RAZBACANE STVARI
Odlučio sam se za rano buđenje, tako da dokumente predam što ranije, kako bih bio siguran da će ih danas odnijeti u veleposlanstvo. Obrazac za vizu, dvije slike, potvrda rezervacije avionske karte i putovnica. Dok ja doručkujem, cura s recepcije (koja me i jučer zaprimila) zove u agenciju. Usput me pita odakle sam ja ono točno, iz Kolumbije? Pokazujem joj ime države u pasošu. Nakon poziva mi ponavlja što mi sve treba i dodaje „…i potvrda poslodavca“. Poslodavca? Pa da, kod koga ćete raditi. Ali ja ne idem raditi u Tajland, ja sam turist! Zanimljivo, istu stvar su prvo mislili i prošli vikend. Pa zaboga, zar ne izgledam kao očiti bekpeker? Valjda misle da je ta Kroejša nekakva zemlja u kojoj postoji snažna ekonomska emigracija. A ne, čekaj… Sad ova opet zove, pojašnjava da sam turist, onda mi opet dolazi. „Ali znate, s obzirom na tu vašu državu, mislim da biste možda ipak morali u veleposlanstvo…“ „Moja država je članica EU.“ Aha, dobro, idem im to reći. Naposljetku frajer iz agencije kaže da će doći unutar idućih sat vremena. I došao je, malo prije 9. Uzima papire, gleda, onda kada vidi ime države kaže „Aha!“, u smislu „A znam za tu, samo nisam razumio kad mi je ova preko telefona rekla ime.“ Sve je potrebno tu, ne trebam nikakve dodatne dokumente, putovnicu bih trebao dobiti sutra oko 5 popodne. Vraćam se u sobu i dobro da sam ostao u njoj još neko vrijeme, jer nakon nekih pola sata-45 minuta čujem kucanje na vratima. Mislim si da je došla sobarica, no to je cura s recepcije, kaže mi da me nešto trebaju dolje. Silazim, spreman na neke crne scenarije. Tamo je onaj isti tip i kaže da mu nije jasno nešto u vezi moje aviokarte. Ja protrnem. „Tu piše da letite u Kuala Lumpur, to je Malezija. Ali ovaj Surat Thani, gdje je to, je li to uopće u Tajlandu?“ Da, to je grad u Tajlandu, na jugu, blizu Phuketa (nadam se da je za to čuo). Ruku na srce, ni ja do prošlog tjedna nisam znao za Surat Thani, ali i očekivano je da ću ja iz Hrvatske malo slabije poznavati geografiju južnog Tajlanda. Čak mi je razumljivo i da tip iz Kambodže ne zna za Surat Thani (koliko Hrvata znade za Nyíregyházu ili Prokuplje, npr.?), ali mi je fascinantno da je tip klipsao nazad do hostela da me to pita, umjesto da je upalio računalo ili smartphone, otišao na Google ili Wikipediju i doznao potrebnu informaciju. Doduše, nije on iznimka, dosta me ljudi i u Hrvatskoj pita informacije koje se mogu naći za pola minute na internetu. No izgleda da ga je samo to zanimalo, pa kreće dalje. Još sam u igri.
Tek oko podneva konačno krećem u grad, uzimam fotić i nosim ga na popravak, ali usput navraćam u neku kavanu gdje uzimam i šnitu švarcvaldice. Iako nije toliko sočna kao europske, opet mi ju je drago probati i ovdje. Jedino što je poslužena na dizajnerski dopadljivom, ali posve nefunkcionalnom tanjuru. Naime, tanjur je trokutasta oblika, samo malo veći od šnite torte. No ne možete odrezati nijedan komadić, a da vam se one čokoladne strugotine kojima je posuta, ili dio šnite sa šlagom ili tko zna što ne izvali na stol pored tanjura. Nakon prvih par zalogaja je lakše, napravili ste si prostor. Ali još jedan primjer trijumfa estetike nad funkcionalnošću. Napokon stižem i u servis, objašnjavam u čemu je caka, ženska za pultom kaže da ga ostavim da serviseri pogledaju, dokad, pa ja ću vam sutra javiti što je na stvari. OK, mora biti do sutra, jer ja u srijedu odlazim. Ona me malo začuđeno pogleda (valjda joj ne izgledam kao turist – da možda ne misli da sam ekonomski migrant?), ali kaže da hoće. Objektiv uzimam, mrlja od vode je još tamo, ali to ću kasnije putem negdje riješiti, sada je bitno da se osposobi displej. I tako sam dakle razbacao stvari po Phnom Penhu – putovnica je na putu za veleposlanstvo, fotić je u servisu…a ja sam opet na ulicama. Danas je baš žega pripekla, nije mi do šetnje, ali moram ipak doći do iduće točke, a to je opet Happy Pizza. Želim jednom vidjeti hoće li biljka izazvati