Danas se moram preseliti u drugi smještaj, budući da su ovi moji popunjeni. Rezervirao sam dvije noći u jednom obližnjem hostelu, smještenom malo južnije, u Rattanakosinu. No tamo ću navečer, budući da je prijava tek od 2 sata, ostavit ću stvari u starom smještaju i doći ih pokupiti navečer. Današnji plan uključuje obilazak Velike palače, nekadašnje kraljevske rezidencije. Riječ je o kompleksu udaljenom možda kilometar od moga smještaja, koji je bio sjedište tajlandskih kraljeva od 1782. do 1925. Danas se u dijelu kompleksa i dalje nalaze određeni državni uredi i službe, a manji je dio otvoren za posjetitelje. Kompleks Velike palače ukupno zauzima 218 400 m2, okružen je zidom, a glavni ulaz za turiste je sa sjeverne strane (što ja nisam znao, pa sam nepotrebno tabanao uokolo cijelog kompleksa). Budući da se unutra nalaze prostori povezani s kraljem, koji zahtijeva još veće počasti nego Buddha, nije moguće ući u hlačama duljine do koljena (što je u redu duljina za hramove), nego se moraju na ulazu unajmiti hlače. Unatoč velikoj cirkulaciji turista, gužve na ulazima ipak nema.
Velika je palača izgrađena odmah po dolasku Rame I. na vlast, i to kao niz drvenih građevina okruženih palisadom. No odmah nakon toga kralj je naredio postupnu zamjenu građevina s onima od kamena i cigle. Pritom se građevni materijal dovozio i iz razorene Ajutthaje, premda je postojala naredba da se ne smiju dirati cigle i kamenje iz hramova. Tako su danas u Ajutthaji još vidljivi tragovi hramova, ali kraljevskih zgrada i palača više nema. Jedan od najvažnijih dijelova unutar Velike palače, uz naravno samu kraljevu rezidenciju, jest i dvorska kapela, koja se godinama nadograđivala i mijenjala, no u sebi sadrži jedan od najvažnijih artefakata u Tajlandu – kipić Smaragdnog Buddhe. Riječ je o simboličkom zaštitniku Tajlanda, svega 66 cm visokom kipiću od zelenog žada (ne smaragda – smaragdni je samo zbog boje), odjevenom u zlatnu robicu, koja se mijenja triput godišnje – za vruću, kišnu i hladnu sezonu (ceremonija preoblačenja Smaragdnog Buddhe važan je događaj koji izvodi kralj osobno, a potom slijedi blagoslov svih prisutnih posvećenom vodom). Kipić potječe iz sjevernog Tajlanda, gdje je nađen u 15. st. Tijekom svoje se povijesti dosta selio, dugo je bio u Vientianeu u današnjem Laosu, sve dok 1779. budući kralj Rama I. (tada još samo general) nije osvojio Vientiane i prenio kipić u Thonburi i smjestio ga u wat Arun. Kada je postao kraljem prebacio ga je na drugu obalu, u posebno izgrađen wat, nazvan Phra Kaeo, gdje se i danas nalazi. Wat Phra Kaeo, osim središnje građevine u kojoj je smješten Smaragdni Buddha i u kojoj se obavljaju zaređivanja, obuhvaća i nekoliko manjih hramova i stupa, od kojih je najupečatljivija Zlatna stupa, sagrađena u 19. st. u šrilankanskom stilu. Čitav kompleks wata od ostatka je Velike palače odvojen posebnim zidom s čije se unutrašnje strane nalazi oko 2 km dug mural koji prikazuje priču iz Ramajane o otmici Ramine supruge i njegovoj potrazi za njom, te na kraju ubojstvu otmičara. Tu se nalazi i knjižnica (Phra Mondop), kao i model Angkor Wata. Naime, 1860. kralj Rama IV. naredio je 2000 svojih ljudi da rastave Angkor Wat (!) i prenesu ga u Bangkok (!!), kako bi pokazao da Sijam ima potpunu moć nad nekadašnjim Kmerskim kraljevstvom (bilo je to vrijeme kad su Francuzi pokušavali uspostaviti kontrolu nad Kambodžom). No ta akcija nije završila uspješno budući da se izaslanstvo: a) izgubilo, b) razboljelo u kambodžanskim džunglama, te c) bilo napadnuto od Kmera. Naposljetku je kao kompromis napravljen model Angkor Wata unutar wata Phra Kaeo. Rama IV. nije dočekao dovršetak izgradnje modela.
