Plovidba unutrašnjim vodama

subota , 12.09.2015.

Od Battambanga do Siem Reapa najbrže je doći autobusom (zapravo je još brže doći helikopterom, što je skupo i suprotno mojim načelima na ovom putu, ali da, Kambodža ima helikopterski promet), no ja sam se odlučio za put brodom, koji vozi niz rijeku Songker sve do jezera Tonle Sap, te onda kroz njega sve do Siem Reapa (odnosno, do pristaništa kojih desetak km južnije od grada). Put traje između pet i devet sati, ovisno o vodostaju. Sada je vodostaj visok, pa bi to trebalo značiti da brod nema problema s prolaskom kroz uske kanale, što pak znači da bi trebalo trajati kraće. Polazak je inače u 7 sati, a računam da ću do podneva biti na odredištu (došli smo iza 2). Brodom se inače koriste prvenstveno turisti, djelomično i lokalci koji žive uz rijeku te brod koriste za prijevoz svakakve robe. Isprva su obale rijeke relativno visoke, s dosta drveća, no nekih sat i pol vožnje od Battambanga ulazimo u močvarno područje, gdje uglavnom raste vodeno bilje, a obale su niske i napučene ribarskim kolibama. U početku, odmah nakon polaska iz Battambanga, prvo smo vidjeli jednu džamiju, a zatim u čamcima na rijeci prvo jednog momka s bijelom kapicom, a onda i ženu s hidžabom. Vjerojatno je riječ o Čamima, budući da drugih muslimana u Kambodži baš i nema. Jedino mi nije jasno što rade u ovom dijelu zemlje, mislio sam da oni žive uglavnom na istoku, prema vijetnamskoj granici. Možda je to posljedica nekog preseljenja koje je izveo neki od ksenofobnih režima koji su vladali Kambodžom.
Dok zastajemo u jednom od usputnih mjesta, čujem već poznatu jezivu glazbu – ona ista pogrebna glazba koju sam čuo i u Phnom Penhu. Doduše ne vidim gdje je pogreb, tek ću kasnije vidjeti da prolazi cestom iznad rijeke. No kasnije sam malo istražio, i ne, ono što proizvodi glavnu temu naravno nije pila, nego sralai, puhački instrument sličan oboi, i to sviran u najvišem registru, uz minimalne varijacije tona, praćen polaganim i neritmičkim udaranjem u gong. Kako je to sve još pušteno kroz nekakav prastari zvučnik koji dodatno iskrivljava zvuk, sve zvuči jako neugodno i tjeskobno, barem meni. Pokušao sam na internetu iskopati neki video gdje bi se to moglo čuti, ali nisam bio baš uspješne ruke.
Glavno obilježje donjeg toka Songkera, kao i ostalih rijeka koje se ulijevaju u Tonle Sap, jesu tzv. plutajuća sela. Sela se sastoje od kuća izgrađenih na platformama koje pak stoje na bambusovim splavima. Dakle nije riječ o sojenicama, već o kućama koje mijenjaju svoj položaj ovisno o vodostaju. Jezero Tonle Sap najveće je jezero u Kambodži, a ispunjava najniže dijelove središnje kambodžanske ravnice. Vodostaj Tonle Sapa ovisi o Mekongu i o godišnjim dobima. Za suhog razdoblja jezero ima površinu od oko 2500 km2, volumen od samo 1 km3 i pruža se u duljini od 160 km. Na vrhu kišne sezone (a to će biti za kojih tri tjedna) površina se penje na 16 000 km2, s volumenom od 80 km3 i duljinom od 250 km. Tonle Sap je istoimenom rijekom povezan s Mekongom. Ta rijeka u kišnoj sezoni, kada Mekong nabuja, teče u suprotnom smjeru, odvodeći višak vode u Tonle Sap. Iz tog razloga mnoga sela na obalama jezera mijenjaju svoj položaj (te su promjene manje drastične u rijekama koje opslužuju jezero – tamo se one više odnose na visinu vodostaja, ne toliko na promjenu zemljopisne lokacije). Stanovnici većine sela uz Tone Sap su etnički Vijetnamci, kojih u Kambodži ima oko 900 000. Sudbina tih ljudi je tragična – za vrijeme Kmerske Republike i Demokratske Kampućije većinom su pobjegli iz zemlje kako bi sačuvali živu glavu, i to u Vijetnam. Vlasti su ih lišile državljanstva. Kada su se nakon oslobođenja vratili, nisu više imali papire i službeno su se vodili kao strani radnici, iako su rođeni u Kambodži i smatraju ju svojom domovinom, u kojoj žive već nekoliko generacija. Do danas je većina tih Vijetnamaca nešto poput slovenskih „izbrisanih“. Budući da