ikakve efekte. I opet ne izaziva ništa, više me ošamutila piva koju sam popio uz pizzu. Vraćam se tada polagano u hostel, prolazeći dijelom grada gdje još nisam bio, i gdje po prvi puta zatičem i ružne socijalističke zgrade slične onima u Albaniji. Izgledaju prezapušteno i predotrajalo da bi bile izgrađene u vrijeme vijetnamske okupacije, ali prije toga nisu kada imale biti izgrađene – u Sihanoukovo se razdoblje gradilo kvalitetnije, jedino ako to nije neko ekspresno rješenje iz doba Kmerske Republike, kada je nabrzinu trebalo zbrinuti izbjeglice iz svih krajeva zemlje… Dolazim konačno i do svoje ulice, zatičući tamo neobičan i kulturološki zanimljiv prizor. Naime, još sinoć kad sam izlazio iz hostela primijetio sam kako u jednoj od kuća gotovo prekoputa hostela imaju nekakve radove, kako su velika dvorišna vrata otvorena i kako postavljaju nešto slično šatoru za protest branitelja. Mislio sam da se možda sprema kakvo svečano otvaranje nekog novog prostora ili tako čega, tim više jer sam u dvorištu vidio veliki stol koji je izgledao kao pripremljen za banket. I jutros kad sam izlazio iz hostela nešto su montirali, izvodili, no ja sam išao na drugu stranu. Pojašnjenje je stiglo tijekom povratka prema hostelu. Čuo sam prvo nekakvu glazbu i bubnjanje i vidio da je šator u međuvremenu izgrađen. Onda sam tek skužio što se događa na lijevoj strani moga vidnog polja i to je bilo neobično. Prema meni se približavala povorka ljudi odjevenih u bijelo, koji su nosili u rukama vijence, iza ih je nekoliko nosilo u rukama upaljene tanke svijeće, poput štapića, koje se obično pale ispred Buddhinih kipova, a neki su nosili i Buddhine slike. Odmah je bilo jasno da gledam budistički sprovod. To mi je ujedno objasnilo i što radi platforma koja me u prvi mah podsjetila na one na brazilskim karnevalima – naime kamion poput našeg Tamića (samo Mitsubishi) imao je oko tovarnog prostora i vozačke kabine, u visini donjeg ruba vjetrobrana, postavljenu prstenastu platformu koja je proširivala tovarni prostor. Na tovarnom je prostoru bio postavljen lijes s pokojnikom. Mlađa faca na slici s prednje strane lijesa. Azijatima je teško procijeniti godine, ali meni je izgledao kao da je bio u dvadesetima. Usto svira i ta glazba, koja ima izuzetno tugaljiv i pomalo zastrašujuć zvuk, onako kao kad netko svira na pili, a povremeno ju prekida bubnjanje koje zvuči kao da netko negdje montira konstrukciju skele. Svi su odjeveni u bijelo – boju žalovanja u ovim kulturama, iako su muškarcima hlače tamne. Povorka je prilično duga, odlazi nekamo prema jugu, za njom brojni auti… Kada se približim šatoru vidim da gore nešto piše, naravno na kmerskom pismu, ali brojke su arapske (inače Kmeri koriste i svoje znakove za brojke, ali nisu isključivi, kao recimo u Iranu). Dolje piše 6. 9. 2015. (vjerojatni datum smrti – znači da su sve organizirali odmah po saznavanju vijesti), a gore piše 45 (vjerojatno pokojnikova dob). Naravno, postoji mogućnost i da sam sve krivo shvatio. Budistički pogrebi su inače, zbog vjere u reinkarnaciju, prilično vedri događaji, smrt se ne doživljava toliko tragično koliko u zapadnom svijetu. Pokojnike se obično kremira, budući da je sâm Buddha bio kremiran, no mnogi ekološki svjesniji budisti, u skladu sa suosjećanjem prema prirodi, biraju ekološkiji pogreb, a to znači ukop. Naravno, na Tibetu i dalje postoji praksa „nebeskog pogreba“, tj. izlaganja tijela za hranu strvinarima. Tijelo se prije izlaganja izreže u zglobovima i pomiješa s ječmenim brašnom da primami strvinare, koji potom, kada se svećenik koji vodi obred i pripremi tijelo makne, navale i u roku od nekoliko minuta počiste većinu mesa. To se može činiti odvratnim i barbarskim, ali to je zapravo najekološkija metoda – a kako budisti ionako vide tijelo samo kao vozilo za dušu, nakon što ga duša napusti ono više nije potrebno, te ga se može ukloniti kao otpad. A ako se još tim otpadom može nahraniti nekoga u hranidbenom lancu, zašto ne.
