnja od tih nekoliko minuta protječe bez incidenata. Ostavlja me pred hostelom i kaže da će mi kasnije donijeti putovnicu na recepciju. Tada ću i platiti za vizu. Kažem mu da imam još obaveza i može li mi reći konkretnije kada će doći. Za jedan sat. I doista, za sat vremena se u hostelu pojavio jedan drugi tip iz agencije, s mojim pasošem, podmirujem račun i krećem po fotić. U međuvremenu se naoblačilo, počela je čak i neka kišica, srećom ništa ozbiljnije. Dolazim u prodavaonicu, predajem potvrdu i čekam. Treba im nekih desetak minuta da mi ga konačno donesu, a za to vrijeme ja razmatram druge aparate u ponudi. Ima dobrih i relativno jeftinih, od nekih 100-200 dolara. Ako ovaj nastavi biti ćudljiv idućih dana mislim da ću se odlučiti za neki manji, ali sa sličnom kvalitetom slike. U Siem Reapu ima prodavaonicâ aparatâ, nadam se da su i cijene možda niže od onih u Phnom Penhu (ili su naprotiv više, jer je to ipak Siem Reap)… Čak gledam i GoPro, vidio sam da ga neki koriste i kao fotoaparat, vjerujem da bi bilo zgodno imati koji autentični video s GoProa, tako da iz prve ruke iskusite promet po gradovima, dosadu taksista i razna druga iskustva koja će tek uslijediti.
Naravno da nisam nikad ozbiljno ni razmišljao o odlasku na utakmicu, a današnji događaji su definitivno doprinijeli tomu da ne odem – kartu bih morao kupiti ujutro, ili doći neposredno prije utakmice pred stadion i minglati među tapkarošima. Umjesto toga, uputio sam se u još jedan restoran s autentičnom kmerskom kuhinjom, gdje sam ovaj puta uzeo kmersku salatu od papaje i pržene žablje krake u nekom posebnom sosu s rižom. Uz salatu sam na tanjuru dobio i neko čudno povrće koje mi je ličilo na celer. Po teksturi je pak bilo sličnije jabuci, onako spužvasto-hrskavo. Ubrzo mi je vlasnik restorana (koji šeće među stolovima i razgovara s gostima) objasnio da je to stabljika tara. U prvi mah se smetem – ali čekaj, zar nije taro gomolj? – a onda mi sine da i gomolji rađaju nekakvom biljkom sa stabljikom. Vlasnik nije Kambodžanac, vidi se i po tome kako izgleda. Moja procjena bi bila da je Maležanin. I doista, u razgovoru s drugim gostom spominje da je s Bornea, što potvrđuje da bi mogao biti Maležanin ili Brunejac. Na kraju dobivam i desert – opet taro u nekakvom mliječnom sosu. Hrana nije loša, dapače – restoran je to za intimne večere, ne za bankete ili za bekpekersko obžderavanje.