nemaju državljanstvo ne mogu kupiti zemlju ili neku drugu nekretninu, pa stoga žive u „pomičnim“ domovima, te se bave ribarstvom, mnogi od njih ilegalno, otkako je država prije nekoliko godina, radi očuvanja ribljeg fonda, odlučila podijeliti ograničen broj dozvola za ribarenje. Iako ta plutajuća sela turistima izgledaju atraktivno, život u njima je težak, budući da nema nikakvih instalacija (dakle nema ni čuvenih žica :D ), ako žele imati struju moraju imati nekakav mali akumulator ili generator, kanalizacija je sámo jezero, a transport među kućama čamci. Nema ni dućana, nego se sva roba kupuje direktno iz čamaca, ili se po nabavku odlazi na kopno, često desecima kilometara. U selima postoje škole, ali većina djece ih napušta već nakon jedne godine, pomažući roditeljima u ribolovu. Naravno, nema ni pitke vode. Stanovnici plutajućih sela nemaju se osloniti na ikakvu drugu vodu za higijenu, pranje i piće osim one koja ih okružuje – vode u koju su prije toga obavljali nuždu, bacali otpatke i sl. Razmišljam koliko je to sve ironično – Vijetnam je daleko razvijenija država od Kambodže, a u samoj Kambodži Vijetnamci su među najsiromašnijima. A kao dodatni bizarni moment, vlasti koje su tim istim Vijetnamcima odbile vratiti državljanstvo bile su zapravo satelitske vlasti tog istog Vijetnama. Možda je i Vijetnam podsvjesno želio zadržati te ljude unutar svojih granica…
Plovidba se rasteže kao kauguma, svako malo nekoga ukrcavamo ili iskrcavamo. Ono što je smiješno jest da obično čamac kojim se putnici dovezu do našega broda potom jednostavno usidre negdje nasred rijeke (dobro, ne baš u matici), ionako će se kasnije vratiti do njega tim istim brodom. Velik broj čamaca liče na gondole (barem prednjim dijelom), s izdignutim pramcem, a na stražnjoj im se strani nalaze vanbrodski motori s dugačkom motkom gotovo paralelnom s površinom vode, na čijem se kraju nalazi propeler. Takav čamac u vožnji iz daljine izgleda komično – vitak gliser juri i reže površinu rijeke, a potom na nekih dva metra iza krme opazite gejzir koji stvara njegov propeler. Znam da propeleri zbog podvodne vegetacije moraju biti čim bliže površini, znam i da su toliko iza čamca da ne zaliju kormilara, ali svejedno izgledaju smiješno. Naš pak brod malo liči na hidrogliser, premda daleko uži, s dvije uzdužne klupe za putnike, premda je moguće sjediti i na krovu putničke kabine. Prtljaga je kolektivno upakirana na krmi i dobro svezana ceradom kako ne bi završila u rijeci, budući da se brod poprilično naginje u meandrima rijeke.
Napokon, nekih 40-ak minuta prije pristizanja na cilj ulazimo baš u jezero. Koje se doima poput mora, beskonačnim. Ne mogu procijeniti koliko je duboko, ali znam da u njemu živi velika populacija slatkovodnih zmija, ali i krokodili (uokolo Siem Reapa postoji nekoliko krokodilskih farmi). Plovimo poprijeko krajnjim sjeverozapadnim rubom jezera, a potom se opet kroz kanale u šašu upućujemo do pristaništa u Čong Kneasu. Pristanište je posve neuređeno, gotovo da se brod zabije pramcem u obalu. Odmah na brod navaljuju vozači remorquea trudeći si osigurati lukrativni poslić vožnje turista do Siem Reapa, smještenog desetak kilometara sjevernije. Malo je teško koordinirati čitavo iskrcavanje kada obala izgleda tako kako izgleda (strma je i cesta se nalazi kojih 5 metara iznad rijeke), tim više jer putnici moraju prvo izaći da ovi mogu istovariti prtljagu. Uspinjem se konačno na obalu s ruksakom na leđima (koji me skoro preteže unazad), a potom me hvata jedan od vozača. Koliko traži? 7 dolara. Znam da bi vjerojatno trebalo biti oko 5, ali eto, umoran sam i želim što prije u hostel. Naravno da me on pita koji su mi i daljnji planovi, a ja ne volim takva pitanja, ne volim kad se netko grebe za posao, nisam takav tip i ne mogu shvatiti takvo guranje. Vjerojatno zato i nemam sponzore… Plaćam ti da me dovezeš u hostel i to i napravi. Za sutra ću vidjeti što ću i kako ću.