Nakon wata Phra Kaeo prelazim u Vanjsko dvorište, jedini dio palače (uz wat Phra Kaeo) koji je otvoren za posjetitelje. Ovdje se nalaze zgrade u kojima su bili kraljevski uredi i ministarstva, a danas su uglavnom muzeji. U nekoliko od njih su i prijestolne dvorane, koje se naravno ne smiju slikati. Tu je i palača Phra Tinang Čakri Maha Prasat, posljednje sjedište kraljeva u kompleksu Velike palače, sagrađena krajem 19, st. u eklektičkom stilu – zgrada je građena u stilu talijanske renesanse, ali krov ima tradicionalnu tajlandsku izvedbu. Mnogi su ju uspoređivali sa „zapadnjakinjom koja nosi tajlandski šešir“. Iz Vanjskog se dvorišta prvo nalazi Srednje dvorište, gdje su bile kraljevske rezidencije i ceremonijalne dvorane, a potom Unutrašnje dvorište koje je bilo rezervirano isključivo za kraljevski harem. Rama VI. bio je prvi kralj koji je odbio biti poligaman, a njegov nasljednik je i službeno zabranio takvu praksu (za razliku od vladarâ Kambodže i Vijetnama koji su, kako smo vidjeli, bili poligamni i sredinom 20. st.).
U kompleksu Velike palače još ću pogledati i Muzej kraljevske opreme i novčića, dijelom i zato što cijena karte uključuje i posebnu ulaznicu za to, iako se ne smije slikati raskoš koja tamo vlada. Inače, trenutni kralj (koji vlada iz palače Čitralada, sjeverno od Banglamphua) „težak“ je oko 30 milijardi dolara, te je od 2008. do 2013. bio najbogatiji svjetski monarh. Iako, striktno govoreći, tim bogatstvom ne raspolaže osobno on, već Ured za vlasništvo krune.
Pješice krećem kroz Kinesku četvrt do wata Traimit koji mi je promakao neki dan jer se zatvorio. Usput zastajem kupiti nešto za osvježenje u jednom 7 Elevenu i opažam piće od neobične kombinacije okusa: rajčica i jabuka. Kupujem ga iz kurioziteta, no čini se da je jabuka uspjela nadvladati, tako da je prilično ukusno (volim ja inače i sok od rajčice, ali ova kombinacija mi je u prvi mah zvučala odvratno). Inače, dok su Kinezi i Vijetnamci ludi za energetskim napitcima, u Tajlandu možete kupiti svu silu pića s dodatkom kolagena, Q10 i sličnih dodataka koji kod nas obično idu u kreme. Čak sam i probao jedan od tih sokova od jabuke s kolagenom, nije bio loš niti imao okus po hrskavici. :D
Wat Traimit je poznat po svom ogromnom kipu zlatnog Buddhe, visokom 3 metra i teškom 5,5 tona (kakva suprotnost Smaragdnom Buddhi!), koji potječe vjerojatno iz Sukhothaija, a kasnije je premješten u Ajutthaju. Kako bi ga se sačuvalo od osvajača, kip je bio prekriven oslikanim štukom s umetnutim komadićima obojanog stakla. 1801. kralj Rama I. naredio je da se Buddhini kipovi iz cijele zemlje prebace u Bangkok, pa je tako i ovaj kip, još uvijek pokriven, stigao ovamo. Prebacivan je nekoliko puta iz jednog hrama u drugi, sve dok 1955., prilikom jednog seljenja, nije došlo do nesreće – pukla je užad kojom su podizali kip, a on je pao na tlo i štukatura je na jednom mjestu pukla, a ukazalo se zlato ispod toga. Budući da je to bilo oko 2500 godina nakon Buddhine smrti, mnogi su taj događaj smatrali čudom. Inače, kip se može rastaviti u 9 dijelova, radi lakšeg transporta. Zlato od kojeg je napravljeno tijelo je 40%-tne čistoće, ono na licu 80%-tno, dok je kosa izrađena od 99%-tnog zlata. Ukupna vrijednost kipa je oko 250 milijuna dolara. Osim glavnog kipa, tu se nalazi i nekoliko manjih kipova, pred kojima se turisti slikaju – i apsolutno SVI oponašaju pozu tih kipova (jedan ima sklopljene ruke na prsima, drugi ima podignutu ruku s dlanom okrenutim prema van), što mi je, moram priznati, mnogo veće nepoštovanje i glupiranje od nošenja kape ili okretanja stopala prema Buddhi. Ili onih parola kako se Buddha ne smije staviti na majicu jer je to omalovažavanje, a ista ta parola je napisana na – suncobranu (vidio i slikao).