Krećem prema hostelu, shvativši da je dok sam bio u restoranu vani opet bio pljusak. Koji se srećom umirio dosada. Krećem pješice prema hostelu, uz zakrčeni bulevar Sihanouk. Skrećem prema svom kvartu i tako dok hodam, događa mi se scena kakve su ovdje nažalost vrlo česte. Hodajući uz rub ceste (jer je pločnik zakrčen ili ne postoji) odjednom osjećam kako me netko gura u leđa i potom kako mi pokušava skinuti torbu za fotić, koju jasno, upravo iz ovakvih razloga, uvijek nosim tako da ju objesim oko vrata i potom ju namjestim tako da mi stoji između desne ruke i tijela. Isti tren shvaćam što se događa i instinktivno još jače prihvaćam torbu. Vidim kako onaj dio remena koji mi je bio iza leđa prelijeće preko mog lijevog ramena, a od sile povlačenja se i ja okrećem udesno. Potom mir. Motocikl na kojem su bili potencijalni kradljivci nisam ni percipirao, u gustom prometu je to teško, još je to mjesto bilo malo udaljenije od lampe javne rasvjete, a i bio sam u šoku, moja reakcija je bila potpuno instinktivna. Remen je naravno pukao, točnije, pukla je (i nestala) kopča koja se s te strane sidrila za plastično „uho“, koje je pak bilo provučeno kroz manju omču isto takvog remena, ušivenu u torbu. Što se točno događalo, ne znam, oni su vjerojatno mislili uspjeti mi strgnuti torbu preko glave, no kako sam ja isti čas uhvatio torbu pod mišku došlo je do protusile, tako da je remen neplanirano pukao, i onda uslijed brzine lopovu proklizao iz ruke kojom ga je držao. Zapravo, zahvaljujući činjenici da je pukao, ja i dalje imam torbicu i fotoaparat. Jedino što sad ne znam kako ću transportirati fotić uokolo, kad ga trebam nositi na servis i slično. Nadam se da ću po tržnicama naći nekoga tko može popraviti torbicu. Nažalost, dijelove nisam pronašao, nisam uopće pomišljao na to da ih tražim. U trenutku kad sam osjetio udarac i povlačenje, moja je prva pomisao bila „Ne puštaj i nastoj ne pasti“. Savjet koji se obično daje u takvim trenucima jest da je bolje pustiti torbu nego biti srušen na pod i riskirati ozbiljnije ozljede. No sreća mi je bila naklonjena. U principu su to situacije koje je teško izbjeći predostrožnošću (osim naravno uopće ne ići u zemlje gdje se to može dogoditi, a to može biti i Italija, npr.), važno je munjevito reagirati kada se počnu događati. Tako da sam svojom reakcijom zadovoljan, a ni ne nerviram se toliko zbog oštećenja torbice – može se to popraviti. Nadam se da sam time ispunio kvotu i da mi više kradljivci na motorima neće napadati u ostatku jugoistočne Azije.
Ono zbog čega se međutim nerviram jest činjenica da mi je iz nekog razloga iznos novčanog iznosa raspoloživog na kambodžanskoj SIM kartici opet na nuli, iako sam pred 10 dana bio nadoplatio 10 dolara, koji se uopće nisu trošili do danas (znači mobilni internet ne oduzima novce, izgleda). Ne znam, je li moguće da me primanje ovih triju telefonskih poziva jutros iscijedilo za tih 10 dolara? Pa kako, nije vrag da su svi zvali na moj račun? Nije problem u nedostatku novca, nego što mi tada prestane raditi i mobilni internet, a to mi jednostavno treba. Srećom, pored dućana na uglu moje ulice nalazi se uplatna stanica, kompjutor s dodirnim ekranom na kojem možete plaćati račune, nadoplaćivati iznose na mobitelima i još ponešto (nisam razgledavao opcije, nažalost). Ali brus – iako piše da prima novčanice od 5 dolara, on ih ne prima. Minimum je 10 dolara, što ja trenutno nemam. Iako ću i u hostelu i u dućanu tražiti da mi razmijene 100 dolara u novčanice od po 10 dolara. Naravno, dobit ću odgovor (dvaput) da nemaju dovoljno sitnog. Čini se da ću sutra u autobusu drijemati, od mobilnog interneta ništa.
Još je jedna iritantna stvar u tijeku – naime, od moga povratka s mora stranica Hosteworld ne radi. Možda je stvar u mreži, jer mi se izvan hostela, na drugoj lokaciji, gdje sam bio spojen preko mobilnog interneta, stranica normalno učitala. Stoga ću morati rezervirati smještaj u Battambangu preko Booking.coma. Nalazim vrlo povoljan smještaj, jedino ne znam hoću li ga uspjeti pronaći u gradu, budući da je adresa napisana vrlo neodređeno, a kako je riječ o novoj građevini, nisam siguran ni da su taksisti upoznati s njenim postojanjem. Nije ni daleko od centra, ali opet – adresa bez broja, s uputstvom da se nalazi pored tržnice, nije baš najinformativnije. Nakon predviđenih „7-8 sati puta“ vjerujem da ću u što kraćem roku željeti stići u smještaj. Vidjet ćemo. Sad idem iskoristiti što više preostalog vremena ove kratke noći…
A utakmica? 6:0 za Siriju.