Nakon pristaništa vozimo se prvo kroz selo koje je sada stvarno sastavljeno od sojenica, podignutih na elaboriranim visokim konstrukcijama od kojih 5-6 metara. Iako smo sada u kišnoj sezoni i vodostaj ne bi trebao biti znatno viši od sadašnjeg, svejedno se čini da ovdje znade biti razornih poplava koje zahvaćaju i infrastrukturu (pred nekoliko je godina voda odnijela dio ceste koji sada obnavljaju). Vozeći se prema gradu opet razmišljam o ekonomiji. Kambodža je proglašena jednom od najboljih zemalja za strane investicije, gotovo da nema nikakvih ograničenja, samo što investitore još ne glade perom po guzici dok investiraju (i iznose profit, jer nema ograničenja koliki se dio može iznijeti), radnici mogu biti sretni jer imaju posao (i plaću od nekoliko dolara)…a unatoč tomu je i dalje bijedna. Pa kako to? Pa zar to silno bogatstvo ne bi trebalo curiti dolje i poboljšavati životne uvjete i najsiromašnijima? A onima koji žive po plutajućim selima jedino što curi dolje su njihove vlastite fekalije. Da, Kambodža je korumpirana, vlada drpi novac umjesto da ga daje za društveno korisne projekte, pa to moraju uglavnom raditi nevladine organizacije… A onda samo malo svrnimo pogled udesno na zemljopisnoj karti. Vijetnam. Desetljećima daleko od Kambodže, iako su krajem sedamdesetih obje države bile jednako ispaćene ratom. Što je napravio Vijetnam? Uveo je tržišne elemente, ali je zadržao kontrolu nad važnim ekonomskim sektorima. Nije prodao dupe za investitorsku lovu, a vlada, iako je korumpirana, znade kako iscijediti dovoljan dio profita koji investitori ostvare i učiniti da ga ostave u zemlji bez koje toga profita ne bi ni bilo. Istina, ni vijetnamski radnici nemaju bogznakakva radnička prava, ali u usporedbi s Kambodžom imaju mnogo veći broj alternativa. Taj isti Vijetnam još na svojim leđima nosi i Laos, još jednu socijalističku (i korumpiranu) zemlju. Poanta? Nema je, ali ja uvijek biram socijalizam. :D
Selo sojenica odmjenjuje naselje koje se proteže uz žabokrečinastu mutnu rječicu. Tu se popravlja ta cesta stradala pred koju godinu. Nakon pola sata vožnje (vozač mi nije lagao kad je rekao da do grada ima 35 minuta vožnje, iako je to samo 11 km) stižemo u Siem Reap. Zapravo se ni po čemu ne može skužiti da smo ušli u grad, jer je područje skroz nastanjeno, jedino se malo poboljšava arhitektura kako dolazimo bliže centru. Vozač me ostavlja ispred hostela i pita me opet koji su mi planovi za sutra. Kažem da sam mislio unajmiti bicikl i razgledavati vlastitim tempom. On onda počinje nekakvu priču kako je on slobodan cijeli dan i nema šta za raditi… Ne volim takvo igranje na sažaljenje, osim kad ga sâm ne primjenjujem. :D Tada ga također ne volim, ali ga makijavelistički koristim. Dajem mu 7 dolara, a onda me on hvata na krivoj nozi i kaže „Pa budući da sutra neću raditi, onda neka bude 8.“ Dajem mu i osmi dolar, misleći si kako mi se na taj način zgadio. Bika se drži za rogove, a čovjeka za riječ. A riječ je bila 7 dolara. Osim toga, ako izađe u grad sigurno će naći nekoga koga može prevesti. Neće uvrijeđeno demonstrativno sjediti doma jer ja nisam prihvatio ponudu za turu.
Smještam se u hotel, odabrao sam četverokrevetni dormitorij koji je već pun, samo se mene čeka. Nabrzinu ostavljam stvari, pregledavam ima li čega novog na netu i onda krećem na kasni ručak/ranu večeru. U restoranu „Khmer traditional kitchen“ ili tako nekako. Za predjelo su tradicionalni kambodžanski valjušci s povrćem, rađeni od rižina brašna zbog čega su ljepljivi, a umaču se u već poznati čili sos. Za glavno sam jelo uzeo jam zapečen sa sirom i još nekim začinima, gljivama, ne znam čime još, a gost si sâm bira koje meso hoće unutra. Ja odabirem – tofu. Uza sve to Beer Lao, da malo izađem iz monotonije Cambodia – Angkor (katkada i Anchor – zanimljivo, Anchor je singapurski, dakle nije riječ o diverziji sličnim imenima, tim više jer Kambodžanci to ime čitaju kao „Ančor“). I voćna salata za desert. Unatoč idejama o večernjem partijanju, uglavnom ljenčarim ostatak predvečeri i večeri u hostelu, kombinirajući planove za ovih par dana u Siem Reapu. Rezervirao sam 5 noći, vidjet ćemo. Dobra vijest je da navodno postoji direktan bus iz Siem Reapa za Pattaju, tako da neću morati spavati jednu noć u Čačoengsau. Ali o tom potom.