Ovaj pokojnik svakako neće dobiti nebeski pogreb, nego će vjerojatno biti spaljen, theravada je ipak konzervativnija struja budizma. No kako mi se čini da je to dobrostojeća obitelj (dapače, možda je dotični stradao u kakvom mafijaškom obračunu?), ne bi me čudilo i da su se odlučili na ukop u nekakvoj reprezentativnoj grobnici. Zanimljiva je također stvar da su se odmah pored šatora smjestili ulični prodavači, napravivši jedan impromptu plac, ne znam da li na poziv tugujuće obitelji, uz njihovu toleranciju ili usprkos njoj. Vraćam se u sobu, gdje me hvata neka letargija (možda biljka ipak djeluje?) pa tako odustajem od ideje da popodne odem na masažu. Nikako da probam tu masažu, ni u Vijetnamu, ni u Kambodži. Naime, u objema zemljama postoji društveno koristan program osposobljavanja slijepih osoba za masere. Budući da slijepci imaju bolji osjet dodira, to bi trebalo biti temeljitije od videćih masera. A i ako ništa drugo, učinio bih jednu humanitarnu stvar. Navečer sam se konačno uspio otkotrljati do jednog ruskog restorana u blizini, iako me i u tom polasku omeo pljusak. Kad sam izašao na ulicu vidio sam da su u međuvremenu ovi razmontirali čitav šator, da se i plac sprema…sve u roku od jednog dana, postavljeno i rastavljeno. A šator u Savskoj ne mogu rastaviti 10 mjeseci…
Ruski restoran ima lijep ambijent, standardne ruske specijalitete, ali i pokoje gruzijsko i uzbekistansko jelo – kao i zagrebačka Kiša. Za predjelo uzimam okrošku s kefirom, hladnu juhu od krastavaca i začinskog bilja. Potom kao glavno jelo varenike, valjuške punjene pire krumpirom, prelivene vrhnjem i posute prženim lukom, te za desert pitu od jabuka s kuglicom sladoleda od ruma s grožđicama.
Ova čekanja za vizu, iako ovo i nije predugo, ubitačna su. Nekako sam zasad skužio da mi za obilazak većine mjesta koje posjećujem treba maksimalno tri noći, jedino u izuzetno velikim gradovima može biti više od toga. To ne znači da negdje ne bih mogao ostati duže, samo kad bih imao neko društvo, neke aktivnosti. Toga ovdje nemam, zapostavio sam i svoje aktivnosti na CS-u, a mogao sam se baš naći s nekim, čak i ako me ne može ugostiti, čisto da čujem ponešto insajderskih informacija o Kambodži. Većina CS-era u Kambodži su stranci koji ovdje žive, tako da mi to baš nije korisno, to su ljudi s kojima mogu izmjenjivati priče o tome kako je biti stranac u Kambodži i kako je živjeti ovdje dulje vrijeme. Razmišljam o tome koliko sam lokalnih ljudi sreo na ovom putu, a da sam s njima proveo neko vrijeme u razgovoru. S obzirom na broj mjestâ, prilično malo. Zapravo, zadnja lokalna osoba s kojom sam pričao malo više nego puke servisne informacije bio je Sadžad u Lahoreu. U Kini sam razgovarao kojih 20-ak minuta s onom recepcionarkom u Xi'anu. U Vijetnamu ne, u Kambodži ne… Ja sam dosta introvertiran i inhibiran u pogledu nasumičnog ulijetanja nepoznatim ljudima, mora postojati neki kontekst. A smještaj preko CS-a je upravo to. Ili ako oni meni ulete, kao Faršad ili Ali. Faršad je inače od svih ljudi s kojima sam bio u kontaktu bio jedini za kojeg nikako nisam imao pojma kako ponovno uspostaviti kontakt s njim. Broj sam mu izgubio s mobitelom, a nisam znao prezime da ga probam potražiti preko FB-a. I onda mi se pojavio među „ljudima koje možda poznam“. Poslao sam mu poruku, još čekam odgovor. Tko zna koristi li uopće Facebook, zadnja objava mu je s kraja svibnja. Možda je to razlog zašto mi se čini da mi je vrijeme na početku putovanja teklo sporije. Ubrzalo se zato što mi je obrazac putovanja u zadnja tri mjeseca postao rutina. Dođem u grad, smjestim se, odem nešto pojesti, popiti, pogledam čega zanimljivog ima u gradu, tempiram vrijeme ovisno o tome koliko ostajem, dan ili dva posvetim razgledavanju grada, ako ima još nešto u blizini rezerviram jedan dan za taj izlet…i pičim dalje. I tako, dok sam sa Zari i Mahdijem razgovarao o problematici života u Iranu, a sa Sadžadom o tome kako je voditi hostel u Pakistanu, sada ako i razgovaram, razgovaram s turistima. Kina i Vijetnam prošli su kraj mene (ili bolje rečeno, ja kraj njih) uz vrlo malo dodira. Kako se bližim polovici putovanja, mislim da je vrijeme za novu, svježu krv, zadovoljenje znatiželje iz prve ruke. Trebao bih se aktivirati s novim poletom…
Post je objavljen 08.09.2015. u 05:53 sati.