Mislio sam još otići i do hrama Eravan, ali kako on radi dokasna, otići ću tamo neku od još dvije večeri koje ću provesti u Bangkoku, a sada odlazim do MBK-a kako bih si uzeo jedan suši u međunarodnom food courtu. Za svega 200 bahta dobivam platu od 8 nigirija i 5 makija, te još miso juhu uz to. U Zagrebu to ne bi išlo ispod 100 kn, čini mi se. Ali je zato baklava ovdje vraški skupa, kako rekoh… Nakon ručka se vraćam brodom prema svom smještaju, usput još odlučujem navratiti na masažu kako bih vidio u čemu je razlika kmerske i tajske masaže, a i kako bih ubio još sat vremena koje imam. Naravno, prvo sam provjerio je li salon čedan. :D Ovaj puta je dvorana u kojoj se masaža odvija bez privatnosti, nekoliko madraca složenih na podu velike prostorije, ugodna opuštajuća glazba… Tajska je masaža grublja od kmerske, uključuje puno više istezanja i jakih pritisaka, i to uglavnom konstantnih pritisaka, nema trljajućih pokreta. U nekim elementima mi pomalo čak liči i na kiropraktičarski tretman, što mi ukazuje na poražavajuću činjenicu koliko mi je tijelo izgubilo na gipkosti. U davnim danima, dok sam trenirao taekwondo, mogao sam napraviti skoro čitavu špagu, danas me zateže i ako rastegnem noge pod 60°.
Nakon masaže (cijena 250 bahta, tj. 50 kn – jeftinije od one u Siem Reapu) doduše nemam osjećaj da bih mogao valjati brda, ali svakako ću moći prenijeti ruksake tih 800-tinjak metara. Novi hostel je udoban, čist, velika zgrada na nekoliko katova, a ima i svoju vešmašinu na kovanice. Ubacujem svu silu svoje odjeće, žena iz osoblja mi pomaže naštimati program, 50 minuta, naravno u hladnoj vodi… Primjećujem gumb na kojem piše “super clean“ i tražim od žene da aktivira tu opciju, ali ona kaže da će ovako biti u redu. Nakon 50 minuta prvo provjeravam najprljaviju majicu (onu koja je na bambusovu vlaku u Kambodži bila pošpricana blatom) – mrlje su i dalje tamo. Uzimam majicu i marširam s njom na recepciju. Vidim konsternaciju na njihovim licima, kao da sam upravo obrisao dizel motor svojom novom majicom, a potom sam u nju umotao mrtvu svinju… „Pa joj, pa ne znamo, pa ovo, pa ono…“ Odlazimo opet gore, i sada mi oni besplatno naštimavaju program za pranje, ali opciju „super clean“ nije moguće uključiti. Sada meću na sat vremena. Nakon sat vremena, pogađate, mrlja je i dalje tamo. Da, vjerujem da je znoj, smrad i sve ostalo isprano. ali ja jednostavno ne mogu obući „čistu“ majicu s vidljivim mrljama od blata. Od blata, koje se sasvim normalno opere na 90°, nije to krv ili voće. Iako sam bekpeker, ne moram i u čistoj odjeći izgledati kao spadalo. Opet im pokazujem istu majicu, opet su smeteni. Pa dobro, jeste li vi čuli za pranje u toploj vodi? Ali znate, u Tajlandu je vruće, mi ne peremo u toploj vodi… Kakve veze ima temperatura ZRAKA s temperaturom VODE? Bijela pamučna majica, jako zaprljana, se ne može oprati na 30°. Ne može. Empirijski provjereno više puta. Odlazim ju oprati na ruke, ali jedina topla voda u hotelu je ona u tušu. Nakon gotovo pola sata ribanja pomoću šampona i gela za tuširanje mrlja je i daje tamo, ali mnogo bljeđa. Barem nešto. Ova majica je prva na liniji za odstrel.
Zdvojno opisujem problem na jednoj FB grupi za bekpekere i pitam ih za njihova iskustva, ali dobivam odgovore poput: „Pranje u toploj vodi je rasipanje energije“, „Trebao bi nositi tamne majice“ (a u 11 navečer se u crnoj majici znojim kao svinja, zamislite hodati u njoj po suncu na 40°), „Ne pamuk“ (nego valjda poliester – imao sam takvu majicu za tjelesni u školi, nikad više), „Kupuj pa bacaj“ (zanimljivo, rasipanje energije je problem, bacanje majice nakon par nošenja nije)… Najrazumniji odgovor je upravo onaj koji sam ranije napisao – majica je čista ako je iz nje ispran znoj i smrad, a mrlje, Bože moj, neće te ubiti. Jedino što ja, eto, želim da moje majice nakon pranja budu snježnobijele, ali to sam valjda samo ja, razmaženi mamin sin. Nadam se da ću barem u Maleziji i Singapuru naći poštene perilice, da se uljudim prije Indonezije… Miiiroooo…! :D
Iznuren ću na počinak, nisam stigao ništa danas napisati…
Post je objavljen 22.09.2015. u 05:56 sati.